Prof. Dr. Miloš Abadžić:
2.šta je priroda?
Jedno od prvih pitanja koje se nameće kada pokušavamo analizirati naše bliže i dalje okruženje, sa svim pojavama koje nas okružuju i procesima koji se neprekidno odigravaju u tom okruženju, bilo da su nezavisni od našeg delovanja i htenja ili su barem delimično zavisni od njih, jeste ”Šta je Priroda uopšte?”
Teško je jednostavno definisati jedan tako složen sistem. Možda bi sledeća definicija, oslonjena na suštinu naturocentrične filozofije, mogla u prihvatljivoj meri predstavljati tu definiciju:
Priroda je jedan prostorno široko razuđeni sistem osnovnih ili subelementarnih supstanci (dve fizičke i jedna nefizička) i njihovih jednorodnih i složenih struktura sa izraženim intenzivnim dinamičkim[i] interaktivnim procesima između njih. Ova razuđenost sistema obuhvata kvalitativno i hijerarhijski uspostavljene nivoe ispoljavanja posebno u nefizičkom sistemu. Ona raspolaže osobinom samoorganzujućih sistema. Sve što se u Prirodi događa je realno[ii] i rezultat je delovanja jednog broja strogih univerzalnih naturalnih zakona i programa delovanja evolutivnog karaktera. Biološki pojavni oblici, posebno inteligentni i svesni, su strukture potrebne Prirodi i oblikuju se prema tim potrebama i uslovima koji trenutno vladaju u Prirodi ili jednom njenom delu[iii].
Ta potrebnost je verovatno prisutna bez obzira što je mi još uvek ne sagledavamo u pravom svetlu i integralni je deo ponašanja Prirode. Opšti je utisak o velikoj usaglašenosti njihovog zajedničkog delovanja, zanemarujući na kratko naše trenutno nepromišljeno ponašanje u odnosu na Prirodu koje, izgleda, nije bez posledica. Međutim, i u tom slučaju to je Priroda sa optimalnim delovanjem u skladu sa svojim zakonima. Delovanju uspostavljenih naturalnih zakona izloženi su svi pojavni oblici u Prirodi u meri dodeljenih im funkcija, uključujući i homo sapiensa, sviđalo se to nama ili ne.
U najvišem stepenu spoznaje Prirode ona je realna. Biološki pojavni oblici sposobni za rasuđivanje doživljavaju tu realnu Prirodu u meri sposobnosti i osetljivosti svoje percepcije preko raspoloživih čula i pomoćnih uređaja, sa jedne strane, i sposobnosti obrade i integracije prispelih informacija u njenu sliku ili model, sa druge strane. Postupak i nivo poimanja Prirode zavisi od postignutog stepena razvoja jedinki ili skupina svih vrsta bioloških pojavnih oblika. On se neprekidno menja kroz neki proces evolucije i u kvalitativnom je porastu ukoliko taj proces nije prekinut nekim poremećajem u okruženju u kojem ovi pojavni oblici borave. Poremećaji mogu biti:
- Fizički, u vidu nekih lokalnih ili opštih kataklizmi.
- Mentalni, nastali destriktivnim delovanjem pojedinaca ili grupa, bili oni ovozemaljskog ili vanzemaljskog porekla.
Kod prvog poremećaja radi se o fizičkom uništavanju delova ili celih populacija, dok se u drugom slučaju radi o masovnoj promeni psihe i mentalnog razvoja čitavih populacija na nekoj lokaciji od strane organizovanih grupa ili sistema.
Ova realnost obuhvata više nivoa spoznaja od kojih oni viši ne mogu negirati neki realan niži, jer se radi samo o proširivnju horizonta spoznaje i povećavanje prisustva specifičnih struktura živih pojavnih oblika. Bilo je takvih pokušaja, a može se očekivati da će ih biti i u buduće, ali su oni neopravdani i osporavaju realnost Prirode u svoj njenoj slojevitosti i prisutnosti na sva tri strukturna nivoa. Ova slojevitost je moguća jer je povezana sa strukturnom kohezijom živih pojavnih oblika i karakterom njihovih životnih funkcija. Ovakav pristup, zastupljen u ovoj knjizi, uvažava takvu raznolikost bez obzira koliko je ona shvatljiva na današnjem stepenu našeg razvoja, a pre svega sposobnosti poimanja tako kompleksne Prirode.
U knjizi[iv] su sugerisane osnovne komponente uočljivih struktura u Prirodi, kao osnovne supstance čije doziranje u tim strukturama određuje njihove karatkteristike u određenim vanjskim uslovima. Osnovne osobine tih supstanci moraju biti jednoznačne i invarijante vremena i prostora, kao i uslova u kojima se nalaze. U protivnom formiranje bilo kakvih njihovih skupina imalo bi stohastički karakter i karakteristike svake novo formirane skupine, od istih komponenti i iste njihove zastupljenosti, bile bi neodređene, što bi odudaralo od određenosti i reproduktabilnosti naturalnih procesa i njihovih rezultata koja je evidentna. Zbog toga nije moguća njihova unifikacija ili svođenje na jednu jedinstvenu veličinu, bez obzira kako je označili i kakve joj karakteristike pripisali. Pokušaji koji se čine ne deluju ubedljivo, a najčešće su u suprotnosti sa naturalnim zakonima, znali ih mi ili ne, ili sa osnovnim elementima logike. Umesto pokušaja njihove unifikacije morali bi pažnju usredsrediti na traženje mogućnosti i uslova delovanja uz jedinstva njihovih suprotnosti i razlika, koje je podloga postojećeg šarenila pojavnih oblika prisutnih u Prirodi. Bez tog jedinstva ovo šarenilo bi bilo nemoguće .
Klasifikacija pojavnih oblika u Prirodi obuhvata sledeće njihove osnovne grupe:
- Pasivne materije,
- Poluaktivnen i
- Aktivne materije sa podgrupom bioloških živih pojavnih oblika, deljivom na dodatne podgrupe.
Međutim, ako bi se držali gornje mogućnosti filozofskog prisupa Prirodi, morali bi se zapitati koja je filozofija korištena kod ove klasifikacije. Bez obzira na određenu logiku kojom se ova klasifikacija rukovodila moramo se složiti da je ona sigurno posledica kriterijuma koji su ipak pod uticajem homocentrične filozofije. Druga je stvar koliko su ti kriterijumi bili objektivni i koliko su uzimali u obzir sve moguće vidove ispoljavanja Prirode i moguća trajanja cikličnih promena u njoj koje bi mogle, eventualno, predstavljati životne cikluse pojedinih naturalnih pojavnih oblika (uostalom svi pojavni oblici koji se sreću su sigurno naturalni). Oni sigurno obuhvataju vanjske manifestacije određenih struktura i deo unutrašnjih procesa koji su uzrok ovim vanjskim. Samo je pitanje koliko smo sa našim znanjima sposobni da obuhvatime sve te unutrašnje procese, tim pre što sa naučne tačke gledišta nismo obuhvatili ono što je označeno kao mentalno, a što posebno dolazi do izražaja u procesima koje označavamo kao životne. Gde je tu granica i da li je uopšte ima ne bi se lako mogli složiti, a napor u tom smislu treba uložiti ako želimo sagledati Prirodu koja nas okružuje u svoj njenoj složenosti
Suština određivanja kriterijuma leži u odgovoru na pitanje šta je život uopšte. U skladu sa pristupom u naturocentričnoj filozofiji kao život bi se mogla prihvatiti definicija:
Mogućnost skupa programiranih interaktivnih energetskih procesa na svim nivoima, uz učešće svih postojećih supstanci bez obzira u kojoj su meri zastupljene, koji se odigravaju u nekim strukturama i širim sistemima, ne određujući unapred koje bi to strukture mogle biti i koje forme ”života” bi se mogle ispoljavati, a koji se mogu ciklično ponavljati i evoulirati zavisno od tekućih i mogućih novih uslova okoline, uz različito trajanje ovih životnih cikljusa vezano za vrste pojavnih oblika.
Ovakva definicija života odgovara definiciji Prirodi jer ne ograničava njenu primenu i na strukture i sisteme koje još ne poznajemo ili koji se još nisu pojavili, što ne znači da se promenom naturalnih uslova neće pojaviti tokom vremena.
Aktivnosti koje ovako shvaćena Prirodi zahteva svakako u početku obuhvataju izbor osnovnih supstanci i određivanje njihovih karakteristika na početnom subelementarnom strukturnom nivou. Pored toga moraju se uočiti i definisati osnovni naturalni zakoni koji deluju na osnovne elemente ovih supstanci i njihovih subelementarnih skupina, a protežu se i na sve strukturne nivoe u Prirodi.
Kod osnovne klasifikacije pojavnih oblika posebnu pažnju treba posvetiti poslednjoj kategoriji aktivnih pojavnih oblika bez obzira na kojem se strukturnom nivou oni nalazili. Aktivnost u širem smislu pretpostavlja u manjoj ili većoj meri mogućnost samostalnog delovanja u datim uslovima, na osnovu saznanja o postojanju tih uslova i imanentnih sposobnosti reagovanja na njih od strane odgovarajućih pojavnih oblika zahvaljujući programima čiji su nosioci. Ovu sposobnost saznavanja uslova i reagovanja na njih mogli bi nazvati svest odgovarajućih aktivnih pojavnih oblika, posebno kod hominida. Radi se o veoma slojevitoj kategoriji sposobnosti od kojih su neke skrivene za njihovog nosioca ali ipak deluju u datim uslovima, što bi se moglo označiti kao podsvest. Obzirom na šarenilo prilika u kojima se voljno ili nevoljno ispoljava može se uvesti veći broj vrsta svesnog delovanja zavisno od biološke strukture odgovarajućih pojavnih oblika ili njihovih delova i organa kroz koje daje svoje efekte. Pokušaj opšte definicije pojma svesti već je data u radu objavljenom u KPV ”RAZMIŠLJANJA O JENDOM NEPOTREBNOM SUKOBU“.
[i] Jedan dinamički proces na fizičkom nivou možemo označiti kao prelazni proces uspostavljanja novog ravnotežnog stanja pošto je prethodno stanje, bilo ono ravnotežno ili već dinamičko, narušeno nekim energetskim poremećajem.
[ii] Pitanje realnosti prema NMN modelu prevazilazi pojam fizičke realnosti već je prošireno i na ostale vidove ispljavanja Prirode uključujući i sve procese u kojima, samostalno ili u sprezi sa fizičkim supstancama, učestvuju menioni i njihovi sistemi i strukture.
[iii]Ovo “trenutno” u ovom slučaju se meri milijardama godina.
[iv] Knjiga PRIRODNI MODEL PRIRODE trebala bi izaći iz štampe krajem godine.
Poštovani Miloše,
citiraću Vaš komentar na prethodni tekst: „…Nisam razmišljao o galaksijama mada mi tu stvari izgledaju jasnije. Simulirajte jedno kružno kretanje po obimu neke kružne ploče i kako bi ono izgledalo za posmatrača koji bi se kretao u centru ploče po kružnici manjeg prečnika. Mislim da to Vama kao informatičaru neće biti problem. Mislim da ćete time dobiti odgovor, a on interesuje i mene da bi proverio svoj stav.“
Reći ću Vam lično svoj pogled, pa razmislite, jer eto, imam sreću što umijem razmišljati na prirodnjački naučno-duhovni nivo, što nije vezano za nas istoričare ali kad Tesla uđe u naše živote, onda stvari idu takvim toko. Evo mog pogleda makro-mikro poretka: uzmite spiralu, koja je utisnuta na makro planu ali i na mikro u svemu živom na planeti. Dakle, time je jasno da je ona poredak makro-mikrosvemira. Dodajte obrtno magnetno polje i spiralu Teslinu kao memorandum njegov za to, zatim elektromagnetni spektar u kojem se sigurno odvija matematika između spirala makro-mikro poretka, uglove svjetlosti, uglove planeta i zvijezda, vibracije, Zlatni rez i anti, Fibonačijev niz i njemu anti (zakoni akcije i reakcije; teze i antiteze), prenos energije, Mjesečeve mene, Sunce, Cefeide i obnavljanje ćelija, dokazano postojanje biopolja ili aura živog svijeta i atomsku strukturu = sve to u spirali DNK, Mendeljejev sistem, razbijanje čestica kroz našu atmosferu, začeće, naelektrisane jone na krevetu poslije roditeljskog odnosa, prenos njihove energije, geometrijski oblik materice … jednostavna matematika se odvija između našeg elektromagnetnog spektra na mikro planu iz jezgra informacija u matematici spirale iz našeg DNK kao jezgra sa matematikom galaktičkih polja i njihovog elektromagnetnog spektra.
Tu, po mom mišljenju, dolazimo do onog naučno-duhovnog objašnjenje pojma Sudbine, jer ako znao da za atomsku bombu odgovara samo oblik lopte za okruživanje eksploziva, dakle kao jezgro za atomsko jezgro i pojam Jezgra opet na makro-mikro planu uticaja materije i energije kosmološki, a sjetimo se materice koja opet nije čistog loptastog oblika ali jedino odgovarajućeg a univerzalnog na nivou našeg vidljivog svijeta na Zemlji, onda dobijamo jasan uvid kako bi mogla makro-mikro matematika da se vodi kroz obostrani makro-mikro elektromagnetni spektar – Svemir i Čovjek – proračuni matematički kako će se ko roditi, pune snage, polovičan, ovakav ili onakav (a sve kroz genetiku takođe umreženo za matematički bilans) i ko sveden na nulu, tj. na kraj života, prije ili kasnije, prirodno ili nesrećno.
Razmišljajući ovako, naučno, duboko i slobodno, ja u svojim dvadesetim godinama ne da vjerujem, nego znam da tako jeste, znam da tumačim Božanstvenost koja je tako jednostavna za razliku od čovjekove prirode, koja očito ne umije da razvija ni valjan društveni odnos bez ratova ili bilo kojih drugih vidova agresije, a kamo li da nauku vodi humano i slobodno bez politike, interesa korporacija itd.itd. te stoga ni da valjano reformiše jer sve je u okovima.
Zato sam radiji da pripadnem „disidentima“ u nauci, nego da npr. samo kroz genetičku poznatost DNK i mozga, koja iznosi obostrano do po 5%, vjerujem spoznajama uobražene čovjekove zvanične nauke, kao što ni kao istoričar ne vjerujem da arhivi nude sve odgovore, ili da je prostor zakrivljen a nekim čudom vidim avion na 1km itd.itd.
Dokle god u nauci postoji nešto nalik glasačkoj kutuji, nauka će ostati u okovima i neće napredovati. Napredovaće samo ukoliko bude opet uvela mišljenje, hipoteze ne bude stavljala kao živu istinu (poput onog da je prostor zakrivljen a vidimo avion na 1km kao i više što ne bi bilo mogućno da je tako), i kad se običan čovjek kao i onaj iz elite i klasičan akademik, opet sjedini sa Kosmosom i ukloni svoje dugogodišnje otuđenje od Njega.
Zaboravih – uzmite kao hipotezu i ono iz Dekartovih funkcija – težnju beskonačnom, a tome teži sve pa i spirala DNK za svoj konak, a magnetizam je temporalno svojstvo prostora. Dakle, makro-mikro matematika teže jedna drugoj beskonačno u hipotetički beskonačnom. Koliko kretanja u makro-mikro poretku, toliko i proračuna matematičkih do sistema 0 i 1 u spiralama svega u beskonačnom.
Cini mi se da smo najvise priblizili stavove. Svaka „drzava“ ima slicnosti sa „celijom“. I drzava ima neke svoje granice, neki svoj jezik, svoj Ustav i niz pratecih Zakona, istorijsko pamcenje, centralni drzavni cinovnicki aparat, zeli da opstane i nametne se okruzenju, itd, itd. Ti principi nasledjeni su od pamtiveka, od same celije. Sama celija funkcionise po principima funkcionisanja racunara u kojoj je DNK nista drugo nego memorija u kojoj se nalazi program.
Sa druge strane umesto ovog pristupa, od mene se ocekuje da licim na kucu i macu kojima se pokaze MEMORIJSKI CIP i kaze im se ovo je KONTINUIRANA (celovita, bez 0 i 1), MISTICNA STVAR, nepojmljiva za vase razumevanje i necemo je zvati „MEMORIJA“.
Poštovani Vladimire,
moram priznati da nisam uspeo ispratiti objašnjenje Vaših pogleda na svet ili Prirodu u najširem smislu. Čini mi se da je dato u obliku koji je teško uklopiti u neki sistem. Pominjanje Božanstvenisti možda omogućava da se naslutiti o čemu se radi, samo da bi to bilo jasnije moralo bi biti više objašnjenja. Možda mi teškoću predstavlja to što stvari posmatam sa svog gledišta na Prirodu koja je, po meni, krajnje realna. U tom slučaju bi i Vaša Bozanstvenost, ili kod mene mentalna supstanca kao deo te realnosti, morala biti deo nekog sistema koji predstavlja energetsku, programsku, informacionu i pokretačku ili upravljačku komponentu tog sistema, uz njegove fizičke ali upravljive podsisteme. Bez tog sistema to bi bila anarhija, a Priroda na svakom koraku ispoljava svoju sistematičnost i hijerarhijsko ustrojstvo, ne hajući za to da li ćemo mi to uočiti i poštovati. Šta znači odsustvo sistematičnosti vidimo najbolje iz naše svakodnevnice.
Svako ima pravo da stvara svoj Model bližeg ili daljeg okruženja, pa to činim i ja. U seldećem nastavku u KPV-u upravo je tema realnost Prirode koja je za mene jedna od polaznih hipoteza. Radi se o stavu koji treba da oprevda sve ono što pokušavam da ponudim u sklopu novog NMN modela Prirode i nađem opravdanje za tako formulisan model. Sve to bez ikakvog naturanja već više kao predlog za razmišljanje. Za one koji su spremni za to poslužio bih se jednom reči iz Bosne za ponudu „bujrum“ pa ko hoće može da razmišlja, prihvata ili kritikuje već prema svom nahođenju.
Od svega jedno mi nemogu prebaciti: Da nisam pokušao.
Inače tema je i suviše ozbiljna da bi se o njoj moglo na ovaj način kvalitetno diskutovati. Parcijalno gledanje može dovesti do nesporazuma i tamo gde ga u proncipu nema.
Postovani,
napisali ste (i slazem se sa tim):
„Priroda na svakom koraku ispoljava svoju sistematičnost i hijerarhijsko ustrojstvo“
Po logici stvari onda na najnizem organizacionom nivou, nivou atoma i molekula treba da bude najveci stepen sistemacnosti. Sto je visi organizacioni nivo to je veca mogucnost izbora, odnosno slobodnog donesenja odluka (a to se predstavlja klasicnom if naredbom u programiranju).
Kvantni fizicari, cini mi se, imaju sasvim drugacije misljenje. Po njima, mi sami nismo svesni koje odluke donosimo. Za njih, sve je statistika. Kao da od nas samih nista ne zavisi.
Kako da izadjemo na kraj sa njima ?
Poštovani Vlajko,
Za početak morali bi se složiti da je Priroda sisem mnogo širi i složeniji od Fizike. Već iz takvog stava sledi da u Prirodi postoje i deluju mnogo složeniji odnosi i mogućnosti od onih u Fizici. Već u računarima, koji još uvek pripadaju fizičkim proizvodima, postoje mogućnosti samoorganizovanja, u meri zavisnoj od njegovog tipa i ugrađenog programa. Pri tome taj detalj ne ugrožava njegovu hijerarhijsku strukturu. U Prirodi, gde postoje svesni biološki pojavni oblici, mogućnosti individualnog delovanja su mnogo šire a da su ipak deo hijerarhijski ustrojenog sistema. Naravno da i tu značajnu ulogu igra stepen razvoja svakog pojedinca, na koji značajan uticaj ima sredina u kojoj je rastao, škola i, u krajnjoj liniji, stečeno iskustvo koje može i podsvesno da doprinese njegovom ponašanju i odlukama koje uz put donosi.
Naše delovanje u toj Prirodi još je uvek ograničeno i uslovljeno našom svesti o mogućnostima našeg delovanja i nije isključeno da bi to delovanje moglo biti bogatije kada bi bolje koristili mogućnosti koje nam Priroda stavlja na raspolaganje.
Možda će generacije koje dolaze biti sretnije ruke od nas, mada to trenutno i ne izgleda baš tako.
Nadajmo se da će talas evolucije dopreti i do njih. Ako ne dans a onda sutra (mislio sam ovde na Vašu poslednju rečenicu).
„U Prirodi, gde postoje svesni biološki pojavni oblici, mogućnosti individualnog delovanja su mnogo šire a da su ipak deo hijerarhijski ustrojenog sistema.“
Uocavam pojam „svesni bioloski oblici“, odnosno dolazimo do pojma SVESTI. U informatici i racunarstvu, pravilo je da sto imate vecu MEMORIJU, mozete u njoj da smestite komplikovaniji program i da sa tim programom donosite finije odluke. Kako funkcionisu programi, uz pomoc kojih naredbi, je standardna naucna disciplina koja se zove PROGRAMIRANJE. Pokusavam da objasnim da je pojam „SVEST“ direktno vezana uz pojmove „MEMORIJA“ i „PROGRAM“. SVEST moze da postoji samo u MEMORIJI na PROGRAMSKI NACIN.
Svidjalo se to nama samima ili ne, nase postojanje se svodi na to da:
1. osmotrimo i prepoznamo okolinu uz pomoc
simbola tj. jezika
2. uvecamo se, odnosno uzmemo iz okruzenja
3. umnozimo se, pa sve iz pocetka (REPEAT naredba u programiranju)
Poštovani Vlajko,
Imam utisak da Prirodu svodite na suženi vid ispoljavanja. Zar ne mislite da se svojim stavom na neki način približavate stavu fizičara samo sa pozicije svoje „karike“ u lancu Prirode, jer je INFORMATIKA samo jedna od karika. Svest nije memorija, ali ima njene elemente, ona nije vizuelni ili druga vrsta doživljaja ali sadrži i njihove elemente itd. Šta mislite da li bi Vaš računar velike memorije o odličnog programa posle načinjene greške mogao noću da spava? Za Vaš računar i sve druge tehničke uređaje koje koristimo mi smo Priroda i oni su odraz našeg postignutog nivoa sagledavanja i pridržavanja Prirode i njenih zakona. Kada bi Vaš računar napravio ozbiljnu grešku u nekom važanom projektu koji radite Vi bi ga isključili i ugradili bi mu verovatno novu matičnu ploču ili program, a možda bi ga i razlupali u ljutnji. Pokušajte napraviti analogiju sa tom situacijom i Prirodom u svoj njenoj složenosti i mogućnostima delovanja, ali i sa našim položaju i ulozi u njoj.
Moj stav je da bi svako od nas trebao u okviru svoje „karike“ da prepozna njenu poziciju u lancu Prirode i da svoje ponašanje, koje je još daleko od usklađenog sa Prirodom, pokuša više približiti prirodnim zahtevima i pridržavati ih se. Ko zna možda i Priroda zna da razbija ili da nam menja matične poloče, imamo primera za to samo izgleda da nismo dovoljno svesni toga! Opet koristim tu reč koja nije samo memorija.
Postovani,
da li moze da postoji PAMET bez PAMTITI.
Unapred hvala
PAMTIM, DAKLE POSTOJIM.