POTREBA I MOGUĆNOST NOVOG PRISTUPA ANALIZI PRIRODE (DEO 2).

Prof.Dr.Miloš Abadžić: kraća deduktivna analiza.

U traganju za odgovorima na pitanja šta je Priroda uopšte i kako funk­ci­oniše koristio sam dva pristupa:

  • Jedan od njih je pristup običnog, nadam se dovoljno analitič­kog, po­sma­­­tra­ča Prirode koji se trudio da prepozna što više vidova nje­nog ispo­­­ljavanja i povezanost procesa koji se u njoj odvijaju.
  • Drugi obuhvata analizu raspoloživih baza podataka o obavlje­nim eksperimentalnim i teo­rij­skim istraživanjima te Priorde i nje­nih mo­de­la razvijenih do sada, vodeći računa o osnovnim postavkama proi­zaš­lim iz prvog pristupa, počevši od najnižeg njenog struk­turnog nivoa.

Prvi od njih je u suštini deduktivan[1]. Zasniva se na posmatranju Prirode u glo­ba­lu i uočavanju njenih opštih karakteristika koje bi mogle omogućiti dono­šenje nekih osnovnih stavova o segmentima nje­nog ispoljavanja na raz­­­­­­li­čitim nivoima delovanja i njihovoj povezanosti. Na osnovu tih posma­tranja odredila bi se pola­­zišta i doneli programi analize i istraživanja detaljnih pojava i pro­ce­sa u Pri­rodi, kao i zakonitosti koje regulišu njihovu prirodu i karak­te­ristike svih poja­v­nih ob­lika bili oni pasivna, poluaktivna ili aktivna materija.

Drugi je induktivan. Pošlo bi se od osnovnih utvrđenih ili pretpostavljenih po­laz­nih veličina i na osnovu njih i izvedenih zakonitosti njihovog delo­va­nja po­ste­peno bi se gradila strukura modela Prirode do najsloženihih vidova nje­nog ispoljavanja. Ovi podaci su u suštini detaljističkog karaktera i pred­sta­vljaju skup podataka utvrđenih pretežno ekesperimentalnim putem, koji su po­ve­zi­va­ni u neke celine korsteći se postavljenim hipotezama i teori­ja­ma. Zbog mogu­ćih grešaka kod izvođenja eksperimenata i registrovanja praće­nih ve­li­­­čina, a još više pogrešnih hipoteza i teorija, korišćenje ovih podatka za­hteva zna­čajnu dozu obazrivosti i kritičnosti, što može dovesti, a i dovodi, do od­ba­ci­va­nja ne­kih od njih. Time bi se, praktično, zatvorio krug i ponovo došlo do de­fi­­nisanja globalnih sta­vo­va o Prirodi i vidovima njenog ispo­lja­vanja, ali sada sa argu­me­n­­­tovanim stavovima umesto prvobitnih hi­po­­­­­­te­­ti­čnih. Pri tome se moraju uzeti u obzir sva dosadašnja naša saznanja o Pri­rodi, posebno ona eks­pe­ri­men­talna, ne­o­p­terećena često pogrešnim inter­­­pre­tacijama odgova­ra­jućih pojava i pro­cesa. U ovaj proces moraju biti ugra­­­đene i povratne spre­ge kojima bi se, even­­tualno, korigovali neki od stavova formulisanih na početku. U suš­ti­ni krug bi se zatvorio no­vom sli­kom Pri­rode sa svim vidovima njenog realnijeg ispo­ljavanja.

Ohrabrenje ovakvom pristupu predstavljaju sve obimnija i verodostojnija psi istraživanja koja se kreću u dva pravca:

  • Jedan je sve argumentovanije osporavanje nekih važećih postavki u savremenoj fizici.
  • Drugi je sve ozbiljniji pristup istraživanju različitih vidova psi efe­kata zasnovan na naučnom vođenju njihovog eksperimentalnog istra­­ži­vanja i naučnoj analizi registrovanih različitih psi iskustava.

Posebno značajnim smatram napore u ovom drigom pravcu koji još uvek pred­stavljaju saku­pljanje validnih infor­­macija o pojedinim ispoljavanjima psi feno­me­­na uz po­­ku­šaje njihovog uklapanje u postojeće okvire fizike i njenih teo­rijskih pos­tavki, ili bolje rečeno naturistike. Bez obzira što smatram da ovi pokušaji ne mogu psi fenome­ne do­vesti na suštinski nivo koji zaslužuju, ova istraživanja su, možda, jedini način da se dođe do zaokreta u pristupu posmatranja svih aspekata ispo­lja­va­nja Prirode uključujuši i one nematerijalne. Sve je očigledije prisustvo povezanosti bioloških pojavnih oblika ve­za­ma koje se nemogu svrstati u čisto fizičke, pa čak uopšte u fizičke. Oče­kujem da bi NMN model mogao pred­stavljati natu­ralistički zasnovanu podlogu za dublje prodore i u prou­čavanju psi fenomena.

izbor osnovnih pitanja.

Savremena fizika počiva na dva osnovna modela Prirode: teorija rela­tiv­nosti i kvantna teorija. Na osnovu njih pastignuti su u pro­tek­lom periodu značajni rezultati u shvatanja Prirode, sa jedne strane, i razvoja niza teh­ni­čkih i teh­noloških rešenja koji su našli priminu u sva­ko­dnevnom životu i spe­cijalnim aktivnostima. One i njihove do­pune predstavljaju modele Pri­ro­de koji su omogućavali objaš­njenje i prognozu procesa u Prirodi na ni­vou našeg glo­balnog pozna­vanja nje i njenih zakona. Delimično su se oslanjale na rezul­tate eks­pe­ri­men­tal­nih istraživanja i odgovarajućih njiho­vih mate­ma­tičkih inter­pre­tacija. Međutim, kao što to sa modelima Prirode često biva kada se nivo naših saznanja povećava i širi  uočeni raspon vred­nosti uticaj­nih čini­laca na procese u Prirodi, počele su se uoča­vati određene slabosti i gre­š­ke, kako u njihovoj primeni tako i u sa­dr­žaju po­laz­nih po­stavki za nji­hovo us­po­stavljanje. Sa nji­ho­­vom prime­nom sve smo više zala­zili u svoje­vrsnu naučnu slepu ulicu koja je kočila naš dalji napredak u spoznavanju Prirode. Ako tvrdoglavo budemo gu­rali u istom pravcu postoji opasnostn da ćemo na kraju lupiti gla­vom u zid. Jedini izlaz je da se vra­timo barem do prvog ras­kršća i odaberemo novi put, pa­zeći da i to opet ne bude neka slepa ulica. Pomenuta stara izreka : “Jedan korak nazad dva napred“ više je nego aktuelna i u ovom slučaju. To „nazad“ značilo bi vratiti se na stanje nauke pre jedno sto go­di­­na da bi sebi postavili neka pi­tanja koja tada nismo uspeli postaviti i poku­šamo naći prave odgovore na njih, osla­njajući se u velikoj meri na već stvo­renu bazu po­da­taka, a u manjoj meri na objašnjenje tih rezultata i za­klju­čaka donetih na os­no­vu njih u to vreme. Kod izbora toga novog puta trebalo bi, barem ja tako sma­tram, više se služiti zdravom lo­gikom kod analize pojava u Prirodi i njihove kore­lacije sa našim sazna­njima o njima, nego njihovim mo­de­lima, po­seb­no mate­matičkim, stvara­nim u vreme kada o nizu pojava otkrivenih kasnije nis­mo znali ništa. Tvrd­nja da su ti mo­deli dora­đivani je samo deli­mič­no pri­hvat­ljiva jer smo se mi u mnogo sluča­jeva više bavili nji­ho­vim krp­lje­njem nego što smo se trudili da ih objek­ti­zujemo u skladu sa pri­livom novih informacija, često suprot­nih va­že­ćim sta­vovima. To je pomalo ličilo na krpljenje dečijeg odela ne vo­deći ra­čuna da je to dete već izraslo i da traži odelo dru­gih dimen­­zija i formi. Ne upušta­ju­ći se u ana­lizu razloga zastoja u procesu spo­znaje Pri­rode, mada će neki subjektivni od njih, ve­zani za naučnu  javnost, i dalje de­lo­vati u korist vla­stite štete, sma­tram da je kraj­nje vreme za pra­v­ljenje određenih zaokreta u našim strem­lje­­njima ka dubljem pozna­va­nju Prirode i njenih zakona.

Oslanjajući se na neke stavove, koji su se iskristalisali baveći se ovom problematikom, po­kušaću načiniti taj korak unazad i formulisati pitanja i odgovore na njih, koja bi mogla biti putokaz za postavljanje podloga novom mo­delu Prirode, kohe­rent­nijem od postojećih, sa obuhvatanjem kako pasivnih i poluak­tiv­nih tako i aktiv­nih, a po­sebno bioloških pojavnih oblika u Prirodi. Možda će neka od tih pi­ta­nja delo­vati nepo­treb­no, među­tim, kada se pogledaju raz­li­čite va­ri­­jante modela Prirode koje se nude nauč­noj javnosti sa veoma raz­li­čitih polaznih postavki, može se zaklju­čiti da su neophodna. Pri tome ostaje otvoreno pita­nje da li taj spisak pitanja dovoljan ili ga treba proširiti. Ako nije može se dopuniti. Ali ono što je bitno on treba da bude podloga pokušaju za uspostavljanje novog sistema pri­stupu proučavanju Prirode. Pojedinačni pokušaji menjanja nekih detalja često oprav­dano nailaze na otpor zbog niza međusobno uslovno-poseldično i hije­rar­hijski pove­zanih procesa i pojava koji nisu uzimani u obzir. Tek sistemski pristup može nam omo­gu­ćiti da se izvučemo iz svojevrsnog ćorsokaka u koji sve više zalazimo u poku­ša­jima da što šire i realnije sagledamo Prirodu.

Početnu podlogu novih modela mogli bi predstavljali odgovori na sledeća pitanja:

  1. Koji filozofski pristup posmatranju Prirode je najprihvatlji­viji?
  2. Šta je Priroda?
  3. Da li je Priroda realna?
  4. Šta je to što pokreće sve procese prisutne u Prirodi i omogućava po­javu ovakvog šarenila pojavnih oblika u njoj?
  5. Da li je Priroda samo za jednokratnu upotrebu?
  6. Da li Priroda obuh­vata  samo ono što ozna­ča­va­mo kao vidlji­vi Kos­mos?
  7. Da li je moguća unifika­ci­ja Prirode, odnosno njeno svođenje na jednu osnov­nu veličinu sposobnu za razne transfor­ma­cije?
  8. Da li su Prirodi svojstvene singularnosti?
  9. Da li u Prirodi postoje, pored pasivnih, poluaktivnih i aktivnih, još neki drugi pojavni oblici?
  10. Da li delovanje fizičkih masa dovoljno za sve što se u Prirodi dešava.
  11. Mesto i uloga homo sapiensa i drugih bioloških pojavnih oblika u Prirodi.
  12. Pitanje evolucije i kreacionizma.

U narednih nekoliko radova pokušaću kratko definisati svoje stavove po ovim pi­ta­nji­ma, uz kraća prateća obrazloženja. Pri tome prva dva, deveto,i jedanaesto i dvanaesto pitanje pred­­stavljaju način razmišljanja i osnovnog opredeljenja kod prisupa Pri­rodi kao objektu istraživanja. Ona mogu biti šire shvaćena sa širim spek­trom mo­­gućih odgovora odnosno stavova. Ostala pitanja su alternativna sa mo­guć­nosti izbora jednog od ponuđenih stavova.

  1. 1.         Možda sam nerealan u svom nastojanju da se po ovim pitanjima postigne neka vrsta kon­cen­zusa u naučnoj javnosti, koji bi pred­sta­vljao podlogu za nove mo­dele Pri­rode, što ne znači da bi se time ogra­ničavala inventivnost pred­la­gača. Naprotiv, takav koncenzus bi ih obavezivao da svojim mode­li­ma obu­hvate šire ispoljavanje Prirode nego što je to danas slučaj, jer su mnogi od ponuđenih novih modela vezani samo za određene segmente is­po­ljavanja Prirode i ne pred­stavljaju njen kompleksan i koherentan model. Za­go­va­rajući ovakav kon­cen­zus imam u vidu stanje u savremenoj fizici. Pri­mećuje se sve veće neza­dovoljstvo mnogih fizičara trenut­nim sta­njem i us­po­renim raz­vojem fizike kao nauke koja bi trebala da nas više pribli­ži sve­stranijem shvatanju Prirode u svoj nje­noj složenosti. Sa druge strane, po­javljuje se značajan broj poku­šaja defi­ni­sanja novih, kohe­rent­nijih mo­dela te Prirode, sa veoma razli­čitim pri­stupima nji­hovog for­mu­­li­sa­nja. Ne upu­šta­jući se u ocenu njihove valja­nosti mis­lim da se teško može ostvariti nji­hovo pribli­ža­vanja radi dolaženja do jednog pri­hvatljivog a kohe­rentnijeg modela Pri­rode. Polazišta su najčešće suviše različita da bi se došlo do za­jed­ničkog stava. Osećam da bi mo­rali prvo stvoriti neku ko­li­ko toliko za­jed­ničku platformu po osnovnim pitanjima na kojoj bi gradili koncep­ciju takvog ili takvih modela. Jedino na takav način možemo ušte­diti vre­me, sred­stva i uop­šte stvoriti šan­su da do njega dođemo. Pored toga to predstavlja i šansu za organizovaniji nastup u odnosu na naučnu zajednicu koja organizovano brani svoje stavove i onda kada za to nema validno naturalno pokriće. U skladu sa tim sva­ki model koji bi se pojavio pred­­sta­vljao bi samo predlog za raz­ma­tranja i provere kroz odgo­varajuće istra­­ži­vačke projekte.

analiza postavljenih pitanja.

Ovom analizom pokušavam da navedem osnovne motive i polazišta za de­fi­nisanje novog modela Prirode koji sam nazvao Natural Model of Nature ili NMN model i dam odgovarajuća objaš­njenja takvom opredeljenju. Ta ana­­liza može istovremeno poslužiti i dru­gima koji pokušavaju razviti svoj real­niji mo­del Prirode a da pri tome ostanu u okvi­rima njenog realnog delo­va­nja, ali i oni­ma koji su spremni da kritikuju ovakav mode Prirode.

1.izbor filozofskog pristupa prirodi.

U analizi postojećeg nivoa saznanja o Prirodi došao sam do zaključka da se jedna od osnovnih početnih grešaka nalazi u filozofskim pristupima pos­ma­­tra­nju Prirode u celini. Pre svega ti pristupi su neujednačeni i ne obu­hva­taju celo­vito pojave, procese i sve pojavne oblike koji se sreću u Pri­rodi. Zajed­nički stav im je uglavnom, bio on izražen eksplicitno ili impli­citno, da se čo­vek, od­no­sno inteligentni i drugi biološki pojavni oblici, stavlja u središte zbi­­­vanja u Prirodi i da je sve podređeno nje­go­vom odr­žavanju i razvoju, sa jedne strane. Sa druge strane, dovodeći ga u poziciju glavnog arbitra za sud da li se nešto uopšte događa ili ne mi smo sebe uda­ljili od realnih procesa u Prirodi i zakona njenog delovanja. Ti se procesi, među­tim, odvijaju neza­vis­­no od toga da li smo ih mi svesni ili ne, što ne znači da ne osećamo po­sledice njihovog de­lovanja. Ne upuštajući se u analizu osnovnih karak­te­ri­sti­ka ovih filozofskih pri­stupa, svr­stao sam ih pod zajednički skup koji sam nazvao homo­cen­trična filozofija[2], koju bi, smatram, morali napustiti što pre ukoliko želimo sagledati Prirodu u svoj njenoj složenosti, upoznati nje­ne zakone i u što većoj meri ih se pridr­žavati i koristiti. Pridržavajući se ove filozofije fizika, ili još šire naturi­stika, je i došla u situaciju da joj čitav niz pojava i procesa ostaje izvan pažnje, a oni su po svemu sudeći bitni da bi shva­tili tu Prirodu i, pose­bno, naše mesto i ulogu u njoj. Umesto homocentrične morali bi naše sagledavanje Prirode podrediti fi­lo­zofiji u kojoj je ta Priroda polazište i odrednica svega što se dešava u njoj, a i u nama kao njenim delovima. Takvu filozofiju nazivam natu­ro­centrična filozofija. Nje­no osnovno obeležje mogli bi označiti kao:

Naturocentrična filozofija posmatra Prirodu kao jedan sistem čes­tica i njihovih struktura raspoređen u prostoru čijih razmera nismo svesni a obuhvata sve pojave, procese i pojavne oblike u tom pro­sto­ru uključujući biološke pojavne oblike sa homo sapiensom kao najraz­vijenijim na zemlji. Ona uva­ža­va realnost Prirode, kao i postojanje i delo­vanje naturalnih za­ko­na i programa koji važe za sve pojavne oblike, pripadali oni pre­ma uo­bi­­čajenim kriterijumima mrtvoj ili živoj materiji[3], kao i na ko­jem ni­vou i u ko­jim kombinacijama sub­e­lementarnih sup­san­ci se od­­­vi­jaju pra­teći pro­­cesi. Sve što se događa u Prirodi podre­đeno je delovanju tih za­ko­na i programa i nalazi objašnjenje u njima, bez ob­zira da li ih mi po­zna­­jemo ili ne. Ova filozofija bi tre­bala omo­gu­ćiti otkr­vanje tih z­a­ko­na, načina i mere njihovog de­lo­vanja. Nji­hovim upozna­va­njem i pridr­ža­vanjem stekli bi se pred­u­slovi usa­gla­šenom delo­vanju inte­li­gen­tnih bioloških po­javnih obli­ka sa Priro­dom i kori­štenje svih mogu­ć­­nosti koje ona pru­ža, ali i za uporedni dalji razvoj sa njom.

Sa ovakvom filozofijom već bi i postojeće osnovne postavke, na kojima gra­­­­dimo naše modele Prirode, morale pretrpeti ozbiljne izmene. Sadržaj i oblik tih izmena može se uočiti već iz odgovora na navedena osnovna pita­nja, koji slede u daljem tekstu.

Opredeljujući se za naturocentričnu filozofiju kod izučavanja Prirode mo­ra­mo biti svesni njenih dimenzija i složenosti.

 


[1] Neki elementi ove analize deluju možda preuranjeno ali oni su deo motiva koji su me opredelili da priđem pisanju ove knjige. Njihova opravdanost biće pokazana u poglavljima koja slede pa ih ne treba odmah odbaciti.

[2] Kao varijanta mogao bi se koristiti termin antropocentrična filozofija ali ja sam se opredelio za ovaj prvi.

[3] Ovde sam namerno zadržao uobičajene nazive mrtva i živa materija mada sam već uveo termine pasivna, poluaktivna i aktivna koji su usaglašeni sa koncepcijom knjige.

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

8 Responses do “POTREBA I MOGUĆNOST NOVOG PRISTUPA ANALIZI PRIRODE (DEO 2).”

  1. Vladimir каже:

    Još bolji dio od prethodnog! Ovo Vam je odlična podloga za dalji nastavak i povezivanje.

  2. vlajko каже:

    Po profesiji sam informaticar, razmisljam kao informaticar a inace duboko smatram da svako treba da ima pravo na svoje stavove i razmisljanja, makar i pogresna. Burno sam reagovao kod prvog dela i dozvolite da objasnim zasto. Smatram da je neposteno kada vidim da fizicari predaju informatiku i kada koriste reci kao sto je „programiranje“ a da pri tom uopste ne uvazavaju informaticke nauke. To mi je zasmetalo, jer smatram da sve nauke ukljucujuci i informatiku treba da daju svoj doprinos. Informaticari koriste reci kao sto je programiranje, racunar, digitalnost, memorija, bajt, bit. Racunar se za nas sastoji od hardvera i softvera. U memoriji se smestaju muzika, filmovi, kao i uputstva za sklapanje “Mercedesa”, a softver se sastoji od operativnog sistema koji je zaduzen za funkcionisanje samog racunara kao i korisnickih programa. I ovde nema nijednog pojma karakteristicnog za fiziku. STA JE CELIJA ? Celija je za nas informaticare, jedan savrsen racunar. Celija ima memoriju tj DNK, gde se nalaze uputstva kako da se sklopi sama celija i od kojih delova(operativni system) i program koji kontrolise kako da celija zivi. I da bi se sklopio “Mercedes” svaki njegov deo mora da ima ime kao i uputstvo za sklapanje. I ovo su digitalni podaci. I oni se nalaze digitalno memorisani u DNK. Celija mora da ispravno prepozna delove potrebne za sklapanje. Prepoznaje ih zato sto svaki atom “DIGITALNO PEVA” ili “DIGITALNO SVETLI”. Za buduca istrazivanja ostaje da se otkrije kako izgleda taj “DIGITALNI JEZIK KOMUNIKACIJE ATOMA”. Ovaj pristup koji sam izneo ima teziste u recima “DIGITALNO i UPUTSTVA”. Zovem ga “TEORIJA DIGITALNO MEMORISANIH UPUTSTAVA” Odavno je jedan Grcki filozof rekao da prvo u glavi treba napraviti uputstvo a onda to kasnije fizicki realizovati. Drugi pristup je da se “pobegne iz glave i od glave” i da se potraze uputstva za sklapanje u nekakvim “PORTALIMA i POLJIMA SVESTI”. Zagovornici ovog pristupa ta polja ne opisuju kao digitalna pa ih onda dozivljavam kao ANALOGNE, KONTINUIRANE VELICINE, KOJE SE NE MOGU DEFINISATI ALI PRENOSE SVEST. Sve “okruglo pa na cose”. Pa i kod ovog pristupa MORA da postoji emiter, antena, jezik komunikacije, signali za prenos, jezik prepoznavanja delova za sklapanje. I nista nije kontunuirano vec je sve digitalno. Cini mi se da fizicari beze od digitalnosti jer taj pojam nije karakteristican za njih a sa druge strane bi hteli da podmlade svoju ljubav. Kada se bude prihvatilo da je celija u stvari racunar, treba imati hrabrosti i smelosti pa prihvatiti da je i sam ATOM jos manji racunar. I u samomom atomu postoji neka memorija sa nekim jos manjim programom (slicno kao DNK) u kojoj je uputstvo kako atom moze da se sklapa i kako treba da zivi.
    Izvinjavam se ako sam bio preostar ali na svetu postojimo i mi informaticari.

  3. Vladimir каже:

    Vlajko,

    ja sam istoričar po profesiji, i kada mi neko kaže da je cijela istorija falsifikat ne reagujem kao Vi, jer znam da ljudi kažu pogrešno od onoga našta misle (smatraju je falsifikatom zato što se tajnost ne istražuje). Kažem im ako je tako onda su i spomenici kulture naših naroda falsifikati za koje se drže isti ti koju tu riječ koriste, a zaboravljaju na pomoćne njene nauke. Zato bi pravilnije bilo da kritikuju dogovorno prihvaćanje proglašenih naučnih činjenica koje proizilaze iz onog istinitog da je pobjednici pretežno pišu zahvaljujući korumpiranim naučnicima. Ali isto je u fizici, i to znam, a nisam fizičar, i šta sad? Da li smatrate da ne bih smio reći ijedan zakon fizike samo zato što nisam fizičar?! Ili da se bunim kada neko napiše da se „istorija ponavlja“, što nije tačno jer ponavljanje pojava neriješenih u prošlosti nije ponavljanje prošlosti-istorije, ili ako neko koristi termin „istoriografija“ a nije istoričar ukoliko ga je pravilo upotrijebio i u pravilnom smislu u svojoj originalnosti. Ili buniti se za izraz „kritična masa“, koji je iz nuklearne fizike postao širi pojam, a prije ustanovljene nuklearne ere izraz je upotrijebio Tesla u članku „Problem povećanja ljudske energije“ 1900.godine, što možete provjeriti na pretposljednjoj strani članka i to za isto zašta ga danas koriste za globalne društvene probleme a ne samo atomsku fiziku i Menhetn projekat.
    U svijetu većeg saznavanja danas, kroz školstvo, net, većeg broja knjižara i sl., Vi se morate pomiriti na korišćenje termina i izvan informatičke nauke, jer u suprotno tražite nerealno. I meni smeta što moje kolege širom svijeta misle da su svi odgovori nauke u arhivima, a nisu, i što fizika misli da je odgovor samo u fizikusu, a nije, jer ništa ne radi samo od sebe; Kosmos je SVijest pa samim tim i mikrokosmos zbog etarskih vibracija i svekretnje. Svako ima pravo da se u svom istraživačkom radu bavi jednostranim ili višestranim pogledima, jer sve je po slobodnoj opredijeljenosti koja proistekne iz interesovanja, pa ako je suženo biće i pogled sužen, a ako je šire interesovanje dovešće do spajanja u Jedno nakon kritike, do napretka nauke i naučne mašte i novih hipoteza. Samo tako nauke napreduju, a ne kao i danas što ide sto godina već diktatorskim smjerom – ako ne ide pod zakonima sumnjivih autoriteta koji ostadoše u vječitoj teoriji i nakon smrti, onda po akademicima „ništa ne valja“.
    Pomirite se sa nekim stvarima. Svijet je postao mali, i da neko kaže za društvenu dinamiku da je „društvena fizika ‘čestica“, neće pogriješiti jer istorijski problemi nisu politika i diplomatija i vojska samo, već i propaganda, agitacija, školstvo, korporacije, nauka i politika itd. što jedan društveni ili više do globala načini datim problem manje ili više teškim. Spustite prirodne principe na društvene nauke i dobijate svu jasnoću, dakle, da materija (ljudstvo) utiče svojom energijom kroz skup radnji na vrijeme (istorija) na dati prostor (zemlja-regija-globalitet). Energija je vječna, i ona protiče kroz sve materijalno ali i ističe iz nje i utiče na drugu. Sve ima svoje jezgro, svoje čestice, svoj tokamak, elektricitet i magnetizam – kako gore tako i dole. Najmanja čestica ima svijest, atom ima svijest, pa stoga i sve što postoji, i to je jedina Istina, koja se na žalost ne uči u školama, upravo zbog takvih reagovanja poput Vaših 🙂 ali ima i gorih. Sve to koči napredak, pa čak iako ima reda, jer kritika i samostalnost rada znate i sami – ne traže se i ne poštuju jer ugožavaju već sto godina učmali poredak nauke, u kojoj su se stopili dogmatizam-doktrina-ideologija-korporacije-politika. 🙂
    Svijet treba posmatrati atomistički, i to ne samo u smislu atomskog fizičara, već i u društvenoj sveri.

    • Miodrag каже:

      Vladimire divni ste. Ne znam koji su vas putevi doveli do saznanja koje ste izložili, ali smeo bih da stanem iza svake vaše reči. Pogledajte moj sajt http://www.etar.rs i saznaćete zašto.

      Oko šest godina se bavim samostalnim izučavanjem logike etarskog ispoljavanja materije uma i duha i došao do teorije kojom se na ljudskom umu dostupan način može objasniti rad univerzuma. Etarska fizika, bazirana na etarskim oscilacijama kao realnom izvoru energije za ispoljavanje univerzuma, ne sadrži u sebi ni jedan nesaznatljiv pojam. Za razliku od nje, Klasična fizika i kvantna mehanika utemeljene su na hrpi mističnih pretpostavki i magijskih definicija. Priroda se može ozbiljno proučavati isključivo posmatranjem nama dostupnih procesa ispoljavanja, te promišljanjem i kogičkim zaključivanjem. Ne treba mnogo pameti da bi se primetilo da je kosmički prostor holografski uređen (kako je gore – tako je dole…).

      Eksperimentima i njihovim maštovitim tumačenjima se ne može spoznati istina. To je bavljenje posledicama a ljudsko biće čezne za spoznajom uzroka i smisla sopstvenog postojanja. Na primer: U potrazi za uzrokom, Njutn je pred sobom imao dve mogućnosti: 1.da jabuku nešto gurka ka središtu Zemlje i 2. da Zemlja privlači jabuku, odnosno da se one međusobno privlače. Hiljadama puta je odmeravao zakonitost „slobodnog pada“ i matematički ga obradio, ali to mu nije omogućilo da dopre do stvarnog uzroka ispoljenog kretanja. Priznao je da ne zna pravi uzrok pojave, ali je rekao da to za naučnika nije ni važno!?(Užas!) U svojoj definiciji opisao je samo ono što je video a „video“ je „privlačno dejstvo na daljinu kroz potpuno prazan prostor“. Da je genije kakvim ga smatramo imao smelosti da zagrebe po uzrocima vrlo brzo bi otkrio da u pozadini svega stoji etar. Verovati da neka sila može da deluje IZ CENTRA a da istovremeno to dejstvo bude usmereno KA CENTRU i da usput deluje privlačno na druga tela a da ih pri tome neprekidno deli potpuno prazan prostor, mnogo je „nemogućije“ nego verovati da Baron Minhauzen može da se počupa za perčin i time sebe i svog konja izvuče iz živog blata.

      Istinu ne možemo spoznati bez znanja o zakonitostima koji upravljaju energetskim procesima etarskog ispoljavanja. Zemlja emituje u okolni kosmos sferne (skalarne) talase. Okolni statički prostor silom reakcije stvara kontratalase rastućeg intenziteta usmerene ka središtu zemlje. Istina je da nas priljubljene za zemlju drže povratni skalarni talasi koje je Tesla davno otkrio. Nemački profesor Konstantin Majl, napravio je, poput našeg Gorana Marjanovića, repliku Tesline zavojnice kojom je ustanovio dejstvo povratnih skalarnih talasa. Konusni rast gustine energije u talasima koji se na svom putu stalno smanjuju uzrok je „gravitacionom“ ubrzanju od 9.81 m/s/s.

      Kome je stalo da istina o realnosti kosmosa i ispoljenog života ostane izvan domašaja ljudskog uma? Pa… svakome ko želi lagodno da vlada svet(in)om. A koji to vladar ne želi?

      Konstantin Majl otkrio je da energija sveprisutnih skalarnih talasa predstavlja beskonačni izvor besplatne oscilujuće energije. Otkrio je i to da se, zvanično nepriznatim skalarnim talasima, već dugo koriste armije velikih sila da bi lakše sakrili svoje šifrovane poruke. Otkrio je da ljudski mozak funkcioniše putem skalarnih talasa! Ustanovio je da zdrave ljudske ćelije međusobno komuniciraju skalanim talasima, da bolesne ćelije, ćelije raka na primer, međusobno komuniciraju skalarnim talasima, da bolesne i zdrave ćelije međusobno ne komuniciraju. Otkrio je medicinarima mogućnost da selektivno deluju na ćelije raka i tako dobar deo čovečanstva spasu užasa hemioterapije i prekomernog zračenja, ali je farmaceutska industrija organizovala protiv njega hajku i pravi medijski linč optužujući ga za šarlatanstvo.

      Miloš Abadžić je možda više nego bilo ko pre njega, uspeo da ukaže na (bez)brojne nelogičnosti koje krase savremenu fiziku, ali, bojim se da je i to više nego nedovoljno da nas dovede do pune spoznaje, pre svega našeg sopstvenog identiteta, kako bismo konačno izašli iz nevidljivih zatvora i kako bismo prestali da živimo (traćimo) svoje živote poput onog orla iz zen priče, koji je čitav svoj život proveo kljucajući zrnevlje sa kokoškama, nikada ne raširivši krila. Osećam neku vrstu strahopoštovanja prema silnoj energiji koju Miloš ulaže da pokrene zaglibljenu fiziku iz živog blata nesaznatljivosti, ali se bojim da je još uvek premalo sumnje prema samoj nameri osnivača čulne nauke da dobaci do suštine i otkrije nam istinu.

      Klasična fizika i kvantna mehanika predstavljaju građevine bez temelja i zato se tu ništa ne da popraviti.

      Duž naših TV-ekrana kreću se razni „komadi“ materije, ali mi imamo svesnost o tome da je u pitanju samo selidba svetlosnih i električnih signala, Jedina materija koju možemo da uočimo jeste materija od koje je sačinjen TV ekran koja predstavlja realnu podlogu za ispoljavanje virtualne stvarnosti. Mi to možemo da uočimo ali ne i glumci koji se nalaze u ravni ekrana.

      Trodimenzionalna „stvarnost“ kojoj i sami pripadamo, odvija se u beskonačnom etarskom, nezamislivo čvrstom, gustom i kompaktnom kontinuumu. To je jedina materija koja stvarno postoji. Etar je podloga za ispoljavanje trodimenzionalno uobličenih elemenata kosmičkog ispoljavanja. Sva „materija“ koju vidimo i od koje smo i sami sazdani sastoji se isključivo od svetlosnih, električnih, elektromagnetnih i inih signala čiju osnovu čini ispoljeno ili nuklearno oscilovanje etarskog kontinuuma.

      Baviti se etarskom fizikom znači MISLITI ISPOČETKA.

      Kosmos je biće a ne mehanička tvorevina. Ne samo da svaki njegov delić poseduje svest, već možemo prihvatiti da je sve sazdano od svesti i da je svest zapravo jedino što zaista postoji u ispoljenom svetu. Stvarnost je savršeno jednostavna. Saznatljiva je svakom ljudskom biću, ali se na ukalupljivanju čovečanstva sistematski radi već vekovima. Tehnika vladanja čovečanstvom isključuje potrebu za mudrim i prosvetljenim podanicima. Prvo obavezno školovanje u svojoj džavi uvela je Pruska sa ciljem da preduprede iznenađenja kakva su se dogodila u Francuskoj (mislim na buržoasku revoluciju). Uvela je poseban sistem obaveznog obrazovanja sa ciljem, ne da prosvetli decu i razvije njihovu kreativnost, već da profiliše njihove karaktere, prilagodi ih potrebama države kojoj su pre svega bili potrebni ratnici a ne mudraci. Čitava evropa napravila je planove i programe obaveznog školovanja po ugledu na Pruski model.

      U jednom trenutku svog života postao sam svestan programiranosti koja upravlja mojim mislima i postupcima. Doneo sam odluku da mislim ispočetka i etarska fizika je sama uplovila u moj život.

  4. vlajko каже:

    Slazem se sa Vama i kao informaticaru mi to ne smeta. Smatram de Priroda ima neki svoj Ustav, Pravilnik ili sta vec, a da je to putem programskih naredbi i fizicke stvarnosti prakticno realizovano. Kreator je malo „Advokat“, malo „Programer“, malo „Matematicar“, „Fizicar“ itd. Cini mi se da kreator razmislja putem „PRAVILA“. Na primer opstepoznato pravilo (clan zakona Prirode) je da „Brzina materije nesme biti veca od brzine svetlosti“.
    Ali mi stvarno smeta neprihvatanje Informatike kao ozbiljne naucne stvarnosti, u ovom nasem urusenom drustvu. Informatika se tretira u stilu „ma to se deca samo igraju igrice na racunaru“. Informatika je trecerazredni predmet i mogu da je predaju svi. A ona barata pojmovima kao sto su informacioni kanali, digitalnost, memorija, programiranje.
    Smatram da je vreme da se oforme naucne discipline kao sto su „digitalna fizika“ ili sta vec. Takve ideje vec su prakticno ralizovane:

    sr.wikipedia.org/sr/Heminformatika

  5. Miloš каже:

    Poštovani Vlajko i Vladimire,

    hteo bih se malo pridružiti ovoj Vašoj polemici, inače izazvanoj ovim mojim napi¬si-ma, a biće ih još nekoliko. Dvoumio sam se da li da ih plasiram u javnost ili ne. Kao što se vidi odlučio sam se za ovo prvo. Pri tome sam svestan oni, kao deo uvodih razmatranja u knjizi koju pripremam, ne mogu u punom i pravom svetlu prikazati sliku poduhvata koji svojom knjigom pokušavam učiniti. Vlajko se već posle prvog dela istrčao oštrom kritikom, nisam baš siguran da li mene ili same teme, a ona ozbilljno računa sa informacijama kao bitnim elementom nekog sistema. Pomenutu odluku sam doneo u želji da ukažem na neodrživost parcijalnog pristupa Prirode koja, čak i bez ikakvih teorija i eksperimenanta, je veoma kompleksna za iole objek-tivnog posmatrača i još uvek neuhvatljiva u toj kompleksnosti za njeno poi¬manje. Mislim da bi je morali shvatiti kao jedan realan široko razuđeni i slojevit sistem sa razvijenim vezama i hijerarhijskim odnosima njenih uspostavljenih nivoa delovanja i ispoljavanja. Mogli bi napraviti poduži spisak njenih na izgled odvojenih procesa i njihovih nosioca koji su prisutni u njoj, ali ne kao nezavisni učesnici već kao integralni njen deo, a da ne obuhvatimo sve. Tek svi skupa čine taj prirodni lanac u kojem je svaka karkika praktično nezamenljiva u kontekstu uspostavljenih karak-teristika sistema. Za održanje tog lanca nije bitno koja će karika pući jer u svakom slučaju lanac puca. Samo uobražavanje svake karike da je ključna može takođe ugroziti funkcionisanje sistema ako ne raspolaže sposobnostima samoorga¬ni¬zo-vanja (može se reći evolucije). Ako smo se odlučili da je Priroda jedan takav sistem, a ja jesam, onda bi delovanje nas raspoređenih po tim karikama moralo biti usaglašeno a ne sukobljeno sa pokušajem da se izdvojimo po važnosti. Koliko doprinosima svojom aktivnosti uspešnosti toga lanca zavisi od nivoa spoznaje uloge naše karike u lancu i naše spremnosti i sposobnosti da u njemu delujemo. Upravo zbog nausaglašenog delovanja u okviru pojedinih karika možemo jedni drugima stvarati teškoće koje su otklonive samo ako imamo u vidu sistem u celini, ali to je pitanje nivoa pomenute svesti svakog od nas.
    U jednom dobro uvežbanom orkestru niko nema pravo da iskače iz dobijene partiture. Kod svega ovoga treba imati u vidu da u svakom organizovanom sistemu postoje korektivne mere (da ne kažem kaznene) o kojima moramo voditi računa. Dovoljno se prisetiti stampeda bizona niz litice, migracije marava i skakavaca koji se završavaju tragično po njih, a da o tom poduhvatu nisu imali referendum već neki unutrašnji poriv čak i za nas nepojmljiv. U tom kontekstu sam u prethodnom komentaru nepovoljno ocenio mate¬matiku mada je i ona jedna od karika u lancu Prirode bez obzira koliko delo¬vala apstraktno.
    Ako se u tom širem kontekstu posmatraju informacije i infirmatika one su neza¬o-bilazni deo bilo kojeg sistema koji pretenduje da bude efikasan i samoodrživ, ali ne i jedini. U istu kategoriju mogli bi svrstati i istoriju koja nam pruža obilje informacija o našim uspesima i neuspesima, pa bi je mogli smatrati „školom života“ shvaćenom u najširem značenju reči život.
    Svako od nas bi trebao da se bori za svoju kariku, ali ne ispuštajući iz vida sistem koji je svima nadređen. Pokušavam da u tom svetlu pokrenem veći broj ljudi na takva razmišljanja i delovanja. Deluje ohrabrujuće što je utisak da je takvih sve više a za rezultat moramo sačekati. Nadam se da će se ovi napisi shavtiti na ovaj način, što je i bila njihova, odnosno moja namera. Koliko sam bio jasan to ćete Vi i drugi oceniti.

  6. vlajko каже:

    U potpunosti podrzavam Vase napore, i u jednom momentu stvarno mi je samom sebi bilo neprijatno sto sam izasao sa teskom kritikom. Sigurno nije licne prirode i nije usmerena prema Vasim naporima. Jedino je usmerena zbog loseg odnosa drzavnih vlasti prema informatici. Mi smo doslovce „SLUGE“. U skolama mojim kolegama informaticarima direktori uzimaju casove informatike i daju ih svima pocev od matematicara , fizicara itd. A informatika je postala ozbiljna nauka koja moze mnogo da ponudi. Ne moze se nista vise objasniti bez pojmova „Programiranje“ i „Memorija“. Naravno da je to dete drugih nauke. A sada to dete niko ne priznaje a svi bi da od tog deteta malo STRPNU.

    U svakom slucaju nekad je bolje i kritikovati nego samo hvaliti.

    Hteo bih da Vam skrenem paznju na neke stvari koje mi nisu jasne. Ocigledno je da na nivou celije postoji savrsena proizvodna fabrika. Ima puno klipova na youtube. Osnov te fabrike je DNK. To je dvostruka spirala. Uocava se da postoji SAVRSENA UREDJENOST na nivou molekula (skoro na nivou atoma) Astronomi kazu da su i galaksije spiralnog oblika bas zbog toga. Samo atom nije. Zasto ? Zato, jer tako kazu „kvantni fizicari“ sa svojim „kvantnim mackama“, „principima neodredjenosti“ i kojekakvim drugim stvarima. KO KOGA TU ?

  7. Miloš каже:

    Poštovani Vlajko
    Izgleda da NAUKA gledano uopšte zalazi u neki ćorsokak i sve je više podređena interesima nego istini, bez obzira kojoj oblasti pripadala. Zar mislite da je Vladimiru zadovoljstvo čitati fabrikovane istorijske tekstove? Svi su slobodno misleći ljudi u sličnoj situaciji bez obzira čime se bave. Izlaz je jedino u udruživanju i nalaženju zajedničkog jezika u okviru svake „karike“ ovog našeg lanca. Neznam da li ste gledali spisak naučnih disidenata. Ima ih za sada već preko 7000 ali je problem neusaglašeno delovanje što umanjuje snagu njihovih misli i teorija. Najlakše je iskazivati nezadovljstvo umesto kojeg je potrebna akcija.
    Mislim da nam se nerazumevanje pretvara u razumevanje pa neka se tako nastavi.
    Nisam razmišljao o galaksijama mada mi tu stvari izgledaju jasnije. Simulirajte jedno kružno kretanje po obimu neke kružne ploče i kako bi ono izgledalo za posmatrača koji bi se kretao u centru ploče po kružnici manjeg prečnika. Mislim da to Vama kao informatičaru neće biti problem. Mislim da ćete time dobiti odgovor, a on interesuje i mene da bi proverio svoj stav.

Ostavite komentar na vlajko