Zen i fizika – paradoks

jedna dosadna, fundamentalna nauka prerasta u napetu dramu sa elementima akcionog i horor filma pretrpanog paradoksima…

Piše: Nebojša Icić, teorijski fizičar

Elektroni se rasejavaju na difrakcionoj rešetki kao talasi, svetlost se propagira talasno a  emituje i apsorbuje  korpuskularno, neodređenost postaje suštinska osobina mikro sveta, singulariteti svrdlaju postojeća znanja i prostor, vreme se rasteže sa brzinom i masom… a jedna dosadna, fundamentalna nauka prerasta u napetu dramu sa elementima akcionog i horor filma pretrpanog paradoksima.S početka XX veka naučna otkrića i teorijski modeli u fizici su pokazivali sve veću sličnost sa milenijumima starim znanjima  dalekoistočnog misticizma: priroda  se otkrivala kroz nezamislive paradokse, poznata logika se urušavala i lomila, a jezik se pokazao siromašnim da opiše i imenuje nove pojmove. Sve je to pre podsećalo na spejs operu nego na pipkavu nauku.

Više od pola veka filozofi, fizičari, pisci  i novinari govore o  mnogobrojnim suštinskim sličnostima u pogledu na svet između dalekoistočnog misticizma i savremene fizike. Iako ove dve naizgled nespojive vrste znanja razdvajaju desetine vekova i dijametralno suprotne metode rada u istoj priči su se zavrtele jedna empirijska i racionalna nauka, i jedan intuitivni i individualni teološki koncept. Kao moguće  mesto njihovog ranijeg susreta pretpostavljane su samo  fantastika i poezija.

„U zrncu peska videti svet,

i beskraj na ruke dlanu,

i nebo kroz jedan divlji cvet,

i večnost u jednome danu,“

pevao je Viljem Blejk mnogo pre nego su fizičari Zapada shvatili da on govori njihovim jezikom.

 

Grk Aristotel je i bukvalno kriv što se u mišljenju “Zapada”  kanonizovala i surovo dogmatizovala logika „Da ili Ne“,  s druge strane, na „Dalekom istoku“, stvari su bile „i Da i Ne“, ili kako komentariše Mumon:

„Ko objašnjava razliku između Da i Ne, ostaje da živi u području te razlike.“

I tako su se fizičari suočili baš sa tim problemom: aha, to je čestica, ali to je i talas-kako to? Da li nešto nije  u redu, ili baš toliko mora da gazi moždane vijuge?

Paradoks je postao noćna mora utemeljivača kvantne mehanike i atomske fizike…

Eksperimenti i teorijski modeli fizičara са početkа XX veka su govorili gotovo vanzemaljskim jezikom koji se uglavnom svodio na seriju paradoksa. Da li je moguće da je priroda ovako komplikovana, čudna, neshvatljiva, nelogična…? Kako nešto može da bude i ovo i nešto drugo, da se elementarne čestice rasejavaju kao da su talasi, da prolaze kroz nepremostive potencijalne barijere, da postoje na nekom mestu samo sa određenom verovatnoćom … Da muci ne bude kraja u celoj toj odiseji  dobri stari apsolutni prostor i apsolutno vreme  su počeli da se rastežu i skupljaju, krive i vrtlože. Vreme je počelo da zavisi od brzine sistema ili njegove mase, a prostor od mase objekta, dok je masa objekta zavisila od njegove brzine, a na brzinometru čestica i interakcija se ustoličila nepremostiva brzina…

Uobičajena logika mišljenja kao da je bila stavljena pod presu i smrvljena; utemeljivači kvantne mehanike, atomske  i relativističke fizike su na svojoj koži osetili težinu rešavanja zen koana. Ali, ko im je bio učitelj? I šta je to zen koan?

Paradoksalne, šta više besmislene pitalice i delanja u zenu koje imaju za cilj da “slome normalnu” logiku mišljenja učenika; da oslobode um koji onda počinje da “teče”, odnosno kontinualno prelazi sa teme na temu bez vezivanja za bilo koju od njih. Da se doživi prosvetljenje, šta god to stvarno značilo.

“Zvuk dve ruke je pljesak, šta je zvuk jedne ruke?”

“Kada ne razmišljaš o dobru i kada ne razmišljaš o zlu, kako izgleda tvoje pravo lice koje si imao pre rođenja?”

„Nema postavljenih meta,
nijedan luk nije nategnut,
a strela napušta tetivu.
Ona možda ne pogađa,
ali ne promašuje.“

»Mi smo se razišli pre hiljada kalpi,

pa ipak nismo bili razdvojeni ni za tren.

Gledamo se po celi dan,

a nikada se nismo sreli.«

( kalpa-vreme za koje se univerzum raširi i skupi)…

Cilj je postizanje “tišine”-neumnosti-bezmisli, odnosno zaustavljanje “unutrašnjeg dijaloga”. Ljudi koji praktikuju meditaciju dosežu to stanje na neko vreme (u minutima), ali i oni koji pecaju, pletu, vezu, bave se nekim uvežbanim, monotonim poslom koji se ponavlja po automatizmu.

Osim toga, misli su još i nekako pratile kvantno relativistički skok nove fizike, ali nije bilo dovoljno reči. Trebalo je čudnim stvarima dati iole (ne)razumljiva imena. Korišćene su sve moguće igre misli i reči (“Tri kvarka za master Marka”…). I tako je čovek ponovo imenovao stvari. Savremena fizika se dobrano našla na terenu zena: reč koja ima smisao, vuče sliku, ili galeriju slika i misli sa sobom za nekog, za drugog je bila tek šareni papirić ili besmisleni skup slova.

Reči nisu bile dovoljne. Ali to smo znali i iz običnog života, a fizičari su, i neznajući, postali zen učitelji.

Mnogo vekova pre, neki drugi zen učitelji su podučavali:

“Ako želite da izrazite istinu,

odbacite reči, odbacite tišinu

i kažite nešto.”

Tako je jedan zen učitelj rekao:

„Ako, pitamo da li položaj elektrona ostaje isti,

moramo da odgovorimo „ne“;

Ako pitamo da li se položaj elektrona menja sa vremenom,

moramo da odgovorimo „ne“;

ako pitamo da li elektron miruje,

moramo da odgovorimo „ne“;

ako pitamo da li je elektron u kretanju,

moramo da odgovorimo „ne“.“

Uh, izvinite, to je rekao J. R. Openhajmer.

Aha, evo onog zen mislioca:

„Paralelu lekciji koju nam daje atomska fizika moramo potražiti u onim vrstama epistemoloških problema s kojima su se već susretali mislioci poput Bude i Lao Cea, kada su pokušavali da usklade našu poziciju gledaoca sa pozicijom glumca u velikoj drami postojanja.“

Opet greška: beše to Nils Bor.

Dakle pomenuti Lao Ce je rekao:“Onaj koji zna ne govori, onaj koji govori ne zna.“ Šta li ta izreka traži ovde?

Sve upućuje na to da je paradoks samo reč a ne fatalna misaona bomba, mada u velikom rečniku Ivana Klajna i Milana Šipke piše da je paradoks:

  1. mišljenje koje se po nečemu kosi sa opšte usvojenim stavovima,
  2. zaključak koji izgleda protivrečan ili apsurdan, mada može biti istinit,
  3. u nauci: neočekivana pojava koja ne odgovara poznatim činjenicama,
  4. osobena, neobična ili čudna misao, pojava ili stvar.

Kada bolje razmislimo čitav naš život odgovara gornjim formulacijama: mi živimo u paradoksu!?

Šta više, i čitav svet  kao da je satkan iz samih, bezbrojnih paradoksa.

S druge strane nekako smo se navikli da čestica bude i talas, blizak nam je paradoks blizanaca, ne uzbuđujemo se kada neko danas zastupa jednu stvar, a samo par minuta kasnije bi ubio za dijametralno suprotan stav…Kada te neko voli do sutra u šest popodne, a od šest i 2 sekunde te mrzi…

Ako je svet paradoks-zapravo normalno stanje- šta je onda paradoks?

Mumon komentariše razgovor tri kaluđera  (dvojica gledaju zastavu koja se vijori na vetru pa jedan kaže da se vetar kreće, drugi da se zastava kreće, a treći, glavni kaluđer koji je u međuvremenu došao, kaže da se um kreće):

„Vetar se kreće, zastava, um.

Sve je to isto:

kada se usta otvore

sve je pogrešno.“

Ali, Mumon greši; isto je i kada se usta ne otvore.

Pa sad pričajte. Pa sad ćutite.

Prazna priča. Hajde da joj damo smisla jednim komentarom za sve one među vama koji ne vole utabane staze:

„Hodati duž oštre ivice mača,

trčati preko tanke kore leda;

za to nije potrebno slediti tragove.

Za uspon uz strmu liticu

nisu ti potrebne ruke.“

 

Suštinska osobina sveta i prirode ne sme imati jedno tako paradoksalno ime kao što je paradoks.

Dakle: Paradoks ne postoji.

Dodajmo u velikom rečniku da je:

5. Paradoks je univerzalna reč za sve i ništa istovremeno.

…………………………………..

A onaj koji je govorio o velikoj drami postojanja je Nils Bor, koji  je osim toga rekao da suprotni pojmovi stoje u komplementarnom odnosu. Kada je pomenuti nobelovac proizveden u viteza (kraljevina Danska) za jedan od simbola na svom grbu izabrao je tai-či koji predstavlja komplementarni odnos arhetipskih suprotnosti jina i janga, a na grbu piše „suprotnosti su komplementarne“.

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

3 Responses do “Zen i fizika – paradoks”

  1. Nebojša Icić каже:

    Dodajem i tačku:
    6. Paradoks je mesto gde se lomi kauzalnost događaja.

  2. Nebojša Icić каже:

    Pogledajte par animacija o paradoksu blizanaca na sledećoj adresi http://www.svetnauke.org/paradoks-blizanaca-jos-jedan-primer

  3. Miki каже:

    Odgovor na (verovatno) sve paradokse nije daleko, na ovom je sajtu:

    http://kpv.rs/?p=1079#comment-147

    🙂

Ostavite komentar