Praznik proleća – Uskrs prirode, drevni praznik buđenja sveg života

USK 2  20./ 21. marta je na našoj geografskoj širini prolećna ravnodnevnica. Uskrs je drevni  praznik ponovnog budjenja prirode, uskrsavanja, koji je kristijanozacijom drugačije vremenski određen Toga dana su sile tame i svetla jednako snažne ali sunce dobija sve više na snazi i sa rastućim svetlom raste  snaga i plodnost u svoj prirodi

Pobeda svetla, boginja proleća

Taj dan je bio praznovan u najvećem delu starog sveta, keltski naziv  mu je Ostara koji je prerastao u  Oestern/Eastern tj.Uskrs, staroslovenski praznik Maslenica  slavio se 21. marta. Uvek se radilo o odavanju počasti boginji proleća i plodnosti koja doprinosi  rastu u sveukupnoj prirodi. Slovenska Vesna i njen germanski pandan Freya, boginja zore Eostra (grčka  Eos ili Aurora) čije je ime izvedeno od Astrate, boginje koja se izjednačuje sa Ištar. Mladi bog sunca, Božić, rodjen na zimski solsticij kao nejaki nosilac svetla, sreće po prvi put boginju koja se tokom tamnog perioda godine regenerisala u devicu. Sada su oboje jednako snažni. Ali još nije vreme sjedinjenja, sada je vreme za pripremu. Vreme u kome devica zri u nevestu. Sa svakim danom raste snaga sunca, sve do  1.maja kada je keltski Beltane ili Valpurgijska noć, kada se sa boginjom sjedini u ritualnom venčanju, da bi stvorili novi život.

Započinje rast, energije lakše teku.

Još uvek mirujuće klice u tamnom krilu zemlje  se kreću napolje, počinje rast naviše. Takođe i za za nas, nakon dugog perioda mirovanja i unutrašnjeg usmerenja, ponovo stiže vreme da se krene napolje. Teška tamna strana godine se osvetljava  i životna radost jača. Dobijamo više energije i radosti  da sklapamo nove kontakte i sagledavamo  nove početke poslova čije plodove ćemo tokom leta u punoći moći da požnjemo. USK 1 Započinje porast životne snage u biljnom, životinjskom i ljudskom svetu. Dan i noć podjednako traju.Od tada dani postaju duži i priroda otpočinje novi godišnji ciklus. Taj praznik se slavio do punog meseca. Sunce je konačno  pobedilo i prkosi tami, život u prirodi počinje da se očituje, ptice se vraćaju, život se budi. To buđenje se može formalno namirisati. Svežina novog početka, izaziva u nama emocije i osećanja druge vrste, vreme za  udvaranje, flertovanje, spajanje i sjedinjenje otpočinje.

Vrba, zec i jaje

Postoji legenda da je na početku svih vremena velika boginja porodila jaje sveta. Grejala ga je među dojkama hiljadama godina. Kada su se pokazala prva naprsnuća na ljusci jajeta, boginja ga je pažljivo položila u veliku Tamu. Tamo se jaje raspuklo i iz njega je izašao ceo svet, zemlja i voda, životinje i biljke. Iz žumanca je nastalo sunce. I da bi se ljudi sećali ovog velikog dela, najstarije životinjske vrste se i danas legu iz jaja. Stari prehrišćanski običaj koji se slavio na prolećnu ravnodnevnicu zamenjen je uskrsom, ali je ostala uspomena kroz staru pagansku simboliku pre svega bojena jaja, životinju zeca i drvo vrbu. Prolećne sile su pobedile i sve kreće da cveta i raste. Nakon zimske pauze kokoši ponovo legu jaja, simbol novog početka i celovitosti. Vrbove grančice se vezuju i kače na kuću kao blagoslov. Zec je simbol plodnosti

Uskršnje jaje i zec su stari simboli egipatske boginje Astrate od koje su nastali Eos, Eostra, Ostara iz čega je izvedeno  Oestern, Eastern  za Uskrs. Uskršnje jaje je nadaleko raširen običaj. Još su persijanci poklanjali jaja na prolećni dan. Svuda i uvek je  jaje  simbol ponovnog rođenja, buđenja i uskrsnuća, stoga su se jaja farbala uglavnom u crveno koja je boja života, radosti, plodnosti i krvi pre svega. U istočnoj Evropi kod slovenskog stanovništva, mlade devojke koje u uskršnjem periodu dobiju prvo mesečno krvarenje bi bile počastvovane, ta bi se krv  sačuvala i svečano predala zemlji da se pojača plodnost i blagoslovi žetva. Takođe je postojala i neka vrsta Uskršnje magije koja se sastojala od toga da se crveno jaje postavi na grob. Stari narodi sa tim danom su uvek povezivali smrt, grob i uskrsnuće.   Jedna stara pesma kaže: “ Smrt pliva u vodi, proleće nam stiže u posetu sa jajima, ona su crvena i sa kolačem. Izneli smo smrt iz sela, uneli smo leto.” pri tome su seoske devojke  figurativno bacale smrt u vodu. To je ritual koja se odigravao kod slovena pre svega u Ukrajini i Rusiji, lutka koja predstavlja Morenu je bacana u vodu i slavljena je simbolična pobeda Vesne boginje mladosti i proleća. Danas su se održali praznici posvećeni Vesni a to su Vrbica, Cveti i Mladenci, kojima je dana hrišćanska konotacija.

(Stari bunjevački običaj “polivači” kad se devojke na Vodeni ponedeljak, drugi dan Uskrsa polivaju vodom verovatno ima ovaj paganski koren.) 

 Vrbopuc

Sveopšte buđenje se može formalno namirisati. Svežina novog početka, izaziva u nama emocije i osećanja druge vrste, vreme za  udvaranje, spajanje i sjedinjenje.  Ljudi su počinjali sa obradom  polja i kod životinja je to često vreme parenja, dok mladi ljudi imaju “prolećna osećanja” pojačanog erotskog nagona, koji se u našem narodu još naziva i “vrbopuc” što opet vodi do cvetanja vrbe, značajnog uskršnjeg simbola. Vrba je posvećena boginji plodnosti zemlje, Demetri. Vrba važi za lekovito drvo koja poseduje sposobnost da čovekovu bolest i nevolju uzme u sebe uz pomoć magične formule ili molitve. Čovek stane u šuplje vrbovo drvo i uz  molitvu odagna giht i vrućicu. Druidi su obeležavali dan ponovnog buđenja prirode u danima kad vrba procveta, pobadanjem grančica u polja obezbeđivali su njihovu plodnosnost.  I danas je opstao praznik Vrbica  koji je dobio hrišćanski smisao, njime se obeležava ulazak Isusa Hrista u Jerusalim, dok se umesto palmi koriste vrbove grane. Paracelzus i  Hieronimus Bok su savetovali da se u proleće koristi kora vrbe za lečenje   kao obloga ili prah. Vrba sadrži salicin, najvažniju supstancu aspirina.   Takođe  “uskršnje vatre”  kod slovena, germana i nordijaca predstavljale su sliku sunca. Palile su se na uzvišenju i verovalo se da će svetlošću vatre biti uhvaćena snaga sunca i blagoslov prenet na polja. Preko vatre su preskakali ljudi da bi dobili zaštitu od zlih sila ili su stoku proterivali između dve vatre. U nordijskom epu Eda, kazuje se da bog sunca  budi uspavanu boginju proleća Freju  i oslobađa od ropstva zimskog čuvara.  Slavi se sveto venčanje  njih dvoje plesom u lavirintu kojim učesnici predstavljaju kretanje sunca i u čijoj se sredini nalazi probuđena boginja.  Devet meseci kasnije iz tog sjedinjenja prirodnih sila, na zimski solsticijum rađa se mladi bog, božić, sunčev sin nove godine.

Astronomski Uskrs, ples sunca

Običaji keltskih naroda (sloveni, germani,nordijci)  praktikuju se još punih hiljadu godina nakon kristijanizacije Evrope, ali izgleda da znanje o toj pozadini u 16. veku već više nije poznato, iako stoji korektan datum Uskrsa  do 1582. kad je uveden gregorijanski kalendar. Od oko pre 300 godina u velikom delu Evrope raširila se 1.aprilska šala,  kojom je ciljano na pogrešno  vreme Uskrsa. U skoro celoj Evropi  severno od  Alpa je postojala priča o plesu sunca na uskršnje jutro, sunce načini tri skoka. Stanovnici alpskog regiona i Švarcvalda su u predvečerje odlazili na brdo i čekali izlazak sunca i tri skoka. Taj događaj je izvesni Rolenhagen(1542-1609) preuzeo iz starih postulata gde stoji da su ljudi po plesu sunca poznavali kad je  istinski Uskrs, za razliku od nametnutog.”Bog je na nebu postavio jasan znak po kome se poznaje pravi dan Uskrsa.”   U Meklenburgu na severu se ukazuje na nešto interesantno, skokovi sunca se mogu videti  ako se posmatraju kroz ogradu, što  navodi na kamene stubove Stonhendža i ponovo kelte. Iz druidskih osmatračnica je posmatrana putanja  sunca i meseca, pored  drugih zvezda, merena je i iscrtavana. Na tako precizno registrovanoj putanji sunca zapažen je i taj ples sunca. Naravno, ovde se radi o kretanju zemlje a ne sunca, u kontekstu povezanosti ekliptike, precesije i nutacije. Sigurna činjenica je da je na  monolitima kao Stonhenž prolećna točka i ravnodnevnica vrlo precizno određena. Mnogi  druidski monoliti postavljeni na vrhovima i pravilno usmereni, služili su  astronomskoj i ritualnoj svrsi istovremeno, anatemisani su i nazivani imenima kao đavolja strela,veštičji kamen itd. Pripisivano im je, u neznanju,  da se bude određenog dana, u svitanje ili ponoć i da se kreću, što je samo igra sunčevog  ili mesečevog sjaja. Novo, crkveno sveštensvo je  naišlo na problem etabliranja Hristovog uskrsnuća. Narodi keltske civilizacije su naime verovali da su se otelotvorili od svojih predaka i njima se i vraćaju, od mrtvih direktno i da su drugim rečima i oni ponovo oživljeno.  Kad je proslava  Uskrsa, kao religioznog hrišćanskog čina stigla u  Evropu, termin na koji su pretendovali  bio zauzet već dugo i povezan sa početkom godišnjeg doba,  kao prirodnim ritmom uskrsnuća i ponovnog rođenja. Kroz tu priču o uskrsnuću ovi narodi su Isusa prihvatili kao svog. Sa druge strane stanovništvo  je dugo odbijalo crkveno računanje vremena i zadržavali su se na prolećnoj ravnodnevnici. Za to je imalo dosta razloga i zasnovani su na godišnjem kružnom ciklusu, prirodnim i kosmičkim pojavama. U Meksiku, Kukulkan stepenasta piramida u drevnom gradu majanskom gradu Čičen-ica poznaje nešto slično.  Na dan prolećne i jesenje ravnodnevnice simbolično silazi božanska zmija stepenicama piramide, pomoću sunčevog sjaja i specijalnog formiranja senki dobija se utisak da zmija klizi sa neba naniže i sjedinjuje se sa kamenom glavom na dnu piramide. U mnogo hramova i crkvi sunce toga dana prolazi kroz izvestan prorez i pada na oltar ili određeno mesto, jer su izgrađene na ruinama nekadašnjih svetilišta u kojima se slavilo   Stare civilizacije su se držale prirodnonaučno korektnog i astronomski egzaktnog kalendara. Praktikovan je kult ponovnog rađanja i uskrsnuća prirode, koji vodi u bronzano i kameno doba.

Smrt i uskrsnuće u starim kultovima

Najveći prolećni praznik se uvek i skoro svuda  dovodio u vezu sa smrću i ponovnim uskrsnućem. Isus je na Veliki petak prikovan za krst i njegovo uskrsnuće  se desilo tri dana kasnije u Uskršnju nedelju. Mit o umuranju i uskrsnuću egzistira u velikom broju starih religioznih kultova. Poznat je iz Mitraizma. I Mitra je bio bog koji je umro i ponovo ustao u jednom udubljnju u steni. Sledbenici kulta Mitre su bili brojni u celom Rimskom carstvu, u  Evropi i maloj Aziji i poznavali su čak i Euharistiju. Pošto je to bila  vrlo jaka konkurentska religija, a i daleko starija, crkva je bila primorana da mnogo toga jednostavno preuzme, kao što je slučaj i u drugim delovima sveta i njihovim kultovima.   Još dalje unazad stiže se do poštovanja   Tamuza, koji se izgovarao “Damasi”, on je sin Astrate (Ištar) , od koje je izvedeno grčko Eos, (englesko “Easter” ili “Oestern” ime za Uskrs ili keltska Ostara. ) Na Uruk pločama epa o Gilgamešu, Tamuz je opisan kao “ Sin ribe, koji ne zna za  svog oca” što objašnjava zašto je riba, Tamuzov simbol opstala kao simbol  za Isusa.  U vavilonskim misterijama Tamuz je istovremeno sin i ljubavnik Astrate/Ištar.  Začet je natprirodnim načinom i umro je  nasilnom smrću. Ali ostala je nada u njegovo uskrsnuće, jednom godišnje polagana je žrtva u formi jagnjeta, što je opet paralela sa Isusom koji je nazivan i “jagnje božje”. Ime koje se izgovaralo Dumu-Zi značilo je sin(dumu) života(zi) ili sin oživljavanja. Priču o Tamuzu su vavilonci, veliki poznavaoci astronomije, videli i opisali kao događaj na zvezdanom nebu. Najznačajnija figura se nalazi iza sazvežđa Bika i drži mu se za rep. Čisto astrološki  to je  ono što danas znamo kao sazvežđe Ovna. Interesantno je da je sazvežđe Ovna (jagnje) tek u VI veku pre Hrista postavljeno na kartu neba, pre toga je to bila ljudska figura iza Bika, koja mu se drži za rep “zemljoradnik”. Vrlo precizno je opisan kako kleči, isto kao što i Mitra na slikama kleči iza Bika. Ubistvo nebeskog Bika se pojavljuje i u epu o Gilgamešu koji ga hvata za rogove, a Enkidu ga hvata za rep. I Enkidu znači doslovno “sin(En) plodnih polja” dok je Gilgameš “verni pastir” na nebu, koji je kasnije postao sazvežđe Orion.

Post 40 dana

Stare civilizacije su vreme svjih proslava i kulturnih događaja vrlo tesno privezali na kosmička zbivanja kao npr. Egipćani sa svojim sazvežđima i njima pripadajućom mitologijom. U vezi toga postoji mit koji počinje u jesen sa smrću boga i njegovim uskrsnućem u proleće. Ali, 1000 god, pre Hrista desila se drastična promena u kultnim radnjama, kad je uveden post od četrdeset dana i koji je opstao u hrišćanstvu. Na nebu su dva sazvežđa za Astratu/Ištar. Jedna je Devica sa klasjem u ruci, a druga rajska Ištar i ona je predstavljena na nebu kako stoji desno od Tamuza sa prekrštenim rukama na stomaku. Na starim slikama neba je nazvana “Anunutum” ili “majka čovečanstva”.Obe predstavljaju različite aspekte iste boginje. Sazvežđe Anunitum prolazi na istočnom horizontu u proleće pre Tamuza/Enkidu i to egzaktno 40 dana ranije. Punih 40 dana ona svako jutro pre izlaska sunca pogleda i iščekuje svog sina dok konačno na uskršnje jutro u svitanje bude potpuno vidljiv na istočnom horizontu. Početak Uskršnjeg posta pada na  Pepeljavu sredu, nakon Poklada  što takođe vodi u čitav niz podudarnisti sa starim mitologijama.U 6. veku pre Hrista sazvežđe Ovna na nebu zamenjuje “zemljoradnika” i prolazi prolećnu tačku na nebu, presek sunčeve staze sa nebeskim ekvatorom , tako izgleda kao da je Ovan/jagnje proboden na nebu. Da će  “izbavitelj” biti  proboden  judejski proroci su oduvek najavljivali. David:“ Proboli su moje šake i stopala”, prorok Danilo je prilično zaslužan za to da se vavilonska predstava zamenjena na nebu za  Ovna, probodeno jagnje, judejskog spasioca.Ma kakvu formu ona imala, vidimo da se priča  ista priča među ljudima na zemlji. To je priča i bogu i o čoveku istovremeno, o  ciklusu smene godišnjih doba naše zemlje koji se oslikava u najvišim kosmičkim događajima. Imamo boginju majku u tri faze, prolećnu devicu, zrelu ženu i staricu kao boginju smrti i svaka ima svoj deo godine, ali to je i svaka ljudska kćer istovremeno. Svaki sin čovekov je prvo nejaki božić koji jača u boga i pobeđuje tamu kao i naše sunce tokom godine.Na zemlji je sunce  bog koji daje život i od koga sve zavisi, naša majka je zemlja koja nas nosi i hrani i koju sunce oplođuje.  Ljudi  živeći u skladu sa prirodom prepoznaju  kosmičke uticaje i cikluse u harmonično im se prilagođavaju.

Branka Mraz

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

One Response do “Praznik proleća – Uskrs prirode, drevni praznik buđenja sveg života”

  1. Thot каже:

    Svaka cast za tekst.

Ostavite komentar na Thot