O ZAKONU ENANTIODROMIJE: RUSKI KOSMIZAM IZMEĐU UTOPIJE I EVOLUCIJE (1. deo)

piše: Miša Vasić

Smrt je za Ciolkovskog proces transformacije iz jednog oblika života u drugi. To važi i za galaksije, Zvezde i planete…

…Svaki atom i molekul pojedinačno imaju svest i ceo kosmos teži savršenstvu i evoluciji…

„…U iste reke stupamo i ne stupamo.

Ne može se dva puta ući u istu reku.

Sve teče i ništa se ne zadržava.

Sve se menja i  ništa ne ostaje za stalno.

Toplo postaje hladno, hladno postaje toplo.

Vlažno se suši, sasušeno se vlaži.

Bolest je ta, koja zdravlje čini ugodnim;

Zlo je to, koje dobro čini prijatnim,

Glad to čini za sitost; Umor – za odmor.

Jedna je te ista stvar – biti živ ili mrtav,

Budan ili usnuo, mlad ili star.

Prethodni aspekt u svakom slučaju postaje potonji,

A potonji opet prethodni,

Usled iznenadnog neočekivanog preokreta.

Razdvaja se na delove,

A potom ponovo sakuplja u celinu.

Sve stvari dolaze u svoje vreme.

U iste reke stupamo i ne stupamo…”

(Heraklit: “O Prirodi”)

Prirodni zakon enantiodromije, koji  je definisao švajcarski psihilog i alhemičar     K. G. Jung, inspirisan Heraklitovom filozofijom,  iskazuje osobinu svih fizičkih, duhovnih i psiholoških  procesa da postepeno prelaze u sopstvenu suprotnost.  Duhovno-naučni pokret ’ruski kosmizam’ predstavlja paradigmu ispoljavanja enantiodromije – suptilnu igru transformacije. Individualno emanirane spiritualne ideje, koje pozivaju na duhovnu evoluciju, pretvaraju se u  materijalističko – utopijske vizije kolektivističkog scijentističkog društva. One egzaltirano iniciraju  eksploziju i ekspanziju novih tehnologija, te potonje realno osvajanje svemirskih prostranstava putem raketne kosmotehnike.

Direktno nasleđe ruskog kosmizma je opšta opsednutost kosmosom. Danas, u XXI veku, jednako kao i tokom druge polovine XX veka, kosmička istraživanja su predmet fascinacije miliona ljudi širom planete.  Od visoke tehnologije do popularne kulture, nebrojeni eklektički sadržaji  bombarduju medije: TV serije o UFO-ima susreću ’akademski’ verifikovan prestižni aerodinamički dizajn kako enterijera tako i automobila ili notebook-a; paranoični strah od vanzemaljske invazije dodiruje konspirativne teorije o već egzistirajućoj ekstraterestijalnoj vladavini (David Icke), ili o vanzemaljcima kao bogovima (Erich von Däniken) ; stripovi, masovna kultura, film, tv, modna  industrija,  ’elitna umetnost’, psihologila i teologija ujedinjeni su u podjednakoj divinizaciji objekta nabijenog visokim intenzitetom psihičke energije: ostvarenim i potencijalnim osvajanjem svemira.

Koherencija ljudi različitih nacija, rasa, religija, stepena obrazovanja, uzrasta, profesija oko fenomena međuzvezdanih  putovanja i osvajanja tajni univerzuma predstavlja vid de facto egzistirajućeg ’virtualnog kolektivizma’ u doba nedostatka bilo kakve efikasne univerzalne paradigme i unifikujuće ideologije. Na taj način, sofisticirana materijalna i nematerijalna tehnologija (od kibernetike, preko aerokosmotehnike pa sve do proučavanja solarne joge kao mogućeg postupka preživljavanja bez hrane na dugim kosmičkim putovanjima) potpražno vodi ka ’utopijskom’ ujedinjenju čovečanstva i ’novom kolektivizmu’. Iz sfere trijumfa individualizma oličenog u scijentističkim pionirima raketne tehnike (poput Von Brauna ili Obertha), te heroja-astronauta – od Gagarina do Neil Armstronga,  se enantiodromski prelazi u oblast sfere kolektivističkih socijalnih vizija ’svečovečanstva’. Ono što je manje poznato je da je reč o dvostrukom enantiodromskom obrtu: ekspanzija kosmičkog programa i posledičnog industrijsko-tehnološkog razvoja inicirani su spiritualno-utopijskim idejama Nikolaja Fjodorova, znamenitog profetskog ruskog filozofa iz druge polovine XIX-veka.  Iz njih potom proističe  socijalno-scijentističko-kolektivistička utopija  poznata pod imenom ’ruski kosmizam’, čiji su protagonisti, pored Fjodorova, bili i Konstantin Ciolkovski, vizionar i pionir raketne tehnike, te Vladimir Vernadski, mineralog, geohemičar i kreator koncepta (ne i imena) noosfere. Na ovim stranicama bavićemo se fenomenom transformacije ideje per se, na putu od esencijalnog ’kosmičkog pokretača’, do okoštale ideološke matrice.

Nikolaj Fjodorovič Fjodorov (1827–1903),  ruski ezoterno-intuitivni filozof , nadahnut postulatima pravoslavnog hrišćanstva, svojom vizijom oslobođenom diskurzivnih barijera, vinuo se put visina futurističkih predviđanja ultimativnih puteva čovečanstva.

Već poreklo Fjodorova ukazuje na njegovu teleološku kognitivnu nekonvencionalnost. Fjodorov, genetski i filogenetski, potiče iz aristokratske sredine: njegov otac je bio  knez Rurikid Pavel Ivanovič Gagarin. Međutim, formalno, Fjodorov nije bio zakoniti sin kneza Gagarina. U skladu sa (neformalnim) aristokratskim nasleđem, studirao je na  prestižnom Richelieu Lyceum-u u Odesi. Njegova karijera je, međutim bila tegobna i daleko od aristokratske: od 1854. do 1868., radio je kao učitelj u neuglednim ruskim varošicama. Preduslovi za filozofski rad, utemeljen stabilnim društvenim statusom, stekli su se tokom 1878., kad se pridružio osoblju Muzeja Rumjantsev  kao bibliotekar. Njegov ekstremni individualizam dolazi do izražaja u osobenom ličnom stavu prema pisanoj reči i autorizaciji:  Fjodorov se protivio ideji o vlasništvu nad idejama i nikada tokom života nije objavio nijednu knjigu. Njegova filozofska zaostavština, zajedno sa „Filozofijom opšte stvari“ (takođe poznata i pod nazivom “Filozofija fizičkog vaskrsenja”), štampana je tek posthumno.

Fjodorov, danas nedovoljno poznat u intelektualno-akademskim krugovima, izvršio je neizmerno veliki uticaj kako na svoje elitističke savremenike, mislioce (poput grofa Tolstoja i Dostojevskog), spiritualno-intuitivne filozofe  (Berdjajev), tako i na scijentizam (kao osnovu  i ruske komunističke utopije i prividno opozitnog supertehnološkog „američkog sna“), tradiciju naučnofantastične književnosti (recentno remek-delo „The Quantum Thief“ Rajaniemi-ja u potpunosti strukturirano prema Fjodorovljevim idejama), te potonju postvarenu  aerokosmotehničku naučnu revoluciju.

Njegova misao je intuitivna, slobodna i vizionarska. Inspirisan ruskim pravoslavljem, rukovođen idejom o humanističkoj unifikaciji  na duhovnoj osnovi, Fjodorov doseže originalnu scijentističku reinterpretaciju ortodoksne dogmatske hrišćanske vere. On, iako formalno pravoslavan,  poziva na primordijalnu tradiciju. U „Filozofiji opšte stvari“, pripoveda:

„Neznabošcima su nazivana upravo ona plemena koja su, nasuprot semitskom plemenu, sačuvala najmanje jedinstvo jezika (tj. u najmanjoj meri zaboravila svoj rod, zajedničko poreklo), tako da su izgubila svaku mogućnost međunarodnog razmevanja. Kod ovih istih plemena izgubljen je i pojam o Jedinom Bogu, jer su pridevi, koji su označavali svojstva Jedinog Bića, postali imena za posebna bića, bogove. A semiti su čak sačuvali ime osnivača arijskog plemena, Jafeta, Japetosa, Jupitera; nema naroda koji je od semita pravičniji u odnosu na svog osnivača Sima, (…) u odnosu na zajedničkog oca svih ljudi, koga nazivaju Adamom. (…) U nauci je ovo otkriće (srodnost svih naroda) najnovijeg datuma i još nije dokazano; a u religiji, ne samo hrišćanskoj nego i judejskoj – to je stara istina.“

Fjodorov je teleološki usmeren ka spiritualnoj kolektivističkoj utopiji: ujedinjenju čovečanstva. On je podstaknut idejom  jedinstvenog ishodišta celokupne  ljudske vrste, koje sagledava kao fundamentalno integrativni faktor za potencijalno ostvarivo svejedinstvo planetarne populacije. Autentična i posve originalna misao Fjodorova, kao da, na nekom sinkretsko-sinarhijskom nivou arhetipova kolektivno nesvesnog toga doba, spaja hrišćansku „Apokalipsu“ sa scijentističkim idejama naučno-industrijske revolucije XIX veka.

Stvaranje jedinstvene ljudske rase, bazirane na univerzalnoj moralnosti kao opozitu stihiji naturalnih nagona, i pobedi nad porobljujućim i limitirajućim zakonima prirode, od kojih je najfatalniji – programirana temporalna ograničenost zemaljske humane  inkarnacije, moguće je samo sveopštim vaskrsenjem mrtvih, i to:  naučno-tehnološkim sredstvima!. „Hrišćanstvo je savez živih koji ima za cilj vaskrsavanje umrlih…“ – opservira Fjodorov u „Filozofiji opšte stvari“.  Njegovo subjektivno tumačenje hrišćanske „Knjige otkrovenja (Apokalipse)“  invocira da se disinkarnirani ljudi vrate na Zemlju  posredstvom projektovanog proto-kloniranja koje proističe iz naučnih otkrića inspirisanih božanskim proviđenjem.

Fjodorovljeva scijentistička kolektivistička utopija, modifikovana na nivo materijalističko-mehanicističke paradigme,  predstavlja ideološku osnovu potonjeg ruskog komunizma. Ona se bazira na kontroli čovekovog okruženja putem ovladavanja prirodnim zakonima – proučavanju astronomije i mehanike nebeskih tela, te njihovog dejstva na fizičko-hemijsko-biološke procese na Zemlji.  Teži se dosezanju mogućnosti upravljanja planetarnom klimom, što bi omogućilo efikasnu globalnu poljoprivredu. Time se jednom za svagda rešava problem ishrane čovečanstva u celini.

Najzad, najinspirativniji i najuticajniji, posve kopernikanski  revolucionarno-avangardni, te naknadno i praktično postvareni aspekt Fjodorovljeve filozofske misli, odnosi se na soluciju problema prostornog staništa budućih post-vaskrslih pripadnika svečovečanske rase.  Oni će nastaniti  mnogobrojne planete udaljenih zvezdanih sistema i galaksija, koje treba osvojiti putem implementiranih fundamentalnih naučnih saznanja. Fjodorov profetski probija mentalne granice ljudskog potencijala u „Filozofiji opšte stvari“:

„Predrasuda o nedostupnosti nebeskog prostranstva, koja je vekovima postepeno nastajala, ipak se ne može nazvati praiskonskom. Početkom nastanka ove predrasude, može se smatrati samo prevrat, koji je raskinuo sa svim predanjima, koji je oštrom granicom odvojio misleće ljude od ljudi od akcije, delovanja. Kad su termini duhovnog sveta imali čulno značenje (kad je, npr., ’shvatati’ značilo ’uzimati’), tada takva predrasuda još nije mogla postojati. Da se nije prekinulo sa tradicijama, sva istraživanja nebeskog prostranstva imala bi značenje istraživanja puteva, tj. izviđanja, a proučavanje planeta imalo bi značenje otkrivanja novih ’zemljica’, (…) novih svetova. Ali i danas, (…) ova misao o  korišćenju istraživačkih puteva i svetova potajno postoji u umovima istraživača (…) A za sinove čovečije nebeski svetovi su buduća prebivališta otaca, jer nebeska prostranstva moraju biti dostupna samo za vaskrsle i one koji vaskrsavaju; istraživanje nebeskih prostranstava je pripremanje ovih prebivališta.“

I, dalje u istom delu, Fjodorov inspirativno zaključuje, pozivajući na naučno-tehnološku revoluciju:

„A ako su takve ekspedicije u istraživane svetove nemogućne, onda je nauka lišena svake sposobnosti dokazivanja; a da se i ne govori o besadržajnosti takve nauke srozane na nivo dokone radoznalosti (…)“

Iako je Fjodorov inicijalno bio usmeren na transpoziciju zakona višeg reda  (oličenih u sakralnim spisima Novog i Starog Zaveta) na nivo materijalno-zemaljskog plana, njegov primarni uticaj je, silom enantiodromije, ispoljen u oblastima mehancističke nauke i agnostičkih kolektivističkih utopija.

Rađanje „ruskog kosmizma“ kao grupne paradigme, nastaje pojavom i delom Ciolkovskog, inspirisanog Fjodorovljevim egzaltiranim vizijama.

Konstantin Eduardovič Ciolkovski (1857 –1935) znameniti  ruski inženjer, vizionar i  ’otac’ raketne tehnike i aerokosmotehnike, rođen je u   Ižeskoju  (Sada u Spaski okrugu), u Ruskoj Imperiji, u rusko-poljskoj familiji srednje klase. Otac mu je bio pravoslavni sveštenik poljskog porekla, prognan u Rusiju iz političkih razloga. Poput protagonista drevnih mitova, Ciolkovski je u u detinjstvu preživeo ‘inicijatički test’:  oboleo je od šarlaha i oslabio mu je sluh, zbog čega nije upisan u osnovnu školu. Bio je autodidakt, što se, u njegovom slučaju, pokazalo providencijalnim, jer je izgradio slobodno mišljenje, lišeno ideoloških konstrukata karakterističnih za školske sisteme.

Sinhronicitet, kao materijalno ispoljavanje spiritualnog zakona simetrije (‘as above, so below’), emanirao je u sudbinski predodređenom susretu Ciolkovskog sa Fjodorovim. U težnji da nadoknadi propušteno kogitivno znanje, Ciolkovski je godinama proučavao istoriju ljudske naučne baštine, pohađajući biblioteku u kojoj je     radio niko drugi do – Nikolai Fjodorov, rodonačelnik ruskog kosmizma.  Pod uticajem Fjodorova, Ciolkovski sanja o evoluciji ljudske rase, savršenom svetu i ‘kosmičkoj harmoniji’ kolonizovanog svemira.

Ciolkovski neumorno proučava dela francuskog profeta i futurista  Jules Verne-a. Piše tehničko-vizionarske teorijske traktate o mogućnostima kosmičkog putovanja  i potencijalima raketne propulzije. Zamislio je čak i projekat o kome se tek u današnje vreme govori kao o realnoj mogućnosti:  svemirski lift, inspirisan  tadašnjim čudom ljudskog pregalaštva – Ajfelovim tornjem u Parizu, 1895.

‘Kosmička’ opsesija Ciolkovskog dugo nije zadobila oficijelno priznanje. Njegove ideje su bile ispred svog vremena, te je radio kao profesor matematike na visokoj školi  sve do penzionisanja 1920. Nije bio etabliran  u vreme komunističkog sistema, međutim, od sredine 20-ih godina, u doba kada je Sovjetski savez komunističku ideju obogatio scijentističkom paradigmom (kao osnovama državne ideologije), značaj njegovog rada je prepoznat, i zbog toga je zadobio poštovanje. Umro je  1935.  i sahranjen je sa najvišim državnim počastima.

Ciolkovski je bio nadahnut filozofskim idejama futurističke kosmičke utopije, za koju se aktivno zalagao, razvijajući teoriju raketne tehnike, predodređenu da ostvari zamišljeni raj budućnosti.

Iako naučno-tehnički aspekt nije bio primarni cilj misije Ciolkovskog, rezultati i obim njegovih postignuća su impresivni: objavio je gotovo stotinu  radova o svemirskim putovanjima i načinu njihovog postvarenja. Bavio se tehničko-biološkim konstruktima kao što su:  projekti za rakete sa servo-propulzivnim sredstvima, multistepenim busterima, svemirskim stanicama, vazdušnim komorama za izlaženje svemirskog broda u kosmički vakuum, proizvodnjom hrane i vazduha za stanovnike svemirskih kolonija putem lokalnih samoodržavajućih ekosistema.

Još ranih 80-ih godina XIX veka,  piše studiju   „Teorija gasova,“ o kinetici gasova. Sledeća studija „Mehanika animalnog organizma“ je opšte prihvaćena i  Ciolkovski je postao član Ruskog fizičko-hemijskog društva. Ciolkovski potom kreće u istraživanje aeromehanike, kinetike i dinamike sistema: teoretskom konstrukcijom i potencijalima  , hoverkrafta, vozova, aerodinamičnih aviona, ’metalnih balona’ (tj. svemirskih brodova)  i raketa za interplanetarna putovanja.

U svom stanu Ciolkovski je razvio prvu aerodinamičku laboratoriju  u Rusiji. Tokom 1897., konstruisao je prvi ruski vazdušni tunel za testiranje, postavio osnovu za dalje eksperimentisanje iz oblasti mehanike fluida,  te je, 1900., uz podršku Akademije nauka, determinisao koeficijent otpora kretanju tela u fluidu,  u zavisnosti od geometrije tela.

Njegovo delo „Upravljani metalni balon“ (1892.),  predstavlja  scijentističku osnovu za  izgradnju vazdušnog broda sa metalnim plaštom, neizgrađenom usled ideološke tromosti ondašnjih naučno-tehničkih institucija.  Tokom 1892., kreće u istraživanje revolucionarne oblasti –  vazduhoplova težih od vazduha. „Aeroplan ili nalik na pticu (vazduhoplov) leteća mašina“ (1894.)  je rad koji  se sastoji od tehničkog opisa i crteža letilica, dizajniranim  poput  vazduhoplova  koji će se pojaviti za 20-ak godina kasnije. Trup aviona je aerodinamičan, u skladu sa rezultatima ispitivanja ponašanja fluida iz već pomenutog vazdušnog tunela Ciolkovskog. Naravno, ideje su bile preuranjene i nisu materijalno realizovane.

Od 1896.,  Ciolkovski razvija teoriju mlaznih motora, nadovezujući se na potencijale implementiranja raketnog principa u kosmosu  koje je razvio 1883.  Oficijelna  teorija mlazne propulzije nastaje 1896. Znamenita formula koju je izveo  (nazvanu “Formula avijacije”), uspostavlja odnos između: raketne mase u početnom i krajnjem trenutku, raketne brzine i specifičnog impulsa goriva:

 

1903. objavljuje svoj magnum opus,  rad pod nazivom   “Istraživanje kosmičkih prostranstava posredstvom reaktivnih uređaja”.   Postavio je   znamenitu ’jednačinu Ciolkovskog’:

 

gde se pokazuje da  horizontalna brzina zahtevana za minimalnu orbitu  oko Zemlje može tehnički postvariti posredstvom multistepene rakete napunjene tečnim kiseonikom ili tečnim hidrogenom, a ta brzina iznosi: 8,000 m/s

„Istraživanje svemirskih  raketnih uređaja“,  tekst iz 1903., kao i njegovi nastavci iz druge decenije XX veka, iniciraju relanu, tehnički dokazanu opciju realizovanja svemirskih putovanja pomoću raketa. Razradio je i teze o projektilima  i već ranije opisanom korišćenju tečnog goriva za pogon rakertnog motora.

Istraživanja, koja danas predstavljaju  pionirske proto-osnove oficijelne kosmotehnike, bila su odbačena od strane institucija nespremnih za naučnu revoluciju,  Ciolkovski je bio krucijalno ispred svog vremena, tako da ni ove ideje, naravno, nisu praktično realizovane.

Rad „Istraživanje svemirskih  raketnih uređaja (2)“. izlazi 1911. U njemu Ciolkovski postavlja kamen-temeljac za osvajanje svemira – daje matematičke osnove za  prevladavanje sile gravitacije, definiše ekstraordinarno signifikantnu brzinu neophodnu za izbacivanje uređaja u Solarni sistem  („druga kosmička brzina“) i vreme potrebno za let.

 

Svaki student mašinstva i aerokosmotehnike danas zna za ovu formulu. Ali, u to doba,   članak Ciolkovskog izazvao je senzaciju, egzaltaciju  i revoluciju u svetu nauke, te on konačno postaje oficijelno prihvaćen, i poznat u Evropi i SAD. On potom pokazuje  da konačna brzina rakete zavisi od nivoa gasa koji protiče kroz nju  i od toga koji je odnos težina rakete napunjene gorivom u odnosu na težinu konstrukcije prazne rakete.

Od teorija Ciolkovskog i inovacija koje se koriste i danas,  značajne su: gasno kormilo (grafit) za kontrolu raketnog leta  i promenu trajektorije njenog centra mase, upotreba komponenata goriva za hlađenje spoljnog omotača svemirskog broda  (tokom povratka u Zemljinu orbitu),  zidovi komore za sagorevanje i  mlaznice, sistem pumpi za snabdevanje komponenata za gorivo, optimalna silazna trajektorija svemirskog broda pri povratku iz svemira, itd. Tokom 1927.,  kreirao je proto-tip voza koji se kreće po vazdušnom jastuku.  Pre kraja 20-ih godina XX veka,   osmislio je  konstrukciju multistepenih raketa u knjizi „Kosmički raketni vozovi“.

Ciolkovski je bio profet potonjih projekata realnog osvajanja svemira, a njegovi fanatični sledbenik i poštovalac bio je i  Wernher von Braun, ’otac’ raketa V1 i V2 i kasniji rukovodilac američkih ekspedicija leta na mesec (1969.), koji se, tokom 40-ih godina XX veka, u nemačkoj raketnoj bazi Peenemünde, nije odvajao od nemačkog prevoda Ciolkovskovih radova, obogaćenih ličnim  podvlačenjima i komentarima. Vodeći ruski projektant raketnih motora Valentin Gluško i raketni inženjer  Sergej Korovljov, potonji lider sovjetskog kosmičkog programa, bili su nadahnuti idejama Ciolkovskog u težnji da realizuju njegove vizije o osvajanju dugih planeta.

Uprkos impresivnom naučnom nasleđu koje je ostavio, Ciolkovski je bio pre svega vizionar futurističke utopije. Proces enantiodromije – transformisanja ideja – može se uočiti u njegovoj nadogradnji Fjodorovljevih vizija hrišćanskog scijentizma. Ciolkovski je, inspirisan Fjodorovljevim invokacijama kolonizovanja svemira i kreiranja planetarne države blagostanja, kreirao sopstvenu utopiju, lišenu hrišćanske osnove, baziranu na zakonima fizike, eugenici, modifikovanom darvinizmu i  totalnoj scijentističkoj kontroli populacije.

Njegova metafizika susreće optimizam zakona statistike; matematički zakon omogućava reinkarnaciju svakog bića, u evoluiranoj formi rekonektovanih atoma, koje vrlina ultimativne statističke mogućnosti ponovnog sjedinjenja vodi ka novom životu. Ljudski život je poput sna, lišen ličnosti i kontinuiteta. Jedan život-san se smenjuje drugim, boljim – silom verovatnoće da se čovek izvesno ponovo rodi. Nakon miliona godina nesvesnosti i odgovarajućeg beskonačnog broja varijacija atomskih struktura, one se na kraju statistički prekomponuju u psiho-habitualni kontinuum kompatibilan sa prethodnom inkarnacijom pojedinca. Svaki atom i molekul pojedinačno imaju svest (anticipacija recentnih teorija Davida Bohm-a) i ceo kosmos teži savršenstvu i evoluciji.

Ljudska rasa će, potpomognuta svesnijim i moćnijim ekstraterestijalnim entitetima sa bezbrojnih naseljenih planeta iz udaljenih galaksija  (anticipacija New Age filozofije o ’prijateljskim vanzemaljcima’), izgraditi savršeno društvo na naučnoj osnovi. Ona će se širiti na druge planete, gde će sejati klice života i stvarati i umnožavati harmonične svetove. Ovde možemo primetiti anticipaciju savremenih teza Erich von Däniken-a i Zeharija Sičina o vanzemaljcima-’bogovima’ kao kreatorima ljudske rase, tvorcima ekstraterestijalne biogeneze. Ciolkovski veruje u ’zemaljske rajeve’ širom vasione, dosegnute isključivo pomoću razuma i primene naučnih znanja, te korišćenja tehnologije neophodne za postvarenje svemirskih letova.

Razmotrimo sada filozofiju Ciolkovskog, koja je, kako se vidi iz do sada izloženog na ovim stranicama, imala značajan uticaj na aktuelne ezoterno-filozofske (ali i pragmatične) sociološke trendove postvarenja agnostičko-tehnološke kolektivističke globalne države naseljene stanovništvom superkontrolisanim od strane elite, i metafizike bazirane na veri u vanzemaljske superrazvijene civilizacije koje potencijalno/aktuelno  interaguju sa Zemljanima.

U delu „Nauka budućnosti“ Ciolkovski izlaže:

„Rešenje se zasniva na posebnom metodu proučavanja ljudi. Dubinsko proučavanje moguće je samo kroz zajednički život nekoliko stotina ljudi. (…) Život treba da je veoma prisan, tačnije – blizak, pogodan za praćenje, da je otvoren. On treba da teče u jednoj velikoj zgradi, što je prema matematičkim shvatanjima veoma podesno (…) Čuvanje toplote, čist vazduh, bez prašine i bakterija, održavanje higijenskih uslova (…) –sve je to dostupno u savršenom vidu samo prilikom savršenog života. (…) neka (…) svaka naseobina predloži nekoliko ljudi najsposobnijih za takav život, najdruštvenijih, najpametnijih, najpoštenijih, najkrotkijih, najvrednijih, najveštijih. (…) Društveni pak elementi našeg konvikta će se popunjavati putem razmnožavanja i priliva novih članova, koje predlože gradići ili rejoni. Deca, koja odrastu i za koje se ispostavi da ne odgovaraju novom obliku života, isključuju se iz konvikta. (…) Ako bi uspeo eksperiment, trebalo bi ga ponavljati i usavršavati. Ako ne – trebalo bi napraviti drugi pokušaj pod drugačijim uslovima. Polako će zemlja biti prekrivena tim društvenim kućama, gde će se njihovi članovi, pod pogodnim materijalnim uslovima, pojačano razmnožavati i izdvajati nova slična društva. (…) Takva organizacija života na Zemlji olakšaće izbor najsavršenijih. (…) Zajedničku kuću od nekoliko stotina ljudi, koja predstavlja stanovništvo od nekoliko društava, okružuju naučno obrađena polja i vrtovi; uređena je u skladu sa najnovijim naučnim dostignućima. Najvećim delom je sagrađena od metala, veštačkog kamena i stakla. Ne može da gori i skoro da je večna. Nedostupna je za parazite i bakterije. (…) Vazduh je apsolutno čist: bez prašine i bakterija čistiji je nego spolja.“

Futuristička utopija je bazirana na ultraelitističkim i totalitarnim principima baziranim na implementaciji matematičko-tehničkih i bihevioralnih zakona, empirijski proučenih na socijalnim eksperimentima izvedenim in vivo. U istom delu Cilkovski predlaže apsolutizam u svim oblastima, uključujući brak i prokreaciju limitiranu zakonima eugenike – tj. drštvenu kontrolu rađanja u cilju kreiranja superiorne rase:

„Predsednik izdaje naređenja, oni koji žele – govore, razmatraju probleme, donose odluke, sude, predlažu, mole se. Ali poslednja reč pripada izabranom, jedinom. Vlada apsolutizam. Zato nema neodlučnosti, ni najmanjeg odugovlačenja u planovima bilo koje vrste. Progres odmiče bez prestanka. Podređenost odluci jednog je bespogovorna. (…) Zakona je malo; njih neprekidno menjaju i usavršavaju predsednici. (…) Više vlada duh zakona, nego njegovo slovo – duh najviše istine. Neporočnost se čuva isto tako brižno kao i život. Ali mladi ljudi oba pola zbližavaju se bez ikakvih prepreka i (…) predlažu brak. Društvo taj brak razmatra. Predsednik ga pak odobrava dajući im i pravo na mnogobrojno ili nešto manje potomstvo. Ponekad se brak utvrđuje, ali se ne odobrava rađanje dece – ako se plaše nečeg lošeg u vezi sa potomstvom. (…) Stvoriti nesrećnika – znači napraviti najveće zlo nevinoj duši, ono je ravno ubistvu ili je još gore. Zato je bolje da ga nema. Neka se društvo (…) odlučno suprotstavi neuspelom rađanju dece. Nije zločinac kriv za svoja zlodela (…) već društvo koje je dozvolilo u svojoj sredini nesrećno potomstvo. Zbog toga je nedozvoljeno rađanje dece užasan zločin. (…) Sva društva, posebno viša, pažljivo prate uspešno rađanje dece. Koliko društva i sami prosvećeni roditelji sprečavaju nastajanje slabih ličnosti, toliko ona na razne načine pogoduju mnogobrojnom i zdravom rađanju dece. Pravo na rađanje ne pripada meni već društvu [podvukao M. V.] koje i nosi sve posledice. (…) Viša društva daju veći procenat rođenja nego niža. To uveliko pogoduje poboljšanju vrste.  Ono što je bilo na najvišem nivou na taj način se širi do najnižeg nivoa i ispunjava ga najvišim elementom.“

Eshatološki optimizam  Ciolkovskog se bazira na spontanom samoorganizovanju materije, koja kroz igru statističkih težina i beskrajnih prostornih varijacija tokom triliona godina večno transformišućeg kosmosa sledi evolutivni tok, i svojom strukturom u skladu sa reinkarnirajućom svešću obezbeđuje transfiguraciju svakog pojedinca u entitet višeg nivoa. Tako se život beskrajno obnavlja u krugovima nezavisnim od vremena i prostora, sledeći matematičke principe. U delu „Kosmička filosofija“ on piše:

„Ljudi su skloni da misle da sve umire kao što umiru oni sami, to je jedna od iluzija uma koja se naziva antropomorfizam ili prilagođavanje onoga što nas okružuje pojavama u ljudskom životu. Antromorfist misli da nekakav štap, planina, travčica, insekt misli i čini kao on sam. Na primer, kamen se rađa, raste, umire, planina razmišlja, bakterija poima, ameba smišlja lukavstvo i tako dalje. Ali nemoguće je ne verovati u reverzibilni proces obnavljanja. Zar rađanje biljaka, životinja i čoveka nije proces suprotan umiranju? U istoj meri vlada i stvaranje – pojava suprotna umiranju. Ona je čak jača od umiranja, pošto se broj organizama na Zemlji neprekidno povećava. Stanovništvo na Zemlji se uz zadržavanje najvećeg blagostanja može uvećati hiljadu puta. Kad ne bi bilo organičenosti Sunčeve energije koja pripada Zemlji, ona bi mogla da se preobrazi u živo biće. Čitava planeta do same unutrašnjosti bi tada mogla da oživi. Da li je posle ove slike moguće sumnjati u životnost materije! Mozak i duša su smrtni. Oni na kraju nestaju. Ali atomi ili njihovi delovi su besmrtni i zato se istrulela materija iznova obnavlja i ponovo daje život; još savršeniji, po zakonu napretka.“

Smrt je za Ciolkovskog proces transformacije iz jednog oblika života u drugi. To važi i za galaksije, Zvezde i planete. U pomenutom delu, dalje sledi:

„Planete su bile sjajna sunca i ugasile su se. baš to čeka sva sunca. Ona se moraju ugasiti. Prekinuće se njihovo isijavanje, izvor života i umreće živi svet na planetama. (…) Astronomi retko posmatraju gašenje sunaca, mnogo češće nastaju nova sunca. U svakom stoleću po nekoliko njih se pojavljuje u Mlečnom putu. To važi i za druge spiralne magline: tamo se takođe pale plamičci sunaca koja se rađaju. Upravo to i jeste odgonetka večnog sijanja Mlečnog puta i milona istih takvih spiralnih maglina: mada se sunca gase, na njihovom mestu se rasplamsavaju nova. Istina, ona brzo slabe, jer se pretvaraju u magline, ali ove takozvane planetarne magline i čine rudimentarna sunca.“

Antropološki optimizam Ciolkovskog leži u veri u  dosezanje perfekcije upotrebom nauke i tehnike. Ljudska rasa će, otkrivajući zagonetke prirode, putovati u kosmos i kolonizovati nenastanjene planete, prenoseći život i organizujući savršena društva po principu eugeničkog kreiranja rase supermoralnih, zdravih i nadinteligentnih bića,  te evoluciji vladajuće elite, o čemu smo u ovom tekstu već govorili. Dalje, u „Kosmičkoj filosofiji“, on opservira:

„Tehnika budućnosti će omogućiti da se savlada zemljina teža i da se putuje po čitavom sunčevom sistemu. Posećivaće se i proučavati sve njegove planete. Nesavršeni svetovi će biti uništeni i zamenjeni pravim prebivalištima, pozajmljivanjem materijala od asteroida, planeta i njihovih satelita. To će omogućiti preživljavanje dve milijarde puta više stanovnika od sadašnjeg stanovništva Zemlje. Zemlja će delom prepuštati svoj višak ljudi nebeskim kolonijama, a delom će se preseljeni kadrovi sami razmnožavati. (…) Oko Sunca (…) rašće i usavršavaće se milijarde milijardi stvorenja. Biće dobijene veoma raznovrsne rase onih koji su se usavršili: prilagođene životu u različitim atmosferama, za različite gravitacije, na različitim planetama (…) Uostalom, vladaće najsavršeniji organizam koji živi u etru i koji se hrani direktno sunčevom energijom. Posle kolonizacije Sunčevog sistema, počeće naseljavanje drugih sunčevih sistema u našem Mlečnom putu.  (…) Zemlja se ispostavlja kao polazna tačka raseljavanja savršenih u Mlečnom putu. Gde se na planetama naiđe na pustoš ili nerazvijeni nesavršeni svet, tamo će on bezbolno biti uništen i zamenjen sopstvenim svetom.“

Anticipirajući savremene aktuelne teorije o vanzemaljcima-prokreatorima biogeneze na zemlji, Ciolkovski veruje u savršenije svetove od našeg, milione planeta naseljenih superiornijim entitetima, nadzemaljskim rasama:

„Na svim planetama  koje poseduju atmosferu, u određenim periodima su se ukazali začeci života. Ali je na nekima od njih, usred uslova, on raskošnije i brže procvetao, omogućio bićima tehničku i umnu moć i postao izvor višeg života za druge planete u vasioni. One su postale središta širenja savršenog života. Ti tokovi su se međusobno susretali, ne ometajući se međusobno i naselili su Mlečni put. Svi su imali isti cilj: naseliti vasionu kao savršeni svet. Naseliti vasionu radi opšte koristi. (…) Oni su, na putu, nailazili na kulture na početnom stadijumu, nesvršene, zaostale i na one koje se normalno razvijaju. Negde su uništavali život, a negde ga ostavljali radi razvoja i istinskog preporoda. U ogromnoj većini slučajeva zaticali su zaostali život (…) jednoćelijski ili još elementarniji. Nije bilo nikakvog smisla išćekivati od takvog života tegobne milijarde godina razvoja i dobijanja svesnih i razumnih stvorenja. Mnogo je brže, jednostavnije i bezbolnije razmnožiti već gotove, savršene vrste. Mislim da mi na Zemlji nećemo dočekati da se od vukova ili bakterija dobije čovek, već je bolje da razmnožimo njegove najuspelije predstavnike. Upravo tako su razmišljali i sejači našeg života.“

Najzad, i pored ultramaterijalističkih zaključaka i mehanicističko-statističkih postulata vezanih za život, vasionu i čoveka, Ciolkovski, u istom delu („Kosmička filosofija“) dodiruje ezoterne i spiritualne, te teozofske diskurse, referirajući na uzrok kreiranja vasione, koji je, analogno Plotinovom ’jednom’, odvojen od kosmosa, iako ga kreira i održava silom zakona višeg reda:

„Uzrok je neuporediv sa svojom tvorevinom, pošto je stvorio tvarnost i energiju, što sam kosmos nije sposoban da učini. Za njega je ograničeno ono što je čak i za najuzvišeniji ljudski um bez početka i beskonačno. Kosmos je za njega jedna određena tvar, jedan od mnogih proizvoda uzroka. O njegovim drugim tvorevinama mi nikada ništa nećemo saznati, ali one moraju postojati. Uzrok je sa ljudskog stanovišta u svakom pogledu beskonačan u odnosu na vasionu koja je, sa svoje strane, beskonačna u odnosu na bilo koji deo kosmosa: na čoveka, na Zemlju, Sunčev sistem, Mlečni put, skup spiralnih maglina, na čitav poznati svet.“

Ciolkovski veruje u kosmičku evoluciju baziranu na ljubavi, te dalje u pomenutom delu ohrabrujuće elaborira, prizivajući potpražno emanirajuće elemente judeohrišćanstva,  koje susreće budističke postulate:

Od uzroka potiče kosmos kao jedna nod njegovih tvorevina. Od kosmosa potiču savršena bića u ljudskom obličju, a od njih apsolutna istina, koja vodi vasionu ka radosti i otklanja patnje. Ona oživljava svet i predaje mu vladavinu uma. Uzrok je najviša ljubav, bezgranično milosrđe i um. (…) Kraće: i uzrok i organska bića vasione i njegov um čine jednu istu ljubav.“

Dakle, proces razvoja ljudske misli vezane za kosmos i razvoj čovečanstva se, kod mislislaca ruskog kosmizma kreću od hrišćanskog panhumanizma Fjodorova, do platonističko-darvinističke scijentističke kolektivističke utopije Ciolkovskog, sa primesama judeohrišćanskog/budističkog nasleđa. Prostor morfičkog polja toga doba, od 20-ih godina XX veka pa na dalje, bio je prijemčiv za totalitarno-scijentističke aspekte kosmizma, kao i čisto tehničke inovacije Ciolkovskog vezane za aerokosmotehniku.

(kraj 1. dela)

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

Ostavite komentar