TRANSHUMANIZAM I/ILI DUHOVNA POBEDA NAD ENTROPIJOM (2. DEO)

human-dnapiše: Miša Vasić

„Stoga se može reći da je danas, u XXI veku, ljudska rasa na ozbiljnoj raskrsnici.“…

Uvođenje umetničke vizije  na stranice ovog teksta nije slučajno. Veza između ezoterije i nauke po pitanju transhumanizma i njegovih preteča, nakon fantazmagorije M. Shelley, ostvaruje se  kroz viziju češkog pisca Karela Čapeka. On u svom komadu “R.U.R.” (Rossum’s Universal Robots- Rossumovi univerzalni roboti) iz 1920., ianuguriše reč robot. Roboti iz romana (i potonjih pozorišnih izvođenja) predstavljaju ideal transhumanizma, u redukovanoj formi. Obdareni su veštačkom inteligencijom i samosvešću, humanoidni su, ali striktno mehanički, te svedeni na savršene  ljudske sluge. Reč “robot” osmislio je Čapekov brat, umetnik Jozef Čapek, aludirajući na slovenske reči poput “rabotnik” (radnik).

Robot je nova reč koja personifikuje  milenijumske vizije kako ezoterista (kabala/alhemija) tako i inženjera/mehaničara. On  je neophodan korak ka ideji transhumanista – spoju čoveka i mašine.

Robot je, u naučno-tehničkoj terminologiji,  mehaničko sredstvo – mašina, koja je vremenom evoluirala u stroj obogaćen elektronskim elementima i mikroprocesorima.   Od jednostavnih eksperimentalnih robota iz prve polovine XX veka, preko industrijske robotike 1960-ih i 1970-ih godina, do autonomnih robota sa ograničenom sposobnošću učenja, te sinhrono kontrolisanih grupa robota i najzad – hig end tehnologije – nanobota (robota kreiranih na bazi nanotehnologije – mikroskopskii sitnih strojeva) – razvija se humanoidna mašina, u pravcu dosezanja tačke spajanja sa čovekom i, moguće, njegovog nadvladavanja.

Sa tačke gledišta inženjera/konstruktora, proto-roboti nemaju veze sa evolucijom ljudske rase i idejom natčoveka, već sa implementacijom poznatih zakona fizike i mehanike  u svrhu kreiranja automatskih strojeva. Ctesibius (III vek p.n.e.), inženjer drevne Grčke, konstruiše mehaničke satove sa ciklično pokretnim figurama, na bazi hidro-pneumatike, Heron (I vek p.n.e.), aleksandrijski matematičar, koristi znanja iz pneumatike i  hidraulike za izradu automata na aeropogon i parni pogon.

Ako je verovati drevnom kineskom spisu “Lie Zi” (III v. p.n.e.), pronalazač i inženjer Yan Shi je u čast tadašnjeg vladaoca Kine konstruisao mehaničkog čoveka prirodnih dimenzija  a koristivši pritom kožu, drvo i ugradiši veštačke organe.  Lu Ban  konstruiše artificijelne ptice sa mogućnostima stvarnog letenja na mehanički pogon  – “ma yuan”,  koje potom zaista i uspešno lete.

Inženjer Su Song (1020–1101) je kreirao satni toranj sa mehaničkim elementima, na hidraulični pogon. Imao je programabilni mehanizam sa različitim melodijama automatski sviranim pomoću bregova i poluga koje aktiviraju perkusije za različite mehanički upisane paterne.

Tok razvoja mehaničkih automatskih strojeva se razviija i ubrzava: Al-Jazari, arapski umetnik, inženjer i matematičar,   konstruiše primitivni  programabilni automat u XIII veku; Leonardo da Vinci, znameniti renesansni umetnik i inženjer, radi na projektu “mehaničkog čoveka” – viteza/robota krajem XV veka; Jacques de Vaucanson, francuski umetnik i izumitelj,  kreira  “Digestivnu mehaničku  patku” koja ume da jede, maše krilima, i izlučuje, u XVIII veku. U Japanu se, početkom XIX veka,  konstruišu prvi proto-roboti sa funkcijama svojstvenim pravim potonjim robotima – mehaničke “Karakuri”, igračke koje su služile čaj, ispaljivale strelice, i slikale (inženjer: Hisashige Tanaka). U drugoj polovini XIX veka automati se koriste u vojne svrhe – kao daljinski mehanički kontrolisani razarači sa satnim mehanizmom, daljinski vođena torpeda i sl.

U prvoj polovini XX veka se pojavljuju i prvi “zvanični” roboti, iako još uvek kao izraz borbe za prestiž i ploda kreativnosti tehno-entuzijasta i bez upotrebljive svrhe, tako   1928 na godišnjoj izložbi Društva modernih inženjera u Londonu          biva izložen čelični električni  robot koji imitira čoveka; sličan stroj ali sa daljinskim upravljanjem dominira na  Svetskim izložbama  iz 1939. i  1940.

Tokom druge polovine XX veka, ubrzano evoluira percepcija i instrumentalizacija robota: od mašina (programabilnih ili ne), koje služe kao zamena za ljude, u obavljanju teških i opasnih poslova, ka ideološki projektovanim budućim kiborzima i androidima sa snažnim socijalnim i sociološkim implikacijama.

Novija istorija razvoja automata koju je , na neki način anticipirao Nikola Tesla sa idejama o sintezi elektronike i mehanike  vezana je za hibrid elektronike, tehnike daljinskog upravljanja (inaugurisao Tesla, 1898.) i industrijske mehanike. Prve autonomne robote je kao deo neprofitnog istraživačko-razvojnog projekta, 1948. konstruisao William Grey Walter u Engleskoj, a samo šest godina docnije,  George  Devola kreira (u posve pragmatične svrhe),    robota “Unimate”, baziranog na digitalnoj tehnologiji i kibernetski upravljanog. Potonji robot se koristio za konkretne primene u industriji, od početka 1960-ih godina. Koncept  digitalizacije i kibernetske kontrole se razvija, i ubrzava. Danas, roboti su povezani sa računarima ili sadrže mikroprocesore; opseg njihovog kretanja u tri dimenzije, zahvaljujući razvoju elektronsko-mehaničkih sklopova, upotrebi novih materijala i kompjuterskim simulacijama, te neizbežnim elektronskim senzorima i mogućnosti samoučenja i autoupdate-ovanja programabilnih patterna je dramatično povećan. Razvoj nanotehnologije i nanobota – minijaturnih robota koji vrše korekcije na celularnom nivou u organizmu dalje proširuje granice i, uz daljinski upravljane implante, te vezu između moždanih impulsa, inputa datog preko interneta sa ma koje razdaljine (u hiljadama kilometara) i “odgovora” implanta u ljudskom telu ili vice versa- pokretanje mehaničkih sklopova – šaka npr., pomoću implanta iz mozga na ma koju daljinu inicira realnost ideala  transhumanista. Hibrid između čoveka i mašine, “kiborg” je već istinski i uveliko prisutan, silom sinhronosti ljudskog bića, nanobota, implata, mikroprocesora i interneta. Ali, za sada, procesima kompozita čoveka i mašine upravljaju ljudska inteligencija, i ljudski korporalno-umni habitus.

Inovativna rešenja susreću teorijske naučne postulate iz oblasti industrijske mehanike robota. Filozofske opservacije o posledicama inauguracije robota u moderni svet sustižu futurističke vizije pisaca naučne fantastike. Različite oblasti ljudskog duha, vrlinom ubrzanja komunikacija kasnog XX veka omogućavaju virtualnu sintezu različitih saznajnih aspekata i pristupa povodom pitanja vezanim za robote. Tako nastaje i robotika, naučno polje vezano za sve tehnološke i tehničke oblasti povezane sa robotima – od projektovanja i sklapanja, do operacija, programiranja, procesinga, fidbeka, te filozofskih/socijalnih  implikacija emanacije i aktivnosti te instrumentalizacije robota.

Isaac Asimov, tehnološki vizionar, futurista i znameniti pisac romana naučne fantastike,  u noveli „Runaround“ iz 1942., uvodi reč “robotika”  On inauguriše   „Tri zakona robotike“ koji važe kako za potonje umetnike i njihove imaginarne svetove futurističkih utopija, tako i za realne kibernetičare i dizajnere robotizovanih procesa industrije te sinergiju robota i ljudi u oblastima visoke tehnologije (a možda i budućem društvu kiborga , ako se ostvare snovi transhumanista). Asimov, u stvari, definiše robote, tj. kakvi moraju biti, bilo u romansijerskoj mašti, bilo u stvarnosti društva budućnosti. On u pomenutoj noveli definiše famozne zakone robotike:

“1. Robot ne može da povredi ljudsko biće ili, usled odsustva akcije, da dozvoli da se ljudsko biće izloži povredi.

2. Robot mora da se pokorava ljudskom biću, osim kada bi takva naređenja bila u konfliktu sa prvim zakonom.

3. Robot mora da štiti sopstvenu egzistenciju sve dok takva zaštita nije u konfliktu sa prvim ili drugim zakonom.”

Asimov uvodi cyber-etiku kao neizbežan i neophodan faktor prezervacije humanosti i humanog u odnosima sa inteligentnim samousavršavajućim čovekolikim androidima. Međutim, zakoni se, naravno, odnose na mašine, ali ne i na transhumane, koji bi trebalo da predstavljaju nad-evolutivnu, vladajuću rasu biomehaničkih “mutanata” van ikakve ljudske kontrole.

Projekcija budućnosti transhumanista uvodi nas u civilizaciju mašina koje vladaju implementirajući zakone matematike oličene u veštačkoj inteligenciji lišenoj svega drugog osim sintetičkog mišljenja, logike, hipertrofirane hladnim umom stroja. Žive ćelije se zamenjuju sintetičkim u  (nad) ljudskim organima, tehnika savlađuje prirodu, prkoseći neumitnom zakonu entropije, izazovu za sve generacije od pamtiveka.

S druge strane, alternativa dehumanizaciji i soldifikaciji jeste – reprogramiranje živih ćelija kao takvih, razumevanjem softvera  koji iz informatičkog polja nevidljivo utiče na rast ćelija, organa, embriona, organizama… Shvatanjem prirodnog zakona može se formirati model funkcionalnog celularnog sklopa a disfunkcija se može otkloniti ne mehanički (nanobotima) već organski, sinergetskim usklađivanjem sa prirodnim poretkom, gde se, na osnovu regeneracije ćelijske DNK, ćelija sama po sebi, bez invazivnih metoda, vraća u ispravno, prirodno stanje. Alternativna metoda borbe protiv entropije tj. bolesti, starenja i smrti, bazirana na ovim principima jeste nauka u osvitu i povoju – talasna genetika.

Peter Garajev, ruski genetičar i akademik, kao aktualizator kontinuiteta istraživanja  još od pionirskih radova sovjetskih naučnika A. G. Gurviča i A. A. Lubiševa iz 1930-tih godina, razvio je teoriju talasne genetike koja uvodi polja elektromagnetnih i akustičnih talasa kao eksterne ali krucijalne faktore za upravljanje genetskim materijalom živih bića.

Talasna genetika je nauka u razvojnoj, istraživačkoj  fazi, i bazirana na eksperimentima. Garajev, uz pomoć   A. A. Berezin-a iz odeljenja Teorijskih pitanja Ruske akademije nauka, kao i njihovog zajedničkog saradnika, fizičara   A A Vaciliev-a,  procesuiraju empirijske podatke i, na tragu hipoteza Ruperta Sheldrake-a, britanskog bilologa spirituelne orijentacije, pokušavaju da kreiraju unapređenu teoriju morfičkih polja, prilagođenu zakonima fizike i matematike (kibernetike), te sinhronu sa lingvističkim teorijama o strukturi jezika. Oni pokušavaju da dekodiraju i formatizuju ‘jezik DNK’ programiran digitalnim softverom prirode vidljivim u frekvenciji svetlosti/elektromagnetnog polja.

Naši sistemi organa, organi i ćelije su programirani pomoću genetskog materijala oličenog u DNK. Bolesti i smrt nastaju na ćelijskom nivou. Ponašanje ćelija zavisi isključivo od DNK. DNK je nosilac informacije koja dolazi iz nematerijalnog polja prirodnog zakona. Informacija se može prostorno identifikovati kao hologram talasnog traga. Laboratorijski eksperimenti ruskih naučnika su pokazali da se oko embriona živog bića tretiranog laserskim zrakom formira hologramski trag kao vizuelni odraz informacije vezane za rast i potonji razvoj embriona. Interesantno je, da, ako se embrion ukloni sa mesta ispitivanja, svetlosno-hologramski trag ostaje. Dakle, informacije vezane za ćelije živih organizama i njihove funkcije uopšte nisu locirane u samim ćelijama! Najbolje tek sledi: tretiranjem bolesnih eksperimentalnih životinja hoilogramskim tragom zdravih jedinki, informacija ’zdravlja’ interferira, na nivou DNK/ćelija sa disfunkcionalnom strukturom ćelija bolesnih jedinki, i potom dolazi do reprogramiranja bolesnih ćelija (isključivo putem neinvazivne inputirane informacije) i posledičnog ozdravljenja bolesnih životinja! Poznavaocima Sheldrake-ovog  postulata o morfičkom (morfogenetskom (!)) polju koje uslovljava ponašanje i razvoj organizama, od bazično fizičkih, pa sve do psihičkih i duhovnih aspekata, ovakvo eksperimentalno otkriće o dislokaciji idejnog uzroka u odnosu na materijalnu posledicu uopšte ne iznenađuje.

U svom radu „Uvod u talasnu genetiku“, Garajev uči:
           „Kvintesencija teorije talasnog genoma  može biti predstavljena na sledeći način:  genom najviših organizama  se razmatra kao da je bio-kompjuter, koji formira  prostorno-vremenski  mrežni okvir biosistema. U tom biosistemu se koriste nosioci frontova polja  epi-genetsko-matričnih talasa, kojima se pridodaju gen-hologrami  i takozvani  solitoni (solitarni talasi) DNK – različiti tipovi akustičnih i elektromagnetnih polja, proizvedenih biogenetskim aparatom  organizma/biosistema koji se razmatra  i medijum je strateške regulatorne  razmene podataka/informacija  između ćelija, tkiva i organa biosistema.
Takođe je vitalno primetiti da  su hologramske mreže/okviri, koji su takođe elementi promenljivih struktura solitona,  u stvari, najjednostavniji diskretni slučajevi informacije kodiranog porekla, usidrene u hromozomskom kontinuumu organizma.

 

Danas dominantno gledište u pogledu genetike i molekularne biologije je da :

1. genetski aparat funkcioniše u potpunosti kao materijalna struktura


2. sve funkcije genetske kontrole  organizma okupiraju približno  2 % od DNK biosistema  i ispunjavaju određene funkcije kao što je replikacija  RNK i proteina, takozvana kodirana DNK organizma. Ostalih  98% se smatra da je  “junk DNA” ne obavljaju nikakve genetske funkcije, što može predstavljati  groblje virusa DNK.

Biolozi i genetičari koriste jezik analogija i metafora da objasne  kako operiše genetski aparat. Genetski aparat, koji  se sastoji od 46 hromozoma,  se sagledava kao biblioteka koja sadrži 46 tomova ili knjiga. Svaka knjiga (hromozom), sadrži tekst (instrukcije – kako izgraditi organizam) koji se sastoki od rečenica (DNK) koje se sastoje od reči (gena). A svaka reč (gen) sastoji se od 4 slova (izvesnih “hemijskih slova”), tj.  “genetski alfabet” sastoji se samo od 4 “slova”. Materijalna realizacija molekula DNK  su famozne duple helikoide, sastoje se od segmenata koji su geni. U suštini, genetski aparat operiše na sledeći način. Tekstovi, zapisani u  “jeziku DNK”, su najpre prevedeni od strane organizma  u  “jezik RNK” a potom u  “jezik proteina”. A proteini su ono, od čega smo uglavnom napravljeni (ne računajući vodu). Proteini vrše dve principijelne funkcije u organizmu: oni metabolišu supstance koje jedemo i učestvuju u  morfogenezi, tj. razvoju  prostorno-temporalne organizacije organizma.

Treba naglasiti da je  primarni fokus teorije talasnog genoma na preostalih ranije spomenutih 98% hromozona kao ključne “intelektualne” strukture svih ćelija organizma uključujući mozak. ti hromozomi su oni, koji delaju na talasu, na  “idealnom” nivou (finog polja).“

 

Empirijski podaci govore sami za sebe, a posvećenici talasne genetike su u postupku verbalizovanja i definisanja kognitivnog diskursa naučne discipline  u rađanju, na tragu formiranja procesno-softversko-hardverskog laboratorijskog aparata za sofisticirano high-tech isceljivanje bez traga invazivnih metoda, blagotvornim reprogramiranjem ‘celularnih paketa’. Garajev u pomenutom tekstu otkriva postignuća i fascinantne mogućnosti talasne genetike koje obećavaju humani odgovor  na neumitnost  entropije, i  to- prirodnim sredstvima, ne narušavanjem harmonije ekosistema, već njihovim  re-harmonizovanjem, od nivoa ćelija, sve do biosfere:

 

“Ovi principi nam omogućavaju da projektujemo  i kreiramo esencijalni element kvantnog bio-kompjutera  od koga je specijalno podešeni laserski zrak  sa izvesnim talasnim dužinama i frekventnim karakteristikama.


Kvantni bio-kompjuter može da izvede:
i. Skeniranje i čitanje talasno/poljnog ekvivalenta genetsko-metaboličkih podataka iz (matičnih) ćelija, tkiva, organa donatorovog bio-sistema, pomoću fotona laserskog zraka;
ii. Konverziju protona dobijenih u širokom lancu talasnih dužina koji čuvaju skenirane i pročitane podatke;
iii. Precizno i istaknuto predstavljanje takvih skeniranih i transformisanih  glavnih/dominantnih radio-talasa sa podacima  kod organizma primaoca, lociranih na izvesnoj distanci donatorovog bio-sistema (od nekoliko santimetara do 20 km);
iv. Stratešku kontrolu/upravljanje metabolizmom i post-embrionskom morfogenezom organizma primaoca prema dva vektora/moda:
a. “Radi/kao što ja radim” – što je hologramski princip, i
b. Transmisija talasa/polja signala koji sadrži komande koje aktiviraju  zahtevane programe u  matičnim ćelijama, ili, , na primer, pacovima; programi koji upravljaju/vode razvoj  matičnih ćelija na njihovom putu, kao u našim eksperimentima, građenja pakreasne žlezde kod pacova. Namerava se da se ovi vektori/modovi upotrebe kod ljudi.

Danas smo u mogućnosti da programiramo/upravljamo/kodiramo matične ćelije različitih vrsta  spomoću kvantnog bio-kompjutera. Kvantni bio-kompjuter inicira komande bazirane na talasu/polju  date ćelijama i tkivima donatora/primaoca, i u skladu s tim matične ćelije izložene talasu/polju biće  podstaknute na vođenu citodiferencijaciju što dovodi do pojave i razvoja planiranih/projektovanih novih organa i tkiva. Ovo će nas dovesti bliže činjenici suštinskog povećanja očekivane dužine životnog veka.”

U nastavku teksta  ćemo se ozbiljnije pozabaviti fenomenom entropije, za čije savladavanje posvećenici, tokom hiljada godina, ulažu ogromne napore različitim duhovnim i inženjersko-tehnološkim sredstvima..

Pojam entropije se javlja u termodinamici, nauci koja se bavi promenom stanja materije – zapreminom, pritiskom, količinom materije i temperaturom tela  koje vrši mehanički rad.  Rudolf Clausius, nemački fizičar je, u drugoj polovini XIX veka, izučavajući termodinamičke pojave,  definisao promenljivost stanja unutar radnog tela, te ga je matematički definisao kao gubitak toplote unutar radnog fluida, pri vršenju rada. On je uveo (ekstenzivnu) veličinu –  entropiju,  kao  meru promene unutarnjeg  (toplotnog) sadržaja tj energije disipacije  termodinamičkog sistema ili radnog tela u procesu promene stanja (prilikom vršenja rada radno telo menja temperaturu, te se na osnovu merenja iste izračunava i količina toplote).

Prethodni uvidi važe za entropiju kao ekstenzivnu veličinu makrosistema. Međutim entropija se može izraziti i kao intenzivna veličina, posmatrana kao izraz statističke težine stanja mikročestica čestica unutar sistema (toplota nije ništa dugo do mera unutarnjeg kretanja mikrošestica u sistemu). U tom smislu, entropija je logaritamska mera  ukupne sume stanja mikročestica sa velikom verovatnoćom aktualizovanja:

 

gde je kB Boltzmannova konstanta, kB = 1.38065×10−23 J K−1. Zbir Ʃ predstavlja ukupnost svih  mikrostanja sistema koja se mogu aktualizovati, a  Pi predstavlja verovatnoću nalaženja sistema u  i-tom mikrostanju. Ova definicija važi za osnovna stanja, bez relativnih međufaza. Kod postavke bazirane na drugačijem temelju, važi:

 

gde je  matrica gustine. Ona je uopštenija, ali za poseban (koji se i koristi u praksi) slučaj termalnog ekvilibrijuma i energetski definisanih stanja (početno i krajnje), nije neophodna. Ali je veoma praktična kao bazična definicija entropije, tj. sve druge formule za  S mogu biti matematički izvedene iz nje, ali obrnuto ne važi.

Na univerzitetskim katedrama za izučavanje termodinamike, širom sveta se koristi redukovana formula za entropiju, koja je mnogima poznata, a to je:

 

gde je  Pi=1/Ω gde je Ω broj mikrostanja. Ova formula važi za  fundamentalnu pretpostavku statističke termodinamike ili fundamentalni postulat u statističkoj mehanici, a to je da se zauzimanje ma kog mikrostanja pretpostavlja jednako verovatnim, što važi za izolovani sistem u ekvilibrijumu. U tom sistemu su fiksirani zapremina, broj molekula, i unutrašnja energija (koja zavisi od stanja/promena stanja mikročestica).

Entropija, definisana na osnovu teorije verovatnoće, izražava  termodinamičko svojstvo koje označava koliko je sistem blizu ekvilibrijuma — što je upotpunjavanje internog nereda (jer nered ima mnogo veću statističku težinu od reda – to je jasno i bez teorije verovatnoće).  Iz ovoga svojstva entropije sledi da je ona mera naše neizvesnosti, nesigurnosti, neuređenosti, odsustva pouzdanog definisanja  u pogledu  sistema (na nivou konstitutivnih čestica).

Dakle, entropija je mera nereda, haosa. Rudolf Clausius, u Drugom zakonu termodinamike, tvrdi da “Entropija univerzuma teži maksimumu”.

Jasno je zašto pojam entropije, kako vidimo, izvorno tehnički, dobija široke implikacije u oblastima filozofije, psihologije, teorije sistema, findamentalne fizike… I jasno je šta Clausiusova tvrdnja (bazirana na egzaktnoj matematici) označava: ako univerzuim teži maksimalnoj entropiji, onda celokupna (vidljiva, merljiva) stvarnost teži haosu, raspadanju i – nestanku (tačnije: toplotnoj smrti, ekvilibrijumu svih postojećih energija).

Zato  se, na svaki način, teži pobedi nad neredom koji, čini se na nivou proučavanja univerzuma kroz matematička saznanja o rasporedima statističke težine mikročestica, deluje sudbinski nesavladiv. Kako entropija teži maksimumu, sve je besmisleno, a Freudov psihološki “princip tanatosa” kao da je, zakonom platonovske simetrije, sinhron sa istovetnim zakonom samodezintegracije čitavog kosmosa.

Naravno da povećanje entropije determinisano prethodno opserviranim  zakonima i postulatima, primenjeno na planu ljudskog bića i organizma, neizbežno uslovljava starenje i raspad korporalnog habitusa čoveka, sve do postizanja stanja inertne materije, i njenog sjedinjavanja  sa organskim i neorganskim elemtima i jedinjenjima prirode u bezobličnoj igri atoma koja ni najmanje ne podseća na konkretnu osobu čiju je formu prethodno činila.

Užasnuti ovim saznanjima, transhumanisti, kao predstavnici ateističko-materijalističke nauke XX i XXI veka, pokušavaju da entropiju bioforme savladaju implantima mašina, čija se postojanost čini većom, od one koja vlada u svetu živih ćelija, organa i organskih sistema. Da bi se sve to ‘držalo pod kontrolom’, kogitivni procesi se ubrzavaju mikroprocesorima, čija (projektovana za budućnost) veštačka inteligencija treba da se upusti u mahnitu trku sa neuzbežnim rastakanjem forme entiteta univerzuma – uz side effects – nestajanje ljudske rase i potonju borbu mašina protiv prirode…

Ako se kosmos i entropija shvataju na ovaj način, do sada izložen, čini se da su stvari bezizlazne i da su transhumanisti u pravu – propast je neizbežna, a u borbi protiv nje dozvoljeni su  čak i post-evolutivna biologija i samoukidanje ljudske rase. Međutim, entropija – na nivou scijentističke definicije i formule nepromenjena – može se shvatiti i drugačije, ako se preispita definicija, esencija i ishodište te teleološka usmerenost haosa (‘nereda’) per se, a time su se bavili, i još uvek se bave, istraživači fundamentalne fizike spiritualne orijentacije,  koji, koristeći se relevantnim teorijama haosa, te beskompromisnim’hladnim’ jezikom matematike, pokazuju i ukazuju da priroda nije tako nekrofilna (samouništavajuća u pravcu nezaustavljivog procesa neuređenosti) kako izgleda na prvi pogled, te da iza haosa stoji (spasonosni) poredak.

Paul Davies, britanski fizičar, smatra da je „haos“ (koji je moguće čak i  matematički opisati – Kochovim krivama i fraktalima) samo ljudska predstava o transformacijama stanja sistema  o kome nemamo dovoljno podataka vezanih za početne uslove sistema, da bi kompjuterskom simulacijom predvideli tok njegovog ponašanja. Davies relativizuje i pojam „reda“ tvrdeći da „determinizam“ ponašanja sistema predstavlja onaj oblik ponašanja u prirodi, koji je  limitiran na mali broj slučajeva. U stvari, ni red ni haos nisu proizvoljni i ireverzibilni. Oni su u dinamičkom dijalektičkom jedinstvu, koje ima teleološki smisao – red  prelazi u haos, koji dovodi do transformacije sistema u novi složeniji poredak,  kako Davies u knjizi „Kosmički plan“ opisuje:

„Mnogi fizički sistemi se ponašaju konvencionalno u različitim uslovima, ali se može dogoditi da stignu do tačke iza koje se predvidljivost iznenada gubi. Više ne postoji jedan jedini put, i sistem je u mogućnosti da ’bira’ između čitavog niza alternativa. Ovo obično ukazuje na nagli prelaz u novo stanje, koje može imati veoma različita svojstva. U mnogim slučajevima sistem iznenadnim skokom dolazi u mnogo složenije i zamršenije stanje. Posebno su zanimljivi slučajevi u kojima dolazi do spontanog javljanja prostornih uzoraka ili vremenskih ritmova. U takvim stanjima kao da postoji određeni stepen globalne kooperacije. Sistemi u procesu prelaska u takva stanja nazivaju se samoorganizujućim.“

Davies dalje podrobnije opisuje vezu reda i haosa, te daje optimistički zaključak do koga su u recentno vreme došli ozbiljni istraživači fizike i kosmologije, a to je da kosmos ne ide u pravcu samouništavajuće toplotne smrti, da entropija ne raste u nedogled, i da se poredak i nered međusobno prepliću uslovljeni kosmičkim zakonima:

„Jedno od značajnih otkrića proisteklih iz proučavanja složenih sistema je tesna povezanost između samoorganizacije i one vrste haosa o kojoj je ranije bilo govora. U jednom smislu haos je suprotan organizaciji, ali u drugom su to slični pojmovi. Da bi se pobliže odredilo njegovo stanje i haos i organizacija zahtevaju mnoštvo podataka; pored toga, oboje sadrže elemet nepredvidljivosti. Fizičar David Bohm je naglasio da složeno ili ćudljivo ponašanje ne treba smatrati nesređenim. Da bi se pobliže odredilo ovakvo ponašanje potrebno je veoma mnogo podataka, dok je nered u termodinamičkom sistemu povezan sa nedostatkom podataka. Bohm čak tvrdi da je nasumičnost jedna vrsta reda. (…) Dugo se smatralo paradoksalnim da univerzum koji očigledno umire pod dejstvom drugog zakona termodinamike istovremeno biva sve složeniji i organizovaniji. Danas razumemo da je moguće da u univerzumu istovremeno rastu organizacija i entropija. Optimističke i pesimističke strelice vremena mogu postojati zajedno; uprkos drugom zakonu, u univerzumu se može videti stvaralački jednosmerni napredak.“

Interesantno  je da Stephen Hawking, znameniti britanski fizičar materijalističke orijentacije, pripada krugu naučnika koji su odbacili  ideju bespovratnog kraja univerzuma. Njegovi argumenti su vezani za sopstvenu teoriju crnih rupa – naime, prema drugom zakonu termodunamike, entropija raste u nedogled. A kako je entropija mera nereda, po Hawkingu,  moguće je smanjiti totalnu kosmičku entropiju  jednostavnim ubacivanjem mase kosmičkih tela u crnu rupu. Dakle, čak i materijalistička fizika budi nadu u optimizam, što ukazuje na mogućnost smanjivanja entropije bez borbe protiv prirode per se, jer, kako izgleda, prirodom ne vlada nepovratni princip haosa i destrukcije forme (žive/nežive), već je on očigledno u funkciji rušenja jedne vrste poretka i organizacije, radi uspostavljanja složenije organizacije, i poretka višeg reda.

Ergo, nakon milenijumske težnje posvećenika ljudskog roda da zaustave neizbežni proces degeneracije tkiva čovekovog organizma, procesa devastacije organa i organskih sistema, auto-programiranog starenja ćelija, i potonje smrti te rastakanja forme u bezobličnu inertnu materiju koja se spaja sa neuređenim konfuznim klasterom okolne mrtve materije, dolazi do revolucionarnih pomaka.

Postoje dve alternative u pristupu rešavanju problema entropije i smrtimaterijalistička, i spiritualna.

Pozabavimo se materijalističkom alternativom; Vrlinom visoke tehnologije i kontinualne ekspanzije informatičke revolucije, moguće je uticati na procese unutar ćelija, do nivoa DNK. Razvojem kobernetske nauke, uz pomoć nanotehnologija i elektronsko-računarskih pomagala, te implanta, mikroprocesora i senzora, simulira se proces ljudskog mišljenja i ostvaruje se konekcija te feed-back između misli i pokreta pojedinih organa. I obrnuto, elektromagnetni input iz računara, putem interneta, radio veze, D/A kovektora, senzora, implanta i nanobota – pokreće ljudske udove na daljinu (čak i preko interneta, pa  je i distanca od hiljadu kilometara  irelevantna). Time se ostvaruje san o pobedi nad entropijom prirode, na način kreiranja post-evolutivnog eona, stvaranja nove hibridne rase koja će nadvladati čovečanstvo i stvoriti ’raj mašina’ – carstvo transhumana. Ovo carstvo će zaustaviti tok evolucije prirode, i usmeriti ga u skladu sa sopstvenom (mašinskom, kogitivnom, matematičkom) logikom.

S druge strane, talasna genetika nudi suprotno rešenje. U skladu sa recentnim modelima univerzuma, u kojima fizičari otkrivaju da je rast entropije privremen, i usmeren samo ka kreiranju nereda kao sredstva za rušenje jednostavnije organizacije sistema, radi stvaranja složenije strukture, talasni genetičari nemaju nameru da menjaju prirodu per se, već da, nasuprot, stvaraju regeneraciju obolelih tkiva u skladu sa prirodnim zakonima. Oni laserom transponuju, ’kopiraju’ hologramski svetlosni trag (kao nosilac informacije o zdravlju) na bolesne jedinke i tako ih reprogramiraju na mod ’zdravlja’. Time se ne menja ljudski organizam, ne poništava se psiho-habitualni kontinuum jednike. Inteligencija ostaje ljudska, i samo ljudska, kao i telo. Ali, proces degeneracije se zaustavlja prirodnim sredstvima – instaliranjem informatičko-svetlosnog softvera koji jednostavno vraća korporalno-energetske procese u prirodno stanje.

Priroda kakvu vidimo samo je odraz informatičkog polja van materije-energije-prostora-vremena. Informacije, koje određuju prirodne zakone, i potonje materijalno-energetske strukture i forme upravljaju univerzumom, nedotaknute materijom (jer su izvan i iznad njenog domena).  Ako podrobnije preispitamo ishodište kabalista i alhemičara, duhovnih  preteča transhumanizma,  videćemo da je njihov diskurs esencijalno posve drugačiji od transhumanističkog.

Kabalisti, tvorci Golema, su se vezivali za reč, broj i svetlost.  Oni su smatrali da svaka reč (i slova od koje se sastoji) ima broj, koji ima energiju kreacije (ili razaranja). Pored „Zohara – knjige sjaja“, Biblija je njihovo osnovno polazište. Sama Biblija je, smatraju kabalisti, neka vrsta, danas bi smo rekli, softvera, putem kojih se ostvaruje kosmogonija. Osmotrimo malo Bibliju iz tog ugla, koja na samom početku Starog zaveta uči:

„3 וַיֹּאמֶר אֱלֹהִים יְהִי אֹור וַיְהִי־אֹור׃ 4 וַיַּרְא אֱלֹהִים אֶת־הָאֹור כִּי־טֹוב וַיַּבְדֵּל אֱלֹהִים בֵּין הָאֹור וּבֵין הַחֹשֶׁךְ׃

3 I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. 4I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame“

(„Knjiga postanka“, 1, 3-4),

Novi zavet ne donosi ništa esencijalno drugačije:

„1ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν, καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος. 2οὗτος ἦν ἐν ἀρχῇ πρὸς τὸν θεόν. 3πάντα δι’ αὐτοῦ ἐγένετο, καὶ χωρὶς αὐτοῦ ἐγένετο οὐδὲ ἕν ὃ γέγονεν 4ἐν αὐτῷ ζωὴ ἦν, καὶ ἡ ζωὴ ἦν τὸ φῶς τῶν ἀνθρώπων·

1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. (2) Ona bijaše u početku u Boga. (3) Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade (4) u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo“

(„Evanđelje po Ivanu“, 1, 1-3)

I u “Zoharu – knjizi sjaja”, osnovnoj kabalističkoj svetoj knjizi, nalazimo slične poruke:

“U početku “ (Postanje 1:1) – kada je volja Kralja počela da se ispoljava, on je urezao znamenja u nebesku sferu (koja ga okruživaše). U najskrivenijim  dubinama, iz tajanstva en sofa , Beskonačja, suknuo je tamni plam, nalik na izmaglicu, oblikujući se u neoblikovanom – zatvoren u prstenu te sfere, ni bele ni crne, ni crvene ni zelene, niti bilo koje boje. Tek kada je ovaj plam počeo da poprima veličinu i obim, stvoriše se zračeće boje. Iz najunutarnjijeg središta plama izbilo je vrelo iz kojeg su se razlile boje na sve ono što je ispod, skriveno u tajnovitoj skrivenosti en sofa . Vrelo je izbilo, a ipak se još nije probilo kroz eter (sfere).  Ne bi se ni dalo razaznati, sve dok sa konačnim praskom nije zablistala skrivena vrhovna tačka. Iznad ove tačke ništa se više ne može pojmiti. Zato je ona nazvana rešit, početak – prva reč (od deset) pomoću koje je univerzum stvoren.[podvukao M. V.]”

 

Alhemičari, kreatori Homunkulusa takođe se bave sličnom tematikom. Znameniti alhemičar Orthelius u “Aurori II” uči:

 

“Postoje dva blaga: jedno je pisana riječ, a drugo riječ što je postala činjenicom (verbum factum). U ‘pisanoj riječi’ (verbum scriptum) Krist je još u povojima u svojoj kolijevci (in circus suis involutus), kok je u ‘verbum dictum et factum’ riječ, naprotiv, utjelovljena u Božijim stvorenjima, gdje se tako reći može dodirnuti prstima; iz tih morali bi smo podići naše blago, jer riječ nije ništa drugo do oganj, život i duh (…)”

            U svim citiranim arhajskim tekstovima, pokretačima ideja kracije Golema i Homunkulusa, dominiraju dva pojma: reč i svetlost.

Sinhronost sa aktuelnim postignućima istraživača talasne genetike je više nego očigledna, oni čak pominju reči i lingvistiku genoma, “jezik DNK”, “jezik proteina” i sl., dok se ćelije i tkiva leče pomoću svetlosti kao nosioca informacije “zdravlja”.

Talasna genetika, i potonje postojeće i još nepostojeće naučne discipline discipline spiritualne orijentacije, razumeju da biblijsko-kabalističko-alhemičarska reč zapravo predstavlja – informaciju. Priroda govori u šiframa. Ona deluje na ljudsku psihu  (kroz snove, vizije itd.) simbolima  koji transformišu njenu strukturu, a na materijalni svet  – zakonima (softveri) po kojima se procesi u svemiru odvijaju. I simboli i zakoni su kodirani – treba ih protumačiti, razumeti… Kako vidimo, svetlosni hologramski trag oko embriona ili pak čitavog (zdravog) organizma predstavlja kodiranu informaciju o projektovanoj funkcionalnoj strukturi entiteta. Psihičke slike i predstave takođe nisu ništa drugo do – određene forme svetlosti (koje takođe nose određene informacije, za reprogramiranje psihičkog aparata). Kroz informaciju, oličenu u reči i kodiranu svetlošću, ljudima se otkriva projekat, softver  funkcionalne prirode, ljudskih bića, ekosistema i čak univerzuma. Važno je shvatiti da se informacija mora primiti u esencijalnom vidu, percipirati i shvatiti kao deo celine veće od čoveka, te uskladiti tehničko-tehnološka postignuća sa evidentnim ciljem harmonizovanja sa kosmosom i evolutivnim tokom.

Štaviše, kako vidimo, saznajni pristup informaciji sveden na kogitivno (oličen u jednodimenzionalno-logičkim matematičkim modelima kao osnovi kompjuterskog softvera, koji  promovišu transhumanisti) predstavlja delimičnu implementaciju  prirodnih zakona (baziranu na delimičnoj informaciji) sa ciljem pobede nad celokupnom prirodom, pomoću planiranog carstva hibridnih transhumana u dobu mašinski preusmerene evolucije.

Jasno je, s obzirom na evidentni teleološki pravac razvoja univerzuma (gde haos nastaje samo da bi se razrušio prethodni materijalno-energetski model, a uspostavio složeniji, progresivniji – što su odavno uvideli alhemičari (koji su, imitirajući prirodu, obavljali procese solve et koagula) i drugi duhovnici, da je suprotstavljanje evolutivnom toku, sa striktno antropocentričnim ciljevima, samo utopijska imaginacija. Proto-transhumanistička civilizacija bi, paradoksalno, stajući u odbranu čovečanstva od bolesti i smrti, po defaultu i ciljevima nadvladavanja ljudskog, uništila ljudski rod. Potom, svedena na hipertrofirani elektronski razum, i sama bi nestala sa scene, u solipsizmu algoritama i procedura artificijelne inteligencije nemoćnih pred prirodnim stihijama. ona im se ne bi mogla efikasno suprotstaviti. U odnosu čoveka i prirode, nužno je da čovek koristi obe hemisfere mozga – racionalnu i iracionalnu. U sinhronom radu obe hemisfere, ljudski mozak rezonira sa frekvencijom Zemlje, i harmonizujući se  sa njom, dobija spasonosne intuitivne (iz informatičkog polja) uvide za rešavanje racionalno nepremostivih problema. Uostalim, i sam Ray Kurzweil je za svoj proto-transhumanistički rad bio inicijalno motivisan iracionalnim podsticajima – neutešnom ljubavlju prema preminulom ocu i ljubavlju prema hendikepiranim, nemoćnim ljudima. A iracionalni motivi emaniraju iz – leve hemisfere mozga! Zato, transhumana civilizacija konstituisana na kognitivnom nasleđu isključivo desne hemisfere mozga, hipertrofiranom superbrzim elektronskim kolima nad-mikroprocesora budućnosti, neće biti u stanju da se odupre prirodnim izazovima u hipotetički radikalno promenjenim sistemskim uslovima, nedostupnim i nepoznatim futurističkim (posve racionalnim) algoritmima superkompjutera. Novonastali haos koji bi priroda mogla da priredi transhumanima nije rešiv bez esencijalne komunikacije sa njom,  bez intuicije integralnog ljudskog bića (koje uključuje i desnu hemisferu mozga). Transhumanistička pobeda nad haosom entropije, plauzibilna za kumulativno elektronski integrisane uslove stanja sistema, poznate do trenutka procesuiranja artificijelne inteligencije, transformisaće se u fatalan poraz u dramatično izmenjenim uslovima. Artificijelna inteligencija, lišena beskonačnih sposobnosti oduhovljene ljudske duše, neće moći da se reprogramira toliko brzo, da bi adekvatno reagovala  na nove okolnosti. To će biti kraj transhumane civilizacije, zalutale na slepi kolosek. Ova hipotetična civilizacija, a da toga nije ni svesna, i sama predstavlja deo prirodnog procesa evolucije (koji bi htela da poništi), i, to, ironično,  onaj deo  – predviđen za  vrste u izumiranju, nesposobne za prilagođavanje i opstanak.

Holistički shvaćen univerzum, sa kontinuiranim samorazvojem, baziran je na hiperkompleksnoj strukturi informatičkog polja (van materije-energije-prostora-vremena) koja ga kreira, (putem zakona generisanja, dekonstrukcije i reprogramiranja prostora i vremena te njihovog sinhroniciteta) i usmerava u pravcu evolutivne ekpanzije  svih njegovih elemenata, hteli oni to ili ne. Već je odavno u kvantnoj fizici pokazano da i elektroni imaju izvestan stepen svesti (čime se dosta bavio znameniti David Bohm), baš kao što je imaju i raznolike materijalno-energetske složene strukture, uključujući i ljudska bića. Ukoliko se svest ma kog entiteta prirode, govoreći u terminima Ruperta Sheldrake-a,  vibraciono uskladi sa nematerijalnim usmeravajućim morfičkim (informatičkim) poljem te dosegne stanje “morfičke rezonance”, dotični entitet, pa bio to i čovek, biće harmonizovan sa univerzumom. U suprotnom, svaka ideja borbe protiv supersofisticirane strukture nad-ljudske inteligencije koja nevidljivo, kroz informatičko polje, prožima svemir, vodi ka dezintegraciji, dekonstrukciji i devastaciji strukture bioforme onoga, ili onih, koji posežu za takvom idejom.

Stoga se može reći da je danas, u XXI veku, ljudska rasa na ozbiljnoj raskrsnici.

Njeni kogitivni kapaciteti su ogromni i svakim danom se uvećavaju. Tehnološka i teorijska paradigma scijentističko-filozofske elite doseže do fundamentalnih osnova vremensko-prostorno-energetske  strukture prorodnih fenomena i procesa. Ali, ukoliko se inaugurisanje  nove paradigme čovečanstva svede samo na kogitivni aspekt saznanja,  samouništenje čovečanstva se može smatrati očekivanim.

Ukoliko se pak uzmu u obzir i (isključivo integralno i esencijalno  ljudski) potencijali obe moždane hemisfere koji omogućavaju da se intuitivni uvidi intenzivno doživljavaju, te stoga shvataju ozbiljno i primenjuju, i pritom se sistematski prouči i protumači  milenijumska duhovna baština što kroz jezik ezoterije pripoveda o interakciji između ljudskog psiho-korporalnog aparata i ‘nevidljive’ inteligencije prirode, potonji postupci čovečanstva, bivajući usklađeni sa planom iz ‘viših sfera’, vodiće ka opštoj harmonizaciji i uspostavljanju poretka prožetog regeneracijom – od zdravlja i dugovečnosti, preko  zaštite prirodne sredine, do, posledično – funkcionalnijeg ljudskog društva. Tada će se ispuniti milenijumske vizije neshvaćenih, usamljenih posvećenika, koji su lično komunicirali sa inteligencijom univerzuma, ali ljudsko okruženje – od formalnih ‘elita’ do neprosvećenih masa nije imalo kapacitete da shvati poruke glasnika Višeg Uma i aktualizuje jednostavan ezotrijski credo, oličen u učenju Hermes Trismegistos-a, iz dela “Tabula smaragdina”:

“Ono što je dole odgovara onome što je gore, a što je gore odgovara onome što je dole kako bi se izvršila čudesna operacija sjedinjenja.”

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

2 Responses do “TRANSHUMANIZAM I/ILI DUHOVNA POBEDA NAD ENTROPIJOM (2. DEO)”

  1. Vladimir каже:

    Sjajan tekst!
    Odnos kosmičke geometrije i vibracija.
    Sveta geometrija i geomantija.

  2. NIKOLA каже:

    Više je pitanja posle ovog teksta i nešto razmišljanja. Prvo, da li će u dalekoj budućnosti, preostala tnashumanistička inteligencija ponovo početi da se igra boga i stvara čoveka? I, da li će ga opet stvoriti ogoljenog, bez iskustva i saznanja u kom svetu živi, terajući ga da kroz svoj razvoj ponovno proživi sve greške koje je čovečanstvo do sada počinilo. Ili će stvoriti superčoveka koji će odmah shvatiti svoje mesto i ulogu, ostaviti u njegovim genima sećanje na istorijske transhumanističke spoznaje i iskustva, izbeći zamku svojeg generičkog samouništenja?
    Drugo pitanje je da li će superinteligencija stvoriti uslove da se život ponovno počne razvijati od početka, iz kapi vode i protoplazme. Treće pitanje je da li, tamo negde, daleko u somosu, superinteligencija ima stvoren život koji će nastaviti svoju ljudskost jer su izbegli zamke transhumanizma. Na kraju, da li je rešenje u uspeću čoveka u superinteligenciju, oslobađanjem od svog krhkog ograničenog tela?
    Kako bilo da bilo, čovečanstvo ima dva pola. Jedan je transhumanistički a drugi, u džunglama i van svetskih tehnoloških cenatara, koji će evoluirati u svojoj ljudskosti, jačajući umne i psiho-fizičke sposobnosti, posmatrajući sa strane kako drugi pol uništava sam sebe.
    Ima li odgovora na ova pitanja, bar u filozofskom poimanju čoveka. Ako transhumanizam posmatramo kao dušu, koja ostaje da živi nakon fizičke smrti, a kojom upravljaju kosmička ili superinteligencija, to ne predstavlja nikakvo rešenje, jer rasuta u kosmosu, duša DOSTIŽE SVOJU ENTROPIJU I GUBI SVOJ IDENTITET. S druge strane, kibernetizacija ljudskosti negira ljudsku dušu. Da li je to vrzino kolo života, čije domete mi još nismo u stanju da sagledamo. U suštini, čovek teži da bude savršeniji, celovitiji, inteligentniji, stvaralačkiji, kulturniji, bogatiji emocionalnim i psihosocijalnim iskustvima i mnogo čime što mu je danas nedostupno. Ima li šanse da to postigne, bilo transhumanizomom bilo nekim drugim putem?

Ostavite komentar