DREVNO KINESKO NEBO

Piše: Nataša Kostić, Magistar kineske književnosti

Kina je zemlja u kojoj se veoma rano razvila astronomija. Mada se prvi tragovi posmatranja neba pojavljuju na kostima za proricanje i grnčariji datiranoj još iz perioda 6000. godina p.n.e., na osnovu istorijskih zapisa i arheoloških iskopina je utvrđeno da su se već u 24.-tom veku p.n.e. u Kini pojavili prvi pravi astronomi. Njihov zadatak je bio da za Cara sa dvorskog vidikovca po celu noć posmatraju nebo. Četiri astronoma posmatrača su pratili promene na nebu na istočnoj, južnoj, zapadnoj i severnoj strani, a jedan je na vrhu platforme ležao na leđima i nije smeo da propusti išta što bi se desilo na sredini neba. Sledećeg jutra bi podnosili izveštaje astronomskoj opservatoriji koja je sve uredno beležila i detaljno opisivala. Iz tog razloga, kineski astronomski almanasi, koji beleže svaku i najmanju promenu neba tokom nekoliko milenijuma su od neprocenjivog značaja kako za istoriju astronomije, tako i za savremenu astronomiju, jer sadrže informacije o nebeskim dešavanjima vezanim za zvezde, planete, nove i supernove, meteore, sunčeve pege i druge nebeske fenomene koje se ni na jednom drugom mestu ne mogu naći.

 

 

 

 

 

Međunarodno prihvaćeni sistem sazvežđa vodi poreklo od starogrčkog sistema (Chen Jiujin, 2004.). Ovakav zapadni sistem sazvežđa najranije potiče iz civilizacija drevnog Vavilona i Mesopotamije i prvobitno nastaje radi potrebe predviđanja budućnosti. U drugom veku n.e. su stari Grci maštovito povezali priču o sazvežđima sa tradicionalnim poetičnim grčkim mitovima i legendama. U celom svetu je prihvaćeno, da na nebu današnjice postoji ukupno 88 sazvežđa, o čemu je, od strane Međunarodne astronomske lige, dvadesetih godina prošlog veka usvojena konvencija. Iste godine su i Kinezi prihvatili međunarodni sistem sazvežđa. Iz tog razloga, danas retko ko poseduje dovoljno znanja o kineskim tradicionalnim sazvežđima, ne samo u inostranstvu, već se može reći,  da se ni sami Kinezi, naši savremenici ne mogu pohvaliti da poznaju bar najosnovnije pojmove u vezi sa drevnim kineskim nebom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sazvežđa predstavljaju od strane čoveka zamišljene i vizuelno povezane grupe zvezda koje služe da bi se lakše pronašle sjajnije zvezde na nebu i da bi se čovek orjentisao u vremenu i prostoru. Astronomski gledano, sazvežđe je dvodimenzionalna projekcija zvezda za zemaljskog posmatrača koje su u trodimenzionalnom prostoru rasute, nepovezane i udaljene.
Asterizmi su sačinjeni od manjeg broja zvezda nego sazvežđa, ali se mnogo lakše prepoznaju i lociraju na noćnom nebu. Za razliku od grčkog sistema od 88 sazvežđa, u drevnoj kineskoj astronomiji mnogo su značajniji asterizmi za astromonsko posmatranje, a ukupno ih ima čak 283! Vreme nastajanja kineskih sazvežđa traje od početka Zhou dinastije (11. vek p.n.e.) do kraja Han dinastije (220. god. n.e.), kada su Kinezi već znali za 1464 zvezde.   Iz tog razloga, Kinezi veoma rano prave prve kompletne nebeske mape. Najstarija nebeska mapa za koju se danas zna je Dunhuang nebeska mapa, papirni svitak pronađen u severnom delu centralne Kine, na mestu konačišta na Svilenom Putu. Ova mapa potiče sa kraja 7. veka n.e., dugačka je 2 m, ima ukupno 13 odeljaka sa 1350 prikazanih zvezda. Pošto je u pitanju ravna mapa, zvezde na ekvatoru i horizontu su prikazane tehnikom cilindrične projekcije, dok su one u polarnoj oblasti prikazane tehnikom cirkularne polarne projekcije. Mapa je pronađena početkom 20. veka od strane 2 strana naučnika, tako da se danas čuva u Britanskoj biblioteci u okviru Međunarodnog Dunhuang projekta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tokom dinastije severnog Song-a (11. vek) carski astronomi crtaju još 5 nebeskih mapa. Prva kamena nebeska mapa isklesana je u 13. veku (dinastija južnog Song-a), a na njoj su osim 1434 zvezda prikazani i Mlečni put, ekliptika, ekvator i 28 lunarnih kuća. U donjem delu stele je isklesan rezime posedovanih znanja o nebu u to vreme.

Kamena nebeska mapa iz 13. vekaDrevni Kinezi grupišu susedne zvezde u asterizme, koriste nazive organa carske uprave i ministara da bi im dali imena, tako da se kineski asterizmi mogu nazvati i zvezdanim ministrima, tj. ministrima Nebeskog Cara. Sva sazvežđa su podeljena na 3 palate i 28 lunarnih kuća, tako da se nebo deli na ukupno 31 oblast. Oblast oko Severnjače se deli na „3 palate“, naime, to su: – Carska Palata u kojoj živi Nebeski Car, Uzvišena Palata u kojoj Car obavlja državničke poslove i Nebeski Grad kao mesto komunikacije i trgovine nebeskih ministara. Ostale oblasti seku nebo kao kriške lubenice, od severnog do južnog pola, deleći nebesko prostranstvo na 28 delova, koji se nazivaju 28 lunarnih kuća, tako da i više od jednog asterizma može da se nalazi u jednoj kući.

Kineski pojas ekliptike je podeljen na 28 lunarnih kuća, tako da Mesec približno prolazi kroz jednu kuću za jedan dan, što navodi na zaključak da je kineski sistem sazvežđa od 28 lunarnih kuća nastao radi preciznijeg praćenja kretanja Meseca. Svakih 7 kuća čine po jedan kvadrant, te ukupno ima 4 kvadranta, koji su nazvani po životinjama, i to: Zeleni Zmaj, Beli Tigar, Crvena Prepelica i Crna Kornjača. Na ovaj način, „3 palate“ predstavljaju Cara i ministre, dok 4 kvadranta simbolizuju običan narod. Predanje kaže, da su u vreme 3 cara i 5 vladara  u Kini živela 4 velika naroda – na istoku, zapadu, severu i jugu. Narod, koji je živeo na istoku obožavao je totem zelenog zmaja, a totem zapadnog naroda je bio beli tigar, južni narod se klanjao crvenoj prepelici, dok je totem severnog naroda bila crna kornjača. Ova 4 naroda iz predanja i njihovi totemi prikazani su i na nebu u istom rasporedu: istočno se nalazi kvadrant Zelenog Zmaja, zapadno je Beli Tigar, južno je kvadrant Crvene Prepelice, dok se na severu nalazi kvadrant Crne Kornjače. Kao što su 4 drevna naroda bila povezana sa 4 kvadranta, tako je i danas u Kini svaka porodica i svako prezime povezano sa jednom od gore-navedenih 28 kuća.

28 Kineskih lunarnih kuća

Drevna kineska sazvežđa u sebi nose filozofsku konotaciju, a posebno je naglašen daoistički princip „jedinstva neba i čoveka“. Iz tog razloga su zemaljske pojave apsolutni odraz nebeskih pojava, tako da nebeska Carska Palata ima svoju personifikaciju na zemlji u vidu pekinškog Zabranjenog grada.

U centru sazvežđa Carske Palate nalazi se zvezda Severnjača, a ovo sazvežđe obuhvata sve zvezde koje se nalaze severnije od 50 stepeni severne latitude. Kao što se i zemaljski car nalazi na najvišem položaju okružen ministrima i narodom, tako je i na nebu dato da se Carska Palata nalazi uvek severno na najvišoj centralnoj poziciji, dok se sva ostala sazvežđa okreću oko nje.

Stoga se i 7 zvezda Severne Kutlače (Velika Kola) uvek nalazi u neposrednoj blizini sazvežđa Carske Palate. U periodu od 5000. god. p.n.e pa do 1000. god. p.n.e Severna Kutlača se nalazi najbliže vrhu neba, i rotira oko severnog pola prateći promene godišnjih doba. Iz tog perioda potiče i kineska pesma o Severnoj Kutlači:

 

 

 

 

 

 
Drška Severne Kutlače se pruža ka istoku
– u podnebesje je stiglo proleće;
Drška Severne Kutlače se pruža ka jugu
– u podnebesju vlada leto;
Drška Severne Kutlače se pruža ka zapadu
– u podnebesje je stigla jesen;
Drška Severne Kutlače se pruža ka severu
– u podnebesju vlada zima.

U današnje vreme se iz razloga precesije položaj drške Severne Kutlače donekle pomerio, ali i dalje prati 4 godišnja doba, kao u gore-navedenoj pesmi. U kineskoj astronomskoj tradiciji 7 zvezda Severne Kutlače predstavljaju kočije Nebeskog Cara. Pošto pravougaoni deo Severne Kutlače večito pokazuje smer Severnjače, ovo sazvežđe se još od iskona i u Kini koristilo za orjentaciju u prostoru.

Na kamenoj ploči, pronađenoj prilikom arheoloških istraživanja u istočnom delu Kine, u provinciji Shandong, postoji uklesana slika na kojoj dominira 7 tačaka, koje kad se spoje obrazuju savršeni oblik Velikih Kola, gde 3 zvezde drške predstavljaju rudu kola, dok 4 zvezde, koje formiraju pravougaonik zajedno čine telo kola. Na slici se nalazi i Car koji sedi na sredini kola, a oko njega su ministri, koji mu se klanjaju. Pored osnovnih 7 zvezda je uklesana i jedna pomoćna zvezda, kao i jedan besmrtnik sa krilima. Ispred sazvežđa je uklesana i slika kočije sa konjem. Dakle, ovde je sazvežđe Severne Kutlače prikazano i kao kočija Nebeskog Cara.

Na jugu Kine, u blizini linije horizonta se pojavljuje veoma sjajna zvezda, koja se naziva zvezda Staraca ili zvezda Dugovečnosti. Ima ljudi koji je nazivaju i Južna zvezda staraca. U zapadnoj terminologiji se ova zvezda naziva Canopus. Ova zvezda se ne može videti iz severnog dela Kine, ali se na jugu Kine pojavljuje u drugom i trećem mesecu kineskog lunisolarnog kalendara. U tom periodu godine, zvezda Staraca se može videti pred sumrak, kada se na kratko podiže iznad horizonta, da bi sa poslednjom svetlošću, dok se gasi dan ubrzo nestala sa horizonta.

Činjenica da su drevni Kinezi jednoj od najsvetlijih zvezda južnog neba dali naziv u čast staraca, ukazuje na kult poštovanja starijih ljudi u Kini. U vezi sa kultom i zvezdom Staraca u Kini postoji i praznik staraca, koji se slavi 9.-og dana 9.-og lunarnog meseca, a poruka mu je, da se starijim osobama poželi dugovečnost, pošto je broj 9 u Kini simbol trajnosti i dugog života.

Na jesenjem nebu se pojavljuju još 2 veoma sjajne zvezde jake simbolike za Kineze, a to su zvezda Pastira i zvezda Tkalje. To su zapravo Altair i Vega po zapadnoj konvenciji. Pošto se ove zvezde nalaze na vrhu neba, razdvojene Srebrnom Rekom, kako Mlečni Put nazivaju Kinezi, još od davnina privlače pažnju ljudi, tako da je po njima nastala i jedna romantična legenda. Nebeska vila, unuka Cara od žada se zaljubila u običnog smrtnika, pastira i svojevoljno napustila nebesko carstvo, da bi se udala za voljenog čoveka. Živeli su srećno u obostranoj ljubavi, a onda je Car od žada zatražio da se nebeska vila vrati na nebo. Tako je zauvek prekinuta zabranjena ljubav između stanovnika nebeskog i zemaljskog carstva. Mada se sa astronomske tačke gledišta ove 2 zvezde nikada ne mogu spojiti, Kinezi su ipak odlučili da Tkalji i Pastiru omoguće susret jednom godišnje: sedmog dana sedmog lunarnog meseca Kinezi veruju da nebeske prepelice svojim krilima naprave mostić preko Srebrne Reke, kako bi omogućili Tkalji i Pastiru da se sretnu. Iz tog razloga, sedmi dan sedmog lunarnog meseca predstavlja kineski Dan zaljubljenih.

 

 

 

 

 

 

 

Na polju posmatranja nebeskih pojava, Kinezi su mnogo puta bili pioniri. Tokom arheološkog iskopavanja, na kornjačinim oklopima iz dinastije Yin pronađen je najraniji pouzdani zapis u Kini, ali i u svetu o pomračenju Sunca, koje se desilo 26.5.1217.p.n.e. (Chen Jiujin, 1998.). Za drevne Kineze, pomračenje Sunca je imalo veliki značaj, ono je moglo da donese veliku nesreću kako narodu tako i Caru, ukoliko Car ne bi uspeo da uz pomoć dvorskih astronoma predvidi predstojeće pomračenje. Ako bi Car uspeo da tačno predvidi vreme pomračenja, to je bio dobar znak i time je Car dobijao naklonost i poverenje naroda. Ukoliko Car ne bi uspeo da predvidi pomračenje Sunca, to bi značilo da mu nebo nije više naklonjeno i da mu predstoji gubitak trona. Za vreme sunčane eklipse, prinošene su žrtve, podizane zastave i izvođeni rituali čiji je cilj da umilostive nebo. Kada govorimo o pomračenjima Meseca, ovakvi zapisi sežu u još drevniju istoriju, tako da u 13. i 14. veku p.n.e. Kinezi beleže čak 5 pomračenja Meseca. Ipak, pomračenju Meseca nije pridavana tolika pažnja pošto se ono mnogo češće dešava. Prva zabeležena kiša meteora zbila se 2133.god.p.n.e. u provinciji Henan, dok je Halejeva kometa prvi put primećena 613.god.p.n.e., da bi je Kinezi pratili kroz čitavu potonju istoriju. Tako je u periodu od 240.god.p.n.e. do 1910.god.n.e. Halejeva kometa, koju Kinezi nazivaju „zvezda metla“ zbog karakterističnog izgleda, na nebu bila vidljiva 29 puta, a kineski astronomi su je svaki put detaljno opisivali (Chen Jiujin, 1998.).
Kinesko posmatranje supernove u sazvežđu Bika 1054.godine je već postalo opšte poznata stvar. Supernova se pojavila 4.7.1054. oko 4h pred zoru. Pošto se nalazila u blizini zvezde Nebeskog Prelaza (zvezda ξ Bika), nazvana je „gost koji je stigao na nebeski prelaz“. To je bio spor i trom gost, koji nije planirao tako brzo da nestane s neba. 23 dana je neprekidno svetleo kao „Velika Bela“ zvezda Venera, dakle „gost“ se mogao videti čak i danju! Ova supernova je prestala da bude vidljiva 6.4.1056., a „ostala je u gostima“ čak 643 dana. Debris ove zvezde je današnja Rak Maglina.
Kroz istoriju, posmatranje nebeskih pojava i mnogobrojni detaljni zapisi kineskih astronoma, ako se uporede sa bilo kojom drugom zemljom, bivaju najtačniji i najcelovitiji. Posmatrano iz ugla upotrebljivosti, stari kineski astronomski zapisi se mogu staviti u službu savremenih proučavanja i pomoći dalji razvoj i unapređivanje astronomske nauke. Stari kineski astronomi verovatno nisu ni bili svesni koliku će vrednost u današnje vreme imati njihova otkrića i pisana zaostavština o zvezdama. Kineska drevna astronomija se može nazvati pravim biserom svetske duhovne baštine i za nas još uvek nedovoljno istraženom naukom.
Literatura:

1. Chen Zungui:”Zhongguo tianwenxueshi”(„Istorija kineske astronomije“), Shanghai remnin chubanshe, 1984.
2. Joseph Needham: “Kineska znanost i zapad”, Zagreb: Skolska knjiga, 1984.
3. Anthony Christie: „Kineska mitologija“, Opatija: Otokar Keršovani, 1987.
4. She Shiran:”Zhongguo kexue jishu shigao”(Xia), („Pregled istorije kineske nauke i tehnike“ – drugi tom), Beijing: Kexue chubanshe, 1992.
5. Chen Meidong:”Zhongguo gu xingtu”(„Drevna kineska karta neba“), Liaoning jiaoyu chubanshe, 1996.
6. Chen Jiujin: ”Zhongguo gudai de tianwen yu lifa”(„Kineska drevna astronomija i kalendari“), Beijing: Shangwuyin shuguan, 1998.
7. Chen Jiujin: ”Xingxiang jiema”(„Dešifrovanje sazvežđa“), Beijing: Qunyan chubanshe, 2004.
8. http://www.cas.muohio.edu/~devriepl/phy211/AncientAstronomy/Chinese.htm
9. http://www.firstscience.com/home/articles/space/ancient-chinese-astronomy-new-insights-from-old-information-page-2-1_39812.html
10. http://hua.umf.maine.edu/China/astronomy/
11. http://cosmographica.com/gallery/portfolio2007/content/409_Orion3D_large.html
12. http://www.astro.wisc.edu/~dolan/constellations/extra/constellations.html
13. http://www.seds.org/Maps/Const/const_family.html
14. http://www.ianridpath.com/startales/contents.htm
15. http://www.iau.org/public_press/themes/constellations/

Prilog: Uporedna tabela termina na kineskom i srpskom jeziku:

1. Legendarni period kineske istorije, koji pada pre takođe legendarne Xia dinastije. Period približno pre 21. veka p.n.e.
2. Zabranjeni grad u Pekingu je Carska palata u kojoj su boravili carevi Ming (1368. – 1644.) i Qing (1644. – 1911.) dinastije, a danas predstavlja jednu od glavnih turističkih atrakcija Pakinga.
3. Naziva se i kasni Shang, period od 14.do 11.veka p.n.e.
4. Velika Bela zvezda je drevni kineski naziv za Veneru.

VREMENSKA TABELA NAJZNAČAJNIJIH OTKRIĆA  STARE KINESKE  ASTRONOMIJE:

Zvezdani globus – prvi put ga je napravio kineski astronom Geng Shoucang u 1. veku p.n.e. U 2. veku n.e. Zhang Heng konstruiše bronzani nebeski globus i na njemu označava 2000 zvezda. Ovaj globus je uz pomoć hidraulike i zupčanika rotirao oko svoje ose jedanput za godinu dana, a imao je i funkciju prikazivanja mesečevih faza. Na slici je prikazan zvezdani globus iz 1673. godine, težak 3850 kg, koji se sastoji od šupljeg bronzanog globusa, meridijanskog kruga i ekvatorijalnog prstena. Na njemu je prikazano 800 zvezda, a neke od njih su povezane u asterizme.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zvezdani globus iz Qing dinastije

Sejzmometar je otkriće kineskog astronoma Zhang Heng-a (132.god.n.e.). Sejzmometar sadrži klatno koje je vrlo osetljivo na vibracije. Kada se klatno pokrene, ono oslobađa lopticu iz usta jednog od osam zmajeva (koji su okrenuti u osam smerova ruže vetrova) i ova loptica upada u usta odgovarajuće žabe. Dugi zvuk koji sledi upozorava prisutne na neku vrstu sejzmološke aktivnosti. Jednoga dana je loptica pala, ali dvorani nisu ništa osetili. Nakon par dana glasnik je dotrčao iz sela udaljenog 400 milja da obavesti Cara kako je ta regija razorena zemljotresom. Zhang Heng-ov sejzmometar nije mogao da predvidi zemljostres, ali je bar mogao da odmah upozori dvor u kom pravcu treba poslati pomoć.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zhang Heng-ov sejzmometar iz 132 god.n.e.

Armilarna sfera – tradicionalna kineska armilarna sfera je ekvatorijalna armilarna sfera. Joseph Needham, britanski akademik i sinolog koji je proučavao i pisao o istoriji kineske nauke, smatra da su još kineski astronomi Shi Shen i Gan De 350.god. p.n.e. koristili neku vrstu ekvatorijalne armilarne sfere, pošto su oni prvi zabeležili položaj zvezda u stepenima. Nakon njih, pouzdano se zna da je i Zhang Heng u periodu 100-130.god. n.e (nešto pre Ptolomeja) koristio ekvatorijalnu armilarnu sferu. U početku, struktura armilarne sfere je vrlo jednostavna, sa 3 prstena i metalnom osom koja se proteže u pravcu sever-jug. Spoljašnji meridijanski prsten je, takođe, fiksiran u pravcu sever-jug. Srednji ekvatorijalni prsten je paralelan sa zemljinom ekvatorijalnom ravni. Najzad, unutrašnji prsten ima durbin i može da rotira oko metalne ose. Durbin se usmerava ka određenoj zvezdi i onda se očitavaju uglovi na različitim prstenovima da bi se odredio tačan položaj zvezde.

 

 

 

 

 

 

 

Tradicionalna kineska ekvatorijalna armilarna sfera

Astronom Su Song 1088.godine konstruiše klepsidru – sat toranj, koja sadrži sat, zvezdani globus i armilarnu sferu.
Su Song-ova klepsidra iz 1088. godine

Premošćena armila – “torquetum” je izum astronoma Guo Shoujing-a iz 13. veka.  Ovaj instrument se sastoji od 2 prstena koji su međusobno pod pravim uglom. Treći prsten je paralelan sa ekvatorom i stoga se naziva ekvatorijalni prsten. Tu je i dupli prsten koji je upravan na ekvatorijalni prsten. Između prva dva prstena nalazi se durbin koji može da se usmeri ka određenoj zvezdi. Presek osa pomaže da se tačno utvrdi položaj zvezde. Prsten rotira i usmerava se ka podeljcima na ekvatorijalnom i duplom prstenu, čime se određuje tačna pozicija. Četiri mala cilindra se nalaze između glavnog mernog prstena i ekvatorijalne ravni kako bi se smanjilo trenje i povećala preciznost merenja. Ovi cilindri su slični modernim kugličnim ležajevima. Premošćena armila istovremeno meri poziciju Sunca kao gnomon, ali i ugao Sunca u svakom momentu. Ovaj instrument praktično kombinuje niz istrumenata kao što su azimut, horizontalni krugovi i sunčev sat. On meri i topografiju, služi i kao astronomski kompas, određuje položaj severa. Ovaj instrument ne sadrži ekliptičke elemente, tako da predstavlja prototip ekvatorijalne montaže svih modernih teleskopa.Premošćena armila tj. “torquetum”

Za vreme Cara Kangxi-a, zamenik direktora Astronomskog Biroa Qing dinastije je kreativni belgijanac Ferdinand Verbiest. U kratkom vremeskom periodu, od 1669. do 1674.-te godine, pod njegovim nadzorom konstruisani su sledeći astronomski instrumenti:
Ekliptička armilarna sfera – meri latitude nebeskih tela i razliku ekliptičkih longituda. Ona predstavlja tradicionalni evropski instrument koji služi za merenje pravog sunčevog vremena, razlike rektascenzije, kao i deklinacije nebeskih tela.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ekliptička armilarna sfera

 

 

 

 

 

 

 

 

Kvadrant altazimut služi za merenje visina i zenitnih distanci nebeskih tela.

 

 

 

 

 

 

 

 

Kvadrant altazimut
Sekstant meri ugao podizanja nebeskih tela1 iznad horizonta i ugao između 2 nebeska tela sa ograničenjem do 60°. U navigaciji se koristi za merenje ugla Sunca u podne kako bi se odredila latituda.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sekstant

Azimut teodolit je konstruisao Bernard Kilian Stumpf, 1715. godine. Teodolit meri horizontalne i vertikalne uglove, azimute i visine nebeski tela.

 

 

 

 

 

 

 

 

Azimut teodolit

Novu armilarnu sferu su napravili Ignatius Koegler i Augustein de Hallerstein 1744. godine, po naređenju Cara Qian Long-a. Nova armila određuje pravo sunčevo vreme, razliku rektascenzije i deklinaciju nebeskih tela.  Ona je napravljena na bazi tradicionalne kineske ekvatorijalne armilarne sfere, ali se koristi standard od 360° (a ne tradicionalni kineski standard od 360,25°), osim toga novina je i da su dodati šrafovi za baždarenje i da postoji mogućnost menjanja rezervnih delova.

 

 

 

 

 

 

 

Nova armilarna sfera

1900. godine, Ujedinjena vojska 8 zemalja  okupira Peking. Francuske i Nemačke snage pljačkaju opservatoriju i zaplenjene astronomske instrumente šalju u Evropu. Nakon 2 godine, Francuzi vraćaju Kini ekvatorijalnu armilarnu sferu, ekliptičku armilarnu sferu, azimut teodolit, kvadrant i premošćenu armilarnu sferu. Nemci ne prihvataju da vrate instrumente sve do 1921. godine, kada su u skladu sa odredbama Versajskog mirovnog ugovora morali da vrate Ming i Qing armilarnu sferu, Qing nebeski globus, novu armilu i sekstant. 1931. godine, mnogi vredni instrumenti su sklonjeni iz Pekinga u Nanjing, zbog najezde Japanaca, dok su u Pekingu ostavljene samo replike istih.

Napomena: ova vremenska tabela je napravljena na osnovu sajta http://hua.umf.maine.edu/China/astronomy/, sve slike i većina informacija su preuzete sa navedenog sajta.

1) Kinezi su još oko 700. godine izumeli mehanički sat, što je 600 godina pre Evropljana!
2) Engleska, Francuska, Nemačka, Rusija, Amerika, Japan, Italija i Austrougarska su zajednički napale i u periodu od godinu dana vršile agresiju na Kinu. Za to vreme, Peking je opljačkan i razoren, a mnoge istorijski značajne građevine su oštećene ili skroz uništene

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

One Response do “DREVNO KINESKO NEBO”

  1. dragoslav каже:

    Господо прочитајте књигу „СЛОВЕНСКО АРИЈСКЕ ВЕДЕ“. видећете понешто из јако далеке прошлости нашег рода а и сазвежђима и прошлости и будућности као садашњости.
    велики поздрав и Бог Вас веселио.

Ostavite komentar