BOG SE ZOVE PLANKOVA DUŽINA

Kosmos pre kosmosa

U traganju za korenima pojedini naučnici, kao Abhaj Aštekar, smatraju da je našem kosmosu prethodio pređašnji, što znači da se nikad nije dogodio „Veliki prasak” već „Veliko skupljanje”. Da li to zauvek srušiti opštu teoriju relativnosti Alberta Ajnštajna? Delimično potkrepljujući ovu pretpostavku braća Igor i dr Griška Bogdanov i Mića Jovanović Božinov, u uzbudljivoj knjizi „Pre Velikog praska”, ustvrđuju da sadašnji fizički svet potekao iz matematičkog dajući za pravo religijskim učenjima da je „Bog u nama” ili u informaciji.

Piše:  Aleksandar Milinković

 

Svet nije sačinjen u vremenu,
već od vremena
Sveti Avgustin

AAbhaj Aštekar (Abhay Ashtekar) se i danas seća svoje reakcije kada je prvi put video simulaciju povratka univerzuma u svoje početno stanje – lopticu veličine klikera. Aštekar danas radi kao direktor Instituta za gravitacionu fiziku i geometriju na Univerzitetu u Pensilvaniji (SAD). Šta se toliko važno dogodilo tog dana?

„Univerzum se uglavnom ponašao kao što je bilo očekivano, postepeno je postajao sve manji i gušći, dok su zvezde i čitave galaksije nestajale jedna za drugom. Međutim, umesto da dostigne tačku singulariteta i postane loptica, univerzum je započeo ponovo da se širi. Svi smo se pitali šta se to zapravo događa”, kaže Aštekar.

Da bi bio siguran da se, zaista, događa ono što vidi, Aštekar je zamolio svoje kolege da pokušaju da nađu razumno objašnjenje i da za šest meseci ponovo sednu i pokušaju da napišu izveštaj. To su i učinili 2006. godine. Tako je nastala teorija po kojoj se „reciklaža univerzuma” zasniva na tzv. zakrivljenoj kvantnoj kosmologiji (LoopQuantumCosmology – LQC) čime se može objasniti samo rađanje univerzuma – a to nije pošlo za rukom ni Ajnštajnou sa opštom teorijom relativnosti.

LQC muči fizičare još od 2003. godine kada se rodila ideja da je naš univerzum mogao da nastane kao posledica kolapsa prethodnog univerzuma. Na osnovu takve teorije mogu se graditi pretpostavke koje realno možemo da proverimo. Ako se zaista potvrde, „Veliki prasak” će ustupiti mesto „Velikom skupljanju”, i tada ćemo konačno otkriti kvantnu strukturu prostor-vremena. Umesto univerzuma koji je nastao iz tačke konačne gustine, dobićemo univerzum koji se obnavlja, verovatno kroz večnu seriju širenja i skupljanja, bez početka i bez kraja.

 

Napuštanje Ajnštajna

 

LQC je, zapravo, prva konkretna teorija i predstavlja kombinaciju Ajnštajnove teorije gravitacije i kvantne mehanike. Teorijski fizičari danas smatraju da je jedna ovakva teorija neophodna da bismo mogli da razumemo šta se događa kada se telo mikroskopske veličine nađe pod uticajem ekstremno moćne gravitacione sile, kao što se, na primer, dogodilo u blizini „Velikog praska”. Sredinom osamdesetih, Aštekar je preinačio jednačinu opšte teorije relativiteta i prikazao je u okvirima kvantne mehanike. Zajedno s teorijskim fizičarima Li Smolinom (Lee Smolin) i Karlom Rovelijem (Carlo Rovelli), kasnije je iskoristio ovakav okvir da bi pokazao da je tkivo prostor-vremena sačinjeno od finih linija zakrivljenog magnetnog polja. Ako zumirate dovoljno daleko pred vama će se ukazati meka i neprekidna površina univerzuma, ali ako bliže pogledate, videćete svemir ispunjen nedeljivim paketićima ili kvantima, veličine 10-35 kvadratnih metara.

Godine 2000. Martin Bojovald (Martin Bojowald), tada doktorand kod Aštekara, sačinio je na osnovu kvantne gravitacije model univerzuma i tako je LQC teorija rođena.

Bojovaldov glavni doprinos je dokaz da, za razliku od opšte teorije relativiteta, fizika LQC-a ne prestaje da važi u trenutku „Velikog praska”. Kosmolozi najradije zaobilaze singularitet („tačku” koju fizika još ne može ni da objasni, ni da ospori) jer u toj tački gravitacija postaje beskonačna, a i temperatura i gustina univerzuma. Zbog toga što svojom osnovnom jednačinom ne može da objasni takvu beskonačnost, opšta teorija je nemoćna da opiše šta se događa tokom „Velikog praska”. Bojovald je pokazao kako se omraženi singularitet može izbeći.

U tome je najznačajniji doprinos Aštekara i njegovih saradnika. Ideja da simuliraju povratak univerzuma ka početku, u njihovom kompjutersko-matematičkom modelu, pokazala je da umesto da postane beskonačno gust pre „Velikog praska”, on je u tom trenutku prestao da se sažima i nastavio kretanje u suprotnom pravcu, u pravcu novog širenja. Singularitet je jednostavno nestao (Physical Review Letters, vol 96, p 141301).

Međutim, slavlje je kratko potrajalo. Kada su upotrebili LQC da bi posmatrali buduće ponašanje našeg univerzma daleko posle početka širenja, bili su šokirani – univerzum je počeo da se sažima, suprotno svemu što znamo o kosmosu. „To bi značilo potpuno odstupanje od opšte relativnosti”, kaže Aštekar.

Ipak, posle grozničavog rada i novih proračuna, Aštekar i njegove kolege su uspeli da reše problem. Njihovim ranijim proračunima je jednostavno nedostajao samo mali deo kosmičkog prostora, i kada su to uzeli u obzir, univerzum se, prema LQC, sjajno uklapao u opštu teoriju relativnosti i širenje univerzuma, ali za singularitet i dalje nije bilo mesta. Ostvaren je veliki korak napred. „Svi smo se nadali”, kaže profesor Roveli (Rovelli), sa Univerziteta u Marselju, „da će jednom, kada naučimo da korektno tumačimo zakone kvantnog univerzuma, singularitet ,Velikog praska’ jednostavno nestati, ali to se nikada ranije nije dogodilo.”

 

Hokingove  „crne rupe”

 

„Ako se konačno potvrdi da je LQC potpuno održiva teorija”, kaže fizičar Klaus Kifer (Claus Kiefer) sa Univerziteta u Kelnu, „naš univerzum se rodio iz prethodnog univerzuma koji je takođe prošao kroz svoj period širenja pre nego što je sabijen pod uticajem gravitacije.” Kao što se sva materija sabija do mikroskopske veličine, i prethodni univerzum je dostigao tzv. Plankovu gustinu, 5.1 × 1096 kilograma po kubnom metru. U toj fazi, prestao je da se sabija, „prasnuo” je i dao nam naš univerzum.

I posle ovako elegantnog tumačenja, problem ostaje otvoren jer je nemoguće isključiti delovanje gravitaciona sila u pravcu daljeg sabijanja. Ali, do koje granice je to moguće?

Prema važećoj teoriji, međutim, ništa ne može da dostigne Plankovu gustinu. Kada bi se neki kosmički objekat sa masom koja je trilion puta veća od solarne, sažeo na veličinu protona, dalje sažimanje bi se zaustavilo jer se u tom trenutku javlja neobična repulzivna sila prostor-vremena koja je dovoljno jaka da spreči dalje delovanje gravitacije. Tako je, prema Aštekarovoj grupi, prethodni univerzum ipak mogao da se sažme do mikroskopske veličine iz koje će zatim nastati naš svet, a da pritom, nijednog trenutka ne dođe do nastanka „nulte tačke”.

Ipak je i dalje nepoznato: šta se događalo pre toga? Da li je i prethodni univerzm imao zvezde i galaksije? Da li su vladali isti prirodni zakoni? I konačno, šta će se dogoditi sa nama? Da li će i naš svet početi da se sažima, sve do zrna peska koje će postati roditelj nekog novog sveta?

Ova priča je započela još tridesetih godina prošlog veka, tada vrlo žučnim raspravama o postojanju „crnih rupa” i tački singulariteta, kao njenom činiocu. Najveći deo velikana tog vremena, sa Ajnštajnom na čelu, nije verovao da „takva besmislica može da postoji”. Na drugoj strani bili su Pol Dirak i Robert Openhajmer, s nekolicinom mlađih naučnika. Početkom pedesetih godina, svi su već bili posustali, čak toliko da je Openhajmer prestao da javno brani svoje ideje (doduše, sve više ga je sustizalo i teško breme eksplozije u Alamu), ali je Ajnštajnu privatno priznao da „nikada nije trebalo da prestane sa istraživanjem crnih rupa”.

Tih godina je Fred Hojl, jedan od najznačajnijih kosmologa tada, javno ismevao tezu o postojanju singulariteta i „crnih rupa”. U jednoj radio-emisiji 1951. godine prvi je, spontano, upotrebio izraz „Veliki prasak”. Desetak godina kasnije, 1962, mladi i nepoznati Stiven Hoking, zaljubljen u naučnu fantastiku i oduševljen Hojlovom kosmologijom, briljantno završava studije na Oksfordu i priželjkuje da dobije Hojlov blagoslov za doktorsku disertaciju. Profesor Hojl mu osorno odbija mentorstvo. Procenio je opšti nivo kandidata kao „suviše nizak” i uputio ga da se upiše kod njegovog asistenta Denisa Skijame (Dennis Sciama). Danas, u šezdesetoj godini, Hoking se još seća tog događaja: „Prijavio sam se za rad pod mentorstvom Freda Hojla, glavnog zastupnika teorije o stacionarnom stanju i najslavnijeg britanskog astronoma tog doba…Ali mora da je Hojl već imao dosta studenata, pa sam zato – na moje veliko razočaranje – bio upućen na Denisa Skijamu, za koga nikada ranije nisam čuo. Ali je verovatno tako bilo bolje. Vrlo često na putovanjima, Hojl gotovo nikada nije bio na našem odseku, pa ne bih ni privukao njegovu pažnju”. Hojl u to vreme nikako nije mogao da sluti da će ovaj bolešljivi mladić samo deceniju kasnije potpuno srušiti njegovu teoriju prema kojoj je univerzum oduvek postojao.

Šezdesetih godina znalo se da postoje neki čudni objekti u kosmosu, ali se još nisu zvali „crne rupe”. Već tada su se slutili žestoki sukobi oko nastanka univerzuma i oni do danas nisu prestajali. Jedan dan iz tog perioda Fred Hojl nikada neće zaboraviti. Naočigled svih uglednih članova Kraljevskog društva mladi doktorand Stiven Hoking pokazao je Hojlu svoje proračune po kojima je svima bilo jasno da Hojlova teorija nije tačna.

Tada je Hoking već intenzivno sarađivao sa svojim vršnjakom i kasnije slavnim matematičarem, Rodžerom Penrosom (Roger Penrose). U vreme kada je autor ovih redova imao priliku da razgovara sa oba velikana, krajem sedamdesetih, oni su već dovršili gradnju svoje „crno-bele rupe” sa singularitetom između njih. Istina je da su im u tome beskrajno pomogli prethodni radovi Openhajmera, Snajdera i Vilera, uglavnom, ali njih dvojica, a Hoking pre svega, imali su hrabrosti da sve to matematički modeliraju, objave i sa obe noge stanu iza svoje teorije. Izgledalo je da je sve tako jednostavno da će kod mnogih izazvati onaj čuveni uzdah: „što se toga nismo ranije setili”.

 

Umešali se i Srbi

 

Od tada su prošle gotovo četiri decenije. Moglo bi se reći da je retko kada jedna teorija tako dugo istrajavala. Ona jeste napadana mnogim novim teorijama, ali tek od početka novog milenijuma i s bujicom nekih novih mladića, Penros će, za sebe i Hokinga, moći da ponovi ono što je rekao za Ajnštajnov rad posle 1925. godine: da sada mirno mogu da odu na pecanje.

Da li ste uopšte mogli da posumnjate da u jednoj ovako sudbinskoj priči kosmičkih razmera, nema nijednog Srbina? Naravno, to prosto nije moguće, kao što poslednji put, bez desetine Srba, ne bi krenuo ni eksperiment u Cernu, s jeseni prošle godine.

U čitavom spletu različitih tumača ove kosmološke zagonetke nalazi se i više naših istraživača koji još s početka novog veka nezavisno rade i objavljuju rezultate svojih saznanja i pretpostavki. Iako se mnogi od njih i ne poznaju, za njihovo istraživanje postoji veliko interesovanje u svetu. Najveći prodor do sada, ostvarila je grupa autora knjige „Pre velikog praska”, dr Igor i dr Griška Bogdanov i dr Mića Jovanović Božinov. Već godinama učestvuju u rasprava, na Internetu, na naučnim skupovima ili su u ličnom kontaktu sa vrhunskim stvaraocima u ovoj oblasti. Takva cirkulacija ideja doprineće da se zrno po zrno jednog dana iskristališe jedinstvena, svima prihvatljiva teorija nastanka univerzuma. Iako se radi o jednom od najsloženijih naučnih problema, njihova knjiga je toliko prepuna najčudnijih podataka i toliko dinamična da se mora čitati iz jednog daha. U suštini, autori jesu na istoj liniji kao Ašterkar i njegova grupa, ali se u nekim idejama i temeljno razlikuju.

„Tokom čitave ove knjige”, pišu autori, „branili smo drugačiju ideju u odnosu na standardne o nastanku vremena i različitu koncepciju postanka sveta. One su potpuno saglasne sa ubeđenjem svetog Avgustina, po kome ,svet nije sačinjen u vremenu, već od vremena’. Naša ideja je ta da je samo poreklo tog univerzuma matematičke prirode: ispod fizičkog sveta, tog krajnje čvrstog sveta na našem nivou, postoji druga stvarnost, maglina brojeva, matematička suština, informacija. Mi smo u traganju za ovom informacijom otišli do početka sveta. A prema principu singulariteta koji smo postavili na osnovu Fon Nojmanovih algebri, svaka tačka prostor-vremena vezana je za Početni singularitet topološkim talasom”.

Da li to znači da se ovde ponovo susrećemo sa idejama koje su nekoliko hiljada godina starije od našeg naučnog korpusa? Da li se u pre-svetu, tako različitom od opipljivog, stvarnog stanja našeg sveta, krije ne-svet, informacija, misaona tvorevina, um kao ovaploćenje božanstva?

Autori su vrlo blizu takve ideje. „Šta to znači? Da taj početak, začudo, nije smeštan samo u dalekoj, skoro nestvarnoj prošlosti – on je usađen i u sve predmete koji nas okružuju, pa i u nas same. („Bog je u nama”, ideja koju sve religije već vekovima ponavljaju – prim. aut.). To je Plankova dužina. Ona je tu, pod našim nogama, u svetlosnom zraku, svako od nas je drži u ruci… A priroda ovog singulariteta na kome počiva sve što postoji leži, u najdubljem smislu, u informaciji”.

Bez obzira da li su u pravu ili ne, ne može im se odreći zahvalnost za izuzetno vredno i uzbudljivo naučno štivo.

 

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

One Response do “BOG SE ZOVE PLANKOVA DUŽINA”

  1. Miodrag каже:

    Poreklo matematike i harmonije uopšte se ne može shvatiti bez ideje o sveprisutnom večno oscilujućem medijumu – etru. Oscilovanje etra (čvrstog, gustog i kompaktnog medijuma) uzrokuje stvaranje i prostiranje sfernih talasa kroz nepokretno telo etra. Talasi se nižu u takvom poretku da se prečnici širećih sfera neprekidno nalaze u razmeri zlatnog preseka. Bacite kamenčić u vodu, napravite desetak snimaka i videćete na svakoj od fotografija da se prečnici kružnica nalaze u poretku zlatnog preseka. To je zato što se i ispoljene nuklearne etarske oscilacije prostiru po istom „pravilniku“. http://www.etar.rs

Ostavite komentar na Miodrag