Svemir- analiza viših dimenzija – Teslin oscilator

svemir 0 Dinamiku oscilacije u Teslinom kalemu treba shvatiti logički. Kada se shvati logički i kad se oseti približno priroda takve oscilacije, tada se otvara mogućnost da se shvati iracionalnom stranom našeg uma. Proces kroz koji prolazi energija kroz različite nosioce odgovara jednom alhemijskom procesu pročišćenja…

Naš svakodnevni um je zatvoren . Nama je najlakše da stvari zamišljamo u dve dimenzije i da probleme na koje nailazimo u životu rešavamo kao funkcije jedne nezavisno promenljive. Ako ovo, onda ono. To Gurđijev zove formativno mišljenje….

U Teslinom oscilatoru, energija kruži po istim zakonima po kojima kruži u Svečoveku i u Svemiru…

Po rečima Gorana Marjanovića, mikrosvet je kvantovan prostorno (K, L, M, N, P, Q nivoi), a kontinualan vremenski, dok je naš, makrosvet, kvantovan vremenski, a kontinualan prostorno. Upravo u razumevanju ove činjenice se krije odgovor zašto nama nisu poznata negativna masa i drugačiji oblici centrifugalne sile. Problem u razumevanju ovoga proističe iz toga što na našu svest utiče vremenska kvantovanost.

Mi smo zaglavljeni u jednoj tački posmatranja koja je zavisna od okoline, što naša posmatranja čini subjektivnim za neke pojave. Ove činjenice nas dovode do jedne drugačije relativnosti od Ajnštajnove, u kojoj  čovek ne mora da sedne u neku misaonu raketu i juri brzinom c, nego može pomeranjem svesti da menja njen kvantni nivo. Odavde takođe vidimo da su vreme i svest povezani. Svest je sadašnji trenutak, a osnovna osobina svesti  je frekvencija svesti koja je kvantovana. Frekvencija svesti je količina stvarnosti koju primimo u jedinici vremena. Niskom frekvencijom svesti postajemo svesni sporih promena. To nas dovodi do sveta zvezda, gde bismo mogli da vidimo planetarna kretanja. Povećavanjem frekvencije svesti postajemo svesniji brzih promena. Dovoljno visoka frekvencija svesti bi nas odvela do atoma gde bismo videli kretanja elektrona sporo kao tok reke. Na još višoj frekvenciji svesti se ulazi u svet ideja.

Naša svest je ukalupljena na jednu stalnu frekvenciju i mi ne možemo da vidimo neke stvari koje su nam ispred nosa. Ova ukalupljenost se sve više vidi u današnjoj nauci.  U sve komplikovanijim matematičkim izrazima, ljudi su prestali da prate svoju intuiciju i postali roboti za matematiku.

Sadašnji trenutak je vremenska tačka. Kad se taj trenutak kreće, to čini vremensku liniju -to je naš život. Vremenska površ je nastala od beskonačno mnogo  života, ostvarenih i neostvarenih. Neostvareni životi su linije koje nisu u ravni sa trenutnim životom pojedinca i okoline. Primer vremenske ravni bi bio život na Zemlji, a zakrivljena površ u vremenu su svi životi koje je čovek proživeo i koje će proživeti. Tu vreme kakvo je nama poznato, ne postoji. Vremensko telo bi bilo beskonačno vremenskih ravni poređano od mikro do makro sveta, odnosno od galaksije do atome i dalje. Kretanje duž dimenzija vremena praćeno je promenom frekvencije svesti. Koju god frekvenciju da uzmemo za referentnu, čovek će uvek doživeti trodimenzionalni prostor i vreme. Ono unutar njega će biti u integrisanom obliku i više frekvencije, a ono izvan njega će biti diferencirano, rastavljeno na sastavne elemente i niže frekevncije od referntne. Prividan doživljaj kretanja izvan čoveka bio bi izazvan tom diferenciranošću. Zapravo, ništa se ne kreće već titra, samo je titranje izvan nas sporo, pa nam izgleda kao kretanje. Ono što mi doživljavamo kao materiju je u stvari titranje univerzuma unutar nas, čije je titranje dovoljno brzo da ga mi doživljavamo kao kontinuitet. Analogija bi bila sledeći primer – uzmimo točak sa žbicama koji može da rotira. Dok miruje, ako gurnemo prst u točak, prst će najverovatnije proći kroz točak, jer je količnik rastojanja dve žbice i debljine žbice dovoljno velik.  Međutim ako zarotiramo točak i gurnemo prst u žbice, najverovatnije je da će se prst odbiti, pritom ćemo doživeti šok koji  je dosta sličan strujnom udaru. Dovoljno brzo kretanje materije unutar nas izaziva osećaj kontinuiteta, pa mi vidimo materiju kao nedeljivu.

Da bi se dodatno shvatilo ovo, analiziraću funkcije više promenljivih u prostoru. Kod funkcija jedne nezavisno promenljive uvek se dobije neka kriva linija izuvijana u R2 prostoru. Funkcija dve nezavisno promenljive je uvek neka zakrivljena površ u R3 prostoru. Pogledajmo funkciju sfere poluprečnika 1 u Dekartovom koordinatnom sistemu. To je x2+y2+z2=1. Ovom funkcijom opisane su sve tačke na sferi. Takvo telo ne može da postoji u realnom svetu, jer je beskonačno tanko. Čak i ako bi uspelo da postoji bilo bi veoma kratkog veka. Mene je zanimalo kojom funkcijom bi se opisala lopta, tj. telo koje nije beskonačno tanko nego su u funkciju uključene i tačke unutar sfere. Profesor mi je rekao da bi to bila funkcija x2+y2+z2≤1.  Mene taj odgovor nije zadovoljio jer sam očekivao jednakost. Razmišljajući o problemu došao sam do jednakosti za takvo telo. To bi bila funkcija 4 promenljive x2+y2+z2+t2=1, gde su x, y, z, tє[-1,1] u R4 prostoru, odnosno trodimenzionalni prostor plus vreme. Za različite vrednosti t mi dobijamo sfere različitih poluprečnika. Pošto su svi objekti nastali kretanjem niže dimenzionalnih objekata, mi ćemo ovaj 4d objekat posmatrati kao kretanje sfere u toku vremena. Zato tu funkciju možemo napisati u obliku x2+y2+z2+sin2ωt=1, gde je ω frekvencija titraja sfere. U raznim trenucima u toku vremena, odnosno za različite vrednosti t, dobijamo sfere različitih poluprečnika. Ta sfera raste iz tačke do sfere poluprečnika 1, a zatim se smanjuje opet do tačke. Smanjivanjem frekvencije svesti odnosno povećavanjem ω, promena poluprečnika postaje veoma brza. Kada se postigne dovoljna brzina, dobijamo, u stvari, kontinuitet i telo koje nije šuplje. To znači da je svaki materijalni objekat naše realnosti 4d objekat. I da mi u odnosu na svet atoma živimo u 4d prostoru, ali smo svesni samo 3d projekcije 4d objekata koje stvaraju atomi svojim kretanjem. Što je viša frekvencija svesti, to je u stvari veća svesnost o tome kako se nižedimenzionalni objekti kreću, stvarajući višedimenzionalne objekte. Kada se frekvencija svesti dovoljno poveća, dolazimo do tačke, bezdimenzionog objekta iz koga je sve nastalo i u koji se sve vraća. Objekat od koga je sazdan ceo svet, a koji nije ni iz čega sazdan. A pošto nije ni iz čega sazdan, on i jeste ništa. Dakle, ako je tačka ništa, onda je i svet koji je iz tačke sazdan ništa. Rekli smo da je svest sadašnji trenutak. Sadašnji trenutak je vremenska tačka. Opštija definicija svesti bi bila: ,,svest je tačka„.

Sada posmatrajmo šta je u stvari kilogramska masa. Ova naša opipljiva materija, nastala je titrajem atoma. Elektron se kreće oko jezgra nekom periodom T. Kada je frekvencija svesti mnogo manja od 1/T, mi tad elektron vidimo kao trag, a atom u takvom vibrirajućem stanju čini gradivni blok opipljive materije koja ima kilogramsku masu. Elektron na višoj frekvenciji svesti posmatrača ima svoju elementarnu količinu naelektrisanja u kulonima. Ali, na nižoj frekvenciji svesti posmatrača, elektron ima i masu izraženu gramima. Pošto u takvom stanju čini našu opipljivu materiju, to znači da je jedinica gram u stvari kulon puta sekund  g= Cs(?), odnosno m~Q/f(?), gde je f frekvencija titraja elektrona, a Q njegovo naelektrisanje. Pošto elektron ima i masu i naelektrisanje, to znači da se i on sastoji od elementarne električne materije koja titra dajući mu mehaničku masu. Elektron se delimično nalazi u ovom našem diferenciranom svetu, a delimično u integraljenom unutrašnjem svetu. On je tu na granici opipljivog i neopipljivog, a upravo o tome govori Hajzenbergov princip neodređenosti. Materija koja čini ceo 6d univerzum je jedna i to je Etar. Ta materija se prividno razlikuje samo kad se gleda iz različitih perspektiva. Unutar nas, Etar je integrisan i vidimo ga kao električnu materiju. Izvan nas, Etar je diferenciran i vidimo ga kao mehaničku materiju.

Etar i hipersfera su višedimenzionalni. Za različite frekvencije svesti, mi vidimo različite 3d projekcije višedimenzionalnih objekata. Da bismo doživeli pravu prirodu Etra ili hipersfere potrebno je uvesti sledeće -obeležimo sa f1 frekevniju svesti, pri kojoj doživljavamo neki višedimenzionalni objekat diferenciran, a sa f2 frekvenciju, pri kojoj doživljavamo isti taj objekat integrisan. Sada pretpostavimo da frekvencija osciluje između f1 i f2. Frekvenciju ovakve novodobijene oscilacije obeležimo sa f3. Ovakva oscilacija f3 je oscilacija više svesti.  Za pogodnu frekvenciju f3 će se doživeti višedimenzioni objekat u njegovoj pravoj prirodi. Upravo se to dešava i u čoveku dok doživljava višu svest. U tom stanju frekvencija moždanih talasa se menja popriličnom brzinom  δ-θ-α-θ-δ- θ-α, a frekvencija pri kojoj  moždani talasi iz δ odu α, a zatim nazad u δ je frekvencija više svesti.

Mehanizam kretanja u galaksiji

Ruski naučnici su otkrili da Sunčev sistem kruži oko galaksije tako da se Zemlja, krećući se oko Sunca, u stvari kreće po jednoj torusnoj putanji. Sam oblik torusa nije poznat. Mi ćemo pokušati da opišemo mehanizam periodičnog obrtanja polova na Zemlji.

Primenićemo Faradejev zakon indukcije na kretanje planeta. To može nekom izgledati suludo, ali kad se realnije i bez predrasuda pogleda, shvatićemo da i nije tako. Formule za električnu i gravitacionu silu su gotovo identične. Lorencova i centrofugalna sila u dosta slučajeva imaju isti pravac i smer. Posmatrajmo slučaj dve sfere. Prvu čine čestice pozitivnog naelektrisanja, a drugu čestice pozitivne mase. Ako obe sfere počnu da rotiraju, na čestice prve sfere će delovati Lorencova sila, a na čestice druge sfere centrifugalna sila. Ove dve sile imaju isti pravac i smer.

Kroz istoriju nauke mnogo napora je ulagano u povezivanje ove dve sile, ali nikako nisu mogli da se dobiju matematički ispravni rezultati. Šta to smeta da povežemo u potpunosti ove dve sile? Prvo, to je činjenica što nama nije poznata negativna masa. To naučnike, bez suptilnog dodira sa svetom ideja, nagoni da zaključe da negativna masa ne postoji, iako je cela vaseljena oko nas dualna. Druga stvar je što Lorencova i centrifugalna sila nisu identične za sve oblike kretanja, nego samo za pojedine.

Ono što mi doživljavamo kao vreme povezano je sa kretanjem Zemlje oko Sunca. Živimo u sadašnjosti u kojoj se dva toka svetlosnog etra sudaraju gradeći potencijalnu jamu u kojoj se mi nalazimo. Jedan tok etra je prošlost, drugi je budućnost. Jedan je udah, drugi je izdah. Nama izmiče drugi tok vremena. To čini da mi ne vidimo sve aspekte stvarnosti oko nas i zbog toga nam izmiče pojava negativne mase. Iz formule m=q/f, masa može biti negativna samo ako je q<0 ili f<0.  Mi ne vidimo negativnu masu zato što nemamo napredniju tehnologiju da utičemo na polaritet etra u materiji i zato što nam je svest zaključana na konstatnoj frekvenciji, pa nam nije poznat suprotan tok vremena. Sadašnji trenutak je tačka preseka dva toka vremena, prošlosti i budućnosti. Naša svest nije potpuna, samim tim naš sadašnji trenutak se ne nalazi na preseku dva toka vremena, već je blago izmešten iz prave sadašnjosti. Mi živimo u DO SADA, i zato doživljavamo dosadu kad nemamo nešto da nam zaokupi um. Psihičke moći i sinhroniciteti su u stvari posledice vremenske usklađenosti dva toka vremena u pojedincu.

Obrtanje polova planeta ćemo pokušati da objasnimo primenjujući Faradejev zakon indukcije na kretanje planeta. A da bih mogao da ga primenim, to znači da mora da postoji negativna masa i da su mikro i makro svet izomorfni. Iako smo mi slepi da spoznamo te pojave, jedino nam je mogućnost da poslušamo svoje srce. Univerzum je jedan, zašto bi jedni zakoni važili za mikro, a drugi za makro svet.

Radi lakše vizualizacije, zamislimo da kretanje Zemlje oko Sunca u dugom periodu godina izgleda kao dugački kalem A. Sada se odaljimo od tog kalema dok ne postane mali , i zamislimo ga uvijenog oko novog spiralnog kalema B. Posmatrajmo šta će se dešavati ako pretpostavimo da za planetarna kretanja važe Faradejevi zakoni. Zemlja će kretanjem oko Sunca u centru kalema A indukovati magnetsku Silu. U kalemu B će kroz navojke teći obrtno magnetno polje koje u centru neće ništa indukovati. Kako se prečnik kalema B smanjuje, obrtno magnetno polje će teći po sve manjem prečniku. Kada se taj prečnik kritično smanji u neposrednoj blizini centra galaksije, doći će do izražaja centripetalno ubrzanje. Pošto magnetno polje može da indukuje električno polje samo ako je promenljivo tj. ako se kreće nekim ubrzanjem, kako je prisutno centripetalno ubrzanje magnetno polje će indukovati električno polje u centru kalema B. Ovo električno polje će indukovati novo magnetno polje koje će poništiti magnetno polje kalema A. To će verovatno dovesti do privremenog  gašenja Sunca. Zemljino polje će u interakciji sa novoindukovanim poljem biti u labilnoj ravnoteži što će dovesti do toga da Zemlja zarotira za 180 stepeni.

Ovo je samo model koji ilustruje zakone. Stvarno kretanje je drugačije. U stvarnosti, sunca se kreću duž krakova spirale galaksije. Na većem rastojanju od centra ugao α između ravni sunčevog sistema i ravni galaksije je nula. Kako se sunčev sistem približava centru galaksije, taj ugao raste, dostižući u centru galaksije 90°. U tom trenutku se događa već opisana pojava. Sunca iz centra galaksije stvaraju električno i magnetno polje koje deluje na sunca iz periferije da povećaju ugao α.

Zanimljivo je da je to električno polje u centru galaksije odgovorno za razdvajanje polariteta etarske materije u  univerzumu, odnosno dva toka vremena. Mi živimo u pozitivnom polu. Negativni pol je nama nedostižan. Negativan pol simultano egzistira sa pozitivnim polom, ali je u njemu protok vremena u odnosu na naš sistem negativan. Zato nam je nedostižna negativna masa. Ono što drži polove galaksije razdvojene su takozvani odbojnici. To su u našem pozitivnom polu galaksije zvezde, a u mikro svetu, to su atomi. Odbojnici se sastoje od materije pola u kom se nalaze, ali specifičnim kretanjem se ponašaju kao da su iz suprotnog pola. To kretanje sam opisao u slučaju dve sfere koje rotiraju oko svoje ose. Tada se u centru sfere pravi gradijent električnog, odnosno gravitacionog polja od spolja na unutra, pa se centar ponaša kao da je suprotnog znaka od svoje okoline.

Ako pogledamo sliku galaksije i zamislimo da se Sunčev sistem kreće po zavojnici oko krakova spirale ka centru, ova slika će dobiti drugačiji smisao.

Mehanizam nastanka Teslinog talasa

T-7TS web

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TeslaGen T-7TS

Uvek sam osećao da je Teslin kalem nešto posebno, da to nije običan kalem koji varniči, već aparat koji je u stanju da uđe u interakciju sa suptilnim nivoima našeg bića. U radovima Gorana Marjanovića pročitao sam da su Teslini talasi longitudinalni, skalarni talasi. Sam Tesla u svom dnevniku opisuje svoje talase kao električne poremećaje, a ne elektromagnetne poremećaje. U dubini svog bića znao sam da je to istina, ali moderna nauka to nije prihvatala. I stvarno, kako može naelektrisanje koje osciluje da ne napravi magnetsku komponentu oscilacije. Ako je istina da je Teslin talas električni longitudinalni talas i ako je istina da naelektrisanje koje osciluje indukuje magnetsku oscilaciju, tada naelektrisanje koje se kreće u Teslinom kalemu i pravi talas mora da ima takvu geometriju kretanja da se magnetska komponenta oscilacije poništi.

Na osnovu analogije sa protokom fluida, može se pretpostaviti da se naelektrisanje kroz navojke Teslinog kalema kreće spiralno. Posmatrao sam vodu kako mi se sliva niz ruku. Kad se slila do najdužeg prsta ruke i napustila ga primetio sam sledeće – voda se kretala po površini prsta i zbog Kuando efekta, voda je pratila zakrivljenost jagodice. To je dovelo do toga da se čestice vode sudare kad su napustile prst. Zbog sudara, posle napuštanja prsta, vodeni tok je počeo da rotira. Struja u navojcima kalema se zbog visoke frekevencije kreće po površini provodnika (skin-efekat). Kad varničar u primarnom kolu prekine tok, to dovodi do kolapsiranja strujnog toka sa površine u centar provodnika. Nakon toga strujni tok počinje da vrtloži. Odatle sledi da je spiralno proticanje struje kroz provodnik osobina slobodne oscilacije koja nastaje naglim pražnjenjem kondezatora u LC kolu sa velikim faktorom prenapona. Takva oscilacija se induktivnom spregom prenosi sa primara na sekundar Teslinog transformatora.

Važno je primetiti i sledeću osobinu kalema. U kalemu kroz koji teče struja, prilikom naglog prekidanja strujnog toka, napon između priključaka kalema će naglo skočiti. Ova osobina prosto sledi iz zakona održanja energije. Ako se strujni tok naglo prekine, magnetska energija kalema postaje nula. Zbog zakona održanja energije, magnetska energija ne može da nestane i ona se transformiše u električnu, a to vidimo kao skok napona.

Posmatrajmo sada kalem u čijim navojcima struja vrtloži. Ta struja može da se predstavi vektorom gustine površinske struje Js. Taj vektor može da se razloži na vertikalnu i horizontalnu komponentu. Horizontalna komponenta struje(Jhs) daje kalemu induktivne osobine i u centru kalema osciluje magnetsko polje. Vertikalna komponenta struje(Jvs)  u centru zavojka indukuje magnetno polje koje u centru kalema indukuje električno polje. To električno polje je odgovorno za kapacitivne osobine kalema na RF frekvencijama. Obeležimo ugao između vektora Js i Jhs sa α. Tada je koeficijent vrtloženja strujnog toka ks =sin α, ks є[0,1], αє[0,π/2].

Struja se u kalemu naglo prekida i naglo uspostavlja zbog osobina varničara. I prekidanje i uspostavljanje strujnog toka izizava skok napona u kalemu. Transformacija magnetske u električnu energiju se ne dešava sama od sebe, već mora da postoji nešto što će tu transformaciju izvršiti. Naglo uspostavljanje strujnog toka neće smesta stvoriti magnetsko polje u centru kalema, već će napon da skoči. Električno polje koje stvara napon je električno polje centra kalema indukovano od Jvs. To znači da je u tom trenutku ks =1, odnosno α=90°. Uspostavljanjem strujnog toka ks će da opada. Naglo prekidanje strujnog toka takođe izaziva skok napona. To znači da postoji električno polje u centru kalema koje je indukovano od  Jvs. I tada je ks =1, odnosno α=90°. Odatle sledi da u Teslinom kalemu osciluje vrednost ks. Već možemo da zamislimo kako izgleda takva oscilacija. Vrednost ks eksponencijalno opada, a zatim eksponencijalno raste sa dva vremenska razmaka između maksimalnih vrednosti. Prvi razmak odgovara trajanju varnice, a drugi vremenskom intervalu bez varnice.

Razmagnetizacija

Pogledajmo sad kako dolazi do razmagnetizacije. Prekidanjem strujnog toka ks će postati jedan. Tada Jhs postaje nula, što dovodi do razmagnetizacije centra kalema. Jvs  će indukovati magnetsko polje B1 u centru zavojka, koje će indukovati električno polje u centru kalema. Ovo električno polje će indukovati novo magnetskoo polje B2 u centru zavojka suprotnog smera od B1. B1 i B2 će da se potru, što će dovesti do potpune razmagnetizacije. Vidimo da je ovakva razmagnetizacija moguća jedino u kalemu pobuđivanom Teslinim oscilatornim kolom gde je zbog varničara oscilacija impulsna. Pošto je Er indukovano, ono neće biti vezano za naš referenti sistem, već za sistem koji u odnosu na naš miruje. Taj referentni sistem je etar. Er će izazvati poremećaj etra. Poremećaj etra je poremećaj integrisane i diferencirane materije. Iz perspektive etra to je jedno isto, ali iz naše perspektive su to dijamentralno suprotni svetovi. Pod uticajem etarskog poremećaja, materija izvan nas će oscilovati mehanički, dok će unutar nas oscilovati električno. Poremećaj etra stvara suptilno polje koje će biti suprotnog smera od Er. Potiranjem vektora B1 i B2 prestaće da postoji magnetsko polje koje stvara električno polje Er  u centru kalema, samim tim, u tom trenutku prestaće da postoji i Er. Ali će nastaviti da postoji polje etarskog poremećaja. Pošto je Er promenljivo u toku vremena ono će izazvati oscilaciju etra kroz poremećaje.  Razmagnetizaciju dokazuje i eksperiment. Kad se meri magnetno polje u blizini Teslinog kalema koji je u rezonanciji, magnetsko polje će biti toliko manje koliko je rezonancija preciznije postignuta. Magnetno polje će postojati samo u kratkim intervalima vremena kad je ks <1, nedovoljnog inteziteta da izazove veći nadražaj mernog instrumenta.

Ako se napravi posebna konstrukcija kalema tako da u njemu nastaje stojeći talas, desiće se sledeće. Vektor Er novog i reflektovanog talasa će tada biti iste frekvencije, faze i prostiraće se jedan ka drugom. To će izazvati njihovo potiranje. Oni mogu na dva načina da se potru:

svem 1

Prvo potiranje izazvaće kontrakciju etra i na tom mestu će postojati negativan potencijal. Drugo potiranje će izazvati ekspanziju etra i na tom mestu će postojati pozitivan potencijal. Na ovaj način nastaje talas električnog potencijala koji je u potpunoj analogiji sa mehaničkim talasom izvan nas. Potencijal nije u stanju da vrši rad kao električno polje. To znači da ovaj talas ne odaje energiju spoljašnjoj sredini kao transverzalni elektromagnetni talas.

Teslin talas ima pet komponenti. Prva komponenta je elektricitet koji vrtloži po površini navojaka kalema. Druga komponenta je poremećaj koji se kreće kroz centar navojaka duž linija magnetskih silnica. Ovaj poremećaj se najčešće kreće brzinom svetlosti. Elektricitet, prateći taj poremećaj kao senka, u trenucima kad je ks=1 dostiže približno beskonačnu brzinu. Talas potencijala nastao u trenutku razmagnetizacije kalema čini treću i četvrtu komponentu Teslinog talasa. Treća komponenta je polje električnog potencijala, čiji je nosilac integrisana materija unutar nas. Četvrta komponenta je mehanički talas čiji je nosilac diferencirana materija izvan nas. Ove četiri komponente zajedno su senka pete komponente Teslinog talasa koja ih objedinjuje, a to je Etar.

Tesla je drugu komponentu talasa  zvao električni poremećaj. Primetio je da nastaje u prirodi tokom grmljavine i razvio je poseban uređaj koji je bio osetljiv na njih. Na jednom mestu u svom dnevniku kaže da bi uređaj reagovao  kada bi se nekoliko ljudi uhvatilo za ruke. Tesla je bio svestan da su ljudi generatori slabih električnih impulsa.

Poremećaji se najčešće kreću brzinom svetlosti, ali posebnom konstrukcijom oscilatora mogu se ojačati i poremećaji koji se kreću subluminalnim, kao i superluminalnim brzinama.  Kada poremećaj prođe kroz neko LC kolo, on će kondezator u kratkom trenutku podići na veći potencijal od ravnotežnog, a zatim će ga naglo spustiti na potencijal niži od ravnotežnog. Ovo izaziva slobodno oscilovanje LC kola. Svaki materijalni objekat naše realnosti ima svoju parazitsku kapacitivnost i induktivnost. Električni poremćaj izaziva slobodno oscilovanje svih realnih objekata na koje naiđe. Ipak najviše će pobuditi ona LC kola koja imaju rezonantnu frekvenciju jednaku frekvenciji poremećaja.

Ova teorija lepo objašnjava zašto je Teslin kalem multitalasni oscilator. Kalem i kondezator su geometrijski elementi koji se u prirodi uvek javljaju u paru.  Kružna učestanost je , gde je K geometrijska veličina koja zavisi od oblika kalema i kondezatora, a c je brzina svetlosti. To znači da rezonantna učestanost LC kola, zavisi od geometrije kola i brzine poremećaja koji se kroz to kolo kreće. Naši merni uređaji ne mogu da mere drugu komponentu oscilacije, čija je brzina i frekvencija koju u kolu proizvoi konstanta.  Mi možemo samo prvu komponentu da merimo. Vrtložni tok elektriciteta, menjajući ks , menja i brzinu protoka kroz LC kolo. Tada se menja i kružna učestanost. Poremećaj će za različite brzine, videti različite induktivnosti i kapacitivnosti u kolu. Tada će isto kolo menjati rezonantnu frekvenciju oscilovanja.

Svečovek

Dinamiku oscilacije u Teslinom kalemu treba shvatiti logički. Kada se shvati logički i kad se oseti približno priroda takve oscilacije, tada se otvara mogućnost da se shvati iracionalnom stranom našeg uma. Proces kroz koji prolazi energija kroz različite nosioce odgovara jednom alhemijskom procesu pročišćenja. U tom procesu energija gubi grube i dobija suptilnije nosioce(tela). Ukupno ima četiri nosioca energije u Teslinom kalemu koja su apsolutnoj analogiji sa četiri čovekova tela. Prvo telo je elektrcitet, kod čoveka fizičko telo. Drugo telo je električni poremećaj koji se kreće duž linija magnetskih silnica centra zavojka. Kod čoveka, drugo telo je astralno telo. Treće telo je električno polje centra kalema Er, kod čoveka mentalno telo ili kako Gurđijev kaže, nadzornik. To telo je odgovorno za buđenje četvrtog tela,  koje Gurđijev naziva božanskim,  a u Teslinom kalemu je etarski poremećaj. Sva četiri tela simultano egzistiraju u jednom rezonantnom stanju.

Naš svakodnevni um je zatvoren . Nama je najlakše da stvari zamišljamo u dve dimenzije i da probleme na koje nailazimo u životu rešavamo kao funkcije jedne nezavisno promenljive. Ako ovo, onda ono. To Gurđijev zove formativno mišljenje. Nama je jako teško da razmišljamo u recimo 3 dimenzije i da umom uočavamo zakonitosti pojava koje su u matematičkoj prirodi funkcije više promenljivih. Dok je čovek zarobljen u formativnom mišljenju, on gubi percepciju o kontinuitetu događaja. Svaki trenutak je tada odsečen od prethodnih i budućih. U tom stanju ne možemo da spoznamo određene fluktuacije sadašnjeg trenutka odnosno svesti. Zanemarivanje tih fluktuacija čoveka mogu odvesti u pravu misaonu i emotivnu buru.

Fluktuacija svesti je skalrna oscilacija za koju važi isti zakon koji važi za Teslin oscilator i za planetarna kretanja. Dubljim razumevanjem razmagnetizacije videćemo da taj zakon važi u apsolutno svakoj pojavi u svetu.

Čovekove misli stvaraju električne talase. Naše težnje i želje su indukovane našim mislima. Težnja je po prirodi onda magnetske prirode. Ako su linije magnetske sile naše težnje  takve da se slabo zatvaraju u konture, čovek je nesrećan. Svako prekidanje magnetske sile težnje čoveka vezanog za spoljni svet čini nesrećnim.

U centru galaksije dolazi do razmagnetizacije. Božansko Sunce se utiša i uživa u tišini uma bez težnje, ali čovek bremenit željama je nemiran. Veoma je teško izboriti se sa nemirom, pa čovek, poučen primerom ljudi iz svoje bliske okoline ide linijom manjeg otpora i u tom trenutku pada u san i zaboravlja sebe. Do te mere smo razvili sposobnosti zaboravljanja sebe da nas samo kosmički poremećaji mogu prodrmati iz sna. Ti poremećaji bi trebalo u nama da izazivaju stanje najveće lepote, a doba u kojima oni deluju bi trebalo da budu doba duhovnog i naučnog napretka cele civilizacije. Međutim, čovek neće da se probudi, pa ovi kosmički poremećaji izazivaju u čoveku stanje velikog nezadovoljstva koje on projektuje u spoljni svet. Na taj način nastaju pustošenje i ratovi.

Poremećaj u čoveku menja vremensku koordinaciju i izaziva proširenje sadašnjeg trenutka praveći impuls oscilacije više svesti. U tom trenutku čoveku je predočena bezvrednost njegovog ega i ličnosti. On ne može da se pomiri sa tim da je on mnoštvo ličnosti koje imaju oprečne ukuse i poglede na svet, koje on jednako podržava. Hristovo učenje nas upravo priprema za ovakve događaje: „Kad ti neko udari šamar, ti mu okreni i drugi obraz.“

Gurđijev je uočio da ovakvi šokovi u običnom čoveku mogu izazvati dva stanja. Ako čovek ima dobre odbojnike, on će da se uspava pre nego što šok deluje. U drugom slučaju izaziva negativnu emociju. Metodom samoposmatranja mi možemo da pratimo naše unutrašnje stanje i da svaku pojavu negativne emocije klasifikujemo i odredimo koji je njen uzrok i na taj način dođemo do spoljnog stimulansa koji je to stanje izazvao.

Od velikog značaja su šokovi koji izazivaju zaboravljanje sebe. Sama činjenica što se čovek zaboravio, znači da nije bio svestan dok se samoposmatrao, ako je to uopšte i radio. Sve naše misli su vođene asocijacijama. A asocijacije se pokreću šokovima (električni poremećaj u Teslinom kalemu ). Šokovi nastaju kao kulminacija našeg mišljenja. Ako ne primetimo tu kulminaciju, šok koji nastane nas uspava. Predmet našeg mišljenja je najčešće neka želja, tj. cilj mišljenja. Primetićemo da kako mišljenje sazreva, predmet mišljenja se ekscituje i povratno deluje na naše asocijacije razbuktavajući misli. Kad proces povratnog delovanja na misli potpuno sazri, dolazi do razmagnetizacije uma i do nestajanja predmeta mišljenja, odnosno želje. Ono što ostaje je dvojni samorefleksivni um. Ako ne primetimo dvojni um, naša misao nestaje nestajanjem želje i mi se zaboravimo. Kada zaboravimo sebe, samoposmatranje je izgubljeno i ne možemo ga više nikad vratiti. Ipak, možemo  da vratimo misli i pronađemo trenutak gde je predmet misli nestao i na koji način se pojavio dvojni um, koji nismo uspeli da primetimo jer smo bili zaokupljeni prolaznim ciljom. Tada ćemo u budućnosti znati na kom mestu vrebaju morske sirene. Ovaj drugi um, nastao povratnim delovanjem predmeta mišljenja na asocijacije, je naš um. Ako hoćemo da se samoposmatramo, to je jedino moguće u stanju dvojnog uma. Taj drugi um ima negativan talasni broj u odnosu na naš ukalupljeni um. Ako su nam misli razglašene, ovde može da nastane isti proces kao u Teslinom kalemu. Simbol dvojnog uma je dvoglavi orao.

U Teslinom oscilatoru, energija kruži po istim zakonima po kojima kruži u Svečoveku i u Svemiru. Tesla je rekao da onog trenutka kad čovek počne da proučava nefizičke procese, nauka će napredovati za 5 godina koliko je napredovala za 100 godina prethodnog razvoja. Upravo potpuna analogija Oscilatora, Svemira i Svečoveka, čoveku daje mogućnost da saznanja iz jedne oblasti preslika u drugu. Da saznanje dobijeno proučavanjem oscilatora, primeni na razumevanje procesa u Svečoveku. Ono što su Hristove parabole za čoveka religije, to je Teslin oscilator za čoveka nauke. Ta činjenica Teslin oscilator čini bitnom okosnicom duhovnog razvoja čovečanstva u 21. veku. Amin.

Autor: Luka Lopin

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

3 Responses do “Svemir- analiza viših dimenzija – Teslin oscilator”

  1. vvojin каже:

    Oduševljen sam. Hvala najlepše na ovakvim uvidima.
    Dodao bih jedno sinhro razmišljanje ovih dana…
    Naime, najveći umovi, konkretno mislim posebno na Tolstoja i slično duhom i materijom zanesene, koji su istraživali staze postojanja u dualnosti sveta ka težnji ka Jednosti, imali su „varničenje“ sa svojim srodnim dušama, ženama dugogodišnjim pratiocima. Koliko su propuštali a koliko uspevali da prošire svesnost svoju u komplementarnosti sa njima govore i njihovi fantastični kreativni rezultati rada i zaostavština, ali i život, najviše smrt. Smrt po pravilu sumira tu svesnost pripadanja suprotnom usmerenom „etru“ tj partneru. Svesnost muškog uma sa ženskim komplementarnim umom i obrnuto, se najviše proširuju tokom „varničenja“, raskidanja i spajanja, udaljavanja i približavanja koja su često bila sudbinom ili ličnim unutrašnjim emocionalnim sukobom inicirana (što je isto). Najbolje je to uvideti lepo opisano u životu Tolstoja i njegove burne smrti nakon rastanka od Sofije.
    http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/t1587-genije-iz-jasne-poljane

    U svakom slučaju život je stojeći talas i šansa je spoznati se upravo u „varničenjima“ kojima se on održava, uspostavlja.
    Hvala na velikoj inspiraciji.
    Vojin

  2. Lili каже:

    Izuzetno zanimivo napisano.

  3. a.j.dimitrijev каже:

    Imala bih neka pitanja u vezi sa ovim…
    1. postoji li mogućnost da izmenimo frekvenciju svesti tako da ,,osetimo “ kretanja na nivou atoma, i tako zamolimo atom tj energije između njih da prenesu određene informacije, odnosno da pročitamo određene informacije?
    2. kako bi se nazvala dimenzija u kojoj se recimo muzika svemira može opisati kroz određeni oblik kretanja, jer taj ,,zvuk“ nije nasumičan ritam to su bukvalno melodije i one u fizičkoj sveri predstavljaju oblike? Da li postoji naziv za tako nešto.kako se to naučno objašnjava.
    3.Kako bi se onda moglo naučno objasniti i dokazatii da postoje ljudi koji mogu da električni impuls recimo misli osete, ne bukvalno kao čitanje misli, jer su zapravo u pitanju čitanja iz enegetskih tragova..
    da li se i kako ovo može naučno dokazati?

Ostavite komentar na Lili