Psihoterapija prema matematičkom modelu psihološke strukture čoveka

„Uspešna psihoterapijska seansa čini da reakcije klijenta u narednim životnim iskustvima budu adekvatnije spoljašnjim okolnostima za upoznati deo psihološke strukture….“

Piše:  Ljiljana Dešević, psiholog

1. Uvod Psihološki sistem čoveka je složen i savršeno pravilan. Kao i ostali sistemi iz prirode i psihološki sistem se može: opisati rečima, prikazati šematski, izračunati matematički, izmeriti fiziološki i izmeniti terapijski.
Psihologija jos uvek nije postavila kao pedmet svog proučavanja strukturu psihološkog sistema čoveka, zbog čega se i ne nalazi u kategoriji egzaktnih nauka gdje bi joj bilo mesto.
Svaka uspešna praksa uvek se zasniva na poznavanju strukture entiteta kojim se data nauka bavi. Psihologija nema standardizovanu psihodijagnostičku i psihoterapijsku metodologiju.

Sve egzaktne nauke imaju „tačku“ do koje su došle u svojim istraživanjima i od koje se šire u jednom pracu. Psihologija taj cilj nije realizovala.
2. Struktura psihološkog sistema čoveka
Makro strukturu psihološkog sistema čoveka čine:
• biološke komponente,
• ono što je čovek doživeo,
a čega se ne seća,
• sećanja na životna iskustva i
• aktuelno životno iskustvo.
Sva sećanja (na životna iskustva) i aktuelno životno iskustvo imaju istu strukturu – sastoje se od (spoljašnjih) OKOLNOSTI i od REAKCIJA (na spoljašnje okolnosti).
Psihološke REAKCIJE su: opažanja, osećanja, razmišljanja, snovi, maštanja…
Opažanja, osećanja, razmišljanja, snovi, maštanja… su psihološke FUNKCIJE.
Karakteristika psihološkog sistema čoveka je da građu (strukturu) tog sistema čine njegove funkcije.
Psihološke REAKCIJE su psihološke FUNKCIJE i GRADIVNI delovi psihološkog sistema čoveka.
OKOLNOSTI životnog iskustva su: prostor, vreme i druge osobe.
OPAŽANJE I PAMĆENJE su psihološke funkcije.
Preko opažanja i pamćenja OKOLNOSTI postaju psihološke FUNKCIJE.
Preko opažanja i pamćenja OKOLNOSTI, koje su po svojoj prirodi objektivne, postaju (GRADIVNI) deo strukture psihološkog sistema čoveka.
OKOLNOSTI i REAKCIJE čine mikro strukturu psihološkog sistema čoveka.
Zakonitost struktuiranja psihološkog sistema čoveka na koju se oslanja psihoterapija glasi: SVE OKOLNOSTI I SVE REAKCIJE RANIJE DOŽIVLJENIH ŽIVOTNIH ISKUSTAVA NASTAVLJAJU DA TRAJU (SADRŽE SE) U ONOME ŠTO SE KASNIJE DOGAĐA. Zbog te zakonitosti struktuiranja psihološkog sistema čoveka:
• Svi delovi psihološkog sistema su međusobno povezani.
• Svi delovi psihološkog sistema su jednim delom isti.
• Psihološke reakcije nisu izazvane samo aktuelnim (spoljašnjim) okolnostima, već su izazvane i okolnostima ranijih životnih iskustava. (Čovek uvek reaguje kao da se delom nalazi u okolnostima ranijih životnih iskustava).
• Iako jasno vidi svoj psihološki sistem on je čoveku nerazumljiv, tj. nejasan. Nejasan je način na koji su svi delovi psihološkog sistema čoveka međusobno povezani i način na koji okolnosti i reakcije ranijih životnih iskustava izazivaju aktuelne psihološke reakcije.
• Osoba u zreloj fazi psihološkog sistema može da aktivira i koristi sve delove dotad formirane psihološke strukture.
• Mogućnost korišćenja svih delova psihološke strukture omogućava izradu i primenu standardizovane psihoterapijske metodologije.
• Primena standardizovane psihoterapijske metodologije omogućava terapijsku izmenu psihološkog sistema čoveka.
Aktuelno životno iskustvo i sećanja su deo psihološkog sistema čoveka koji je dostupan opažanju. Aktuelno životno iskustvo i sećnja koristimo za potrebe razumevanja, tj. (terapijske) izmene psihološkog sistema čoveka.
3. Simptom
Klijent na psihoterapijskoj senasi je u aktuelnom životnom, tj. aktuelnom terapijskom iskustvu.
Psihološke reakcije čoveka u aktuelnom životnom iskustvu izazvane su:
• aktuelnim životnim okolnostima i
• okolnostima i reakcijama sećanja, tj. čovekove do tada formirane psihološke strukture.
To čini da čovekove reakcije nikad nisu u potpunosti adekvatne spoljašnjim okolnostima. Njegove reakcije su u potpunosti adekvatne:
• spoljašnjim okolnostima i
• okolnostima i reakcijama njegove do tad formirane psihološke strukture.
Reakcije koje nisu u potpunosti adekvatne spoljašnjim okolnostima zovemo simptom.
Simptom je, dakle, reakcija koja je delom izazvana postojećom strukturom psihološkog sistema coveka.
Okolnosti aktuelnog životnog iskustva aktiviraju deo psihološkog sistema. Simptom je uvek povezan sa (aktiviranim) delom psihološke strukture. Praktično – simptomom je uvek u vezi sa više sećanja, za koje kažemo da su sa simptomom asocijativno (i međusobno) povezani.
Sva asocijativno povezana životna iskustva su najvećim delom ista.
Sva asocijativno povezana životna iskustva su ista zato što imaju istu strukturu.
4. Cilj psihoterapijske seanse
Cilj psihoterapijske seanse je razumevanje simptoma i razumevanje sa simptomom povezanog dela psihološke strukture klijenta.
U tom cilju psihoterapijska seansa:
• pojašnjava okolnosti i reakcije aktuelnog životnog iskustva,
• pojašnjava okolnosti i reakcije sećanja,
• pojašnjava veze koje postoje između aktuelnog životnog iskustava i sećanja klijenta, tj. pojašnjava šta je to sto je isto u posmatranom delu psihološke strukture.
Zadatak koji stoji pred klijentom i tarapeutom je da klijent razume:
• da su se neke okolnosti i neke reakcije njegovog aktuelnog životnog iskustva već desile nekada ranije,
• da su to bile reakcije na neke tadašnje okolnosti,
• da on sada reaguje kao da je delom još uvek u istom prostoru i sa istim onim osobama na koje je nekada reagovao.
5. Psihoterapijske tehnike
Različite okolnosti i različite reakcije svih asocjativno povezanih, životnih iskustava imaju istu strukturu. Zato klijent tokom psihoterapijske senase koristi iste reči kada opisuje različite okolnosti i različite reakcije svih asocjativno povezanih, tj. posmatranih životnih iskustava.
Terapeut uočava reči, rečenice i fraze koje klijent koristi kada opisuje okolnosti i reakcije posmatranih životnih iskustava. On uočava:
• reči koje se u opisima okolnosti i reakcija ponavljaju,
• reči koje su na neki način neadekvatne i
• reči koje su na neki način upadljive.
O onome o čemu klijent govori terapeut ne iznosi svoje stavove, mišljenja, komentare, tumačenja, “interpretacije” i ne daje mu savete. Terapeut samo postavlja pojašnjavajuća pitanja o tome o čemu klijent govori i o tome šta je to sto je isto u životnim iskustvima o kojima klijent govori.
6. Efekti psihoterapijske seanse
Uspešna psihoterapijska seansa čini da reakcije klijenta u narednim životnim iskustvima budu adekvatnije spoljašnjim okolnostima za upoznati deo psihološke strukture.

Sve ovo detaljno se može pogledati na web sajtu:
http://www.psychostructurology.rs

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

Ostavite komentar