Vreme i prostor-vreme

Piše: Vladan Markov


Iako je naše znanje o svetu i prirodi veliko još uvek ima gomila stvari koje ne znamo ili o kojima možemo samo da špekulišemo. U ogromnom prostranstvu prostora i vremena ima milion zagonetki koje tek treba da se reše, milion pitanja koje tek treba postaviti. Da li će ljudi uspeti da prevale granice prostor-vremena i otisnuti se u beskonačni svemir?Većina pojmova u prirodi koji su jednostavni i intuitivno jasni su najteži za definisanje, kao na primer masa, broj, prostor, vreme… To su obično osnovni pojmovi od kojih se polazi i koji se koriste da se objasne neki drugi kompleksniji pojmovi ili pojave. Najveći deo naučnika bavi se pojavama u prostoru i vremenu, ali samo  mali broj njih se bavi proučavanjem samog prostora i vremena.  Vreme je različito od prostora u smislu da stalno ‘ide’, ne menja smer, a i drugačije ga doživljavamo od tri dimenzije prostora.
Vreme nam uvek deluje kao da se vuče kad nam je dosadno ili kada nam prosto nije prijatno i sekunde se onda protežu u vecnost, a s druge strane nam proleti kad se zabavljamo. Otud  možda i ona izreka: ’sve što je lepo kratko traje’. Kada spavamo mi gubimo pojam o vremenu: Ponekad nam se pet minuta dremanja  učini kao tri sata spavanja, a ponekad nam se čini da  smo tek spustili glavu na jastuk i većje vreme za ustajanje,  iako smo u stvari spavali punih osam sati.

Ako biste pitali različite stručnjake, u različitim strukama, dobili biste najrazličitije odgovore o vremenu. Oksfordski rečnik opisuje pojam vremena na celoj jednoj strani. Postoji dvanaest sinonima na engleskom jeziku za vreme. Ako biste pitali recimo psihologe oni bi vam rekli da različiti stimulansi menjaju našu percepciju o vremenu, to možda zavisi od nivoa aktivnosti neuroprenosnika kao sto su dopamin, adrenalin i dr. u mozgu. Osim droga percepciju o vremenu mogu da promene privremene iluzije (kao što je kappa efekat), starosno doba, hipnoza i dr. Biolozi bi vam rekli da sva živa bića imaju biološke satove, koji su nam ukodirani u gene, dajući nam taman toliko vremena da se reprodukujemo i onda nam izumiru ćelije, tako da bi jedini smisao zivota bila reprodukcija i nastavak vrste.
Sveštenici tvrde da postoji razlika između vremena za koje mi znamo, i merimo na našim časovnicima, i onoga sto se naziva Božije vreme. Sadašnji trenutak može da bude baš sada i nešto što se proteže u večnost. U starom zavetu za vreme se smatralo da je medijum za prolazak predodređenih događaja: ‘Postoji određeno vreme za sve, i vreme za svaki događaj pod nebesima’  Budisti s druge strane smatraju da je vreme samo iluzija.
Filozofi raspravljaju o vremenu još od antičkih Grka,o tome da li vreme i prostor uopšte postoje u materijalnom smislu, od neke supstance, ili samo u našim umovima? Da li vreme i prostor postoje nezavisno jedno od drugog? Zašto vreme teče samo u jednom smeru?… Antifon, sofista smatra da vreme nije stvarno nego koncept ili mera (metron). Parmenidis, filozof i Apolonov sveštenik je smatrao da su vreme, kretanje i promene iluzije, postojanje je bezvremeno, jednako i nepromenljivo. U ontologiji, to je oblast filozofije koja se bavi pitanjima bivstvovanja, postojanja i stvarnosti se smatra da prostor i vreme postoje van ljudskog uma. Idealisti odbijaju postojanje bilo čega van ljudskog uma.  Aristotel je bio možda najbliži razumevanju vremena kada je rekao da je vreme u stvari kretanje. Imanuel Kant je za vreme rekao da ima samo jednu dimenziju, ‘razna vremena nisu jednovremeno već jedno za drugim, dok prostori nisu jedno za drugim već su jednovremeni.’  On je smatrao da ni vreme ni prostor nisu materijalni nego, zajedno sa brojem deo okvira u kome se nižu događaji, mere njihova trajanja, i upoređuju kretanja objekata. Hegel za vreme kaže: “U vremenu, kaže se sve nastaje i prolazi, jer ono je upravo apstrakcija samog nastajanja i prolaženja.” Iz Ajnstajnove teorije relativnosti ipak sledi da prostor i vreme postoje nezavisno od našeg uma.
Zapadni i istočni kulturoloski svet su se uvek po mnogo cemu razlikovali, pa i u pogledima na vreme. U zapadnom svetu postoji uverenje da je vreme dinamično, prolazno, da briše sve pred sobom. Heraklit je o prolaznosti vremena rekao: Nemoguće je dva puta hodati obalom iste reke. Istočnjaci su shvatali vreme ipak nešto statitičnije: mnogo toga se menja i prolazi, ali nešto ostaje.
Jevrejsko-hrišćanski koncept, zasnovan na bibliji je da je vreme linearno, sa početkom u trenutku kada je bog stvorio svet. Bog  se smatra večnim i bezvremenim, on postoji van vremena u kojem mi postojimo. Hrišćani smatraju da postoji takođe i kraj, kada će se Isus vratiti na Zemlju i suditi svima, živima i mrtvima.
Antičke kulture kao na primer Inke, Maje, Hopi i ostali američki Indijanci, kao i Vavilonci, Stari Grci, Hindu, Budisti i drugi imaju drugačiji koncept o vremenu, ne kao linearnom već ponavljajućem i cikličnim. U grčkom jeziku postoje dva naziva za vreme: hronos i kairos. Hronos je numeričko, hronološko vreme koje merimo i brojimo, dok je kronos metafizičko ili božansko vreme.

Vede, najstariji Hindu filozofski tekstovi, pisani dve hiljade godina pre nove ere opisuju staru Hindu kosmologiju po kojoj univerzum prolazi kroz cikluse stvaranja i razaranja, gde svaki ciklus traje 4 320 000 godina.
Vreme je deo mernog sistema koje se koristi da se odredi redosled događaja, da se uporedi njihovo trajanje, da se odrede kretanja objekata. Toje jedno od sedam osnovnih fizičkih veličina u međunarodnom sistemu jedinica. Koristi se za određivanje drugih veličina, poput brzine. Vreme koje mi merimo je određeno rotacijom Zemlje oko svoje ose i iznosi priblizno 24 časa-1dan, i revolucijom Zemlje oko Sunca za šta joj je potrebno nešto vise od 365 dana-1 godina. Vreme merimo sekundama, minutima, satima, danima, nedeljama, mesecima, godinama, vekovima, mileniumima, eonima… a osnovna jedinica u mernom sistemu je sekunda. Sekunda je prvobitno definisana kao 1/86400 deo prosečnog solarnog dana, ali je kasnije definisana preciznije, preko radijacije atoma cezijuma, kao 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prelasku izmedju dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezijuma 133 na nula stepeni kelvina. Plankovo vreme, približno jednako 5.4 *10^ -44 sekundi,  je jedinica vremena u sistemu jedinica poznatih kao Plankove jedinice. Mnogi fizičari veruju da je to najmanje moguće vreme koje se može izmeriti.

Zbog usporavanja rotacije Zemlje za nekoliko stotina miliona godina dan će biti dug 25h. Da li bi promena brzine rotacije ili revolucije Zemlje dovela do promene u dužini života nas i svih živih bića na planeti?
Hronolosko vreme merimo časovnicima i kalendarima. Prvi kalendari su bili lunarni, određeni Mesečevom rotacijom oko Zemlje. Mesečevi kalendari su postojali pre čak dvanaest hiljada godina prema nađenim artefaktima, a možda čak i pre trideset hiljada godina. Lunarni kalendari su imali dvanaest meseci i približno 354 dana. Zbog netačnosti ovih kalendara dolazilo je do toga da godišnja doba ‘odlutaju’ tako da se ponekim godinama dodavao trinaesti mesec.
Reformom Julije Cezara 45. godine pre nove ere u Rimskom carstvu počinje da se koristi Solarni kalendar, poznat i kao julijanski, određen kretanjima Zemlje oko Sunca. On je bio korišćen sve do 1582. kada je došlo do nove reforme i uveden je gregorijanski kalendar od strane pape Gregorija XIII. Gregorijanski kalendar je u stvari bio  mala korekcija julijanskog. Julijanski kalendar nije bio potpuno tačan, pravio je grešku od jedanaest minuta godišnje. Od tada većina zemalja u svetu je prihvatila  gregorijanski kalendar.
Tokom istorije je korišćeno mnogo različitih sprava za merenje vremena kao što su: gnomon, Sunčani sat, peščani, vodeni sat, u manastirima su korišćene sveće… Najprecizniji časovnik antičkog sveta je bio vodeni časovnik ili klepsidra. U XI veku Kinezi su napravili prvi mehanički sat. Najprecizniji čaosvnik koji imamo danas je atomski časovnik.

PROSTOR I VREME

Još je narod Inka verovao da su prostor i vreme u stvari jedno isto. Starogrcki filozofi su smatrali da vreme  nema početak, da ima beskonačnu prošlost. U srednjem veku bilo je rasprostranjeno verovanje da je bog stvorio ceo svet pre samo nekoliko hiljada godina, pa su početak vremena smestili nekoliko hiljada godina pre Hrista. Naučni dokazi su se kosili s takvim uverenjima, smeštajući starost Zemlje mnogo godina ranije. Starost stena na Zemlji, procenjena izotopom ugljenika iznosila je  četiri ipo milijardi godina.

Vreme je u fizici definisano kao osnovna fizička veličina kojom određujemo položaj nekog tela u prostorno-vremenskom kontinuumu. Kod Njutna su prostor i vreme apsolutni i potpuno ravni, isti za sve posmatrače. Vreme se smatralo večnim, ono je postojalo i postojaće zauvek, kao deo strukture svemira, koji je tada u naučnim krugovima takođe smatran večnim i nepromenljivim. On uvodi pojam apsolutnog vremena kao kontinuiranog niza trenutaka koji se ređaju jedan za drugim tvoreći neprekidan tok u kojem se sve zbiva. Maksvelove jednačine govore da se elektromagnetno zračenje prostire brzinom svetlosti u vakuumu, ali ne govori u odnosu na šta se to zračenje kreće. U XIX veku je bilo rasprostranjeno misljenje da je prostor ispunjen etrom, a svetlost se prostire u vidu talasa kroz njega konstantnom brzinom, slično prostiranju zvuka kroz vazduh. I slično kretanju zvuka kroz vazduh, očekivalo se da ako se krećete prema izvoru talasa, talasna dužina će postati kraća. Odnosno trebalo bi da dva posmatrača koji se kreću od i ka svetlosti mere različitu brzinu svetlosti. Međutim eksperimenti su pokazali da svi mere istu brzinu. To su neki naučnici pokušali da objasne time da, kada se neko kreće, telo se sažima i časovnici usporavaju. Ajnštajn je izneo mišljenje da se elektromagnetno zračenje kreće istom brzinom u svim inercijalnim sistemima,da su zakoni fizike isti za sve posmatrače koji se nalaze u slobodnom kretanju, i da je brzina svetlosti takođe nezavisna od kretanja posmatrača. To je njegova specijalna teorija relativnosti. Iz nje sledi da časovnici koji se kreću rade sporije, lenjiri se skraćuju, a mase se približavaju beskonačnosti. Ovo je potvrdilo i veći broj eksperimenata: dva veoma precizna časovnika letela su u avionima u suprotnim smerovima oko sveta, da bi pri povratku pokazivali sasvim male razlike u izmerenim vremenima. To bi značilo da ako želimo da živimo duže, treba da letimo na istok, kako bi se brzina leta aviona i rotacije Zemlje sabrali.
Pominjanje vremena i prostora kao četiri dimenzije se pominje kod nekih naučnika pre Ajnštajna, kao što su Lagranž, Dalamber, Hamilton, Maksvel, Lorents, Poinkare, Minkovski…. Galilej je jedan od prvih naučnika koji su ukazali na isprepletenost prostora i vremena. Njegov poznati primer je primer putovanja posade pod palubom broda. Ravnomerno kretanje broda nema nikakav uticaj na putnike pod palubom, isto kao da se brod i ne kreće. Iz toga sledi da ne mozemo utvrditi samo posmatranjem objekata u nasoj blizini da li mirujemo ili se krećemo ravnomerno. To je poznato kao Galilejeva relativnost, koja pokazuje da nema razlike između mirovanja i ravnomernog kretanja, nema razlike ako pređemo iz mirujućeg u neki pokretni referentni sistem.  Ne postoji apsolutno mirovanje, tačka u prostoru ne ostaje ista od jednog trenutka do drugog. Poinkare je nezavisno od Ajnštajna 1905. godine pokazao da postoji egzaktni način za opisivanje ponašanja materije u skladu sa principom relativnosti i Maksvelovim jednačinama. On je takođe  razumeo i pojam relativnosti istovremenosti.

Minkovski, koji je bio Ajnštajnov mentor je uveo pojam četvorodimenzionog prostor-vremena 1908. koji se ponekad zove i prostor Minkovskog. Prostor-vreme je matematički model koji kombinuje prostor i vreme u jedan kontinuum. Jedna tačka na dijagramu prostor-vremena predstavlja jedan događaj. Prostor-vreme se obično predstavlja kao tri prostorne (euklidske) dimenzije i jedna vremenska.
Ali ipak sve do Ajnštajna prostor i vreme su smatrani apsolutnim, istim za sve posmatrače,  nepromenljivom pozadinom u kojoj se nešto dešava. On je tvorac opšte i specijalne teorije relativnosti., koje su u potpunosti promenile naše viđenje prostora i vremena, i same stvarnosti.On je shvatio da su prostor i vreme dva oblika iste stvari, slicno kao i materija i energija.
Prvo je napisao specijalnu teoriju relativnosti, ali se ona nije slagala sa Njutnovim zakonom gravitacije. Ajnštajn je generalizovao specijalnu relativnost i na neinercijalne sisteme principom ekvivalencije koji kaže da su sile koju bi osetio posmatač u gravitacionom polju mase nekog objekta i ona koju bi osetio u ubrzanom kretanju iste. On je ovo opisao u svojim jednačinama polja.  Objasnio je gravitaciju veoma jednostavnom i poznatom formulom E=mc^2 iz koje je sledilo da masa i energija zakrivljuju prostor-vreme. Posle opšte teorije relativnosti, prostor i vreme su prešli iz pasivne pozadine u aktivnog sudeonika dinamike kosmosa. Mozemo prostor-vreme vizuelno zamisliti kao dvodimenzionu ravan,odnosno dvodimenziono platno, iako se ono prostire u cetiri dimenzije, prosto je ljudskom mozgu lakše ako aproksimiramo u dve.

Ako smestimo neku loptu na to platno, masa lopte će saviti platno. Masivnija lopta će saviti platno još više i naterati manje masivne lopte da joj se približe. Ako stavimo jako masivnu loptu ona će pocepati to platno. Slično se dešava i sa prostor-vremenom. Objekti sa većom masom privlače objekte manje mase. Oni primoravaju objekte manje mase da se kreću po kružnim, odnosno eliptičnim putanjama zato što zakrivljuju prostor-vreme u njihovoj blizini. Materija zakrivljuje prostor-vreme, koje sa druge strane određuje kretanje materije. Ova zakrivljenost postaje znantna ako na nju utiče ogromna masa, npr.  u blizini crnih rupa. Crna rupa zakrivljuje prostor-vreme toliko da se u njenom centru nalazi singularnost, mesto gde su prostor i vreme beskonačno zakrivljeni, i gde ne važe zakoni fizike. Po Ajnštajnovim jednačinama crna rupa ne samo da zakrivljuje prostor-vreme, nego stvara crvotočinu, tunel, koji vodi u neki daleki deo svemira, prošlost, budućnost, ili možda čak i u drugi univerzum. Crna rupa ili neka druga velike masa koja ima jako gravitaciono polje usporava vreme, a u singularnosti crne rupe vreme se zaustavlja. Dokaz za opštu teoriju relativnosti je eksperiment za vreme pomračenja Sunca 1919. godine. Svetlost zvezda koja putuje do nas i prolazi blizu Sunčevog diska biva skrenuta sa svoje putanje zato što je sam prostor u blizini Sunca zakrivlje. Još jedan dokaz u prilog relativnosti je da atomski časovnici na spejs šatlovima sporije rade nego atomski časovnici na Zemlji.

ŠIRENJE KOSMOSA

Iz Ajnštajnovih jednačina takođe sledi da se kosmos širi. Njemu se to nije svidelo, on je bio za to da se očuva ideja statičnog kosmosa pa je u svoje jednačine uveo kosmološku konstantu, koja zakrivljuje prostor-vreme na suprotan način od gravitacije. Kasnije kad je dokazano širenje kosmosa Ajnštajn je rekao da je kosmološka konstanta najveća greška u njegovom životu. Najnovija istraživanja pokazuju da kosmološka konstanta koju je uveo Ajnštajn u svoje jednačine možda ipak nije nikakva greška.
Ako bi kosmos bio večan onda bi došlo do besmislenih zaključaka: Zašto zvezde još uvek sijaju, zašto nisu davno istrošile svoje gorivo i završile svoj život kao beli patuljci, neutronske zvezde ili crne rupe?

Širenje kosmosa je dokazao Habl. On je posmatrao neke magline i utvrdio da su to u stvari druge galaksije u vreme kad se smatralo da postoji samo jedna jedina naša galaksija-mlečni put. U njima je video zvezde koje su toliko udaljene da im je bilo potrebno milijarde godina da njihova svetlost stigne do nas, što bi značilo da svet postoji mnogo duže nego što tvrde teolozi. Utvrdio je da neke galaksije imaju plavi pomak u linijama spektra, a da većina ima crveni pomak. Crveni pomak u Doplerovom efektu značio bi da se većina galaksija udaljava od nas, i to što su dalje to se brže udaljavju-naš kosmos se širi kao balon. Plavi pomak je objašnjen time da se nama bliske galaksije, kao sto su Andromedina galaksija ili Magelanovi oblaci, dakle galaksije u lokalnoj grupi ili  galaktičkim jatima približavaju.
Ako obrnemo strelu vremena videli bi da je kosmos u prošlosti bio mnogo manji, gušći i topliji, i da je u jednom trenutku sva masa i energija bila skupljena u jednoj tački, singularnosti. U jednom trenutku je došlo do eksplozije, velikog praska, i to je bio početak kosmosa. Svemir je iz velikog praska nastao pre oko 15 milijardi godina. Dokaz za veliki prasak je pozadinsko reliktno zračenje na 2.7 stepeni Kelvinove skale. To je pozadinski šum eksplozije s početka našeg univerzuma, koji se detektuje u svakom pravcu prostora. Gde god uperili radio-teleskope mi i dalje možemo da čujemo tu eksploziju-toliko je bila snažna.. Ne zna se zašto je došlo do velikog praska. Teolozi tvrde da je Tvorac stvorio svet iz velikog praska. Hoking, jedan od najpoznatijih astrofizičara današnjice tvrdi da je veliki prasak proizašao iz sudara dva univerzuma (dva ‘branska’ univerzuma). Druga teorija koja objašnjava veliki prasak je haotična inflacija koja ukratko glasi : širenje se javlja tu i tamo u kvantno-gravitaciskoj peni, a od svakog pojedinačnog širenja nastane univerzum. Stiven Hoking se u svojoj knjizi “Kratka povest vremena” bavi pitanjem početka vremena i velikog praska. On smatra da čak iako vreme nije počelo sa velikim praskom, i da je  postojalo vreme, ali u drugačijim okvirima i pre velikog praska, ne postoje nikakve informacije od tada koje bi bile dostupne nama, i bilo šta što se tada desilo ne bi imalo nikakve efekte na nas. Tako je naše vreme (i prostor) zapravo počelo sa velikim praskom, i svaka pitanja tipa: šta je bilo pre velikog praska su po njemu besmislena.
Prema onome što se za sada zna ovako je izgledao kosmos tokom vremena: Od nultog trenutka pa do 10^-43 sekunde ne znamo šta se tačno desilo, od 10^-43s do 10^-35 urušava se ravnoteža materije i antimaterije u korist prve. Od 10^-35s do 10^-10 era hadrona i leptona, od 10^-10 sekundi do 1 sekunde era protona i neutrona, od 1 sekunde do 3 minuta prva stabilna jezgra. Posle 300 000 godina svemir se dovoljno ohladio i razdvojili su se materija i energija. Milijardu godina posle velikog praska nastaju prve zvezde, kvazari i protogalaksije.

Kosmos se u početku ubrzano širio, dok se sada širi usporeno. Da li će završiti u velikom sažimanju zavisi od količine materije u njemu, odnosno da li u kosmosu ima dovoljno materije da svojom gravitacijom zaustavi širenje. Za sada rezultati posmatranja pokazuju da nema dovoljno vidljive materije. Ali postoji tamna materija koje izgleda u kosmosu ima mnogo više. Brzine rotiranja zvezda na perifernim delovima  naše galaksije ukazuje na velike količine te nevidljive materije u samoj našoj galaksiji. Poreklo tamne materije može da bude od crnih rupa, neutronskih zvezda, belih patuljaka, ali i nekih sitnih čestica koje slabo interaguju sa materijom, a kojih u svemiru ima mnogo.
Na Zemlji ili drugim mestima u svemiru gde nema ogromnih masa važe Njutnovi zakoni gde su prostor i vreme ravni. U blizini ogromnih masa vaši Ajnštajnova relativnost. Ono što jeste apsolutno kod Ajnštajna su brzina svetlosti i takozvana četvoro-udaljenost. To je prostorno-vremenski interval ds koji je sa prostornim i vremenskim intervalom povezan jednačinom Pitagorine teoreme: ds^2 = (prostorno-vremenski interval)^2 = (vremenski interval )^2 – (prostorni interval)^2.
Druga velika i važna teorija dvadesetog stoleća jeste kvantna teorija. Ona se bavi pojavama na subatomskom nivou. Kvantna teorija i teorija opšte relativnosti, iako dobre u svojim oblastima, nisu bile u medjusobnoj saglasnosti, pa se radi na tome da se one povežu u teoriju kvantne gravitacije, kao i da se povežu  elektromagnetna, jaka, slaba i gravitaciona sila u teoriju svega.
Matematički model univerzuma pokazuje da univerzum možda ima od 10 do 26 dimenzija. Po teoriji struna ima 10 ili 11 dimenzija, tri prostorne, jedna vremenska, a ostalih šest-sedam su jako zakrivljene i vidljive tek na subatomskom nivou. To se naziva supersimetrija. Zašto baš imamo četiri ravne dimenzije a ostale su zakrivljene? Razlog za to je možda antropički princip, koji kaže da nije tako mi nebismo ni postojali, putanje planeta oko Sunca ne bi bile stabilne, putanje elektrona oko jezgra takođe, i ne bi ni došlo do formiranja života da je drugačije. Kako se sila gravitacije objašnjava zakrivljenošću prostor vremena, tako možda elektromagnetna, jaka i slaba sila mogu da se objasne zakrivljenošću tih dodatnih dimenzija na subatomskom nivou.
Da bi eliminisao singularnosti u velikom prasku, kada je vreme počelo, i crnim rupama gde vreme prestaje Stiven Hoking uvodi u svoje teorije imaginarno vreme, koje je normalno na osu realnog vremena. Ono, za razliku od realnog vremena nema smer, odnosno može da ide i unazad, pa je na neki način slicniji prostornoj dimenziji. Kosmos sa imaginarnim vremenom je konačan ali nema granica, slično površini Zemlje, samo sa dve dodatne dimenzije.
Najnovija istraživanja pokazuju da nekakav etar ipak postoji u obliku vakuumske energije.
PROŠLOST I BUDUĆNOST

Prošlost je određena, ne možemo da utičemo na nju ni da je promenimo. Ne možemo da ispravimo greške, da povučemo reči i dela zbog kojih se kajemo. Propuštene prilike će zauvek ostati propuštene, retko kada život da drugu šansu. S druge strane budućnost je neodređena, ili je bar takva za one koji ne veruju u sudbinu. Pred nama je sve otvoreno, tu su izbori koje tek treba da napravimo. Od naših odluka zavisi dalji tok naših života. Na naš život ne utičemo samo mi i ipak nije sve samo u našim rukama, utiču i ljudi oko nas. Naši roditelji dobrim delom odredjuju prvu polovinu naših života, pa i ceo život. Određuju nas kao ličnosti, u detinjstvu, kada se oformljuje naš karakter, oni utiču na nas vaspitanjem (ili nevaspitanjem), tada stičemo životne navike, pogled na život. Na našu budućnost takođe utiču i braća i sestre, ako ih imamo. Nešto kasnije u životu bitan uticaj na nas imaju drugovi i drugarice. Nešto manji, ali ipak bitan uticaj imaju i mediji, društvo. Ja verujem da  jedan deo karaktera nosimo u sebi rođenjem, možda je genetski urođen ili je to duša, ali mislim da se ne rađamo svi kao ‘tabula raza’.
Fizički zakoni ne prave razliku između prošlosti i budućnosti, pa ako je prošlost određena trebalo bi da je i budućnost. Postoji neslaganje fizičkih zakona sa onim što mi svesno osećamo i doživljavamo. Sećamo se naše prošlosti, ali nemamo nikakva sećanja na budućnost. Vidimo da čaše stalno padaju sa stola i lome se, ali se polomljene čaše ne sastavljaju same od sebe i vraćaju nazad na sto. To je zbog entropije. Entropija se definiše drugim zakonom termodinamike i jeste povećanje haosa, neuređenosti. Svaki sistem teži da poveća svoju entropiju u toku vremena. Odgovor na problem zašto se polomljene čase ne sastavljaju  može da se dobije kroz metafizički pogled. Pravac proticanja vremena je posledica asimetrije kauzalnosti: uzrok uvek prethodi posledici. Postoje na primer neki procesi u kvantnoj mehanici koji nisu povratni, odnosno ireverzibilni su.
Da li postoji sadašnjost? Koliko uopste traje sada? 1 nano sekundu? 1 Piko sekundu?  U svojoj knjizi: “Relativnost” Ajnštajn je napisao da je istovremenost dva događaja  relativna, na primer dva događaja koja su se desila istovremeno za jednog posmatrača ne moraju biti istovremena za nekog drugog posmatrača na nekoj drugoj lokaciji. Ono što je za nekog prošlost za nekog može da bude i budućnost. Na primer neki događaj u Andromedinoj galaksiji može biti razdvojen nekoliko dana za dve osobe koje prolaze jedno pored drugog na ulici, na Zemlji. Iz fizičkih zakona sledi da nema protoka vremena, samo prostor-vreme.
Filozofi gledaju na protok vremena iz dva različita pravca: eternalizam i prezentizam. Eternalizam je teorija o blok-univerzumima, koja kaže da ne postoji stvaran protok vremena. Vreme je samo još jedna dimenzija stvarnosti, slično prostoru. Prošlost, sadašnjost i budućnost su determinisani. Svest preleće preko blok-univerzuma kao reflektor u tami i to je ono što mi zovemo sadašnost, to je samo iluzija svesti. Zato nam je prošlost poznata, a budućnost ne. Glavni predstavnik ovog pravca je Herman Minkovski, psiholog po struci. Još jedan psiholog, Dzejms Viliam kaže da je prividna sadašnjost sve ono sto posmatrač u jednom trenutku opaža.
Predstavnici prezentizma kažu da ne postoje ni prošlost ni budućnost pa samim tim ni putovanje u jedno ili drugo, samo sadašnjost. Vreme je redosled različitih stvarnosti. U nekim vremenima neke stvari su postojale a neke ne. Parmenidis, starogrčki filozof kaže u svojoj pesmi: ‘Nije bilo nekad, niti će biti, jer je sada, sve odjednom’.
Postoje neke pojave koje većina naučnika ne prihvata kao stvarne, takozvane nadprirodne pojave: predosećanja, predskazanja, telepatija… koje predstavljaju neobjašnjive skokove u vremenu ili u prostoru, ali ne u fizičkom smislu, nego u svesnom, odnosno podsvesnom, neobjašnjivi prenos informacija kroz prostor ili vreme. Tim pojavama se bavi parapsihologija.
Predosećanje je sposobnost predviđanja budućih događaja. Ponekad su to bitni događaji, velike katastrofe, ponekad su to bitni događaji za tu osobu, a ponekad su to banalne, nebitne situacije i događaji koji nemaju nikakav značaj.
Predosećanja se obično javljaju u snovima ili sličnim dubokim stanjima opuštenosti. Primer predskazanja: Čovek po imenu Dan je sanjao kako čita u novinama o erupciji nekog vulkana koja se nešto kasnije stvarno desila. Smatrao je da su snovi bili istinsko doživljavanje nekog događaja, ali pomereni u vremenu.

Bilo je dosta zabeleženih slučajeva  tokom istorije da ljudi osećaju neku vrstu uznemirenosti pre velikih katastrofa, recimo francuske revolucije, Titanika, II svetskog rata i sl. To se zove sindrom pred katastrofu. Po teoriji o blok-univerzumima, parapsiholozi smatraju da svest vidi samo ono što mi zovemo sadašnjost od celokupnog vremena,. Podsvest mozda vidi nešto širu sliku i može da upozori svest o nekom događaju. Aniela Jaffe, parapsiholog, smatra da, duboko u svojoj podsvesti mi znamo tok celog svog zivota.
Ja lično sam par puta doživeo da sanjam nešto, a onda se to kasnije stvarno i obistinilo, do detalja. Ponekad su to bili bitni događaji u mom životu, a ponekad neke banalne stvari. Jednom sam sanjao kako sam u vojsci, u vojničkoj uniformi i pričam s nekim momkom koji je takođe vojnik. Pričali smo ni manje ni više nego o vremenu. Ja sam mu rekao: ‘Bože, kako vreme sporo ide…’ On mi je odgovorio potpuno ozbiljan: ‘Ma ne samo da sporo ide, nego stoji! Uopšte se ne pomera!’ Posle kraće pauze on je rekao: ‘Maj je mnogo dug mesec… ne samo u vojsci, znam i od ranije… i jul isto…’ Kad sam se probudio pomislio sam, ‘kakve ja gluposti sanjam’, i nasmejao se. Ali sam zapamtio taj san jer je bio mnogo neobičan ‘razgovor’ koji sam vodio. Ja tada nisam ni razmišljao o vojsci, sem da ako stvarno dođe do toga da moram da služim da ću civilno služiti.
Oko godinu dana posle toga je došlo do takvog razvoja situacije da sam na kraju morao da odem u vojsku, nisam nikako mogao da odložim, i to sam morao da idem u regularnu vojsku, ne civilnu. Tako sam jednog toplog majskog dana  išao na požarstvo, i zajedno sa još jednim vojnikom sam čekao predaju smene kod dežurnog. Ja sam mu rekao: ‘Bože kako vreme sporo ide… ‘ Dalji tok razgovora mi je bio nešto poznat od ranije, kao da sam već tako nešto doživeo, kao deza vu. A onda sam se setio da sam to u stvari sve sanjao ranije.
Na osnovu ovih slučajeva mogli bi da dođemo do zaključka da ako postoje ljudi koji mogu da vide budućnost onda to znači da se ona već desila, da je određena, determinisana isto kao i prošlost. I postavlja se onda pitanje postoji li slobodna volja? Hju Everet kaže da u budućnosti svaka mogućnost može doći u obzir, no odabere se samo jedna, što bi značilo da budućnost nije determinisana.
Transcedentnost je sposobnost oživljavanja prošlih događaja. Zabeleženi su mnogi slučajevi da ljudi na neki način odlutaju u prošlost, da vide ljude obučene po modi iz davno prošlog vremena, mesta i građevine koje su davno postojale. Možda pojava poltergajsta, duhova može da se objasni na ovaj način: kao da su prošlost i sadašnjost u nekim trenucima isprepletani, i postoje istovremeno. Možda su duhovi u stvari neka vrsta snimaka događaja iz prošlosti.
Kada posmatramo daleke galaksije, mi ne gledamo samo daleko u prostor, nego i u vreme, odnosno prošlost, i posmatramo te galaksije kakve su bile, a ne kakve su sada. To je iz razloga što treba  da prođe izvesno vreme da svetlost od tih galaksija stigne do nas, jer je brzina svetlosti, iako ogromna za neko naše poimanje, ipak konačna za ogormna međugalaktička prostranstva. Kada posmatramo Sunce, mi ga vidimo onakvog kakvo je bilo pre nekih osam minuta, a ne kakvo je sada.

PUTOVANJE KROZ VREME

Pod pojmom putovanja kroz vreme se podrazumeva pomeranje u različitim trenucima vremena analogno pomeranju na različita mesta u prostoru. Mi u stvari stalno putujemo kroz vreme, ali na linearan, neskokovit način. Ako bi putovanje kroz vreme bilo moguće onda bi istorija postala eksperimentalna nauka. Mogli bismo da saznamo mnogo o našoj proslosti, poreklu, prirodi. Po teoriji relativnosti je moguće putovanje kroz vreme u budućnost preko vremenskog zakašnjenja.
Jedan od prvih poznatih dokumentovanih priča u kojima se pominje putovanje kroz vreme je u indijskoj mitologiji, u Mahabharati, gde se pominje kralj Revaita, koji je otputovao u Raj da sretne tvorca Brahmu. Kada se vratio na Zemlju šokirao se činjenicom da je prošlo mnogo vekova od kad je zadnji put bio na Zemlji. Postoji i japanska priča Urašima Taro. To je priča o mladom ribaru koji odlazi u dvorac ispod mora i ostaje tamo tri dana. Kada se vratio u svoje selo on saznaje da je trista godina u budućnosti, nalazi svoju kuću porušenu i svoju porodicu davno mrtvu.

Jedna od zanimljivijih i skorijih priča je: „Sećanja iz XX veka”, od Semjuela Madena. To je u stvari niz pisama engleskih ambasadora iz raznih zemalja britanskom državniku iz 1997. i 1998. godine koja opisuju političko stanje u tim godinama. Zanimljivo je to što je ta knjiga napisana 1733. godine. Pisac je tvrdio da je on ta pisma dobio od svog andjela čuvara.
U mnogim religijama postoje proroci, što bi znacilo da te religije dopuštaju putovanje informacija kroz vreme. U Hrišćanstvu bog postoji van prostor-vremena i univerzuma u kome mi živimo. Yoga majstori tvrde da meditacijom možemo doći do takvog unutrašnjeg stanja da možemo primiti znanje iz prošlosti i budućnosti u sadašnjem trenutku.  Angelus Silesius, filozof i pesnik iz VI veka je verovao da se vreme može zaustaviti koristeći mentalnu moć. On je govorio: Vreme sam stvaraš; njegov sat kuca u tvojoj glavi; u trenutku kada zaustaviš misli; i vreme će se umrtviti.
Među istaknutim filozofima postoje dva različita pogleda na putovanje kroz vreme. Jedan je da je vreme osnovna struktura univerzuma, dimenzija u kojoj se događaji dešavaju određenim redosledom. Putovanje kroz vreme, u ovom pogledu, postaje mogućnost jer druga vremena postoje kao okviri na filmskoj traci rašireni po vremenskoj liniji. To se obično naziva Njutnovo vreme.
Drugi pogled na vreme je potpuna suprotnost, da vreme nije prosto pozadina u kojoj se dešavaju kretanja,  nego da je deo strukture univerzuma zajedno sa prostorom. Predstavnici ovog pravca su Imanuel Kant i Gotfrid Lajbnic. Oni su smatrali da vreme nije stvar,i stoga se ne moze meriti, niti se moze putovati njime.
Neke teorije koje se oslanjaju na opštu i specijalnu relativnost sugerišu da bi odgovarajuće geometrije prostor-vremena, ili specifični načini kretanja u svemiru mogli, ako kao takvi postoje, da omoguće putovanje kroz vreme. Na primer, imamo vremensko zakašnjenje, koje kaže da vreme sporije teče za nekog ko se kreće velikom brzinom bliskom brzini svetlosti nego za nekog ko miruje (posledica specijalne teorije relativnosti). Takođe vreme sporije teče za nekog ko je u blizini velike mase i  jakog gravitacionog polja (npr crne rupe) i nekog ko je van tog polja (posledica opšte teorije relativnosti).  Dokaz vremenskog zakašnjenja: mnoge subatomske čestice postoje samo jedan fiksirani deo sekunde u laboratorijama ako su u mirovanju, ali neke koje putuju brzinom bliskom brzini svetlosti žive mnogo duže nego što se očekuje. Znači da se dimenzije prostor-vremena menjaju i savijaju kod kretanja objekata velikim brzinama.
Znači vreme drugačije teče za dva posmatrača koji se nalaze u različitim gravitacionim poljima, odnosno ako se jedan posmatrač nalazi u blizini nekog tela velike mase i jake gravitacije za njega će vreme teći sporije nego za nekog drugog posmatrača koji se nalazi u slabijem gravitacionom polju. Pa bi se jedna sekunda za astronauta A, poslednja sekunda pre nego što konačno pređe horizont događaja mogla razvući u večnost za astronauta B. To bi moglo da se objasni ako bi povezali protok vremena sa širenjem svemira. Znamo da se svemir sporije širi pored objekata velike mase, zbog prisustva gravitacije. Možda zato vreme sporije teče u njihovoj blizini. Astronaut A ne bi uopšte primetio da mu je časovnik usporio jer bi se i on takođe usporio: otkucaji njegovog srca, metabolizam, mentalna aktivnost. Ovako bi astronaut A mogao da vidi budućnost.
Izračunato je da, ako bi smestili nekog putnika u sfernu ljušturu poluprečnika 5 metara i mase Jupitera, za njega bi vreme teklo četiri puta brže nego za nas. Ipak tehnologija potrebna da se planeta mase Jupitera smanji na toliku veličinu je daleko u budućnosti. Sa današnjom tehnologijom uspeli smo da usporimo starenje za 20 milisekundi za astronauta Sergeja Avdejeva.
Ako bi imali dva časovnika, i ako bi jedan stavili na vrh nebodera, a drugi na prizemlje, zbog nešto jače gravitacije časovnik u prizemlju  bi pokazivao manje sati, odnosno, za njega bi vreme teklo sporije nego za onog na vrhu nebodera.
Neki fizičari tvrde da bi putovanje kroz vreme u prošlost bilo moguće ako bi putovali brže od svetlosti. Ako imamo dva događaja recimo slanje signala i primanje signala na određenom rastojanju. Ako signal putuje brzinom svetlosti ili sporije uvek će redosled događaja biti: 1. poslan signal, 2. primljen signal. Ali ako bi se signal kretao brže od svetlosti moguć je obrnut redosled, odnosno da signal bude primljen i pre nego što je poslat. Neki naučnici smatraju da je to nemoguće jer se tako krši zakon kauzalnosti: da uzrok mora uvek da bude pre posledice. Ali ovakav redosled 1. posledica, 2. uzrok bi možda bio moguć zahvaljujući relativnosti istovremenosti, koja kaže da postoje neslaganja da li su se neka dva događaja na različitim lokacijama desila istovremeno. Prema Ajnštajnovoj relativnosti, bila bi potrebna beskonačna količina energije da se objekat koji se kreće sporije od svetlosti ubrza do brzine svetlosti, tako da su za makroskopska tela kretanja brzinom svetlosti ili veća nemoguća.
Ako bi se kretali približno brzinom svetlosti, iz perspektive posmatrača koji bi mirovao, žako bi se pribliavali postajali bi plavlji, a ako bi se udaljavali od njega crveniji.. Postali bi zbijeni u pravcu kretanja, povećala bi vam se masa, a vreme bi teklo sporije. Putujuci brzinom svetlosti praktično ne biste uopste ostarili, za razliku od ostalih ljudi na Zemlji. Ako bi putovali svemirskim brodom koji bi išao brzinom svetlosti, recimo do centra galaksije, koja je udaljena od nas oko 21 svetlosnu godin, mi bi stigli tamo za 21 godinu (mada prema relativnosti ne postoji objektivan način da se kaže koliko je zaista prošlo vremena za nas), ali bi u međuvremenu na Zemlji prošlo 30 hiljada godina!
Paradoks blizanaca kaže:  Ako bi od dva brata blizanaca jednog stavili u svemirski brod koji bi išao brzinama uporedivim sa brzinom svetlosti, a drugog ostavili na Zemlji, i kada bi se posle nekog vremena opet sreli, onaj koji je putovao svemirom jedva da bi uopšte ostario, dok bi za onog na Zemlji protekle godine i bio bi mnogo stariji od svog brata blizanca. Na ovaj način relativnost dozvoljava putovanje u budućnost, ali za sada nije jasno da li bi zakoni fizike dozvolili putovanja u prošlost.
Jos jedan sličan paradoks je: Da li metak ispaljen kroz crvotočinu moze da pogodi onoga koji je pucao u nekom ranijem trenutku? Ili šta bi bilo ako bi otputovali u prošlost i sreli samog sebe? Da li bi nestali u bljesku, kao kada se sretnu materija i antimaterija?  Paradoksi poput ovih se javljaju samo pri putovanju u prošlost, dok u fizičkom smislu, ne postoji prepreka za putovanje u budućnost.
Argument protiv putovanja u prošlost je i paradoks dede: šta ako bi se vratili nazad u prošlost i ubili svog dedu i tako sprečili sopstveno rođenje?  Postojanje tzv. multiverzuma bi bilo moguće rešenje za paradoks dede: ako bi se vratili u prošlost i izmenili istoriju vi biste stvorili  novu istoriju u paralelnom svetu, koji ne bi imao uticaja na sadašnjost i na univerzum iz kog ste došli. Da li postoji ovaj naš jedan, ili bezbroj paralelnih univerzuma?. Tvorac ideje o multiverzumu je bio Fejnmen. Naš univerzum bi bio jedan od mnogih paralelnih univerzuma koji se svi šire na različit način i u kojima vladaju različiti zakoni. Mnogi univerzumi se šire prebrzo da bi u njemu mogle da nastanu  galaksije, zvezde, planete, pa ni zivot. A opet mnoge se šire presporo i posle nekog kraćeg vremena počnu opet da se sužavaju, tako da nema dovoljno vremena za formiranje zvezda, planeta i za nastanak života. To bi bio i odgovor na pitanje zašto je naš univerzum baš ovakav, i razvija se baš takvom stopom da mogu da se formiraju zvezde, kao da postoji neko (bog)  ko je sve uredio tako da  život bude moguć. Postoji oko tridesetak fizičkih konstanti koje su neverovatno podešene na takav način tako da je u našem univerzumu moguć život. To ukazuje na dizajnera kosmosa, Tvorca (ili tvorce), koji je pažljivo odabrao te konstante. Oni koji veruju u postojanje multiverzuma kažu da ima bezbroj univerzuma, u većini njih nema života, a u manjem broju ima. Tu ne ostavljaju mesto za boga. Slično rešenje je dao i Everet sa ‘Everetovim tumačenjem mnogo svetova’ kvantne mehanike koji kaže da svi mogući kvantni događaji mogu da se dese u međusobno isključivim istorijama. Na ovaj način se ne bi pojavljivali paradoksi koji se javljuju kod putovanja u prošlost.
Drugo rešenje za paradoks dede bi mogao da bude Novikov princip samoodržanja: ako bi došlo do putovanja kroz vreme, i ako bi postojala mogućnost da dođe do nekih događaja koji bi promenili istoriju, priroda, odnosno univerzum ne bi dozvolio da se ikad desi taj događaj. U slučaju paradoksa dede na primer, desilo bi se, da, ako pokušamo da upucamo svog dedu promašili bi ga, on bi se u poslednjem momentu sagnuo, ili bi se zaglavio metak u cevi ili nešto slično. Drugim rečima, prošlost se ne moze promeniti ni na koji način, pa čak ni putovanjem kroz vreme.
Stiven Hokingova hipoteza o hronološkoj zaštiti je slična i kaže da zakoni fizike ne bi nikad dozvolili nikakvo menjanje istorije, paradokse i putovanje kroz vreme. Jedan od argumenata koje koristi Hoking u prilog svoje hipoteze je da je putovanje kroz vreme moguće onda bismo bili preplavljeni putnicima iz buducnosti. Karl Sagan, astronom i pisac poznatog naučno-fantastičnog romana: ‘Kontakt’ kaže da mi ne možemo da budemo sigurni da je to zapravo baš tako sve dok ne spojimo relativnost i kvantnu teoriju u kvantnu gravitaciju.  Sagan smatra da je Hokingov argument sumnjiv, jer to bi bilo kao kada biste rekli da u univerzumu ne postoji inteligentan život van Zemlje, jer da postoji mi bismo bili preplavljeni vanzemaljcima. Kao odgovore na to zašto nema očiglednih putnika iz drugog vremena predlaže da možda nismo preplavljeni putnicima iz budućnosti jer nije moguće putovati u prošlost već samo u budućnost. Ili je putovanje u prošlost moguće, ali samo do trenutka kada je napravljen vremeplov, a s obzirom da ga mi nismo još uvek izmislili nema ni posetilaca iz drugih vremena. Postoji mogućnost da su oni već tu, ali ih mi ne vidimo jer oni ne žele da ih vidimo. Ili ih vidimo u obliku koji mi zovemo NLO-i, duhovi, vile ili sl. Ali to što mi nismo očito posećeni od strane vremenskih putnika nije apsolutno nikakav dokaz da njih nema.

VREMEPLOVI

Vremeplove bi mogli da napravimo od tzv. Tipler cilindra, nazvanog po Frenku Tipleru. To bi bio beskonačno dug cilindar koji se obrće dovoljno brzo oko svoje ose. Ako bi svemirski brod leteo oko cilindra spiralnom putanjom mogao bi da ode u prošlost. Međutim, gustina i brzina potrebna za Tipler cilindar su toliko velike da se on ne bi mogao napraviti od obične materije, ali bi bilo možda moguće napraviti ga od kosmičkih struna. Ali kosmičke strune do sada postoje samo u teoriji i nisu još uvek otkrivene.
Fizičar Robert Forvard je predložio drugačiji način za formiranje cilindra: teško atomsko jezgro u jakom magnetnom polju bi se izdužilo u cilindar sa dovoljnom gustinom i spinom za stvaranje vremeplova. Međutim na ovaj način bilo bi moguće slati informacije u prošlost, ali ne i objekte.
Drugi način formiranja Tiplerovog cilindra je ako bi imali tehnologiju da neutronsku zvezdu izdužimo u cilindar. Ako bi ta neutronska zvezda imala masu jednaku masi Sunca i ako bi je oblikovali u cilindar dužine sto kilometara i širine deset kilometara ( po Tiplerovom mišljenju ne bi bilo potrebno da cilindar bude beskonačno dug, dovoljno bi bilo da je deset puta veće dužine nego širine) i ako bi taj cilindar rotirao brzinom jednakoj polovini brzine svetlosti dobili bi vremeplov. Njime bismo doduše mogli putovati samo u budućnost.
Još jedan moguć način formiranja Tiplerovog cilindra bi bio ako bismo čistu singularnost (to su crne rupe koje su Hokingovim zračenjem potpuno izgubile svoju masu) okružili zatvorenim pravcem sličnim vremenu (koji bi po teoriji relativnosti trebalo da postoje) dobili bi vremeplov. Ovim vremeplovom bi mogli da putujemo u prošlost. Da li su ovakvi vremeplovi od Tipler cilindra zaista mogući znaćemo kad spojimo relativnost sa kvantnom teorijom u jedinstvenu kvantnu gravitaciju, a do tada možemo samo da spekulišemo.
Crvotočine su zakrivljenosti prostor-vremena koje takođe mogu da postoje prema jednačinama relativnosti i koje bi mogli da upotrebimo za putovanja u vremenu. Recimo da imamo dva mesta u svemiru, A i B, i recimo da mi želimo da odemo od A do B, ali su oni toliko daleko udaljeni da bi nam trebalo nekoliko života da stignemo tamo. Ako bi postojao tunel koji povezuje A i B u inače nedostupnoj dimenziji i ako bismo putovali kroz taj tunel ne bismo morali da prelazimo ogromna rastojanja, nego bi išli nekom vrstom prečice. Sama crvotočina bi izgledala ovako: ako smo recimo na mestu A i treba da stignemo do mesta B. Ako se kod mesta B nalazi neka sjajna zvezda, od trenutka kada bi ušli u crvotocinu mi bismo videli tu zvezdu ispred nas kao jako sjajnu i blizu. Ako bismo pogledali sa strane ne bismo videli ništa jer bi bili u “drugoj” dimenziji. Kakvi bi bili zidovi crvotočine je misterija. Ako bi pogledali unazad videli bismo mesto A odakle smo krenuli. Čak i pošto bismo izašli iz crvotocine i dalje bi mogli da vidimo mesto A, videli bi nešto poput tamne sfere unutar koje bi bila slika mesta koje smo upravo napustili kako lebdi u tami svemira.

Ideja na koji način bismo mogli da napravimo crvotočinu je da se na kvantnom nivou takve mini crvotočine stalno pojavljuju i nestaju na kratko. Ideja je da nekako zgrabimo jednu takvu i da je držimo otvorenu. Naša tehnologija akceleratora nema dovoljnu snagu ni da detektuje takve pojave, a kamoli da uhvati jednu takvu crvotocinu i drži je otvorenu.
Putovanje pomoću crvotočina bi bilo moguće ako bi te crvotočine napravili ‘prohodnim’. To bi izgledalo otprilike ovako: jedan kraj crvotočine ubrzamo do značajnog dela brzine svetlosti, ili jedan kraj crvotočine dovedemo blizu tela koje ima jaku gravitaciju, a onda ga vratili nazad blizu drugog kraja crvotočine. U oba ova slučaja, zbog vremenskog kašnjenja za pomereni kraj crvotočine bi vreme teklo sporije nego za drugi kraj. To bi primetio samo neki spoljašnji posmatrač, dok bi za nekog unutar crvotočine vreme na krajevima bilo isto. Ako bi recimo na ubrzanom kraju crvotočine bila 2010. godina, a na drugom 2015. za spoljašnje posmatrače i ako bi neki astronaut ušao kroz ubrzani kraj crvotočine 2010. godine on bi izašao na drugi kraj isto 2010., za spoljasnje posmatrače bi izgledalo kao da se vratio u prošlost. Mana ovakvog vremeplova je što bi on mogao da nas odvede u prošlost najranije do trenutka kada je napravljen, što bi možda i dalo objašnjenje zašto nismo preplavljeni posetiocima iz budućnosti.
Putovanje u prošlost bi možda bilo moguće i preko crne rupe. Postoji nekoliko modela crne rupe: statične, rotirajuće, i naelektrisane crne rupe. Statične imaju horizont događaja i singularnost u centru. Naelektrisane imaju dva horizonta događaja, spoljašnji i unutrašnji, i singularnost. Rotirajuće takođe imaju dva horizonta i singularnost koja je zbog velike brzine rotacije razvučena u obliku krofne, prstena.
Ako bi imali dva astronauta, A i B, ako se astronaut A nalazi u blizini crne rupe blizu horizonta dogadjaja, a astronaut B se nalazi na bezbednoj udaljenosti. U trenucima kada astronaut A prelazi horizont događaja on nestaje za astronauta B. Ali astronaut A će i dalje moći da vidi astronauta B. Astronaut A verovatno neće primetiti ništa čudno kad predje granicu horizonta. Jedino sto neće moći da komunicira sa astronautom B niti bilo kim van horizonta.
Ako bi  astronaut A upao u statičnu crnu rupu ne bi se dobro proveo jer bi ga beskonačna gravitacija u singularnosti razorila. Ako bi upao u naelektrisanu crnu rupu ne bi bio zdrobljen, ali bi jako naelektrisanje verovatno oljuštilo svaki atom u njegovom telu. Ali ako se to ne bi deslio, ako bi jednostavno prošao kroz spoljašnji, a zatim unutrašnji horizont događaja, a zatim na isti način izašao iz rupe kroz unutrašnji pa spoljašnji horizont našao bi se u drugoj vasioni. Ova druga vasiona bi isto tako mogla da bude i daleki deo iste vasione, ili isti taj deo iste vasione iz koje smo izašli, ali u drugom vremenu. Na ovaj način bi mogao da  prođe astronaut A ako bi ušao i u rotirajuću crnu rupu. Ako bi ušao u rotirajucu crnu rupu  i krenuo ka prstenastom singularitetu morao bi da priđe prstenu pod nekim uglom, ne kod ivice, da bi izbegao beskonačnu singularnost. Neki astrofizičari veruju da bi prolaskom kroz taj prsten singularnosti mogao dospeti u drugi univerzum, u kome je gravitacija odbojna sila. Ta odbojna sila bi ga lansirala dalje od crne rupe.
Nama najbliža poznata crna rupa se nalazi u sazvežđu labuda na oko šest hiljada svetlosnih godina. Trebala bi nam čitava večnost da dođemo do nje. Jedan od mogućih načina, osim ako ne otkrijemo neku bližu crnu rupu, bi mogao teoretski da bude da se napravi crna rupa. Ako bi uzeli međuzvezdani vodonik, kojeg ima u izobilju, ili neke druge elemente kao na primer gvožđe, nikl…i ako bi jonizovali taj gas pomoću jakih lasera, taj jonizovani gas bi mogli da sakupimo u dovoljnoj količini da stvorimo crnu rupu. On bi se mogao sakupiti pomoću magnetnog polja. Da bi sakupili dovoljnu količinu gasa i stvorili crnu rupu na udaljenosti od jedne svetlosne godine od Sunca bilo bi nam potrebno oko 40 godina, pod uslovom da imamo hiljadu svemirskih brodova koji mogu da se kreću brzinom od jedne sedmine brzine svetlosti.
Ako crna rupa ima masu deset puta veću od Sunčeve, imala bi poluprečnik od 190 kilometara i rotirala bi brzinom od hiljadu obrtaja u sekundi. Pri ovolikoj rotaciji astronaut bi morao da prilagodi  svoju brzinu brzini rotacije ako bi želeo da uđe u crnu rupu. Kako bi se približavao crnoj rupi video bi pravougli otvor od oko 590 metara, hipotetička vrata u drugi deo svemira i jedini put između oba horizonta događaja. Prolaskom kroz ta ‘vrata’, dospeo bi u neki drugi deo univerzuma, u neko drugo vreme, ili neki drugi univerzum.
Bele rupe su suprotnosti crnim rupama. Ako crne rupe usisavaju materiju, bele su izvori materje. Ako su jedne ulazi u drugi deo svemira, druge su izlazi. Ako su jedne implozija, druge su eksplozija. Ali da li one uopšte postoje? Ne znamo, još uvek nisu otkrivene, mada neki astrofizičari misle da su Sajfertove galaksije dobri kandidati za  velike bele rupe. Male bele rupe bi nama na Zemlji izgledale kao obične zvezde, a velike nešto poput kvazara.
Putovanje preko crnih rupa bi moglo da bude rešenje za međuzvezdana putovanja. Čovečanstvo ne bi bilo osuđeno samo na naš Sunčev sistem, već bi moglo da se proširi na mnogo svetova i tako izbegne izumiranje.
Putovanje kroz vreme bi zahtevalo ogromne količine energije. Potrebnu energiju bi mozda mogli da dobijemo iz crne rupe, preko Hokingovog zračenja crnih rupa. Recept za to bi po nekim piscima naučne fantastike otprilike išao ovako: Trebala bi nam jedna brzo rotirajuća crna rupa. Zbog svoje rotacije njen singularitet bi imao oblik torusa ili krofne. U centru tog torusa  mi smo van horizonta događaja i gravitaciono polje je nisko pa ako bi kroz taj torus ubacili nekakvu ogromnu metalnu cev, ona ne bi bila razorena. Onda bi trebalo da se crna rupa naelektriše ubacivanjem ogromnog broja naelektrisanih čestica u nju, a zatim da se cev naelektriše sa suprotnim naelektrisanjem. Na taj način bi trebalo da  se dobije neka vrsta vremeplova.
Ako bi posmatrali prostor vreme na kvantnom nivou, videli bi da ono nije ravno, već penastog oblika. Mozda je moguće da se na kvantnom nivou otvore male crne rupe i da se nekako prošire. To bi možda omogućilo putovanje kroz vreme. Fenomeni kao kvantna teleportacija, EPR paradoks ili kvantna mreža bi mogli da stvore mehanizme koji bi mogli da omoguće putovanje informacija ili objekata brzinom većom od brzine svetlosti. Neke informacije se razmenjuju izmedju dve udaljene čestice istovremeno da bi zadržale neke odnose. Ipak moderne teorije pokazuju da je u kvantnoj mehanici kauzalnost očuvana i ne dozvoljava razmenu informacija brže od brzine svetlosti. Hoking tvrdi da su na kvantnom nivou moguća putovanja čestica kroz vreme, ali  makroskopska tela ne.
Dr Ronald Malet, teorijski fizičar, smatra da je našao praktičan jeftin način da izgradi vremeplov koristeći svetlost. Njegov tim je otkrio da svetlosni zraci mogu da stvore vrtlog koji će naterati prošlost, sadašnjost i budućnost da kruže jedno preko drugog sve dok budućnost ne prethodi prošlošću. Njihova istraživanja pokazuju da mali delovi materije mogu da se prebace iz sadašnjosti u prošlost, pa bi onda teoretski mogli i mi.

Jedan od načina na koji bi možda mogli da vidimo daleku budućnost, a koji ne uključuje relativnost ni klasično putovanje kroz vreme je hibernacija. To je proces u kome se nekom zivom biću smanji telesna temperatura i uspori metabolizam. Životinje koje padaju u zimski san prirodno ulaze u hibernaciju da bi prosto preživeli zimu tokom koje inače ne nalaze dovoljno hrane u prirodi. Ali to nije putovanje kroz vreme u pravom smislu reči, jer to biće koje je u hibernaciji ne stiže u budućnost skokovito ili brže od ostalih.

NAUČNA FANTASTIKA

U naučnoj fantastici se pojavljuju mnoge ideje o putovanju kroz vreme. Jedno od prvih poznatijih dela je književno delo: ‘Vremeplov’. Postoje nekoliko oblika putovanja kroz vreme.Prva se dešavaju na jednoj vremenskoj liniji, u jednom univerzumu koji je određen i ne može se promeniti. Tu se pojavljuje Novikov princip samo-održanja koji kaže da su bilo koja dela koje putnik kroz vreme učini u stvari već deo istorije i samim tim je nemoguće da se promeni istorija.
Primer takvog filma je Doni Darko: on se jednog jutra budi nekoliko kilometara od svoje kuće jer je mesečario. Kada se vratio kući saznao da je mlazni motor pao niotkuda kroz krov njegove kuće i razorio njegovu sobu. Ali zbog toga što je on mesečario i preživeo sigurnu smrt dolazi do takvog sleda događaja i umiru osobe koje on voli: jedan mladić je slučajno udario autom i ubio devojku u koju je Doni zaljubljen, Doni zatim puca iz pištolja i ubija tog mladića. Zbog nekih Donijevih postupaka njegova profesorka je prinuđena da pozove Donijevu majku da bude pratnja njoj i nekim devojčicama iz škole, među kojima je i njegova mlađa sestra, na takmičenju. Avion kojim njegova majka, mlađa sestra i ostali putuju biva zahvaćen olujom i dolazi do nesreće, motor aviona otpada negde iznad Donijeve kuće.Doni odlazi kući, legne u krevet i motor aviona  pada na njega. On se u stvari tada vraća u prošlost na onaj dan kada je motor upao u njegovu sobu, samo što ovog puta ne ustaje iz kreveta. On umire, ali ne dolazi do kasnijih događaja u kojima umiru njegovi bližnji.
Još jedan film są sličnom idejom je Terminator, u kome Skynet, kompjuterski program koji kontroliše ceo svet i koji je u bliskoj budućnosti svojom armijom mašina gotovo istrebio ljudsku rasu šalje u prošlost robota da ubije majku Džona Konora, vođu ljudi u borbi protiv mašina i na taj način spreči njegovo rođenje. Džon Konor  takođe šalje u prošlost svog najboljeg prijatelja da spase svoju majku. Njegov prijatelj se zaljubljuje u Džonovu majku i u stvari postaje Džonov otac.
Druga vrsta putovanja u prošlost u delima naučne fantastike je da budućnost nije određena, na nju može itekako da se utiče. Neke promene mogu čak da dovedu do paradoksa koji prete celom univerzumu. U nekim je istorija veoma osetljiva na promene: i najsitnije promene u sadašnjosti  mogu da dovedu do ogromnih promena u budućnosti. To je poznato kao teorija haosa: dinamički sistemi su jako podložni početnim uslovima. Svakodnevni primer za to imamo u meteorologiji, zato je prognoza vremena često netačna. Poznatiji termin za to je možda efekat leptira: pomeranje krila leptira na jednom kraju sveta može dovesti do stvaranja uragana na drugom kraju sveta.
Istoimeni film Efekat leptira se bavi ovom temom. U njemu student, Evan Treborn nalazi način da putem sećanja, preko dnevnika koje je pisao kao mali ode u prošlost. On čita svoje dnevnike i priseća se trauma iz detinjstva koje je potpuno zaboravio: devojku u koju je bio zaljubljen je zlostavljao njen otac, zbog čega ona kasnije nije mogla da stvori normalan život. Njen brat je  posmatrao to zlostavljanje i zbog toga je počeo da gubi razum, stavlja petardu u poštansko sanduče koja razara jednu bebu i majku. To posmatra jedan njihov drug i to ostavlja trajne posledice po njega. Evan tada pokušava da ode u prošlost i spreči taj nesrećan sled događaja. On se vraća u prošlost i menja istoriju, ali iako su njegove namere dobre, svaki put kad promeni istoriju on stvori novu u kojoj uvek bude povređen neko koga voli. Posle nekoliko pokušaja shvata šta treba da radi: devojku u koju je bio zaljubljen je na kraju oterao od sebe, ona se preselila kod majke i tako njen otac nikada ne dobija priliku da je zlostavlja.
Slična ideja prethodnoj je da ako bi putovali u prošlost mogli bi da promenite neke nebitne događaje, ali se istorija u globalnom smislu ne bi promenila. Drugim rečima, ako neko ode u prošlost i ubije Hitlera, na njegovo mesto bi prosto došao novi nacista i tok istorije se ne bi bitno izmenio. Filmovi u kojima se pojavljuju ovakve ideje su Povratak u budućnost, Deja vu…
Treća ideja koja se pojavljuje je ideja o multiverzumu, s tim što postoje dve varijante: u jednoj se  osoba vraća u prošlost i svojim delima stvara istoriju u paralelnom univerzumu, koji nema nikakav uticaj na univerzum iz kog je došao, a u drugoj on odlazi u već postojeći paralelni univerzum. Neki naučnici smatraju da ovakav oblik putovanja ne bi bio moguć jer se krši zakon održanja energije za ta dva univerzuma, ali moguće rešenje za to bi moglo da bude da se, u trenutku kada dođe do putovanja razmeni ekvivalentna količina energije između dva univerzuma.
Još neki filmovi koji se bave temom putovanja kroz vreme su na primer Konačno odredište, Dan mrmota… U konačnom odredištu učenik pred odlazak na ekskurziju sanja da će avion kojim treba da lete u Pariz pada i on i svi njegovi drugovi umiru. On upozorava sve da će doći do nesreće i njega i još nekoliko njih obezbeđenje aviokompanije izbacuje s leta. Avion poleće bez njih i ubrzo dolazi do eksplozije. Kasnije nekoliko njegovih drugova umire u bizarnim nesrećama i on shvata da je njima bilo suđeno da umru na tom letu i da sada smrt dolazi po njih. Dan mrmota je priča o novinaru kome se jedan te isti dan ponavlja iznova i iznova. U odličnoj seriji Dosije X bilo je par epizoda na sličnu temu. U jednoj od njih glavni lik, Foks Molder iznova dozžvljava isti dan.
Iako je naše znanje o svetu i prirodi veliko još uvek ima gomila stvari koje ne znamo ili o kojima možemo samo da spekulišemo. U ogromnom prostranstvu prostora i vremena ima milion zagonetki koje tek treba da se reše, milion pitanja koje tek treba postaviti. Da li će ljudi uspeti da prevale granice prostor-vremena i otisnuti se u beskonačni svemir? Vreme će pokazati.

Literatura:

* Stiven Hoking:
Kratka povest vremena
* Stiven Hoking:
Kosmos u orahovoj ljusci
* Vilijam Dž. Kaufman III: Crne rupe i zakrivljeno prostor vreme
* Rodžer Penrouz:
Um i njegovo novo odelo
* Ilobrand von Ludviger:
Tajne prostora i vremena

Internet:
www.wikipedia.org
www.bbc.co.uk
www.pbs.org

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

9 Responses do “Vreme i prostor-vreme”

  1. vladimir каже:

    odlican tekst
    jedna od serija gde se pojavljuje slicna tematika je LOST

  2. Petar каже:

    Uvaženi, Poštovani,

    Stalno nešto hoću da kažem ali izgleda da nemam kome. Svi, kao pričaju o vremenu a svo vreme pričaju o prostoru. I obrnuto. Pa zar to nije jedno te isto? Zar to niko ne vidi? To je proisteklo, te funkcije, kao rezultat kretanja. A kretanje je realnost – život. Pokušavao sam i stalno pokušavam da predočim bar nekome da su pojmovi jedno a pojave nešto sasvim drugo. Jedno su apstrakcije a drugo su realnosti. Ali kome to govoriti, kada svi sve to tako dobro znaju. I sve je već, naizust naučeno. Kako dokazati nedokazanom? Plejada i hijerarhija autoriteta. Sve same dinastije. Kao i portparoli, koliko god hoćeš. Pitam se stalno zašto ljudi ne gledaju svojim očima i ne razmišlljaju svojom glavom. Moj glas je kao vapijući glas žednog u pustinji, ili razgovor gluvonemih na telefonu. Od vajkada ljudi nastoje da dokuče šta je to Istina. Ona je u nama i oko nas, ali je nedokučiva, nama nevidljiva i neshvatljiva. Svakako je lakše primati stvari zdravo za gotovo. Ali je takođe i pogubno, jer vrlo lako može to da bude laž a ne istina. O materiji i energiji kao nečem perifernom, a ne o glavnom, tek tu i tamo, neko se dotakne onako usput, u svom izlaganju i razmatranju.
    Merne jedinice jesu kodeks, sporazumne, dogovorene veličine. Ali nisu apsolutne, jesu relativne, irelevantne, korelativne. Ajnštajn je to zapazio ali je to pokušao sa pogrešne strane da objasni. Nastao je još veći košmar, vrzimo kolo iz koga je jako teško ili skoro nemoguće izaći. Jedan kilometar nije isti za normalnog, odraslog čoveka, malo dete ili recimo za mrava. Dekretom se kaže da je isto! Kako može taj ETAR da bude rasprostrt po čitavom Kosmosu, Vasioni, Vaseljeni? Sve apsurd do apsurda. Rezultat je kao da želimo da negiramo sami sebe.Ta Velika Tajna izgleda da se krije na drugom mestu. Ne znači li Vam sistem dualizma, suprotnosti, nešto što bi moglo da objasni ovaj naš realni svet? To su u davna stara vremena, kada su stari ljudi bili mladi – znali. A mi izgleda pozaboravljali!?

  3. Sve Mir каже:

    Moje skromno mišljenje je da putovanje kroz vrijeme u bilo kojem prevcu je nemoguće iz razloga što bi se narušio raspored atoma i molekula u ttrenutku kada se pomjerimo iz trenutka u vremenu koji možemo označiti sa T, jer u trentku vremena T+t1 (budućnost) ili u trenutku T-t1 raspored atoma i molekula od kojim smo sastavljeni u trenutku T će biti narušen tj. imat će poziciju adekvatnu datom trenutku , jednostavno rečeno jedno tijelo u istom trenutku ne može da bude na dva mjesta.

  4. miki каже:

    ja bi probo da se vratim u proslost i da povratim porodicu kojusumi oduzeli zato i gledam de mogu da nadjem masinu koja putuje kroz vreme dali moze neko da mi pomogne molivas cekam odgovor posaljite na imal adresu Miroslavstefanovic81@hotmail.com

  5. miki каже:

    dali postoji koje putovo kroz vreme ili da bude dzaper da moze da se transportuje naka mise javi molivas hitno cekam na odgovor

  6. miki каже:

    debi mogo da pronadzem masinu za putovanje kroz vreme dami se neko javi

Ostavite komentar