Molekularni tajnopis mišljenja

…umesto da ostane bespomoćno pasivan, čovek može postati aktivni učesnik i/ili posrednik kosmičkih procesa i sam upravljati okolnostima svoje stvarnosti…

Piše dipl. Inž. Goran Marjanović

Kada bi se zapitali – da li je moguće da postoji bilo kakva veza izmedju azbuke i molekula DNK – odgovor bi gotovo sigurno bio negativan. Ipak, U svojoj knjizi „Azbuka hermesa Trismegistosa ili molekularni tajnopis mišljenja” Genadij Dljasin je pokazao da ta veza postoji. Šta više, Dljasin iznosi svoje otkriće postojanja sličnosti između spiralnog ustrojstva atoma, spiralnog ustrojstva aminokiselina i spiralnog ustrojstva azbuke – i kao niza literarnih simbola – i kao „zvučnih slika“.

Analogije ili sličnosti koje povezuju različite niti stvarnosti, u tradiciji svih naroda, bile su najčešće izražene pomoću simbola. Tako se, na primer, unutrašnja povezanost mikrokosmosa i makrokosmosa tradicionalno označavala čuvenim “Solomonovim pečatom” – šestougaonom zvezdom sastavljenom od dva trougla koji se isprepliću, pri čemu je vrh jednoga uperen prema „gore“, a vrh drugoga prema „dole“.

Legendarni Tot Atlantidjanin, odnosno Tot Hermes Trismegistos (Hermes-Tri Puta Najveći), po nekima je bio stvarna osoba, po nekima Bog a po nekima božanski čovek. Za aleksandrijski sinkretizam on je bio “Smrtnik koji direktno iz božanskog sveta prima otkrovenja, te konačno i sam, putem samopročišćenja, postiže besmrtnost, ali ostaje među ljudima kako bi im razotkrio tajne božanskog sveta”. I to je definicija koja nam se čini najboljom a pošto „Istina ima mnogo i raznih, dovoljno da svi ljudi budu u pravu“ (Duško Radović), neka svako izabere onu koja mu se čini saglasna vlastitim ubedjenjima.

Prema porukama sa čuvenih „Smaragdnih tablica“ Tota Atlantidjanina: “…ono iznad dolazi od onoga ispod, a ono ispod od onoga iznad – to je čudesno delo Jednoga”. Vekovna mudrost je taj zakon sažela u jednostavnu formulu “Kako je gore, tako je i dole”. Ova izuzetno važna i veoma inspirativna poruka iskazana je i našim modeom Kvantiranih Gustina Energije iz kojeg je proistekao i Model Večno Oscilujućeg Svemira.

Realnost prostor-vreme-materije opisana Modelom KGE nudi nam potpuno istu strukturu suštastvenosti kakvu opisuju i Smaragdne Tablice: “Struktura mikrokosmosa u skladu je sa strukturom makrokosmosa”. Drugim rečima, manje odražava veće, a veće odražava manje. Struktura atoma odražava onu solarnog sistema, dok struktura solarnog sistema odražava onu atoma. Čovek odražava svemir i obrnuto. Isti princip proteže se, takoreći, i horizontalno, odnosno u terminologiji našeg modela – u pravcu „unutar-izvan“. Svet iznutra i svet spolja odražavaju jedan drugog. Svemir (II kvadrant) unutar ljudske psihe (IV kvadrant) odražava spoljni svemir, koji se može razumeti kao “psiha” žive i osećajuće sveukupnosti – ili, želimo li se tako izraziti, kao »psiha« Boga koji, u jevrejsko-hršćanskoj tradiciji, “stvara čoveka na sliku svoju”. Detaljnije o ovoj temi može se naći u tekstu Samoostvarenje Apsoluta KPV br.9.

Hologramsko ustrojstvo fraktalnog tipa je osnovna odlika sveta u kojem živimo. Upravo ta i takva njegova struktura koja se najsažetije može opisati kao neka hijerarhijski uredjena, sve-opšta isprepletenost mnoštva samosličnih elemenata, daje nam mogućnost da u tom prividnom haosu raznolikosti oblika, akauzalnosti dogadjaja i brojnih formi egzistencije materije ipak uočimo pravilnost, harmoniju i red.

Prema mojim ličnim istraživanjima prostorno vremenske strukture, ideja da je naš svet zapravo 12-to dimenzionalan čini mi se vrlo verovatnom. Medjutim, moramo razumeti i one kojima je takva ideja teško prihvatljiva iz prostog razloga što je bilo kakva „slika“ strana našem iskustvu – pored najbolje volje i sposobnosti za misaonu ekvilibristiku – apsolutno nezamisliva. Ipak, nemoramo brinuti. Očito je naime da bilo koji domen strukture Jedinstva – pored sve svoje složenosti i ogromnog broja mogućih kombinacija – šta koji koji posmatrač, kada i odakle «vidi» ili meri – u bilo kom (svom) segmentu proizvoljnog „nivoa“, uključujući i dimenzionalnost – uvek zadržava identičnu – fraktalnu formu niza samosličnih struktura, u kojem je svaki pod ili nad domen samo jedna iteracija manje ili više, čija je realnost, postojanje i trajanje, zasnovana na jedistvu suprotnosti,…, baš i upravo onako kako to opisuje i drevna mudrost: «kako gore, tako dole»…. Smatramo stoga, da se analizom odnosa fundamentalnih entiteta i mehanizama njihovog uzajamnog delovanja, ujedno mogu spoznati i principi funkcionisanja celine – i to vrlo jednostavno – na osnovu analogija.

Gledajući npr. satelitski snimak orkana, neke galaksije, oticanje vode iz kade, pa čak i plamen sveće u bestežinskom stanju, možemo videti sasvim IDENTIČNU sliku, ISTO kretanje u obliku logaritamske spirale, vrtlog širenja OD ili priblizavanje KA središnjoj tački, ovekovečeno božanskim dahom stvaranja, izmedju ostalog i u obliku nautilusa – malog morskog puža koji se može naći na gotovo svim plažama sveta …

Sve ove entitete karakteriše isto, ciklično – spiralno, kretanje. Ono je svojstveno i svetu atoma i Sunčevom sistemu, a i svest je, baš kao i vremenski ciklusi (doba, razdoblja a i njihove kombinacije), spiralno strukturisana u više nivoa. Imajući u vidu da je svaki odredjeni vremenski interval „drugo ime“ (ili drugačije „vidjenje“) odredjenog stanja svesti, može se reći da svaki dogadjaj koji se bilo kada dogodio tokom naše evolucije (namerno nismo rekli – života) dogadja se i sada, samo na drugom vreme-mestu ili što je potpuno isto, na nekom drugom (malo tišem) nivou (naše) svesti, odnosno nivou koji je malo „dublji“ od onog gde se „sada“ nalazi fokus naše pažnje (!?) …

U svojoj – malo neobičnoj knjizi “Azbuka hermesa Trismegistosa” ili molekularni tajnopis mišljenja, autor Genadij Dljasin iznosi svoje otkriće postojanja sličnosti između spiralnog ustrojstva atoma (Mendeljejev periodni sistem elemenata), spiralnog ustrojstva aminokiselina i spiralnog ustrojstva azbuke – i kao niza literarnih simbola – i kao „zvučnih slika“.

Činjenica je da proizvoljan hemijski element nije samo simboličan, apstraktan oblik kvaliteta atoma određene vrste – on je koncentracija posebnog kvaliteta (ili više kvaliteta) prirode. Isto je i sa slovom: ono nije samo simboličan zapis zvuka našeg govora – slovo je specifičan kvalitet, poseban, prvi nivo smisla našeg jezika.

Otkrivši organizujuće zakone azbuke – zakon periodičnosti i ogledalske simetrije, Dljasin je pokazao da je taj unutrašnji smisao sadržan ne samo u smislenosti ustrojstva same azbuke nego da smisao postoji i u pojedinim slovima. Baš kao što i svaki atom sistema hemijskih elemenata predstavlja odraz čitavog sistema – tako je i svako slovo azbuke odraz čitave azbuke.

 

No nisu svi spojevi zvukova – slova. Postoji ostrvo smisla u okeanu besmislice. Svi se iz detinjstva sećamo „govorne alhemije“ – odnosno činjenice da u bajkama postoje reči, fraze i rečenice kao ključevi-katalizatori neobičnih transformacija koje dovode do oslobađanja „zvučne energije“. Verovatno dubinska suština ključnog slova prevazilazi smisaoni nivo reči (dubinski smisao spojeva slova) i direktno se odražava na čitavu frazu, dajući joj smisao i poseban kvalitet, baš kao što u živom organizmu gvožđe programira kvalitet hemoglobina ili magnezijum hlorofila.

Izgovorena i napisana reč predstavlja svojevrsni informaciono-smisaoni stojeći talas. Ona se satoji iz atoma-misli (atoma zvukova) koje stvaramo i koji pune prirodnu sredinu (noosferu). Analogija hemijski elemenat–slovo pomogla je da se iznese hipoteza o dubljoj vezi tih pojmova i njihovoj svojevrsnoj „simetriji“, tj. da i iza svih atoma i molekula takodje mora stajati misao!

Od miliona organskih jedinjenja, u strukturi svega živog učestvuje svega nekoliko stotina. Od sto poznatih aminokiselina u sastav belančevina ulazi samo njih dvadeset, a samo četiri nukleotida leže u osnovi svih složenih polimernih nukleinskih kiselina odgovornih za naslednost i regulisanje sinteze belančevina u svim živim organizmima. Očito je dakle, da se tokom procesa evolucije odvija razvoj praćen procesom odabira samo određenih struktura.

Uočivši korelacije između skupa slova (ugaritske azbuke) i skupa aminokiselina (čiji je redosled bio jasno definisan iz numerološke šeme, tj. u skladu sa numerološkim kodom molekula, sasvim analogno Mendeljejevom periodnom sistemu elemenata) Dljasin je uočio – sistem. I to ne jedan nego dva sistema – azbuke i aminokiselina. Oba su bila harmonična sa mnoštvom sličnosti: – dva najprostija početka: A i O, dve simetrične linije zakonomernih promena i porasta složenosti struktura aminokiselina, dve simetrične linije slova azbuke. Pošto je ugaritska azbuka ista kao i sve ostale, postalo je jasno da je otkrivena istinska struktura azbuke uopšte ili praazbuke i istovremeno struktura prirodnog sistema aminokiselina: „azbuka belančevina“: svega dvadeset slova i dvadeset aminokiselina podeljeni po deset u dve simetrične polovine! U oba sistema postoje dva početka, dva kraja i osa simetrije koja ih deli (spaja).

 

 

Svaka od dve „polovine“ sistema može se nazvati periodom pošto kod aminokiselina, redom, dolazi do porasta složenosti radikala. To se ne odigrava ravnomerno nego periodično – prvo na prvih pet aminokislina (Gly, Ser, Val, Cys,His), a zatim i na drugih pet (Ile, Asp, Asn, Lys, Phe). Pri tome se može pratiti i količinsko usložnjavanje molekula (porast broja atoma) i funkcionalno usložnjavanje (u radikalima se redom pojavljuju kiseonik, azot i sumpor; oni stiču kiselinski ili bazni karakter, daju efekat fluorescencije itd.).

I u sistemu azbuke mogu se uočiti dve glavne linije razvoja (evolucije) elemenata u čijoj simetriji je sadržan ključ sistema i njena istinska struktura koja se ogleda u jednom neobičnom tipu ogledalske simetrije. To nije simetrija u čistom vidu (kakva postoji između npr. leve i desne ruke), a nije ni antisimetrija (npr. istovetni predmeti crne i bele boje) nego je to ogledalska simetrija sličnosti, dakle simetrija dinamike, simetrija evolucije i simetrija razvoja (Jin-Jang).

Sve ove uslove zadovoljava dvostruka trodimezionalna spirala pri čemu se linije nigde ne presecaju nego se uvijaju, jedna iza druge, oko zajedničke ose simetrije – linije evolucije sistema.

Spiralnost razvoja (evolucije) je ciklična, tj. periodična, što ukazuje na vreme kao prirodno merilo sistemogenetskog zakona invarijantnosti odnosno promenjivosti sistema. Vreme se u toj svojoj „sistemsko-cikličnoj prirodi“ ukazuje kao „merač promenjivosti“ (tj. neki “mehanizam“ koji kao da se nalazi unutar sistema) tako da sistem, sam po sebi, refleksivno, meri svoju sopstvenu promenjivost i vrši odgovarajuće korekcije prilikom generisanja novih (narednih) struktura.

 

Uočena izomorfičnost u sistemu azbuke i sistemu aminokiselina belančevina, tj. sličnost genetske osnove belančevinaste organizacije života i lingvistike dozvoljava formulisanje hipoteze (H.Helmholc, I.M.sečenov, A.Poenkare) po kojoj se srodna načela strukturizacije realizuju u morfogenetskim fenomenima i psihološkim pojavama pamćenja, mišljenja, govora i prostornog opažanja, odakle se nameće ideja da jedinka ima tendenciju da okolni svet poima u predstavama onih struktura iz kojih je i sama formirana. Uočeni zakon dualnosti upravljanja i organizacije sistema ukazuje i na dualni karakter sistemskog nasleđivanja u evoluciji. U svakom činu generisanja novog sistema na nivou „nadsveta“ obezbeđuje se stabilnost koja se materijalizuje u strukturama prikupljajući prošlo evoluciono vreme u sistemu dok se na nivou „podsveta“ određuje nestabilnost istog sistema i njegov „dozvoljeni“ proces promenjivosti, tj. stvaralaštvo u procesu samoorganizacije budućih evolucija. Na taj način je, kroz delovanje zakona spiralne fraktalnosti sistemskog vremena, obezeđena kreativnost evolucije, prirode i sveta u celini. Dublje invarijante sistema „otkrivene“ i „isprobane“ od najranije prethodne evolucije (one koje evoluciono najduže žive) najbrže se reprodukuju u procesu „ontogeneze“ sistema. Manje duboke i evoluciono kasnije invarijante (koje su se nedavno pojavile i evoluciono manje žive) sporije se reprodukuju u procesu „ontogeneze“ sistema. Na taj način dolazi do prevrtanja „konusa sužavajuće evolucije“ sa višekratnim smanjenjem razmere vremena u „razlilazeći konus“ sistemogeneze. Na taj način „konusi progresivne evolucije“ dobijaju formu spiralno-ciklične prirode pri čemu svaki od njih sadrži prethodno spiralno-ciklično „pakovanje“ prethodnog evolucionog razvoja.

Prema Dljasinu, ista ta spiralno-refleksivna harmonija sveta određena delovanjem zakona spiralne fraktalnosti sistemskog vremena, kodirana je i u azbuci.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gotovo identična struktura može se naći i u kosmogoniji Waltera Russela.

Ukazivanje na identičnost sistema znakova azbuke i sistema aminokiselina (redosled, periodičnost …) omogućuje uvid u snagu i moć (napisane i/ili izgovorene) reči (mantra, molitva…) a ujedno olakšava praćenje (blago rečeno!) ne samo količinskog usložnjavanja molekula – nego i njihovog kvalitativnog i funkcionalnog usložnjavanja. Kreativna ontologija sveta iskazana kroz potpunu harmoniju i „opozitno-inverznu simetriju“ sistema na svim nivoima egzistencije očito je kodirana i u nama samima (DNK-aminikiseline) i to sve do nivoa našeg svesno/nesvesnog mišljenja zahvaljujući delovanju jednog istog zakona – zakona spiralne fraktalnosti sistemskog vremena u našoj evolucionoj memoriji.

Ono što je više nego interesantno je činjenica da je Dljasinov osnovni algoritam slova azbuke (i aminokiselina) po svojoj strukturi POTPUNO IDENTIČAN rasporedu trigrama (osnovni gradivni elementi Ji Djinga) kralja Vena čiji raspored, kako mnogi smatraju, mogu dešifrovati samo više inteligencije jer se on odnosi na vanjsku manifestaciju Božanske Promisli.

Raspored trigrama u originalnom dijagramu Fu Sji-a predstavlja dinamičku interakciju suprotnosti a nekoliko vekova kasnije datim rasporedom kralja Ven-a, koji i dan danas prestavlja zagonetku, predstavljen je ciklus rasta i opadanja u Prirodi. Imajući to u vidu i sagledavajući stvari više sa asocijatvinog nego logičko-racionalnog aspekta i pokušavajući više “gledati očima” W.Russella (rastuće-opadajuće inverzno/opozitne strukture) uspešno smo odgonetnuli „kako“ je kralj Ven došao do tog rasporeda – a što predstavlja neku vrstu osnove strukturnog mehanizma evolucije i involucije Sveta.

Ono što se ovde lako uočava je puna analogija sa našim modelom Večno Oscilujućeg Svemira sa svim mehanizmima kvantiranosti na raznim dimenzionalnim nivoima uključujući jedinstvo cikličnih, inverzno-opozitnih, suprotnosti trodimenzionalnih struktura-prostor-vreme.

Šta više, ako se uporede slike, može se lako videti da je naš ideogram (strukture) Teslinih talasa potpuno identičan projekciji trodimenzionalnog sistema kodiranja aminokiselina i projekciji trodimenzionalnog sistema azbuke … a sve je to kodirano po sistemu kojim je definisan raspored trigrama Kralja Vena.

Pokazalo se apsolutno tačnim ono na šta smo odavno ukazivali u Teslinim istraživanjima. Forma, odnosno oblik signala, je ono na šta je on obraćao pažnju a ne prosto merenje frekvencije i/ili amplitude signala. Tesla je očito znao da je raspodela frekventnog spektra nekog složenog signala (sa više oktava npr.) sasvim i potpuno analogno kombinaciji čestica, molekula, atoma …

Uočene analogije i zakonitosti spiralno-ciklične organizacije evolucije i involucije sistema ukazuju na mogućnost njihovog uopštavanja i otkrivanje identičnih fraktalnih struktura u raznim nivoima svetske ontologije sveta: od zvezda planeta, minerala, atoma, mikročestica, ljudi, slova, zvukova …

Ideja koja se ovde nameće „sama od sebe“ je ista ona koju je u čovekovu misao usadio još Hermetizam – da čovek treba samo da “Pritisne dugme”, kako bi pokrenuo određena događanja, bilo metaforički ili doslovno. Drugim rečima, umesto da ostane bespomoćno pasivan, čovek može postati aktivni učesnik i/ili posrednik kosmičkih procesa i sam upravljati okolnostima svoje stvarnosti. Podrazumeva se – bilo za dobro ili za zlo – i uz uslov da je uspeo pronaći odgovarajuće ključeve koji bi mu omogućili da upravlja stvarnošću i podvrgne je svojoj volji …

 

 

 

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

2 Responses do “Molekularni tajnopis mišljenja”

  1. Branka Bunjevcev каже:

    GORANE VELIKO HVALA, IZVANREDAN TEKST

    • Auth каже:

      U Windowsu XP postoji metod za krjinaree startup diska, kojim se može podići samo elementarno MS-DOS okruženje, ali ne i sam operativni sistem Windows XP. Pored toga, za njegovo krjinaree potreban je floppy disk, tj disketa, koja je odavno izašla iz upotrebe. Iako od njega nema velike koristi, niti mu se namena može porediti sa diskom za oporavak Windows 7 sistema, evo instrukcije za pripremu startup diska:1. Ubacite floppy disk u disketnu jedinicu.2. Kliknite levim tasterom miša na My Computer.3. Pronađite oznaku Floppy (A): pa na nju kliknite desnim tasterom miša.4. Iz ponuđenog menija, birajte stavku Format (levim tasterom)5. Pod Format Options sekcijom izaberite Create an MS-DOS Strtup disk.6. KLiknite na dugme Start levim tasterom miša.Kada se proces snimanja završi, dobićete pripremljen Startup disk.

Ostavite komentar