Prof. Dr. Miloš Abadžić:
5.Da li je Priroda samo za jednokratnu upotrebu?
Ovo pitanje takođe ima fundamentalni značaj kod definisanja osnovnih postavki budućih modela Prirode. Pri tome se ono odnosi kako na pojave na subelementarnom nivou, odnosno u mikrokosmosu, tako i na ponašanje Kosmosa u celini sa svim njegovim strukturnim nivoima i sistemima, odnosno u makro Kosmosu. Odgovor na ovo pitanje može takođe biti dvoznačan: DA ili NE. Pre odgovora na njega trebalo je definisati prirodu energetskih odnosa na svim nivoima ispoljavanja Prirode. Ti odnosi su bez daljeg prisutni i od načina njihovog pokretanja i ispoljavanja zavis kakav model Prirode u celini teba tražiti i na kraju postaviti, obzirom na tačku 4.
5.1.priroda je za jednokratnu upotrebu.
Prihvatanje ovog stava ide na ruku kreacionizmu jer iz njega sledi da je Priroda ustanovljena odjednom:
- Bilo promišljenim procesom uključujući sve pojavne oblike prisutne u njoj i zakone njihovog ponašanja.
- Bilo slučajno pogođenim vrednostima kosmičkih konstanti, neophodnih da bi se uspostavila postojeća struktura Kosmosa i populacija bioloških pojavnih oblika sa homo sapiensom.
Prvi slučaj upućuje na prisutnos i ulogu svemogućeg i sveznajućeg Stvaraoca, odnosno na kreacionistički pristup posmatranja Prirode. Takav pristup podrazumeva da je čitav sistem Prirode stvoren u jednom dahu bez greški u realizaciji od najsloženijih struktura do najsitnijih detalja. Osim toga procesi, koji se evidentno odvijaju, morali su od početka imati definisane zakone kojih se bezpogovorno pridržavaju u svom bitisanju. Mnogi podaci, sakupljeni na zemlji i posmatranjem Kosmosa, ne govore u prilog ovakvoj njegovoj koncepciji nastanka i razvoja.
U drugom slučaju radi se o neverovatnoj slučajnosti da se iz prve uspostave takvi uslovi koji omogućavaju evidentni razvoj svih pasivnih, poluaktivnih i aktivnih pojavnih oblika ne samo na zemlji već, verovatno, širom Kosmosa. I u ovom slučaju moglo bi se računati sa naknadnom evolucijom pojedinih pojavnih oblika u Prirodi, ali ne i cele Prirode. Za nju nedostaje cikličnost i „sećanje“ na prethodna stanja koja bi se tokom vremena menjala kroz evolutivne procese, ali to tada ne bi bila Priroda za jednokratnu upotrebu.
U oba ova slujčaja suočavamo se sa jednim podatkom. Svi živi pojavni oblici u Prirodi, barem u našem okruženju, su cikličnog ponašanja. Oni nastaju, deluju jedno vreme prema nekim zakonima, verujem naturalnim, i na kraju odumiru[i], da bi prethodno začeli život svojim nasledicima. Priroda je u svim tim slučajevima bila veoma kretativna. Međutim, opredeljujuići se za varijantu jednokratne upotrebe Prirode, mi joj osporavamo tu kreativnost u odnosu na sebe samu, što je malo verovatno a niti je prirodno niti logično.
5.2. priroda nije za jednokratnu upotrebu.
Pre nego što analiziram ove mogućnosti napravio bih jednu malu digresiju posmatranjem Prirode koja nas okružuje. Jedna od njenih specifičnosti, koju možemo lako uočiti i registrovati našim čulima, je pomenuta cikličnost biloških pojavnih oblika, čak kada se posmatra u vremenskim periodima prosečne dužine ljudskog veka. Oni se rađaju, obave neku funkciju u sredini u kojoj obitavaju i umiru.Između tih krajnjih vremenskih repera postepeno se povećava broj pojedinih elementarnih struktur, odnosno ćelija tipičnih za pojednine njihove vrste, dolazi do zasićenja da bi iza toga počeo proces njihovog odumiranja koji se završava dekompozicijom bioloških struktura. Tokom tog perioda prilagođavaju se trenutnim uticajima okruženja, raste njihova struktura stvaranjem novih osnovnih ćelija njihovog organizma i prilagođava eventualnoj promeni vanjskih uslova u kojima borave, posebno onima koji se ponavljaju. Taj proces prilagođavanja Darvin je nazvao evolucijom vrsta. Prema NMN modelu taj je proces shvaćen šire, ima drugi karakter i povezan je sa samoorganizujućim delovanjem mentalnih struktura, koje je optimizacionog karaktera i programski obuhvata prisutna trenutna unutrašnja i vanjska stanja i procese na pojedinim lokacijama Ograničenog prostora. Ovaj proces je višestruko slojevit sa tačke gledišata u kojim se vremenskim intervalima javlja i na kojim lokalitetima Ograničenog prostora i njegovih materijalnih sistema. Svi prateći procesi imaju karakter energetskih transformacija, strukturnih promena i modifikacija. Bez njega bi održavanje vrsta u izmenjenim uslovima, često sa drastično promenjenim za život neophodnih parametara, bilo otežano a u mnogim slučajevima i nemoguće. Vrlo brzo bi, mereno čak i vasionskim vremenskim merilima, zamro život na svakoj planeti, što bi se proširilo i na celiKosmos. Preduslov tim procesima evolucije je postojanje ciklične vremenske promene energetskih uslova u posmatranom prostoru i neka vrsta ”sećanja” na ranija stanja i promene tokom tih perioda..
Na izgled ovo se ne odnosi na pasivnu i poluaktivnu materiju, a možda ona, u određenim uslovima, takođe ima neki svoj ”život”. Možda je u pitanju samo naše shvatanje šta je to život. Ako bi prihvatili definiciju života prema naturocentričnoj filozofiji mogli bi uvesti podelu na svesni i nesvesni život. Sa ovakvom definicijom ”život” bi bio prisutan i na mnogim nebeskim telima sa veoma dugim životnim ciklusom, koji je ipak uvek konačan. U njima prisutni energetski procesi vremenom zamiru jer tokom vremena raspoloživa energija u Ograničenom prostoru postepeno prelazi u latentnu potencijalnu. Posle nekog vremena, bez obzira da li bi ono bilo deset, sto ili još više milijardi godina, moralo bi se doći do ”energetske smrti” Kosmosa. To bi se moglo izbeći nekim cikličnim procesom slično kako se to dešava na nivou bioloških pojavnih oblika, ako bi želeli da čitava Priroda nije za jednokratnu upotrebu.
Da bi se jedna ovakva mogućnost prihvatila potrebna su barem tri preduslova:
- Mora postojati mogućnosti ”pamćenja, sećanja ili registrovanja” prethodnih stanja posmatranog sistema u prostoru i vremenu i obavljenih promena u posmatranim uslovima, odnosno memorisanje svih događaja u tom delu Prirodi..
- Mora postojati mogućnost analize i optimizacije stanja i struktura svih pojavnih oblika.
- Mora postojati postupak obnavljanja energetskih resursa, odnosno transformacija latentna → aktivna potencijalna energija.
Ovakav zaključak je logički lako shvatljiv, ali je pitanje kako takvo ponašanje ostvariti u realnim naturalnim uslovima imajući u vidu ceo Kosmos. Prema definiciji fizički demovi imaju nepromenljive jedinstvene karakteristike pa bi se takve osobine prenele i na skupine u kojima bi oni bili jedine supstance. U takvom sistemu bi cikličnost pojava u Prirodi bila nemoguća, a da ne govorimo o mogućnosti procesa pamćenja ili sećanja uz promenu stanja i struktura pojavnih oblika. Ovo čak i u slučaju da zanemarimo prisustvo biloških pojavnih oblika. Nameće se zaključak da bi morala postojati neka dodatna veličina koja bi omogućavala takav tok događaja, pošto su ciklične promene u Prirodi prisutne bez dileme. Ako bi se opredelili za njeno postojanje ona bi morala biti promenljivih karakteristika, ali ne nasumičnih već programski određenih i uslovljenih, uz sposobnost samoorganzovanja. Ta programska određenost morala bi sadržati i cikličnost energetskog nivoa njihovog delovanja na fizičke veličine sa periodom velike dužine. To delovanje bi se prostiralo Kosmosom u vidu nekih talasa.
Prema NMN modelu i definisanim osobinama meniona i njihovih polja oni su ta nedostajuća veličina ili karika i predstavljaju energetsku, informacionu i programsku bazu Prirode koja ispoljava karakteristike samoorganizujućih sistema. Ona je ta potka koja povezuje sve pojavne oblike u Prirodi u jedan ”živi organizam” neograničenog trajanja, ali delimično cikličnog odumranja i ponovnog rađanja. Kada govorimo o takvom sistemu trebamo biti svesni da smo i mi njegov deo, verovatno neizbežan. Bez obziran na prihvaćenu naturocentričnu filozofiju kada govorimo o Prirodi mi govorimo i o nama, ali ne kao centralnoj komponenti već kao neophodnoj karici u obezbeđivanju trajanja Prirode, karici koja nebi mogla opstati bez ostalih očigledno isto tako potrebnih karika. Zahvaljujući sveprisutnosti ovog sistema postoji određena interakcija između delova prostora i celog Kosmosa, posebno u prelaznim periodima njihovog jednog ciklusa. Ovaj sistem bi mogao biti nosilac tog „pamćenja“, a i inače je nosilac organizovanog delovanja Prirode. Uz takvu ulogu meniona i njihove ciklične promene moglo bi se ostvariti periodično slabljenje i jačanje njihovog uticaja u okviru programiranog delovanja na sve strukture u Ograničenim prostorima. Pri tome bi razlika između minimalnih i maksimalnih vrednosti ovih veličina morala biti dovoljna da kod minimuma dovede do raspada svih materijalnih struktura na atomskom i molekularnom strukturnom nivou jednog Ograničenog prostora, a oko maksimalnih vrednosti da doprinosi programiranom stvaranju novih struktura i svih pojavnih oblika. Fizički subelementarni sistemi bi i u takvim uslovima ostali netaknuti jer pripadaju celom Kosmosu a ne samo pojedinim Ograničenim prostorima. Prema ovom modelu odgovarajući procesi bi se odvijali asinhorno mođu Ograničenim prostorima te nebi dovodili do povremenog zamiranja celog Kosmosa već samo njegovih pojedinih delova, odnosno Ograničenih prostora.
U suštini ciklični procesi u Kosmosu, sa ovakvim jednim modelom procesa u njemu, obuhvataju sledeće periode ako se na primer pođe od perioda postojanja formiranih struktura Prirode u prostoru Kosmosa, (odnosno Ograničenih prostora u njemu):
- Period raspada fizičkih struktura u Kosmosu i sažimanje subelementarnih struktura (komponente elektronskiih elemenata tripleta[ii]) na jednom lokalitu u jednu jedinstvenu strukturu konačnih dimenzija[iii], nazvanu crna rupa. Gustina supstance u crnim rupama je izuzezno visoka kao i potencijalna energija. Proces nije trenutan već dugotrajan čak u vremenskim razmarama Kosmosa. Karakteriše ga raspad fizičkih struktura do osnovnih komponenti elektrona i oslobađanje dodatnih mentalnih struktura i višestruka transformacija energije tipa kinetička ↔ u potencijalnu, da bi se na kraju završilo sa potencijalnom energijom skocentrisanoj u crnoj rupi.
- Period stabilnih crnih rupa koji traje pretežni deo poluperiode ovog talasa kada je vrednost mentalnog polja svedena na minimum.
- Posle dugog perioda stabilnih crnih rupa dolazi do perioda njihovog raspada, kroz proces nazvan veliki prasak. On takođe nije trenutan, za razliku od postojeće pretpostavke da predstavlja singularitet, i tokom njega se čestice razleću prostorom. Tokom ovog procesa dolazi do velike transformacije potencijalne energije u kinetičku i ponovo počinju intenzivni dinamički interaktivni procesi u odgovarajućem Ograničenom prostoru.
- Sledi period kvazistacionarnog stanjua u Ograničenom prostoru uz visoku vrenost jačine mentalnog polja, tokom kojeg se formiraju sva nebeska tela i njihovi sistemi sa svim pratećim pojavnim oblicima dok ne dođe ponovo do perioda kolapsa materije.
Sa ovakvim pristupom teorija evolucije imala bi mnogo širi značaj i mogla bi se odnositi na čitavu Prirodu kroz duge periode njenog razvoja. Osim toga ovaj proces ne bi imao stohastički karakter već bi bio posledica određenih programskih aktivnosti nastalih kroz samoorganizujuće delovanje Prirode. Za procenu koliko je takvih perioda bilo do sada i koliko će ih biti u buduće nemamo bilo kakvu bazu podataka koja bi nam pomogla u tom rasuđivanju. Bilo koja odabrana vrednost bila bi diskutabilna, pa bi, možda, najmanje brige imali sa pretpostavkom da ih je bilo beskonačno mnogo. Uostalom to i nije bitno. Bilo bi dovoljno kada bi uspeli shvatiti Prirodu u svoj njenoj složenosti u razdoblju jednog dela ovog ciklusa, ili makar trajanja našeg sunca.
Da bi pretpostavka o mogućnosti proširivanja teorije evolucije na celu Prirodu delovala iole ozbiljno mora se pogledati šta ona uopšte znači u tom kontekstu.
U sklopu ovakvog razmatranja nameće se još jedno pitanje, koje je povezano sa pitanjem oblikovanja fizičkih zakona i vrednosti fizičkih konstanti, kako ih danas procenjujemo, na takav način da omogućavaju postojanje inteligentnih pojavnih oblikam i razvijanje svesti, ne samo na zemlji već širom Kosmosa, a u to ne bi trebali sumnjati,. Čini mi se da je i kod razmatranja ovog problema prisutna naša homocentrična filozofija. Hajde da se pokušamo odvojiti od nje i osloniti se na naturocentričnu. Njena suština bi bila:
Inteligentni i svesni pojavni oblici su strukture potrebne Prirodi i oblikuju se prema trenutnim potrebama i uslovima u njoj[iv]”.
Ta potrebnost je verovatno prisutna bez obzira što je mi još uvek ne sagledavamo i integralni je deo ponašanja Prirode. Opšti je utisak o velikoj usaglašenosti njihovog zajedničkog delovanja, zanemarujući na kratko naše trenutno nepromišljeno ponašanje u odnosu na Prirodu koje, izgleda, nije bez posledica. Čak i kod neusaglašenog delovanja homo sapiensa on nesvesno obavlja određene funkcije koje su mu poverene. Neusaglašenim delovanjem on više ugrožava svoj opstanak nego Prirodu. Sada sledi najavljeno pitanje:
” Da li se do ovog nivoa usaglašenosti došlo slučajno ili je on posledica dugog perioda zajedničke evolucije, a verovatno i određenog stepena interakcije?”.
Prva varijanta mi ne izgleda logična i verovatna. Ona bi odgovarala stavu o jednokratnoj upotrebi Prirode ili, takođe neprihvatljivo, kreacionističkom pristupu njenog shvatanja. Imajući u vidu opšte ponašanje Prirode ova varijanta mi je manje prihvatljiva.
Prema drugoj varijanti kod cikličnih promena Prirode postoje svi elementi na osnovu kojih bi označili da je ona sposobna za evoluciju na osnovu optimizacije procesa i strukturnih formi tokom svakog doživljenog ciklusa. Kroz koliko i kakvih evolutivnih faza je Priroda do sada prošla preko svojih Ograničenih prostora i kakve je ”žive” pojavne oblike pri tome ostvarivala sumnjam da ćemo ikada saznati. Ali sa ovom hipotezom možemo biti prilično sigurni da je kod svake nove ”generacije” bio prisutan određen pozitivan pomak, bez obzira šta je on sve značio, kako u postizanim uslovima tako i u ostvarenim varijantama svih bioloških pojavnih oblika. Jednu od pretpostavki za ovakav model Prirode predstavlja navedeni uslov memorisanja svih događaja u njoj. Ovom sposobnosti raspolaže samo odgovarajući deo mentalnog sistema. Obzirom na neprekidni rast informacija o događajima u Kosmosu logično je da se mora povećavati i deo mentalnog sistema u kojem se one arhiviraju i analiziraju. To znači da je delovanje Priorde uslovljeno porastom mentalne mase u njoj za što mora postojati uhodan mehanizam ovog procesa (vidi pitanje 11).
Analiza Prirode data u prethodnoj tački pokreće još jedno principijelno pitanje i predstavlja podlogu za formulisanje odgovora na njega. Pitanje je:
Koji su to kriterijumi i postupci koji omogućavaju uniformnost delovanja Prirode, sa jedne strane, i njenu evoluciju kroz samoorganizujuće i optimizaciono delovanje, sa druge strane?
Prisutnost oba ova delovanja može se uočiti već i u vremenskim intervalima reda trenutnog prosečnog životnog veka homo sapiensa. Kroz duže vremenske periode to delovanje je još očiglednije. Ti kriterijumi mogu se podeliti na dve grupe:
- Postojanje jednoznačnih univerzalnih naturalnih zakona koji deluju na svim strukturnim nivoima u fizičkim sistemima i subsistemima.
- Postojanje naturalnih samoorganizujućih optimizacionih programa delovanja nastalih u sistemu mentalne supstance.
Ovi zakoni su jednoznačni i nepromenljivi, a deluju bez izuzetka na sve fizičke strukture i sistema na svim strukturnim nivoima gde se određeni odnosi uspostavljaju i dinamički procesi pokreću, dešavaju i završavaju. Neke od tih zakona smo uspeli utvrditi, ali je još uvek jedan deo ostao izvan naših saznanja dok jedan deo uspostavljenih nije u skladu sa pravim naturalnim zakonima.
Naturalni programi se formiraju kroz samoorganizujeće i optimizacione procese na nivou mentalnog sistema i prenosi se na sve fizičke strukture i pojavne oblike uključujući i biološke u Ograničenom prostoru. Deo ovih programa je nepromenljiv a deo se menja tokom vremena iz ciklusa u ciklus zahvaljujući neprekidnom procesu evolucije Prirode. Realizacija ovih naturalnih programa se oslanja na navedene naturalne zakone. Programske promene se odnose na promenu zastupljenosti pojedinih supstanci u formiranim strukturama, načinu i intenzitetu pratećih interaktivnih u njima.
Ovi kriterijumi omogućavaju formiranje uniformnih fizičkih struktura i pojavnih oblika, ali i njihovo prilagođavanje promeni uslova okoline koji se neizbežno dešavaju na pojedinim lokalitetima planeta, a u krajnjoj liniji i u Ograničenom prostoru. Navedene okolnosti se odražavaju na karakter energetskih pojava i procesa, kao i na mogućnost njihovog praćenja sa strane homo sapiensa. One će biti analizirane u okviru njihovog opšteg razmatranja u pojedinim poglavljima knjige.
[i] U skladu sa definicijom života pojam umiranje bi takođe tebao promeniti značenje, pa bi se radilo o promeni prirode interaktivnih procesa i promeni sadržaja ranije prisutnih supstanci.
[ii] Vrednost minimalne energije ovih talasa je dovoljna za održavanje osnovnih subelementarnih struktura.
[iii] Ovde postoji dilema da li fizičke subelementarne strukture formiraju odvojene crne rupe, materijalnu i električnu, ili se te crne rupe prožimaju jer između njihovih komponenti još uvek ima slobodnog prostora. Po meni je ova druga varijanta logičnija jer se u periodu velikog praska u isto vreme i na istom lokalitetu javljaju slobodne čestice ove dve vrste supstanci koje počinju da interaguju međusobno. U protivnom bi u tom periodu morao postojati intenzivan fluks čestica između lokaliteta crnih rupa kako bi se omogućila njihova interakcija i formiranje krupnijih struktura.
[iv] Ovo “trenutno”u ovom slučaju se meri milionima i milijardama godina.
Jako dobar tekst. Pogotovo deo „neka vrsta ”sećanja” na ranija stanja i promene“. Na kakva secanja mislite?
Najveci problem danasnje nauke i svih ucesnika u razmatranju osobina svemira i njegove strukture ,je nepoznavanje ustrojstva univerzuma.
MORAM NAGLASITI :
Univerzum je dvo emtitetan : DUHOVNI ENTITET UNIVERZUMA ( DEU) je neizmjerna moc formiranja svega sto se nalazi u ovom drugom entitetu, a to MATERIJALNO-ENERGETSKI ENTITET UNIVERZUMA, sastavljen o materije i svih vrsta energija, sto je sve nastalo iz substance AETHER ( ETER), putem visokih vibracija istog , sto je pod komandom APSOLUTNE SVJESNOSTI UNIVERZUMA ( ASU). To je KREATOR ili BOG.
Mi, humana ljudska bica, kao zadnji patent od ASU, smo isto tako dvo entitetni. Nas MEEU, je nase tijelo, a DEU, je cestica o kao DUSA, koja ima zadatak da nas priblizava prema ASU, sve dotle dok ne postanemo hologramska tacka ASU, i tada smo vjecni, bez MEEE.
Sto se tice samog MEEU, moramo upotrbiti nasu Individualnu svjesnost ( ko je posjeduje), da pomocu Intuicije pravimo vezu sa ASU i da saznajemo istinite uzroke pojava.
Kada se od ETERA, formira materija, prvo se formira kvark gluonska plazma ( magnetari), od kojih se termodinamickim procesima javljaju : kvazari, pulsari, dvojne zvijezde, neutronske zvijezde i supernove, koje kada eksplodiraju , formiraju se hemijski elementi, gasovi, oblaci gasova, nebeska tijela kao zvijezde, planete i ostalo.
To je ciklus formiranja nebeskih tijela, a onaj suprotni ciklus, vracanje materije, nazad, u vid ETERA, odvija se u crnim rupama, gdje se materija transformise u ETER.
Ovo nauka nije shvatila zato sto ne postuje postojanje i moc EU, i zato mnogi ne znaju ni sebe niti uzrok svog postojanja.
Za sve varijante nepoznanica kao pojava i u nama i u svemiru, moramo znati kako i od cega nastaje materija i njene dvije najvaznije posljedice kontakta sa ETEROM, a to su gravitacija i magnetizam, koje, ako ih poznajemo, mogu nam dati jasnu sliku svih drugih pojava, kao sto su svjetlost, toplota, razni talasi i ostalo.
NEOPHODNO JE POTREBNO DA SE ODREKNEMO NELOGICNIH PRICA, MODELA, IGNORISANJA DEU, I OSTALIH NEBULOZA KOJE SMO NASLIJEDILI OD NEKIH „VELIKANA“, i zato smo kontaminirali nasu svjesnost, a to treba da je moc saznanja istinitih uzroka pojava, pa cak i stvaranja.