Sep Holcerova knjiga „Permakultura“

Savremena poljoprivreda sa tendencijom ka ukrupnjavanju obradivih parcela, monokulturnom proizvodnjom, sve većom upotrebom mehanizacije i hemijskih sredstava iz godine u godinu degradira zemljište, uništava prirodnu biološku raznovrsnost, zagađuje životno okruženje. I individualni zemljoradnici već odavno su ugrožena vrsta, na udaru državnih uredbi i nepredvidivih promena na tržištu. Ima li načina da svoje potrebe zadovoljavamo sarađujući s prirodom, a ne boreći se protiv nje? Da li „zemljoradnik“ može postati cenjeno zanimanje?


Mnogi već dugo pokušavaju da daju lični odgovor na ova pitanja. Ponegde se stvaraju udruženja, u nastojanju da se zajedničkim snagama nešto uradi. Ljudi se polako prisećaju da su im, osim novca, neophodni i zdrava hrana, voda, vazduh. Potreban nam je dodir sa zemljom, kao što je i zemlji potrebno da je razumemo i da o njoj brinemo. Organska poljoprivreda na parcelama sagledivih razmera polako uzima maha. U Austriji, na primer, prema podacima od prošle godine organska i biodinamička proizvodnja namirnica popela se na više od dvadeset procenata ukupne poljoprivredne proizvodnje. Iza ovog gotovo neverovatnog podatka dobrim delom stoji jedan čovek – Sep Holcer, „običan seljak“ iz gotovo zabačene alpske oblasti Lungau u salcburškoj regiji.

Njegovo rodno imanje Krameterhof smešteno je između 1100 i 1500 metara nadmorske visine. Prostire se na oko 45 hektara, od čega  su tri pod vodom. Tu rastu gotovo sve vrste voća među kojima su i grožđe i limun, mnoštvo povrtarskih kultura, brojne vrste žitarica, stotine samoniklih vrsta bilja među kojima mnogo začinskih i lekovitih, raznovrsnih pečuraka.  U jezercima na imanju plivaju ribe – somovi, štuke, šarani, pastrmke, bela riba, ima i rakova, školjki, žaba – razmnožavaju se prirodno i ne ugrožavaju jedni druge. Na imanju su živeli ili još uvek žive jakovi, bizoni i bivoli, škotsko poludivlje govedo, jeleni, srndaći, dabrovi, risovi, raznovrsne velike i male ptice… Pravi rajski vrt – ostvarenje Holcerovog sna iz detinjstva.

A u doba njegovog detinjstva i rane mladosti, između četrdesetih i šezdesetih godina prošloga veka, ovo imanje beše počelo da posustaje, kao i većina individualnih gazdinstava. Sa samo dvadeset godina Sep je preuzeo brigu o porodičnoj imovini. Počeo je da preuređuje imanje, da na njemu pravi terase, vrtove i ribnjake. Planinska padina je bujala, postajala sve raznovrsnija, raskošnija, neobičnija. Na njoj su se pojavile široke, gusto obrasle terase između kojih su postavljene visoke leje sa povrćem, a između njih rastu voćke. „Treba ostaviti prirodu da radi za sebe, posmatrati je, razgovarati s biljkama. One nam kažu da li se osećaju prijatno, da li im je dobro. Ako saosećate malo sa njima i uživite se u njih, onda one rastu svuda. Onda ne postoje povoljni i nepovoljni položaji, samo ljudi koji su više ili manje sposobni da žive u saradnji sa prirodom a ne u sukobu s njom.“ Sep je naveo prirodu da radi za njega: mehanizaciju gotovo da ne koristi, glavni pomoćnici su mu krtice, gliste, mravi. Zemlju ne ore, a kada treba prekopati neku parcelu, to obavi malo krdo poludivljih svinja. One su veoma odane svom gospodaru i razumeju svaku njegovu reč. Kada ih zatekne van obora i ukori, žurno se vraćaju nazad kroz rupu na ogradi. „Smanjuju mi posao, ne moram da im plaćam zdravstveno osiguranje, ne dajem im platu, a kad odu u penziju, daju mi još i dobru slaninu. Ako se životinja dobro oseća, iz nje proizilazi i dobar proizvod. Ne želim da zatvaram životinje igrajući se čuvara zatvora, ni da hranim svoje zatvorenike u štali. Koliko životinja danas ni ne vidi Sunce. Tako nešto treba zabraniti, ljudi tako postaju mučitelji životinja – a to je zločin.“

Mada priča o rajskom vrtu u Alpima deluje idilično, toliko da se pomisli kako je to sve lako u tamo nekom, sređenijem i bogatijem svetu, mora se reći da je Sep Holcer imao sve vrste problema i savlađivao mnoge prepreke, ne u prirodi, već među ljudima. Nisu ga mimoišli nepoverenje i zazor, toliko da su ga decenijama nazivali ludakom. Imao je muka i zbog obične ljudske zavisti. Na tavanu porodične kuće još čuva kutije prepune sudskih podnesaka koje ga potsećaju na to koliko je vremena, snage i novca izgubio u sporovima sa državom: „Žalbama, molbama i tužbama branio sam se od terora države,“ piše u svojoj autobiografiji „Buntovni zemljoradnik“, prodatoj u mnogo stotina hiljada primeraka.. Dva puta su njegovi slučajevi stizali do najviših sudova u zemlji,  i uvek je, na kraju, dokazivao da je u pravu. „Pokažimo građansku hrabrost. Zakone koji nisu u skladu sa prirodom odbijam i ne sledim ih. Onaj ko izabere prirodni put imaće doduše kratkotrajne probleme, ali će se dugoročno izboriti za svoje pravo i potvrditi ga. U ogromnom svetu čuda našeg svemira postoji, hvala Bogu, potpuna savršenost i pravednost.“

Sep Holcer je danas svetski poznato ime. Krameterhof godišnje poseti oko deset hiljada ljudi, željnih da vide čudo i nešto nauče. Tamo se drže predavanja, seminari. Za one koji žele da sve vide izbliza i shvate ceo ciklus prirodnog godišnjeg optoka, na imanju je izgrađeno deset skoro luksuzno opremljenih baraka koje se mogu iznajmiti na duže vreme. Univerzitetski profesori dovode na Krameterhof svoje studente da na licu mesta uče o ekološkoj poljoprivredi. Sep ništa ne zadržava za sebe: govori sve što zna, ništa nije hteo da patentira ili štiti pravom intelektualne svojine, objašnjavajući da ništa nije izmislio, već samo preuzeo od prirode. „Sreća je što sam zadržao dečji dar da logiku prirode primenim u životu. U prirodi uvek držim oči otvorene. Neprekidnim posmatranjem svojih životinja otkrivam puteve za uspešan i skladan saživot. Najvažnji princip mi je postao da shvatam prirodu, a ne da je, kao što su me učili, savladavam. Svaka životinja i svaka biljka ima svoj zadatak u stvaranju. Do problema dolazi samo kada čovek pogrešno usmerava veštine…“

Kao stručnjak bio je pozivan u svet: u Kolumbiju, Kostariku, Afriku, Tajland, gde su njegova znanja stavljana na najteži ispit, jer se tamo radilo o životu ili smrti. Svaki put se čudio kako su politika i društveni odnosi doveli stanovništvo do same ivice opstanka na mestima gde je priroda bila mnogo darežljivija i pogodnija za proizvodnju hrane nego na njegovima alpskim visovima.

Mada i u Salcburškoj oblasti važi izreka da je najteže biti prorok u svome selu, Sep Holcer je nadahnuo mnoge ljude, među njima i svoje susede. Odjednom, mnoga ondašnja deca, pa i njegova, poželela su da se posle školovanja vrate da žive na selu. Seljani preuzimaju njegove ideje i pokušavaju da gazduju imanjima sarađujući sa prirodom. Nekoliko gradskih porodica je nakon posete Krameterhofu napustilo grad i naselilo se u brdima gde su pod njegovim uputstvima podigli slična imanja… Sep Holcer može da vidi kako se njegove ideje šire i pretaču u stvarnost. Ali, cilj je još uvek daleko. „Moj cilj je veoma ambiciozan. To je zdrava zemlja na kojoj se biljke, životinje i ljudi mogu dostojanstveno odnositi jedni prema drugima i živeti zajedno.“

 

Izdavačka kuća „Zvoneći kedri Srbije“ ovih dana, pred početak novog proleća izdala je Sep Holcerovu knjigu „Permakultura“ sa malo dužim podnaslovom: „Praktični priručnik za prirodan i samoodrživ uzgoj voća, povrća i životinja“.

Knjige se mogu naručiti putem telefona +381652377189

www.zvonecikedrisrbije.com masterlasica@gmail.com

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

One Response do “Sep Holcerova knjiga „Permakultura“”

  1. pavlica nikica каже:

    ovo je savrsenstvo,prilagodavanje prirodi,priroda te daruje! u suprotnom kaznjava!

Ostavite komentar