Materjalizam kao fenomen interregnuma između kolektivističke i lične spiritualnosti

Piše: Miša Vasić


Materijalizam, fenomen koji dominira savremenim svetom i ispoljava se u različitim vidovima, od radikalnog ateizma, preko masovnog konzumerizma, diktiranja vrednosnim sistemima sveta umetnosti od strane najmoćnijih finansijskih istitucija, pa sve do naučno – filozofskih diskursa i čak retro – anarhističkih političkih grupa i njihovih terorističkih akcija (koje neodoljivo podsećaju na one iz XIX veka, kada je vladalo ushićenje determinističkim materijalizmom u fizici i posledičnom industrijalizacijom), ustvari je samo rezultat vakuuma spiritualnosti u prelaznom periodu između kolektivističke i lične religioznosti.Na autobusima koji krstare bulevarima velikih evropskih gradova, od Barselone do Londona, ispisane su poruke poput ”Verovatno je da nema boga, ne plašite se i uživajte u životu”. Konzumerizam je “nova religija” čovečanstva, koje veruje u večnu materiju i smrtnu dušu. Tradicionalni hrišćanski praznik Božić danas se ne vezuje za spiritualne poruke i transformaciju svesti, već za masovnu potrošačku groznicu i šoping-molove krcate ljudima koji kupuju poklone, dok sa kreditnih kartica otiču trilioni evra, dolara… Veliki procenat formalnih pripadnika islamske ili pak judaističke religije takođe, intimno, sumnja u transcedentne aspekte istih, ali je rezonantan sa gomilanjem materijalnih vrednosti i bežanjem od eshatoloških tema, dok se površno deklariše kao “religiozan”. Manje-više se kolektivistička religioznost ispoljava kroz forme i obrede ali bez uplitanja spiritualne inteligencije, transcendiranja, evolucije svesti. Život samo “ovde i sada” uz potisnuti strah od smrti i totalnu alijenaciju od zakona višega reda i sveta ideja, koje su ustvari motor života, dovodi i do svođenja umetnosti na aukcijsku vrednost ili pak marketinško sredstvo, a u filozofskoj sferi do ortodoksnog scijentističkog ateizma, ili u politici čak do retro-anarhističkih bombaških napada širom sveta.

Šta je iza ovih fenomena? Odgovor ćemo potražiti nešto kasnije, a sada ćemo se pozabaviti različitim aspektima ispoljavanja istih.

Institucionalna religija, nezavisno od tipa konfesije, danas se svodi na ideološke matrice različitog naziva, a postvaruje se putem kontrolisano minimiziranog delovanja leve hemisfere mozga, i to formiranjem krutih pravila i paradigmi. S druge strane, ona apeluje na disfunkcionalnost desne hemisfere mozga, oličenu u napadima “kompleksa krivice” zbog nepoštovanja formalnih, sterilnih, beživotnih pravila. Kriza institucionalne religije izražava se u sklonosti ka sinkretizmu njenih formalnih pripadnika (što je “vapaj” desne hemisfere mozga za rekonekciju sa astralnim sadržajima iz morfogenetskog polja i autentično restruktuiranje ličnosti u skladu sa kosmosom). Tako, kod ljudi sa još donekle funkcionalnom spiritualnom inteligencijom, usled slabosti zvanične institucionalne paradigme, dolazi do konfuzije i mešanja sadržaja, baziranih na ličnom, ali neartikulisanom susretu sa kolektivnim nesvesnim.

U skladu sa prethodnim, Jakov Vujić, hrvatski fenomenolog religije, analizira statističke podatke koji se tiču religioznih stavova katolika širom Evrope:

“…Unutar sustavnih i stalno ponavljanih društvenih istraživanja, obično se utvrđuje postotak pristalica ideja o transmigraciji. Općenito uzevši taj je postotak doista srazmerno visok uzme li se u obzir činjenica da je velika većina pučanstva u Europi i SAD još uvijek izijekom kršćanskoga opredjeljenja. rezultati istraživanja o vrijednotama…pokazuju da između 13% i 30% stanovnika Zapadne Europe vjeruje u reinkarnaciju. Dodatno uvrštavanje s drugim odgovorima otkriva međutim da prihvaćanje te nekršćanske ideje nije alternativa kršćanskoj ideji o uskrsnuću nego je njezina dopuna. Drugim riječima, više se vjeruje istodobno u reinkarnaciju i uskrsnuće, a manje odvojeno u svaku od tih istina, što potvrđuje posebnu sklonost postmodernog čoveka prema sinkretičnim tvorbama…”

Međutim, mnogo je više ljudi koji su redukovali rad mozga na levu hemisferu, i nesvesni su obilja metakognitivnih informatičkih tokova kojima su izloženi… Oni se grčevito drže vladajućih paradigmi, ali imaju problem sa emotivnom inteligencijom. Njihova emotivna komponenta svesnosti je u koliziji sa racionalnim stavovima. Spasonosno rešenje oličeno u arhetipskom razrešenju ujedinjenja suprotnosti za njih je nedosupno, jer su zatvoreni prema morfogenetskom polju. Zato se oni racionalno (ali suprotno sopstvenim emocijama) drže svojih konfesionalnih uverenja, ali njihovo sopstveno nesvesno ih vuče ka ateizmu kao izlazu iz konfuzije.

Richard Dawkins, “papa” ateizma, znameniti biolog, evolucionist i oksfordski profesor, odražava duh vremena u uvodu svog scijentističko – filozofskog best-selera, “The God Delusion” (savremena biblija ateizma), odražava duh vremena i dobro opisuje odsustvo uporišta koje današnji ljudi traže, a ne nalaze u formalnim religioznim organizacijama:

“…Pretpostavljam, ustvari siguran sam – da ima puno ljudi koji su bili poodizani unutar jedne ili druge religije, nesrećni su unutar nje, izgubili su veru, ili su zabrinuti zbog zala učinjenih u njeno ime; ljudi koji osećaju nejasnu čežnju da napuste roditeljsku religiju i želeli bi da to mogu, ali jednostavno ne shvataju da je napuštanje realna opcija. Ako ste jedan od njih, ova knjiga je za vas. Ona ima nameru da povisi svest – povisi svest do činjenice da je biti ateist realistična aspiracija, hrabra i sjajna. Možete biti ateista koji je srećan, uravnotežen, moralno i intelektualno ispunjen. To je moja prva poruka koja podiže svest…”


Dawkins, tipičan mislilac aktuelnog globalnog trenutka, gradi svoj diskurs na čisto kognitivnom, njegovo mišljenje je ogoljeno formalno, ni traga od metakognicije i epistemologije. Ne uzimajući u obzir poreklo i celovitu prirodu sopstvenog saznanja, a koja sadrži sumu svesnih i nesvesnih iskustava i dinamiku odnosa prema morfogenetskom polju i njegovim sadržajima, on objašnjava poreklo religije na posve bihevioralnom nivou, koji čak ne uzima u obzir ni egzistenciju ljudske duše, a kamoli složene procese unutar nje ili njenu interakciju sa višim sferama (koju svako od nas doživljava svakodnevno u najmanju ruku tokom snevanja). On kaže:

“…Prirodna selekcija oblikuje dečije mozgove sa tendencijom da veruju u sve što im govore roditelji ili plemenski poglavari. Ovakvo poverljivo pokoravanje je značajno za opstanak: analogno navigaciji noćnog leptira prema mesecu. Ali, druga strana poverljivog pokoravanja je ropska lakovernost. Neizbežna nuspojava je ranjivost u odnosu na infekcije virusa uma. Usled izvrsnih razloga povezanih sa darvinovskim opstankom, dečiji mozgovi treba da veruju roditeljima, kao i starijima za koje im roditelji kažu da im treba verovati. Automatska posledica je da dete ne poseduje način za razlikovanje dobrog saveta od lošeg. Dete ne može znati da je “Ne veslaj u Limpopou (oblast u Južnoj Africi – prim. M. V. ) punom krokodila” dobar savet, ali je ‘Moraš žrtvovati jarca u vreme punog meseca, inače neće pasti kiša’ u najmanju ruku traćenje vremena i jarčeva. Oba upozorenja zvuče jednako uverljivo. Oba dolaze iz izvora vrednog poštovanja i izdaju se sa svečanom ozbiljnošću koja naređuje poštovanje i zahteva pokoravanje. Isto važi za propozicije o svetu, o kosmosu, moralu i ljudskoj prirodi. A, vrlo verovatno, kada dete odraste i dobije sopstvenu decu, ona će prirodno preneti puno toga na svoju sopstvenu decu – besmisleno kao i smisleno – koristeći isti inficirani autoritet…. Religiozni lideri su veoma dobro svesni ranjivosti dečijeg mozga, i važnosti preduzimanja indoktrinacije u ranoj fazi razvoja deteta…”

Dawkinsovi argumenti su posve tačni – što se tiče socijalne forme religije. Religija kao ideološka matrica koja služi za integraciju masa baziranu na kolektivno svesnom (paradigmi, superegu), a sve to usled emotivnog uslovljavanja, imputiranja krivice, straha od odbačenosti i drugih iracionalnih strahova. Ovakav vid religioznosti kači se na funkciju psihe koju je Jung definisao kao “personu” (uloga koju pojedinac igra, a koja je otcepljena od njegovog stvarnog ega, a pogotovu od jastva – veze sa astralnim svetovima). Međutim, Dawkins uopšte ne uzima u obzir transcendenciju ega, numinozna iskustva, hijerofaniju… Na drugom mestu u “The God Dellusion”, on kritikuje svako numinozno iskustvo kao maštariju (disfunkciju mozga i psihe), a sve to čini bez ikakve neuro-fiziološko-psihološke i teleološke argumentacije. On zanemaruje recentno naučno dokazanu vezu između talamusa i moždane kore koja čini povratnu spregu kroz koju se vibrirajući neuroni organizuju u integralnu moždanu 40-hercnu aktivnost, a koja omogućava temporalno vezivanje i sadržaj viših kognitivnih iskustava, što je suština transcendencije, a ima važnu funkciju integracije psihe pa i psiho-habitualne integracije.

Ergo, Dawkins je zagrabio tanak sloj površine fenomena religioznosti – koji, a tu je Dawkins u pravu, u vremenu interregnuma i trijumfa materijalizma, ima snažan uticaj na svetske političke tokove, zasnovane u dobroj meri i na sukobu religija (koje su ustvari ideologije). Međutim, antiteza ovakvog vida religioznosti nije ateizam, kako on ističe, jer su to ustvari dve samo naizgled suprotstavljene strane istog stava prema svetu – a koje su produkt istog stepena razvoja svesti. To je stepen svesti za koji se vezuje konvencionalni nivo moralnog razvoja (Kolberg), razvijen ne više od formalnog nivoa mišljenja (Pijaže). Dakle, ateističko bekstvo od kolektivističke religioznosti vraća pojedinca u istu tačku od koje je krenuo – u tačku nemogućnosti iskoraka iz socijalnog u lično.

Umetnost je, pored nauke i religije, značajno polje rezoniranja individualne ljudske psihe sa porukama koje dolaze iz sveta ideja. Istinski kreativni umetnici već vekovima ostvaruju vezu sa morfogenetskim poljem i vibriraju u ritmu zakona harmonije u skladu sa vizijama koje “primaju” sa astrala. Kognitivna i posve veštački iskonstruisana umetnost, oličena u pukoj formi boja i oblika, zapravo to i nije. Prava umetnost je uvek transmiter poruka viših sfera, koja korespondira sa konzumentima i, budući bazirana na izrazu arhetipskog, menja njihovu svest u pravcu koji je u skladu sa kosmičkim planovima. Umetnost ima snagu simbola – tj. može da transformiše psihičku energiju, preusmerava je. Takođe, ona harmonizuje rad dve hemisfere mozga, noseći jednovremeno kognitivnu poruku, baš kao i neverbalnu, čulnu. Na taj način, pojedinac koji ozbiljno doživljava umetničko delo, povećava stepen sopstvene svesnosti.

Spiritualna komponenta umetnosti poznata je još od arhajskih vremena. Ezoterična osnova se iskazivala kroz zakone harmonije i zlatnog preseka (koji izaziva harmonične vibracije psihe konzumenta), preko arhetipskih elemenata oličenim u vančulnim sklopovima – himerama koje su predstavljane na slikama i u skulpturama desetinama hiljada godina. Hrišćanska umetnost, još od ranih vekova prikazuje mitološka bića ili pak razne predstave numinoznog, u materijalnom svetu nepostojeće (Dawkins bi, bez dubinskog istraživanja fenomena, rekao: izmišljotine), ali koje magnetski privlače svakoga ko ih gleda (jer realno deluju iz viših ravni od naše, menjajući frekvenciju moždanih talasa posmatrača). Čak i moderna umetnost, od Malevitcha do Rotka, kroz arhetipove kvadrata i drugih geometrijskih tela što dolaze iz sveta ideja, ima simboličko dejstvo. Međutim, danas je umetnost lišena arhetipskog, a vrednost se meri milionima dolara – što je simptom materijalističkog civilizacijskog interregnuma.

Za razliku od mecena srednjeg veka (porodica Mediči npr.), crkava ili, donedavno, pojedinih država koje se brinu o kulturi, a podstaknuti brigom za održavanje spiritualnosti velikog broja ljudi (opet kolektivizam!), danas su finansijske institucije, pre svega banke postali generatori kulturnog života. Tokom 2000.-tih, dakle neposredno pre finansijskog sloma, kuratori poput Alistair Hicksa koristili su deo ogromnih bankovnih profita da od tih institucija načine najveće svetske vlasnike moderne umetnosti. Kolekcija Deutsche Bank sadrži više od 50,000 umetničkih dela. UBS poseduje 35,000. Dutch bank ING drži 22,500, a JPMorgan Chase skladišti više od 30,000. Poređanja radi, Pariski Louvre, najpoznatiji muzej na svetu, poseduje 35,000 radova. Goldman Sachs je, prema izveštajima, platio 5 miliona dolara za Julie Mehretu-a, umetnika rodom iz Etiopije, da kreira mural za lobi njegovog njujorškog sedišta.

Novac, kao merilo vrednosti unutar materijalnog i konzumentskog društva, jeste natkompenzacija kolektivno svesno potisnutog straha od smrti. Pojedinac lišen spiritualnog, koji čvrsto veruje da je kurentna egzistencija jedino postojeća, i da je sve plod slučaja, te, nesvesno užasnut (Kierkegardov izraz: angst) od večnog ništavila, okreće se drugoj mrtvoj stvari, novcu, da bi dijalektički zatvorio krug međupovezanosti horizontalno shvaćenog bivstvovanja.

Smrt i novac, simptomi i simboli današnjeg civilizaciijskog interregnuma, predstavljaju osnovu umetnosti Damiena Hirsta, najpoznatijeg i najprodavanijeg planetarnog umetnika. Tema njegove umetnosti je uglavnom smrt, a koja se vrednuje ne živim psihičkim doživljajima i interakcijom sa zakonima višega reda, već mrtvom stvari, novcem. Time Hirst i sam doseže nivo simbola planetarne transformacije svesti, zamrznut u (mrtvoj) tački interregnuma.

Damien Steven Hirst je kako umetnik, tako i kolekcionar, biznismen. On je najpoznatiji predstavnik grupe Mladih britanskih umetnika (“YBA”), uticajnih tokom 90-ih godina na evropskoj kulturnoj sceni. Planetarna superzvezda, i jedan od najbogatijih umetnika, sa 215 miliona funti u 2010.-j godini.

On je umetnik opsednut temom smrti, banalno, direktno, telesno i materijalno predstavljene, bez ikakvog simboličkog nivoa (osim što je sama takva umetnost, i Hirst lično simbol po sebi, kako je već ranije rečeno). Njegova značajna serija radova odnosi se na leševe životinja (ajkula, ovca, krava), koji su podeljeni na preseke kroz koje se vide unutrašnji organi, a porinuti u providne staklene kutije i zaštićeni od raspadanja u rastvoru formaldehida. Primer: delo “Fizička nemogućnost smrti u umu žive osobe”, 4,5-metarska lešina tigar – ajkule koja “pliva” u formaldehidu. Dakle, ne samo leševi, već materijalno (naravno ne i duhovno) “besmrtni” leševi. Simbol materijalizma kao pogleda na svet par exellence.

Delo “Za ljubav božiju”, je zapravo ljudska lobanja, prerađena u platini i optočena sa 8,601 dijamanata ukupne težine od 1,106.18 karata. Vrednost dijamanata ugrađenih u skulpturu je približno oko 15,000,000 funti. Kao osnova je uzeta stvarna ljudska lobanja iz XVIII veka, ali jedino što je od nje autentično preživelo umetničku intervenciju jesu zubi. Početna aukcijska cena za ovo delo je 75 miliona evra. Lobanja telesno mrtvog čoveka dobija simbolički značaj kroz upotrebu nadragocenijih materijala, dajući simbolično gledano večnu vrednost materiji kao takvoj.

“Zauvek lep unutar moje glave” je bio na Sotheby’-jevoj dvodnevnoj aukciji u Londonu, tokom septembra 2008.

Bilo je neobično da je ona zaobišla bilo kakvo izlaganje u galerijama i prodata direktno na pomenutoj aukciji. Cena je dosegla 198 miliona dolara za 218 komada, i deset puta je premašila dotadašnji Sotheby-jev rekord za dela pojedinačnog umetnika. Dakle, spiritualno i bilo kakvo drugo dejstvo umetnosti je i formalno irelevantno, ona se meri samo milionima dolara, pa je publika postala suvišna, jer u toj umetnosti suštinski i nema ničeg što bi korespondiralo sa ljudskom psihom, osim što rezonira sa psihičkom energijom uloženom u materijalno ili elektronsko / virtualno sredstvo koje konsezusom smatramo novcem.

“Damien (Hirst)… je esencijalno talentovan za literaturu – više za kreiranje metafora negoli za ono, što prepoznajemo kao istinsku umetnost”, kaže Edward Lucie Smith, jedan od najprominentnijih živih istoričara umetnosti, koji time i formalno potvrđuje tezu da je današnja high – end umetnost lišena spiritualnog te da odražava materijalistički pogled na svet.

Ateizam, anarhizam i materijalizam, istorijski gledano, predstavljaju osnovu ili bar rezoniraju i sa nekim od recentnih alternativnih društvenih pokreta, kao što je seksualna revolucija. Anarhist-individualist Emile Armand propagirao je promiskuitet, individualist –anarhist Adolf Brand veličao biseksualnost, dok je anarcho-pacifist Alex Comfort, postao autor best-selera “Radosti seksa”.

Kontrakultura 60-ih godina je takođe bila pod uticajem anarhizma. Anarhisti suaktivno učestvovali u studentskim protestima širom Evrope, od Pariza do Beograda. Tokom 1968, godine burnih populističkih nemira, u Karari u Italiji održana je Internacionalna anarhistička konferencija tokom koje je osnovana Internacionala anarhističkih federacija. U Velikoj Britaniji 1976/77 nastaje punk-rock pokret predvođen umetnicima poput Sex Pistols, koji su koristili anarhističke simbole i koketirali sa anarhijom u tekstovima pesama. Komune i skvotovi cvetaju Evropom, od Španije do Britanije i Nemačke. U Kopenhagenu nastaje Christiania, autonomna gradska oblast, koja je u potpunosti bazirana na slobodnim anarhističkim komunama.

Danas, anarhizam se javlja u drastičnom vidu – bombaški napadi, naročito u Grčkoj, prizivaju istorijska sećanja na vreme Španskog rata, u kome su anarhisti bili legitimna militarna grupacija, i, još ranije, na vreme atentata na pripadnike vladajućih klasa Evrope i SAD, u doba prelaza između XIX i XX veka. Teror je sredstvo kojim anarhisti žele da sruše državni okvir i revolucionarno instaliraju društvo bazirano na individualnoj slobodi kojom se pojedinci slobodno udružuju u grupe, po potrebi (Strinerov anahizam individualista) ili pak bazirano na pravedno raspoređenim materijalnim dobrima i solidarnosti (Kropotkin). Zajednički imenitelj svega gore pomenutog jeste materijalistički pogled na svet, u kome se odriče egzistencija duhovne supstance i ljudske potrebe svode na ovozemaljske i horizontalne: materijalnu sigurnost, seksualnu slobodu ili pak demokratičnost umetnosti, oličenu u individualnom avangardnom angažmanu, od hippie-pokreta i fluxusa, pa sve do DJ-kulture.

Materijalizam kao paradigma nije ništa novo, filozofi antičke Grčke poput Demokrita bili su materijalisti i uzor kasnijim sledbenicima. Još pre toga (oko 600. P.n.e.), u drevnoj Indiji cvetao je materijalizam kod pojedinih mislilaca (Ajita Kesakambali, Payasi). Suština materijalizma je odricanje duhovne supstance, i svođenje celokupnog kosmosa i ljudske duše na večno preobražavajuću materiju koja samo menja formu.

Ipak, celokupna istorija čovečanstva ispunjena je spiritualnom osnovom, izraženom različitim ispoljavanjima arhetipova iz kolektivnog nesvesnog (Akaše, morfogenetskog polja), koji su transformisali ljudsku svest i pridodavali joj nove mogućnosti. Vizionari su primali poruke iz viših svetova, koje su, na Zemlji, svedene na dimenziju ljudske percepcije, poprimale snagu živih simbola (simbol ovde shvaćen kao mašina za transformaciju psihičke energije) ili pak omogućavale progres svake vrste, koji je bio nemoguć bez „astralne“ intervencije, tj. do koga ljudska bića nikada ne bi mogla doći čistim razumom, kognitivnim putem.
Tako je Mojsije imao nad-kognitivnu viziju „gorućeg grma“, toliko nabijenu psihičkom energijom, da je promenila/restruktuirala lokalno morfogenetsko polje tj. kolektivno svesno jevrejskog naroda, što je doprinelo rađanju monoteizma, neophodnog za evoluciju svesti čovečanstva toga doba. Sv. Pavle je na putu ža Damask doživeo snažnu eidetsku viziju Hrista, koja mu je dala nadljudsku snagu propovedanja, te je on svojom ličnošću prenosio snagu simbola koja dolazi iz viših sfera i menja kolektivnu psihu, jer deluje na nesvesno, reorganizujući strukturu psiho-habitualnog kontinuuma. Rimski car Flavius Valerius Constantinus je svoju mističnu solarnu viziju krsta sa natpisom „u ovom ćeš znaku pobediti“ (τουτο νικα), koja ga je psihički restruktuirala i lično konvergirala u hrišćanstvo, pretvorio u novu društvenu paradigmu. Tako su kroz istoriju, pomoću upliva iz sfera nesvesnog, emanirali kvantni skokovi duhovno-socijalne reorganizacije čovečanstva, u trenucima kognitivnih ćorsokaka, kad pukim mišljenjem nije bilo moguće krenuti dalje u pravcu evolucije.

S druge strane, Nikola Tesla, znameniti izumitelj, je na materijalnom planu postvario motor naizmenične struje, jednostavno sledeći astralnu viziju istog i sklapajući ga po „projektu“ koji je niotkuda u njegovoj svesti bljesnuo direktno iz morfogenetskog polja i na taj način su više sfere preoblikovale celokupan način života na zemlji, otvarajući vrata tehnološkoj revoluciji.

Život simbola kao transformatora individualne i kolektivne psihe traje kroz religiozne obrede svih veropispovesti ili pak razne vidove umetničkih dela gde umetnici prezentuju razne arhetipske slike koje menjaju svest – od Stonehengea i piramida, preko Taj Mahala, slika Da Vincija, Botichellia pa do Williama Blakea i Malevitcha.

Simboli se, kao izraz arhetipskog, ispoljavaju kroz ritam ritualnih plesova, frekvenciju religioznih napeva, ritam harmoničnih arhitektonskih dimenzija i oblika ili boju i upotrebu praslika snažno nabijenih nanosima kolektivno nesvesnog u slikarstvu. Ono što je značajno jeste svesno učešće pojedinaca u ovim arhetipskim „inputima“, gde vibracije „okidača“ transformacije svesti (koji god da je od gore pomenutih aspekata u pitanju, uvek ritmično / dimenziono mora biti baziran na odnosu zlatnog preseka, koji rezonira sa arhetipom harmonije/reintegracije psihe, što je empirijski pokazano u ezoterijskoj praksi ali i u dubinskoj psihologiji, ili pak prilikom fizikalnog proučavanja nehercijanskih talasa oko ljudskog tela, tj. „aure“ ) deluju istovremeno i koherentno na levu i desnu hemisferu mozga. Na taj način dolazi do blagog ili snažno ispoljenog izmenjenog stanja svesti, za šta je zadužena desna moždana hemisfera iz koje emaniraju nesvesni neverbalni psihohabitualni sadržaji. Pošto je učešće svesno, a paradigma (od umetničkog dela do religioznog rituala) poznata pojedincu, aktivira se istovremeno i kognitivni saznajni aparat (leva hemisfera), te dolazi do sinteze dve hemisfere mozga, tj. reintegracije psihe pojedinca, on se oslobađa od negativnih telesno-psihičkih sadržaja i biva reprogramiran u pravcu koji mu diktira morfogenetsko polje, i to posredno (preko sveštenika, proroka, umetnika, naučnika). To je esencija kolektivističke spiritualnosti.

Poslke svega rečenog, postavlja se pitanje: otkuda planetarno dominantni fenomen trijumfa materijalističkog pogleda na svet, i koji su uzroci njegove dominacije? Otkuda radikalna vezanost za «ovde i sada» isključivo na horizontalnom planu? Otkuda toliki strah od smrti, da se ona pretvara u nešto o čemu nije pristojno ni govoriti? Philippe Aries, znameniti francuski storičar svedoči:

«Značajna karakteristika industrijalizovanih društava je ta da je smrt zauzela mesto seksualnosti kao vrhunska zabrana»

Otuda i ne čudi opsednutost temom smrti (kao konačne) kod umetnika post – industrijskih društava, jer krše poslednji tabu modernosti. Ali, otkuda zaista sve to, u čemu je smisao glorifikovanja limitirane svesti i vezivanja za materiju i konzumerizam?

Odgovor treba potražiti na nematerijalnom planu. Zakon enantiodromije (neologizam skovan od strane psihijatra K.G. Junga, inspirisanog učenjem grčkog filozofa Heraklitusa) uči da, kako Jung kaže:

“…’kretati se nasuprot’, referira na nužnost da nesvesno zauzme opoziciju u odnosu na svesni stav tokom vremena. Ovaj karakteristični fenomen praktično se uvek pojavljuje kada ekstremna, jednostrana tendencija dominira svesnim životom; vremenom se formira jednako moćne kontrapozicija, koja najpre inhibira svesne predstave i posledično se probija kroz bedem kontrole svesti…”
Ili Heraklitus:

“…I priroda teži ka suprotnome, i iz ovoga, a ne iz istoga, rađa sklad…”

Snažan uspon monoteističkih religija, iniciran judaizmom, ekspandiran hrišćanstvom, utvrđen islamom, od početka nove ere, pa sve do kraja prvog milenijuma, predstavljao je značajno dominantnu paradigmu kolektivističke duhovnosti, gde je pojedinac vezan za “serviranu” interpretaciju kosmičkog plana, pri čemu nije morao da se lično angažuje na susretu sa astralnim i tako ozbiljno preispita sopstvenu ulogu i individualnu savest. Međutim, učenja dobijena iz viših sfera, putem proroka obogaćenih hijerofanijom i energijom numinoznog, vremenom su, usled delovanja zakona inercije, postala okoštala i dogmatizovana, te su same institucije i katehizisi postali predmetima obožavanja, svrha samima sebi. Posledica je ustvari pretvaranje religije u nešto posve materijalno, odsečeno od zakona višega reda koji moraju imati živi i dinamički odnos sa ljudima (komunicirajući preko kolektivnog nesvesnog, tj. morfogenetskog polja)

Dakle, velike crkvene organizacije različitih konfesija, vremenom, su, paradoksalno, same inaugurisale materijalizam, jer su energiju vere pretvorile u težnju za moći, a ideje iz viših sfera transformisale u sopstvene ideologije, mrtve paradigme. Posledica: pojava svete inkvizicije koja u ime ljubavi spaljuje “jeretike” na lomači, verski ratovi, crkveni velikodostojnici u borbi za materijalno blago (pokolj templara, između ostalog i zbog težnje za finansijskom premoći Sv. stolice), itd…

Po zakonu enantiodromije, najpre dolazi do pojave spiritualnih alternativa, poput templara ili katara, koji se okreću antičkom kultu dualizma duha i materije i arhihrišćanskim alternativama poput gnoze. Te su alternative, budući bazirane u velikoj meri na ezoteričnim numinoznim iskustvima, a manje na ideologiji, bile preslabe da se suprotstave zvaničnoj ideologiji u doba kada je individualna svest kod većine ljudi bila nedovoljno razvijena.

Potom dolazi do pretežno profano organizovanih, ali ipak spiritualno orijentisanih alternativa, od protestantizma, slobodnog zidarstva i drugih pokreta u Evropi, do velikog broja muslimanskih bratstava (od kojih su sufisti najpoznatiji), pa do raznolikih frakcija judaizma (poput hasida, npr.). Međutim, te iskre spiritualnog nisu bile dovoljno velika suprotnost vladajućim okoštalim ideologijama. Opet su strukturirane u dobroj meri na kolektivizmu, a reakcija nosilaca dominantnog diskursa (npr. “kontrareformacija” u Evropi) je dovela opet do novih verskih ratova, pokolja itd., a jedna se paradigma pokušavala zameniti drugom…

Paralelno, jača autentična opozicija: prosvetiteljstvo, materijalistička mehanicistička nauka, renesansna umetnost (sa paganskim motivima), ponovno otkrivanje prirode…a sve to racionalistički promišljeno, osmišljeno, artificijelno konstruisano. Reotkriven i nanovo aktiviran princip razumnog zaključivanja , oslobođen od dogmi, rezultat je pojačane aktivnosti leve hemisfere mozga, koja je vekovima bila sputavana indukovanim emocijama straha i slepe vere, nametnutom krivicom i imputiranim negativnim fantazijama pakla…To je hipertrofiralo aktivnost desne hemisfere mozga, koja je sada po zakonu enantiodromije prepustila primat levoj… Trend kulminira u Francuskoj buržoaskoj revoluciji, gde se, na početku, nasilno ukida katolička vera i inauguriše razum kao vrhovni autoritet, što predstavlja rađanje materijalizma kao dominantnog pogleda na svet. To je bio obrazac za potonje materijalističke revolucije raznih vidova…

Tokom XIX i XX veka, dolazi do raznolikih preokreta i isprepletanosti formalnih konfesionalnih pokreta sa radikalnim alternativama: kreiraju se i cvetaju industrijska revolucija, darvinizam, marksizam, anarhizam, tehnološka revolucija, apstraktna umetnost itd.. Materijalizam sve više buja, ne samo u sekularnim državama, već i neformalno, kod pojedinaca svih veroispovesti. Nakon dva svetska rata, svet se sve više tehnološki ujedinjuje. Radikalni verski pokreti danas sve više liče na okoštale religiozne institucije: bore se za moć i prevlast na Zemlji, baš kao i legitimisani materijalisti opsednuti konzumerizmom i novim tehnologijama.

Materijalizam, supremativno na sceni još od Francuske revolucije, ne može se ignorisati ni u kom pogledu. On lomi okoštale sisteme mišljenja, a ljudima željnim zgrtanja materijalnih blaga (za šta imaju i zvaničnu dozvolu sekularnih država, što su u XVIII veku bile samo Francuska i SAD, a sada su gotovo sve svetske zemlje) “religiozne” institucije izgledaju kao puke kulise. Žudnja za materijalnim, odricanje od metafizike, shvatanje smrti kao konačne po psihu (za koju bihevioristi poput Dawkinsa smatraju da ni ne postoji), itd…dominiraju globalnim društvom danas, i ljudi, na taj način, a potpuno nesvesni šta zaista čine, izvršavaju naloge koji dolaze iz viših sfera: ruše paradigme kolektivističke religioznosti.

Smisao materijalizma kao interregnuma između kolektivističke i individualističke religioznosti nije u samom materijalizmu, kao limitiranom pogledu na svet, već u onome što će, po neumoljivom zakonu enentiodromije, tek da nastupi.

Dehumanizacija materijalističke paradigme, koja je odavno ukinula dinamiku psihičkog života, ostavlja pustoš i dovodi do masovne noogene neuroze (izraz Viktora Frankla, označava neurozu koja nastaje usled odsustva smisla života). Psihička pustoš se projektuje u spoljni svet, emanira kroz slike uragana, cunamija, i destrukciju koju oni za sobom ostavljaju. Teroristički napadi su bezdušni i neselektivni, neljudski. Novi levičarski pokreti i anarhisti pokušavaju da se izbore za ljudska prava, ali sa materijalnog ishodišta. Umetnost je brutalna i provokativna, trudi se da provocira, ali je neefikasna, materijalistički struktuirana.

Sve te “alternative” globalnom poretku i paradigmi su neefikasne, baš kao što su alternativni spiritualni pokreti bili slaba alternativa vladajućim crkvenim institucijama tokom srednjeg veka. Zašto? Zato što imaju isto, materijalističko ishodište kao i mainstream globalnog poretka.

Ljudski rod u ovom trenutku očajnički traži putokaz i smisao, ne primećujući da je on veoma blizu, na dohvat ruke, i da je tamo, gde je oduvek i bio: u dubinama psihe pojedinca.

Spoljašnji religiozni autoriteti su sterilno beživotni, pružaju “opšta mesta” kao odgovore na pitanja koja se više ne mogu izbeći. Materijalizam melje odsustvom smisla, a zakoni višega reda ubrzavaju evoluciju i u materijalnoj sferi aktiviraju buru ekonomskog sloma, ukidajući iluziju “materijalnog blagostanja i stabilnosti” koja parališe pojedinčev odnos prema astralnom planu. Umetnost je beživotna, neduhovna, odveć okrenuta ka tržišnoj vrednosti, što smo u prethodnom tekstu pokazali.

Sve izgleda nerešivo, što je i posve tačno, uz jednu ogradu: nerešivo je, ako se očekuje rešenje nametnuto spolja. Međutim, zadatak je sada ultimativno postavljen na pojedince, na svakoga od nas ponaosob. Blagodaću novih tehnologija, interneta pre svega, promptno se planetarno mogu udružiti svi osvešćeni pojedinci, povodom bilo kog pitanja, a na isti način se ruše državne granice i lokalno-sputavajući zatvoreni sistemi svake vrste. Sve postaje moguće. Svako od nas je slobodan da dejstvuje…u skladu sa kosmičkim zakonima višega reda.

Oslobađanje uma od patrijarhalnih “zaštitničkih” patterna koji oslobađaju od odgovornosti a u zamenu nude “bezbrižnost” nesvesnosti sebe i svog ličnog ljudskog zadatka, dovodi do otvaranja svesti ka višim sferama. Snovi, eidetske slike, sinhroniciteti, telepatski i parapsihološki fenomeni i svi drugi vidovi prodora astrala u budnu svest se na ličnom planu moraju veoma ozbiljno uzeti u obzir, jer dovode do životnih zaokreta i spasonosnih rešenja tamo, gde kognitivni um biva nemoćan usled prirodnih limita ljudskog razuma. Tradicijama svih svetskih religija i ezoteričnih učenja , od hrišćanstva do budizma, koje su, sa tumačenjima iz svih uglova, sada dostupne svima preko interneta, mora se lično pristupiti, i na taj način se iste mogu revitalizovati, uz preispitivanje smisla i značenja dragocenog predanja i dubinsko razumevanje suštine drevnih obreda. Ali bez kvazi-duhovnih posrednika.

Na kolektivnom planu, nova spiritualna nauka, koja ne ide ni protiv prirode a ni protiv spiritualnosti, već teži da implementira duhovno u materijalni svet, potpražno se razvija širom planete, a ljudi se povezuju elektronskim komunikacijama. Stvaraju se nove duhovne zajednice, potpuno oslobođene od institucija, spajajući “novu mistiku”, novu metafiziku i moderne tehnologije.

Nova umetnost slobodnih pojedinaca, koju neprofitno prezentuju na internetu i dostupna je svima, ponovo priziva arhetipske sadržaje i priziva harmoniju – upotrebom kibernetike. Frekvencije sintetski programiranih zvukova derivata ambijentalne muzike reintegrišu rad sfera ljudskog mozga, emocije biljaka se, pomoću senzora i konvektora / ton generatora pretvaraju u odgovarajuće zvuke, kreirajući za ljude simfoniju bliskih a do sada na ovaj način nespoznatih prirodnih bića… I još mnogo toga slobodno krstari internetom, u potrazi za prepoznavanjem miliona korisnika otvorenog uma.

Na taj način se, stidljivo i postepeno, ali neizbežno, rađa nova civilizacija, bazirana ne na spoljašnjim autoritarnim sistemima iz bilo koje oblasti ljudskog duha, već na pojedincu i ličnoj odgovornosti. To je moguće samo uz evoluiranu ličnu svest, koja tvori globalnu spiritualnu revoluciju, o čijem osvitu već sada svedočimo.

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

Ostavite komentar