VITALNA SILA: OD NAUKE DO EZOTERIJE I NATRAG (ANIMALNI MAGNETIZAM / ODIČKA SILA/VRIL) (1. deo)

piše: Miša Vasić

Uprkos odsustvu verbalno-kognitivne artikulacije, svako od nas, na telesno-mentalnom nivou, egzaktno zna šta je to vitalna sila. Osećaj sreće i blagostanja, ili obrnuto –osećaj nezadovoljstva i psihofizičke neugodnosti, diskursivno regrediran na nivo ’puke subjektivnosti’ predstavlja osnovu na kojoj se, vrlinom ispunjenosti i sreće, održava zdravlje, ili, s druge strane, utire put ka izloženosti svakovrsnim bolestima. ’Energija’ (pozitivna ili negativna) koja nas psihohabitualno ispunjava, a ne može se direktno izmeriti mernim instrumentima, iako posreduje prema zdravlju ili bolesti, jeste vitalna sila.

Svaki pojedinac je svestan ove energije na ’intuitivno-subjektivnom nivou’, dok u intersubjektivnim odnosima može i kod drugih prepoznati istu.To je razlog okupljanja ljudi oko srećnih, blagorodnih osoba, te izbegavanja ljudi sa disfunkcionalnim psihičko-telesnim funkcijama, koji ispoljavaju širok dijapazon ispoljavanja negativne energije: od agresije do depresije.

Iako svaki pojedinac svakodnevno introvertno doživljava  vitalnu silu kod sebe i drugih, a čak i biva predmetom njene i, posledično, sopstvene psiho-habitualne transformacije usled dejstava živih (i neživih!) objekata iz svoje okoline – on ove činjenice i relacije ne može lako verbalizovati – jer one nisu predmet istraživanja ’zvanične’ nauke.Zbog toga, na nivou sistemsko-kognitivnih kategorija, one, oficijelno, uopšte i –  „ne postoje“.

Prvobitno predmet ezoterije, a potom, ozbiljnih naučnih istraživanja, ’vitalna sila’ je tokom XX veka prognana nazad ka polju delatnosti spiritualnih entuzijasta. Današnja nauka, koja je nerazdvojiva od naučne ideologije, prethodno opisane fenomene smešta u oblast ’stvari koje se ne mogu objasniti naučnim sredstvima’. Uzrok tome je činjenica da se one ne mogu direktno izmeriti postojećim mernim uređajima, te izraziti kolokvijalno dogovorenim mernim jedinicama tj. osnovnim i/ili izvedenim fizičkim veličinama. Međutim, recentni pokušaji ozbiljnijeg pristupa ovoj temi sa naučne tačke gledišta, naslanjajući se na vekovnu serioznu evropsku scijentističko-eksperimentatorsku tradiciju, a ispunjeni inovativnim tehnološko-spiritualnim pristupom, probijaju barijeru ideološke stigmatizacije ’nadrinaučnosti’. Oni vraćaju vitalnu silu u ’laboratorijske’ ogledne uslove u kojima vlada čista empirija dobijenih i proverljivih rezultata objektivnih naučnih istraživanja.

Iako ignorisana od strane naučnika kognitivno-materijalističke provinijencije, vitalna sila je već milenijumima poznata u različitim duhovnim tradicijama.

Hinduizam uči  da je za kontinuitet psiho-fizičke strukture živih bića neizbežno prisustvo „prane“ (što na sanskritu znači – „vitalna sila“). Najraniji opis ove sile se može naći u Vedama drevne Indije (oko 1500 p.n.e.). Drevni Indusi su (ispravno  ali redukovano) shvatali da je ’prana’vezana za ritam srca i frekvenciju disanja. Ona ulazi u telo putem dahai putem sistema cirkulacije telesnih tečnosti, i na taj način dospeva do svake ćelije organizma. Ovaj koncept je blizak ranim evropskim proto-energetskim medicinskim teorijama (sistem ’4 telesne tečnosti’, nosilaca ljudske energije – potiče iz drevne Mesopotamije a do vrhunca ga je doveo rimski lekar Galen iz Pergama u II veku n.e.). Može zaključiti da je ovakva definicija ’vitalne sile’ ograničena u odnosu na širi pristup evropskih naučnika iz XIX veka i potonje istraživače, o čemu će više biti reči na narednim stranicama ovog teksta.

Na Dalekom Istoku,  filozofsko-ezoterni koncept „Či“ energije, prema najranijim spisima kineskog filozofa Menikusa (IV v. p. n. e.)baštinika konfučijanskog nasleđa, opisao ju je  kao  sveprožimajuću – kako u univerzumu, tako i u čoveku. Menikus je tvrdio da je „či“ ultimativan  za održavanje bića u životu, a da se posebnim psiho-fizičkim tehnikama, etikom i posvećenošću, održava u balansu kako unutar tela, tako i prema spoljnom svetu. „Či“ energija predstavlja esenciju moćiistočnjačkih borilačkih veština poput „Kung Fu“-a, ili „Aikido“-a, kao i sistema harmonizacije prostora kao što je  „Feng Shui“.

Kako je reč o univerzalnoj prirodnoj pojavi, životna sila je poznata i u drugim spiritualnim tradicijama – u tibetanskom budizmu, npr. pod nazivom „Lung“.  Judeo-hrišćanska tradicija je bila posve svesna postojanja vitalne sile, i načina njenog dejstva. Odlomak iz „Biblije“ opisuje mehanizam isceljenja putem energetskog harmonizovanja posredstvom dodira, transferom vitalne sile:

„(17) Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog (18) nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. (19) Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.“Evanđelje po Luki (6, 17 -19)

Štaviše, autentična hrišćanska tradicija govori o pragmatičnim aspektima duhovnosti, te realnosti transformacije psiho-fizičkih karakteristika do visokog stepena harmonizacije sa prirodom. Ona nagoveštava isceliteljske sposobnosti analogne onima koje će biti karakteristične za neke tehnike vladanja vitalnom silom o kojima će biti reči kasnije:

„(17) A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, (18) zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.“ – Evanđelje po Marku (16, 17-18)

Međutim, po zakonu enantiodromije, spiritualni input hrišćanskog transmutiranja ljudske telesno-mentalne osobnosti  u pravcu vladanja nad  prirodnim zakonima putem duhovnog očišćenja i posledične harmonizacije prirodne sile, te širenja zdravlja i pozitivne energije – prelazi u svoju suprotnost. Tako, slede vekovi sholastičke ideološke stagnacije, u kojima se istinska duhovna moć emaniranog Jastva pretvara u teoretske postulate, mehaničke rituale i artificijelno ograničavanje slobode mišljenja i delanja.

Tokom XIV veka, sa pojavom Renesanse u Evropi, i pored moćnih inkvizitorskih pretnji slobodi mišljenja, počinju da se naziru novi modeli i diskursi u svim oblastima.  Na delu je povratak zaboravljenim znanjima antičkog sveta, oličen u umetničkim delima baziranim na revitalizovanim principima harmonije, kako pri predstavljanju idealnih proporcija ljudskog tela (upotrebom pitagorejskog zlatnog preseka), tako u arhitekturi ili muzici.

Baština filozofa Antičke Grčke se iznova otkriva Evropljanima slobodnog duha – putem mnoštva dela antičkih mislilaca, koja su se iznenada pojavila u vidu originalnih spisa na starogrčkom kao posledica priliva mnogobrojnih  grčkih izbeglica iz Vizantije nakon pada istočnog rimskog carstva 1453. Vizantija je vekovima raspolagala neiscrpno dragocenim originalnim tekstovima drevnih mudraca – ali ih je koristila samo za kreiranje ezoterijske osnove teorijske interpretacije ortodoksnog hrišćanstva, te njihova puka teološka instrumentalizacija nije doprinela realnom, empirijskom napretku nauke.

Međutim, lokalno morfičko polje kao ’nematerijalni generator transformacije kolektivne psihe’ tokom XIV, XV veka i nadalje evoluira svest građana u evropskim zemljama, u smislu iluminacije koja ’otvara oči’ za novo čitanje arhajskih filozofskih manuskriptaiz vizantijskog nasleđa. I dalje preovladava hrišćanski pogled na svet, ali obogaćen antičkim znanjima, što vodi ka otvaranju novih horizonata u umetnosti i –nauci.

1493., Četiri decenije nakon pada Konstantinopolja, u selu  Einsiedeln u Švajcarskoj, rođena je ličnost koja predstavlja paradigmu doba o kome govorimo, i koja će se po prvi put u istoriji, na naučni način (pri čemu se tadašnja nauka nije striktno odvajala od alhemije ili astologije npr. – i one su smatrane egzaktnim naukama)  baviti istraživanjem i implementacijom fenomena vitalne sile, iako je nikada nije egzaktno imenovala ili izdvojila kao zaseban fenomen. Reč je o Paracelsusu (puno ime: Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim, nadimak dobio po rimskom enciklopedisti Aulus Cornelius Celsusu iz I veka, poznatog po traktatu o medicini).

Rođen od strane nemačkog hemičara i lekara iz Švabije, i majke švajcarkinje, Paraselsus je često menjao mesto boravka – od detinjstva u Villachu (Austrija), preko humanističko-teološkog školovanja u manastirskoj školi Opatiji svetog Pavla (Lavanttal, Austrija), do medicinskih studija  na Bazelskom univerzitetu i u Beču, te sticanja  doktorskog stepena na Univerzitetu u Ferari (Emilia-Romagna, Italija) tokom 1515.

Nakon završetka studija, putovao je po raznim evropskim zemljama, Boravio je, u svojstvu lekara i naučnika, između ostalog i u   Španiji, Rusiji, Nemačkoj, Francusku, i Švedskoj.

Bio je prvi lekar koji eksperimentiše sa hemikalijama i biljkama, te koristi hemijske supstance i minerale za lečenje ljudi. Tokom 1526. godine inaugurisao je naziv “zink”, baziran na emanaciji oštrih  kristala nakon topljenja,što ga je asociralo na staronemačku reč  „zinke“.Ljudsko telo je proučavao eksperimentima.U svojim oglednim laboratorijama je istraživao ekstrakte biljaka, minerale, i razne hemijske elemente i jedinjenja, te njihovo dejstvo na čoveka.

Izumitelj je laudanum-a, tinkture opijuma veoma uobičajene do XIX veka. Paracelsusovo glavno delo “O rudarskoj bolesti i drugim bolestima rudara”opisuje opasnosti kojima su rudari izloženi, zajedno sa opcijama prevencije i lečenja. Takođe je napisao anatomsko-fiziološku studiju koja je bila revolucionarna u to vreme.

Pokrenut sopstvenom devizom –  „Alterius non sit qui suus esse potest“ što znači  “ Neka ne bude tuđi sluga ko može biti svoj gospodar“, krenuo je putem mentalne i naučničke individuacije, proučavajući oblasti koje su ga usavršavale u tom pravcu: alhemiju, hermetičku (neoplatonističku i pitagorejsku) filozofiju,  i astrologiju. Sva stečena znanja je aktivno koristio pri lečenju, sintetišući duhovne i prirodne sile isceljenja. To ga čini proto-homeopatom, ali i ‘ocem’ farmakologije.

Bivajući svestan delovanja vitalne sile kroz isceljujuće simbole, kao ‘okidače’ za generisanje isceljujuće transformacije psihe, te regeneracije balansa psiho-habitualnog kontinuuma koja vodi fizičkom ozdravljenju, projektovao je  talismane za različite bolesti baš kao i talismane za svaki znak zodijaka. Kreirao je i “Alfabet Magova”, za graviranje anđeoskih imena na talismane.

Shvatao je značaj energije skrivene u ljudskom nesvesnom, koju je kod pacijenata aktivirao talismanima. Štaviše, prvi je u medicinsku praksu uveo termin  “nesvesno”. U svom delu Von den Krankeiten (O bolestima), piše:

„Tako, uzrok bolesti chorea lasciva je samo tačka gledišta ili ideja, pretpostavljena imaginacijom, koja škodi onima, koji veruju u to. Ova tačka gledišta i ideja predstavljaju poreklo bolesti i kod dece i kod odraslih. Kod dece je uzrok takođe imaginacija, bazirana ne na mišljenju već na percepciji, jer su nešto čula ili videla. Razlog je ovaj: njihov vid i sluh su tako jaki da nesvesno imaju fantazije o onome o čemu su čuli i videli.”

Kao alhemičar, Paracelsus je smatrao da se celokupan univerzum sastoji iz 3 spiritualne supstance –prvobitne trijade a to su: živa, sumpor i so. Oni predstavljaju prirodne simbole, te se alhemijskiproces tretiranja ovih materijalnih elementa odražava na spiritualnu transformaciju svesti alhemičara.  Živa,tako, predstavlja faktor promene (topivost, isparljivost) tj. simbolički reprezentuje duh (moć mašte, etički kodeks, viša stanja svesti). Sumpor predstavlja faktor povezivanja materijalnog sveta i zakona promene  (vatra) a na planu simbola  otelotvoruje dušu, (nagoni, želje, osećanja).So predstavlja  soldifikujući/supstancijalni faktor (čvrstoća, nezapaljivost, postojanost oblika) – a na simboličkom nivou, to je ljudsko telo. Naprimer, kada je neka supstanca izložena plamenu, proizvodi sagorevanja reflektuju njenudinamičku strukturu: dim odražava živu, plamen odražava sumpor, a pepeo odražava so.

Prvobitna trijada ukazuje na vezu između prirodnih zakona i telesnog funkcionisanja.Paracelsus je smatrao  su bolest i zdravlje povezani sa harmonijom čoveka (mikrokosmos) i prirode (makrokosmos). Prisetimo se konepta “Či” energije i videćemo da je Paracelsusov diskurs bio tesno povezan sa vitalnom silom – sveprisutnom u svemiru, čiji slobodan tok generiše zdravlje, dok njen  odliv – donosi bolest. Vitalna sila je ta, koja je posrednik između duhovnih aspekata prirodnih zakona i njihovih odraza na materijalnom planu. Kao rezultat ove hermetičke ideje harmonije, makrokosmos univerzuma se predstavlja u svakom pojedincu kao mikrokosmos.

Katedre renesansnih filozofa i ezoterika su u XVI veku, primenom Pitagorinih skala,  učile da postoji  sedam  centara (ili glavnih organa) u čoveku, sedam  metala na Zemlji i sedam planeta na nebu, (kao i sedam nota u muzici).

KONCEPT HARMONIJE ELEMENATA I ORGANA
PLANETA METAL ORGAN
SUNCE ZLATO SRCE
MESEC SREBRO MOZAK
JUPITER LIM JETRA
VENERA BAKAR BUBREZI
SATURN OLOVO SLEZINA
MARS GVOŽĐE ŽUČNA KESA
MERKUR ŽIVA PLUĆA

 

 

 

 

 

 

Svi prirodni procesi i strukture su međuzavisni, simetrični i hijerarhijsko-simboličlki povezani vrlinom prirodnih zakona višeg (spiritualnog) i nižeg (materijalno-enegretskog) reda. Ovo je osnova Paracelsusove proto-homeopatske paradigme. Ali  i Paracelsusova proto-farmakologija ima spiritualnu osnovu izraženu kroz zakon harmonije: ljudi moraju procesuirati precizno determinisane  balanse minerala u svojim telima, a telesne bolesti mogu biti izlečene hemijskim lekovima. Najzad, spajanje hemije i metafizike rezultira i, danas tako neophodnom, sintezom farmakologije i homeopatije, što je izraženo kroz Paracelsusovo shvatanje:

„Sve stvari su otrovne, i ništa nije bez otrova; samo doza omogućava nečemu da ne bude otrovno”.

Usled ezoternog zakona simpatije, tj. zakona međusobne povezanosti svih živih i neživih entiteta i sila kosmosa na osnovu analogije, sledi da  minerali, biljke i njihove kombinacije bivaju ishodištem svih mogućih otrova, ali  jednovremeno  i lekova. Otrovi izazivaju bolesti, ali ih i leče,  usled interakcije sličnog sa sličnim (alhemijskim postupkom, na astralnom planu – zlo isteruje zlo i iz ‘nigreda’(‘crnila’) se realizuje ‘kamen mudrosti’) . Zakon pitagorejske simetrije između duhovnog i materijalnog sveta  odražava se kroz postupak isceljenja: uz odgovarajuću dozu, otrov leči bolest. Paracelsus je doživljavao svemir kao živi organizam prožet ujedinjijućim životodavnim duhom (mi bi smo rekli: vitalnom silom), a sve to u celini, uključujući i čoveka, jeste paradigmatična panteistička predstava boga svojstvena prosvetljenom čoveku renesanse.

Konačno, Paracelsus, u svom delu “De Vita Longa” (“O dugom životu”) iz 1527., uvodi posredno pojam vitalne sile:

“Dve su u čoveku životne moći, jedna prirodna i ona je aktuelna sve do kraja života. Druga je vazdušna (Aeria) i unjoj ništa nije telesno. Stoga, završavamo našu knjigu netelesnim stvarima. Ubogi su u ovom smislu oni smrtnici kojima je priroda uskratila najviše i najbolje blago (koje u sebi sadrži carstvo prirode), naime svetlost prirode (Lux Naturae).”

Paracelsus je bio genijalni pionior, renesansni Homo universalis, koji je, intuitivno, kombinujući medicinu, astrologiju i alhemiju, kreirao homeopatske principe i operisao vitalnom silom kao elementom u strukturi svog holističkog principa. Međutim, to svakako još uvek nije bio striktno naučni pristup fenomenu. Prvi čovek koji je fenomen vitalne sile tretirao na posve kognitivni, scijentistički način, bio je Franz Anton Mesmer (1734 –1815).

Mesmer je rođen Iznangu u Švabiji, Nemačka, Nakon studiranja na Jezuitskom univerzitetu u Dilingenu i Ingolstadtu, nastavio je studije medicine na univerzitetu u Beču 1759. Tokom 1766., objavio je doktorsku disertaciju sa latinskim nazivom “De planetarum influxu in corpus humanum”(O uticaju planeta na ljudsko telo), koja se bavila uticajem Meseca i planeta na ljudsko telo i njegove bolesti. Pri tome, nije uzimao u obzir astrološke uticaje – već uticaj gravitacione sile Meseca na plimu i oseku ljudskih fluida. Mesmer nije bio metafizičar, već- pionir u eksperimentalnom i pragmatičnom tretiranju fenomena, kojima se pre njega, u najvećoj meri, bavila metafizika.

Bio je znameniti  iscelitelj svoga doba, i delao je u Beču i Parizu. Empirijski je otkrio  prirodni transfer energije između animalnih i neanimalnih objekata. Taj transfer je nazvao animalnim magnetizmom, a splet dejstava spiritualnih sila je sveo pod termin “mesmerizam”.  Mesmerizam se smatra formom vitalizma i  u stvari, predstavlja isto što i “či”, “prana”, “prirodna svetlost”  koja strujikroz različite kanale u telu, a prisutna je i u svim drugim telima u okolini. Naravno, radi se o vitalnoj sili.

Poput alhemičara i Paracelsusa (kao i današnjih psihoterapeuta ili homeopata), i Mesmer je shvatao da “zlo isteruje zlo” i otrov leči, te je pomoću sopstvenog dara prenošenja vitalne sile (tj. animalnog magnetizma) na duge ljude, kod njih upravo izazivao snažno ispoljavanje simptoma, te bi ih zakonom enantiodromije anulirao i vodio ka isceljenju.

Mesmer je delovao na pojedince, a sprovodio je i grupne terapije. Kolenima bi dodirivao pacijentova kolena, tretirao njegove palčeve pritiskom ruke, veoma izražajno bi ga gledao direktno u oči. Zatim bi izvodio „kretnje“, pomerajući svoje ruke od pacijentovih ramena duž čitavog tela. Potom bi izvršio pritisak na  pacijentov hipohondrijumski region (oblast ispod dijafragme), i dugo bi tu držao svoje dlanove. Mnogi pacijenti bi osetili čudne čulne senzacije ili bi doživljavali ritmična podrhtavanja tj. ulazili bi u krize nervnog sistema, koje su, kako je Mesmer verovao (i u praksi se pokazalo efikasnim), vodile ka izlečenju.

Do 80-ih godina XVIII veka,  Mesmer je, budući uspešan iscelitelj, postao veoma poznat u javnosti, te je, zbog nedostatka vremena za individualne terapije, prešao na rad sa grupama pacijenata. Zato je sprovodio grupne seanse, pod nazivom „baquet“ (“posuda”).

Tipična terapija, po svedočenju pacijenata toga doba  (a bila je u pitanju mahom  pariska aristojkratija) bi izgledala ovako: u centru prostorije je visoka posuda, lokalno nazvana „baquet“(drvena posuda). Oko nje sedi grupa ljudi. blizu ivice poklopca koji je pokriva, probušeni su otvori a u te otvore su stavljene gvozdene šipke, savijene pod pravim uglovima, visina prilagođenih svakom pacijentu, tj. njegovom obolelom organu. Broj šipki odgovara broju pacijenata.  Pored ovih šipki, posuda je povezana sa pacijentima, koji se za nju drže jedan po jedan i formiraju krug. Zatim sledi transfer animalnog magnetizma tj. proces mesmerizma počinje. Mesmer emituje  fluid mahanjem ruku ili fokusiranim pogledom, bez telesnog kontakta. Kod pacijenata započinju podrhtavanja, osećaji topline ili hladnoće, koje mesmer izaziva i anulira po svojoj volji, pukim mahanjem rukama. Krajnji vid krize usled dejstva mesmerizma je fenomen somnabulizma, u kome se ogoljeno ispoljavaju arhetipovi kolektivnog nesvesnog kod pacijenta –egzaktno oni,  koji su potpražni uzrok bolesti, na psihičkom nivou. Tu je reč o „mesmerizovanom stanju“ ili „mesmerizovanom spavanju“ kako su nazivana  stanja somnabulne svesti izazvana od strane magnetizera (Mesmera). Nakon jedne ili nekoliko seansi, uspostavlja se energetski balans kod bolesnika i oni pomoću ovih posve nematerijalnih sredstava kreću putem isceljenja. Valja napomenuti da se ovde nikako ne radi o hipnozi, već o čistom transferu energije, nemerljive postojećim instrumentima. Mesmer je kao magnetizer prenosio sopstveni animalni magnetizam na pacijente – ili je smanjivao stepen njihove namagnetisanosti. Tako bi obezbedio balans tokova vitalnog fluida, i obezbedio skok nečijeg imunološkog sistema, te eliminisao uslove pogodne za nastanjak i razvoj bolesti.

Animalni magnetizam je Mesmer shvatao kao vezu čoveka i kosmosa na  psihološkom, humanom i kosmološkom nivou. To je fenomen uzajamnog dejstva između čoveka i kosmosa. On je verovao da je energija kojh tretira zapravo “univerzailni fluid”- suptilni fluid energije, izvor života i zdravlja, koji ispunjava kosmos i pokreće ga. Ovaj fluid je nevidljiva veza, enegretska matrica koja definiše esenciju nmaterire, posrednik između čistog sveta ideja i materijalne tvorevine. To je, kako već prepoznajemo, životna sila, poznata milenijumima, a sada racionalno naučno (terapeutski) tretirana radi isceljenja.

Suština zdravlja je u slobodnom kretanju “univerzalnog fluida”. Blokade cirkulacije dovode do bolesti. Današnja energetska alternativna medicina (masaže, bioenergetika, kvantna medicina i sl.) se u potpunosti zasniva na ovim postulatimaMesmer je njen rodonačelnik. Mesmer je upotrebljavao drevna znanja na praktičan način. On je verovao da je animalni magnetizam  prisutan u svim ljudima, da svi mogu da koriste vitalni fluid ili životnu silu za terapeutske svrhe. Dovoljno je da se svaki čitalac ovih redova priseti koliko puta mu je nečija odgovarajuća reč, dodir ili emotivna naklonost odagnala glavobolju ili slične probleme, pa će uvideti koliko je Mesmerov postulat tačan.

Problem za ortiodoksne, materijalističko-ideološki  orijentisane naučnike je činjenica da fluid nije merljiva supstanca koja ima npr. zapreminu, težinu, masu, volumen, može se  kondenzovati i sl., već je to životna silakoja se prepoznaje kroz moć transformacije živih bića.Mesmerje tvrdio da se univerzalni fluid (tj. vitalna  sila) može osetiti čulima samo na subjektivnom nivou, te je animalni magnetizam, takođe, ova osetljivost, koju on naziva “šestim čulom”.  Samo osećaj može biti merodavan.Ova postavka, iako posve egzaktna, uznemirava sholastičko-karijeristički duh tadašnje oficijelne naučne elite. Zato je tokom 1784.,  Francuska kraljevska komisija (koju je imenovao lično kralj Luj XVI) proučavala je Mesmerov magnetni fluid, pokušavajući da ga naučno opravda ili pak da ga opovrgne. Nakon (ciljano!) nedovoljno sistematskih ispitivanja, te redukovane interpretacije rezultata opita, zaključila je  da su Mesmerova lečenja zaista lekovita,  ali i da nema dokaza o egzistenciji magnetnog fluida (razumljivo, kada ne postoje naučni instrumenti koji bi ga mogli izmeriti – kao što u XVIII veku nisu postojali rendgenski aparati, što ne dokazuje nepostojanje x-zraka).Konačno: efekti animalnog magnertizma su bazirani na mašti i subjektivnoj sugestiji. Znameniti naučnici toga doba – Benjamin Franklin i Antoine Lavoisier su samo neka od imena koja su učestvovala u komisiji, ali jedino je Antoine Laurent de Jussieu odbio da potpiše izveštaj, i pored pretnji sa najvišeg nivoa, jer izveštaj komisije nije odgovarao činjenicama do kojih je došla, te se svodi na kontradiktornost kompenzovanu ideološkim stavom.

Nakon prve, formirane su još dve komisije, sa suprotstavljenim stavovima. Istina je, da, iako teoretsko-sholastičke osnove teorije animalnog magnetizma (u ravni mehanicističko-materijalističkog pogleda na svet) nisu izvodljive,Mesmerovonedvosmisleno uspešno isceliteljsko delo govori samo za sebe.  Njegove terorijske postavke, kontradiktorne i nerazumljive za duh vremena XVIII i ranog XIX veka, spiritualno orijentisanim naučnicima  XXI veka deluju posve blisko. U traktatu “Predlozi povodom animalnog magnetizma” (1779.), Anton Mesmer je definisao svoje stavove:

1.         Postoji međusobno uzvratni uticaj između nebeskih tela, zemlje, i živih bića.

2.         Fluid koji se univerzalno širi, tako kontinualno-kao da ne priznaje vakuum, neuporedivo suptilan, i prirodno podložan primanju, umnožavanju i komuniciranju svih motornih poremećaja, jeste sredstvo ovog uticaja.

3.         Ova recipročna akcija jeste predmet mehaničkih zakona, koje još uvek nismo spoznali.

4.         Iz ove akcije rezultiraju alternativni efekti, koje možemo smatrati fluksom (protokom) i odlivom.

5.         Ovaj odliv je manje ili više uopšten, manje ili više poseban, manje ili više blagotvoran, u skladu sa prirodom uzroka koji ga determinišu.

6.         Putem ove akcije, najuniverzalnije koja postoji u prirodi, ispunjavaju se aktivni odnosi između nebeskih tela, Zemlje, i njenih sastavnih delova.

7.         Osobine materije i organske supstance zavise od ove akcije.

8.         Animalno telo doživljava aktivne posledice ovog pokretača, i direktno je pod uticajem njegovog prodora u nervnu supstancu.

9.         Prikazuju se osobine, slično kao kod magneta, posebno u ljudskom telu, u kome se takođe mogu razlikovati raznovrsni i opozitni polovi, i mogu međusobno da komuniciraju, da se menjaju, da budu uništeni i da osnažuju. Može se opservirati čak i fenomen deklinacije.                 .

10.       Osobina ljudskog tela koja ga čini  podložnom uticaju nebeskih tela, i uzajamnom dejstvu sa okruženjem, manifestuje analogiju sa magnetom, i usled toga sam odlučio da usvojim termin animalni magnetizam.

11.       Akcija i dejstvo animalnog magnetizma, ovako karakterisana, može da komunicira sa drugim živim i neživim telima. Obe ove klase tela, međutim, variraju u svojoj prijemčivosti.

12.       Eksperimenti pokazuju postojanje difuzije materije, dovoljno suptilne da prodire kroz sva tela bez ikakvog značajnog gubitka energije.

13.       Ovo svojstvo može biti pojačano i podvrgntuto difuziji putem ovakvih tela.

14.       Njegovo dejstvo se uspostavlja na daljinu, bez pomoći posredne supstance.

15.       Ono je, kao svetlo, pojačano i reflektovano ogledalima.

16.       Ono je saopšteno, rašireno i pojačano putem zvuka.

17.       Ovo magnetno svojstvo može biti akumulirano, koncentrisano, i transportovano.

18.       Rekao sam da pokretna tela nisu sva podjednako prijemčiva; u nekim primerima imaju čak opozitnu osobinu da je njihovo prisustvo dovoljno da uništi sve efekte magnetizma u odnosu na druga tela.

19.       Opozitno svojstvo takođe prodire u sva tela: ono takođe može biti saopšteno, rašireno, akumulirano, koncentrisano, i transportovano, reflektovano ogledalima, i saopšteno zvukom. Ovo ne konstituiše samo negativno, već i pozitivno opozitno svojstvo.

20.       Magnet, bilo prirodni ili veštački, je, kao i druga tela, prijemčiv u odnosu na animalni magnetizam, i čak sa opozitnim svojstvima: ni u jednom slučaju dejstva na vatru, ili iglu [kompasa], one uopšte  ne pokazuju znake promena, što pokazuje da se princip animalnog magnetizma esencijalno razlikuje od mineralnog magnetizma.

21.       Ovaj sistem baca novo svetlo na prirodu vatre i svetlosti, baš kao i na teoriju gravitacije, plime i oseke, magneta i elektriciteta.

22.       On uči da magnet, kao i veštački elektricitet, imaju, u odnosu na bolesti,  osobine  zajedničke mnoštvu drugih faktora koje nam priroda predstavlja, i da, ako je njihova upotreba praćena korisnim rezultatima, to dugujemo animalnom magnetizmu.

23.       Ove činjenice pokazuju, u skladu sa praktičnim pravilima koje sam na putu da ustanovim, da će ovi principi nervne bolesti izlečiti direktno, a druge bolesti – indiretno.

24.       Pomoću animalnog magnetizma, lekar kroz prosvetljenje shvata  kako da upotrebi lek, i može usavršiti dejstvo, a takođe i provocirati direktnu blagotvornu krizu, i uz to je može kompletno kontrolisati.

25.       Pri saopštavanju svog metoda, ja ću, putem nove teorije materije, demonstrirati univerzalnu korisnost principa koje nastojim da ustanovim.

26.       Posedujući ovo znanje, lekar može sa izvesnošću prosuđivati poreklo, prirodu i razvoj bolesti, koliko god komplikovani mogu biti; on može ometati njihov razvoj i izvesti lečenje bez eksponiranja pacijenta opasnim i tegobnim posledicama, bez obzira na starost, temperament i pol. Čak i trudnice, i tokom porođaja, mogu ubrati ove plodove.

27.       Ova doktrina će konačno omogućiti lekaru da odlučuje o zdravlju svakog pojedinca, i o prisustvu bolesti kojima može biti izložen. U tom smislu, umetnost lečenja može biti dovedena do apsolutne perfekcije.”

Dok je Paracelsusovo nasleđe vezano za vitalnu silu, do skoro (tj. do pojave šire upotrebe homeopatije),  bilo predmet elitističkih entuzijasta sklonih ezoteriji, Mesmerov uticaj je bio sve drugo do zanemarljiv. On je bio slavna ličnost, a efikasne terapeutske seanse u visokim pariskim krugovima ostavle su snažan odjek u javnosti. On je izazvao burne reakcije u naučnim (i političkim, budući sklon nadolazećoj revoluciji i evolutivnom toku političke svesti Francuske toga doba)krugovima o čemu smo već pisali na ovim stranicama. Njegova baština, i pored (neubedljivih) pokušaja osporavanja, ostala je da živi.

Sledbenici su, koristeći njegovo znanje i iskustvo, nastavili da se bave mesmerizmom, paralelno unapređujući medicinsku praksu i, što je uobičajena pojava u svim oblastima, stvarajući hermetičan doktrinarni sistem baziran na Mesmerovim teorijskim postavkama.

Inspirisan postvarenim rezultatima Mesmerizma, Baron Dr. Karl Ludwig von Reichenbach(1788 –1869)  je ostao posve s one strane divinizacije i osporavanja. On je dao dramatično značajan doprinos razvoju nauke, svojim postignućem ispitivanja fenomena koji stoje iza animalnog magnetizma. Reichenbach je problemu vitalne sile pristupio strogo scijentistički, ostavši van sfere bilo kakve pragmatične primene. Deduktivno-spekulativno-ulitaristički aspekti fenomena uopšte ga  nisu interesovali – objektivnim okom eksperimentatora-istraživača transferisao ga je u sferu opservacije i empirije. Reichenbach se prvi usudio da ono, što je milenijumima bilo predmet spiritualnih tradicija i intuitivnih pojedinačnih entuzijasta-praktičara trensferiše u ’sterilne’ ’laboratorijske’ uslove, hrabro – bez unapred očekivanog ishoda eksperimenata.

Baron Reichenbach je primer istinske elitne ličnosti svoga doba. Aristokrat i industrijalac, empirist i pragmatičar kako u sferama ekonomije i tehnologije, tako i potonjim naučnim istraživanjima i signifikantnim otkrićima iz domena konvencionalne nauke kojoj je dao osoben doprinos. Vanredno obrazovan, doktorirao je filozofiju na uglednom UniverzitetuTübingen(osnovanom 1477.) u Baden-Württembergu, Nemačka. Rezultati njegovog pregalačkog posvećenja klasičnoj hemiji, kako u to doba, tako i danas, prepoznati i priznati, obezbeđuju mučlanstvo u prestižnoj Pruskoj akademiji nauka.

Inspirisan scijentističko-tehnološko-industrijskim progresom, tipičnim za XIX vek, izučavao je metalurška i proto-idustrijska postignuća metalurških manufaktura u Nemačkoj i inostranstvu. Svoja iskustva je primenio putem osnivanja i rukovođenja sopstvenom prestižnom kompanijom za preradu metala u Scwarzwaldu i Badenu. Vođen pragmatskim duhom, ostvario je značajna, pionirska dela u oblasti geologije, napisavši studiju„Geologische Mitteilungen aus Mähren“ („Geološka izdanja iz Moravske“).

Rukovodio je  melalurško-hemijskim kompleksom, upravljao topionicama bvožđa, i, paralelno izučavao geologiju, hemiju i prirodne fenomene. Studioznost i posvećenost u misiji unapređenja ekonomsko-industrijskih poslovnih postignuća metalurško-hemijskih postrojenjaputem ekspandiranja polja primenljivih scijentističkih otkrića, postepeno ga vode ka oblasti  ‘akademske’ eksperimentalne nauke.   Reichenbach je sve više naučnik-istraživač a sve manje industrijalac.

U periodu pregalaštva u oblasti eksperimentalne hemije,  od 1830-te do 1834-te,otkrio je mnoštvo ugljovodoničnih komponenti:  parafin,kreozot, eupion i fenol, pitakal i cidreret (sintetička farba), pikamar (baza parfema), i to putem istraživanja kompleksnih produkata destilacije organskih supstanci (katran, ugalj).Specifičnu mešavinu ugljovodoničnih ulja (danas poznatih kao voštani parafin ili ugljena ulja), nazvao je eupion. Pored toga, pronašao je i fenol. Opisujući osobine ovih tada novootkrivenih supstanci u prestižnom  „Novom časopisu za hemiju i fiziku“, vizionarski je predvideo ekonomsko-tržišnu ultimativnost ovih, i njima pridruženih parafina, uz uslov da buduća nauka omogući efikasnije i jeftinije metode njihovog razdvajanja od bitumenskih komponenti.

Baron Reichenbach je svoja polja istraživanja, inspirisana najpre pragmatičnošću poslovanja, a potom i krucijalnim otkrićima do kojih je došao u oblasti hemije,  proširio na celokupno polje prirodnih nauka. Izučavao je magnetizam zemlje, verujući u univerzalnost principa namagnetisanja i polarnosti u svekolikom komosu, kao i to da je zemlja magnetski povezana sa motornim silama svemira.

Tokom 1839.,Baron Von Reichenbach se potpuno povlači iz sfera industrije, ekonomije i primenjene hemije, i okreće se fundamentalnim istraživanjima vezanim za čoveka i njegovo mesto u univerzumu.

Paralelno proučavajući fenomene bazirane na prirodnim zakonima(polarna svetlost, osobine kristala i amorfnih materija te minerala,  elektriciteta, magnetizma i gravitacije) sa fenomenima disfunkcija ljudskog nervnog sistema (hronične bolesti, neurastenija, somnabulizam, histerija, fobija) došao je do zaključka da mora postojati veza između ove dve oblasti, koju je potencijalno moguće empirijski odrediti i matematički tačno definisati.

Na svom kreativnom avanturističkom putu u sfere do tada nedostupne (pa i neupitne) striktno naučnom pogledu na svet, susreo se sa Mesmerovimanimalnim magnetizmom i zaključio ja da mora postojati empirijska potvrda fenomena nematerijalnog kontakta između iscelitelja i bolesnika koji menja psiho-habitualnu strukturu potonjeg, izazivajući krizu, ozdravljenje ili pak pogoršanje bolesti.

BaronVon Reichenbach se uputio u herojski poduhvat serioznog naučnika: preuzeo je  misiju objektivnog opitnog proučavanja i posledičnog  kognitivnog tumačenja Mesmerovog ’univerzalnog fluida’ (tj. vitalne sile). Pošto je vitalna sila tada bila (a i danas je) van domašaja direktne merljivosti postojećim tehničkim instrumentima, rešio je da, do fanatičnog stepena objektivnosti i sistematičnosti, sprovede opsežna ispitivanja delovanja svakovrsnih oblika materije i postojećih prirodnih sila na ljudska bića.

Zadivljujuće otvorenog uma, Reichenbach je, neprestano vođen intelektualnim poštenjem, započeo sa ekperimentima vezanim za van-opsega-neposrednog-merenja-dostupnu interakciju prirode i čoveka, pri čemu je bio lišen ikakvog deduktivnog zastranjenja. Krasili su ga kreativnost, strpljiva opservacija, disciplina i sistematičnost  te sprovođenje ogleda u uslovima koji su mogli obezbediti najveću moguću objektivnost u to doba.Dugotrajno i temeljno  izvođenje opita, i naknadna  interpretacija rezultata fokusirana isključivo na činjenicama, i danas daju primer kako treba pristupiti posve neistraženim sferama prirodnih fenomena.

Knjiga „Istraživanja o magnetizmu, elektricitetu, toploti i svetlosti u odnosu prema vitalnoj sili“ nam svedoči o eksperimentima koje je Reichenbach sistematski izvodio na svom imanju, svakodnevno i precizno, sagledavajući ispoljavanje fenomena iz svakog ugla, ponavljajući oglede vrlinom nepokolebljivosti da bi izbegao aleatoričke ’statističke greške’ i dosegao nivo zakonitosti. Odvažno se upustio u rizičan poduhvat  traganja za prirodnim zakonom baziranom na pojavama koje se ne mogu direktno izmeriti nijednim poznatim mernim instrumentom, za silom koja se ne može izraziti kombinacijom postojećih fizičkih zakona. Pokušavao je da sistematizuje fizičku veličinu vezanu za fenomen vitalne sile, koja se ne može izvesti od osnovnih i izvedenih fizičkih veličina. Morao je da vidi nevidljivo i izmeri nemerljivo, jer je, poput svakog istinskog pregaoca ljudskog duha, znao da fenomeni koje je proučavao postoje, i ispoljavaju se posve posrednim putem.

Da bi rešio ’kvadraturu kruga’, lucidno i beskompromisno je odlučio da dela sa jedinim mogućem oruđem koje je imao, a to je: ljudska svest. Mistici su milenijumima imali vizije i intuitivne spoznaje nedostupne ljudskom umu. Njihova znanja su se prenosila putem simbola i tajnih učenja. Samo drevni proroci, odabrani od viših sfera, ili pak visoko moralni pojedinci, inicirani putem posebnih rituala, mogli su ’videti mrak’ i ’čuti tišinu’ tj. imati gnostičke uvide o fenomenima nedostupnim ljudima kojima svest nije proširena.

Kako običnim ljudima ovakve psihičke slike i slušno-taktilne predstave nisu bile moguće (a još manje su se mogle registrovati mehaničkim napravama ili drugim artificijelnim aparatima), Reichenbach je odlučio da za svoje ekperimenta koristi ljude, koji su pokazivali spsobnost ekstrasenzorne percepcije – i koje je zvao ’senzitivnima’.

U prvoj fazi eksperimentisanja, radio je sa ljudima koji su patili od raznovrsnih psiho-fizičkih disfunkcija, hroničnih bolesti itd. Odabrao je nekoliko ljudi, različitog pola i starosti, od kojih je sa nekima održavao i prijateljske veze, ili su pak bili deca njegovih prijatelja i sl. Neki od njih su imali hronične fizičke bolesti, drugi akutne glavobolje, treći su pokazivali simptome katalepsije ili somnabulizma.

Reichenbach se bavio uticajem različitih priroda fizičkih supstanci, nebeskih tela, prirodnih sila, ili ljudskog tela na druga ljudska bića. Zaključio je da su ti uticaji egzistirajući i evidentni za sve ljude, iako su dostupni svesnoj percepciji samo onima koji pokazuju ekstrasenzorne moći, koje su, kako je isprva shvatao, uslovljene bolestima koje izazivaju preosetljivost nervnog sistema.

Svrha istraživanja je bila da se pokaže da se iza uticaja elektriciteta, magnetizma, svetlosti, toplote itd., krije dublji, esencijalni uticaj, čulno nedostupan, a koji je univerzalan za sve fenomene u prirodi, a kojina dubljem nivou deluje na ljudski psho-habitualni kontinuum.

Krenuo je sa ispitivanjem magnetizma. Različiti dobrovoljci, od blago senzitivne Marije Nowotny, pa do izrazito osetljive Barbare Reichel, intenzivno su reagovali na ’nevidljive’ uticaje. Ricenbach bi ih postavio u potpuno mračnu prostoriju, u koju bi stavio magnete različitih veličina i snage. Nakon nekoliko sati, dobrovoljci bi videli svetlosne ’aure’ oko magneta. Polarizacija magneta bi izazivala različitu polarizaciju, kolorit, intenzitet i oblik aure u percepciji svetlosti kod različitih pacijenata. Međutim, sve moguće preomene koje je Richenbah činio su izazivale uvek identično respondiranje kod dobrovoljaca na pojedinačnom nivou. Stoga je zaključio da je u pitanju prirodni zakon, koji uvek deluje istovetno, ali se percipira (u različitim, a konzistentnim kod pojedinih ispitanika) formama perceptivne  transformacije. Supstance prevučene magnetima bi izazivale snažne perceptivne reakcije dobrovoljaca, baš kao da su namagnetisane… A bile su u pitanju supstance poput keramike npr. , koja se ne može namagnetisati magnetnim poljem (ali očigledno može vitalnom silom koja leži u esenciji svih fenomena – od magnetizma do svetlosti).

Na slici: vizuelna perceptivna reakciija  ispitanika izazvana dejstvom magnetnog polja magneta

Primetio je, između ostalog, istražujući dejstvo magnetnog polja Zemlje, da ono blagotvorno deluje na ljude kojima je glava okrenuta ka severu. Dejstvo vitalne energije u crkvama (ispunjenim tragovima kolektivnog nesvesnog, izazvanog povećanom psihičkom energijom vernika koji prisustvuju ritualima) je bilo istovetno – ekstrasenzorni pacijenti su bili uznemireni ako bi bili orijentisani ka oltaru, koji naravno nije usmeren ka severnoj strani. Dejstvo magnetnog polja Zemlje, ili Meseca je izazivalo različite senzacije dobrovoljaca, u zavisnosti kako su bili usmereni u odnosu na strane sveta.

Potom je istraživao dejstvo kristala i dobio istovetnu direktnu zakonitost oličenu u vizijama ljudi, a zavisnu od tipa kristala, veličine, prirode supstance. Orijentacija kristala je menjala percipiranu formu svetlosti itd. Pokazivale su se i neobične sintestezijske pojave: kristal bi privlačio ruku dobrovoljca poput magneta, a magnet ili namagnetisana igla bi imala mnogo manje intenzivan efekat; kristal kvarca, hladan na dodir, izazivao bi snažan osećaj toplote u dlanovima, ako bi se oni postavili neposredno u blizini kristala; naizmenično menjana orijentacija kristala kojim bi se mahalo iznad tela ljudi bi izazivala ili tople ili hladne senzacije; neke interakcije sa supstancama ili magnetima bi izazvale konvulzije ili čak ekstrasenzorne psihičke predstave… Bilo je jasno da magnet ne deluje prirodnimmagnetnim poljem, baš kao što kristal ne emituje toplotu i hladnoću materijalazahvaljujući stepenu zagrejanosti, već da je na delu univerzalna sila prisutna i kroz dejstvo magneta i kroz dejstvo kristala, s one strane fizičkog ispoljavanja magnetnog polja ili zakona termodinamike.

Kristali koje je Reichenbach držao u ruci bi ga ’namagnetisali’ vitalnom silom, te bi putem dodira ruke poput magneta privlačio ruke dobrovoljaca. Naravno, to nije činio putem magnetnog polja već ’nevidljive’ vitalne sile. I bez dejstva kristala, magneta itd., Reichenbach je rukama indukovao fenomene toplote i hladnoće, smirenja i ekscitacije, u zavisnosti od toga kako i gde ih je držao na telu (ili neposredno u blizini tela) ispitanika. Naravno, intenzitet percepcija je bio mnogo manji nego pri Mesmerovom dejstvu na pacijente – budući da je Mesmer bio obdaren ekstremno snažnom sopstvenom vitalnom silom.

Reichenbach je potom istraživao dejstvo nebeskih tela-povezao bi metalne ploče izvan kuće, putem provodnika, sa 20-tak metara povezanim metalnim pločama unutar potpuno zamračene sobe. Dejstvo sunčevih ili mesečevih zraka bi izazvalo svetlosne i druge fenomene kod pacijenata, koji bi prestali čim bi Baron, u dvorištu, prestao sa izlaganjem ploča svetlosti nebeskih tela. Isto bi važilo i za dejstvo toplote i hladnoće. Čaša ispunjena vrućom/hladnom tečnšću u dvorištu, udaljena 30-tak metara od kuće ii povezana sa ispitanikom u sobi na isti način kao pri ispitivanju nebeskih tela, izazivala bi respektivne reakcije na toplotu i hladnoću (koje se naravno ne mogu fizički sprovesti provodnikom na toj udaljenosti i pri tako niskom intenzitetu). Toplota, svetlost, taktilne reakcije i dr., nizale su se sistematski i sa uvek identičnim respondiranjem pojedinačnih ispitanika, na odgovarajuće spoljne inpute.

Potom je Reichenbach ispitivao dejsto hemijskih jedinjenja, elektriciteta, elektroktromagnetnog polja, i raznolikih međukombinacija ovih elemenata i prirodnih sila – rezultati su se identično ispoljavali kod ispitanika: svetlosnim, taktilnim percepcijama i sl., koje su direktno respektivno zavisile od polarizacije, intenziteta, itd. pobuđujućih agenasa i pokazivale visok nivo zakonitosti pri reaktivnim percepcijama dobrovoljaca. Iako su ispoljavanja bila individualno različita, uvek su na pojedinačnom nivoiu sledila identičnu zakonitost.

Reichenbach na osnovu rezultata prve serije eksperimenata zaključuje da u esenciji  svih prirodnih fenomena stoji identična univerzalna sila, koju naziva odičkom silom, koju je nazvao po drevnom nordijskom vrhovnom božanstvu Odinu.Teko njeno ispoljavanje kroz različite fizičke slie imenuje:kristalodno, magnetodno, termodno itd… Pri čemu se termodno ispoljavanje, naravno, razlikuje od termičkog, baš kao i magnetodno od magnetnog…

Reichenbachnadalje istražuje dejstvo živih bića, biljaka itd. na ispitanike; poredi intenzitet reaktivnih percepcija na dejstvo odičke sile (putem različitih sila-od magnetne do toplotne i mnogobrojnih kombinacija njihovih dejstava) u zavisnosti od doba dana, od gladi ili sitosti i sl. Iznova dobija zakonito ispoljavanje rezultata respektivnih pojedincima, te izvodi sistematizaciju i odgovarajuće zaključke.

Ohrabren rezultatima, odlučuje se na sledeći korak u potrazi za empirijskim pokrićem pretpostavljanja vitalne (odičke) sile kao univerzalne. Počinje sa eksperimentima na posve zdravim ljudima, koji ne pate od disfunkcija nervnog nervnog sistema, ne bi li isključio bolest kao isključivi pokretač ljudskih perceptivnih reakcija na dejstvo odičke sile.

Počinje da radi sa velikom grupom posve različitih, uglavnom zdravih ljudi, od Nikolas Rabea, vladinog zvaničnika, preko većeg broja anonimnih ili društveno uglednih pojedinaca poput profesora Stephana Endlivhera, direktora Imperijalnme botaničke bašte i člana Bečke akademije, pa sve do ljudi iz medicinske struke – poput  Dr. Hussa, lekara u službi švedskog kralja.

Baron Von Reichenbach se u daljim eksperimentima bavi odičkom silom, koju je već prethodno definisao, izvodeći je iz rezultata ogleda sa ’senzitivnim’ pojedincima. Sada ispituje da li su moguće i sistematske reakcije zdravih ljudi na njeno dejstvo. Takođe, teži da sistematizuje vidove ispoljavanja odičke sile i njene karakteristike. Koncentriše se na dejstvo magnetizma na ispitanike, i raznolike kombinacije perceptivnih reakcija uslovljenih različitim aspektima uticaja magneta.

Ispostavlja se da je moć percipiranja odičke sile ispoljene kroz dejstvo magnetizma redukovan među zdravom populacijom, ali da je ona ipak iznad očekivanja. Nisu svi ljudi reagovali na svaki stimulans u mračnoj sobi, ali je između trećine i polovine ispitanika na neki način, bez značajne razlike u odnosu na prvu grupu (bolesnih) dobrovoljaca, reagovalo na magnetno pobuđivanje. Iz toga se da zaključiti da odička sila deluje na svaki živi organizam, i da nije bolest ta koja izaziva besmislene aleatoričke konstrukte ekscitovanog nervnog sistema, već je to vid spoznaje svojstava prirode – izražen kroz svetlosne vizije i druge senzacije neverbalnih, nesvesnih sadržaja psihe koja biva inicirana vitalnom silom.

Reichenbach je pri obradi rezultata ogledadefinisaopolaritet odičke sile i uveo pojmove Od-pozitivnog i Od-negativnog. Naravno, polarnost magneta nije u direktnom odnosu sa odičkom polarnošću. Odička polarnost je uslovljena i toplotom/hladnoćom, elektricitetom, svetlošću, ljudskim kontaktom, nebeskim telima i sl., a ispoljava se konzistentno. U zavisnosti od položaja magneta u odnosu na magnetno polje Zemlje, javlja se manja ili veća usijanost koju ispitanici vide oko mahnetnih šipki, kolorit se gradualno menja na mestima najvećeg sjaja. Kombinacija magneta i armature menja perceptivnu reakciju, baš kao i ukrštanje dva magneta… Reichenbach je kombinovao spregu kristala i magneta, odički ’namagnetisane’ kristale isl. Javljali su se: magnetne pruge, niti, iskrice, ’dim’, ’magla’ – različitih intenziteta, boja, oblika, usmerenja  – kroz vizuelne senzacije dobrovoljaca, različite između osoba, ali konzistentne na individualnom nivou….

Na slici: Baron Karl Von Riechenbach i polarizacija i kolorni spektar ’odičke’ sile uslovljeni pozicioniranjem u odnosu na magnetno polje Zemlje

Reichenbach uvodi pojam Od-izovane vode za magnetisanu vodu, što daje putokaz za istinsko razumevanje Mesmerovih terapeutskih seansi sa vodom. Dodao bih, voda ispunjena vitalnom silom realno fizički deluje kroz veoma različite forme rituala u mnogobrojnim duhovnim  tradicijama – od ritualnog kupanja u reci Gang do hrišćanskog rituala krštenja ili pak „posvećenja“ vode.  Takođe, Reichenbach uvodi pojam ’odičkog dima’ koji naziva Od-izovani vazduh. Od-izovani voda i vazduh bivaju ispunjeni sjajem usled dejstva magneta – odička sila u jednom medijumu transmisije rezonira sa silom u drugom medijumu…

Istraživanja su nedvosmisleno pokazala ispoljavanje univerzalne, vitalne sile kosmosa i međusobnu povezanost i uzajamni uticaj koji celokupna priroda i svi njeni aspekti imaju na pojedinačni živi organizam. Iako dobijeni indirektno, putem svedočenja dobrovoljaca, ne mogu se ignorisati – ’vitalna sila’ (nazvana ’odičkom’) „ušetala se“ iz iluminativnih vizija mistika u ’hladne’ ’laboratorijske’ uslove nepristrasne kognitivne opservacije.

I najzad da se obratimo izvorniku, citirajući velikog istraživača –Karl Von Reichenbachu svom delu „Istraživanja o magnetizmu, elektricitetu, toploti i svetlosti u odnosu prema vitalnoj sili“, definiše ’odičku silu’, proizašlu iz eksperimenata koje je sprovodio:

„ a. Ne samo magneti, kristali, hemijska jedinjenja itd., već sve čvrste i fluidne materije bez izuzetka, proizvode senzacije hladnoće i neznatne toploteekvivalentne zadovoljstvu i nelagodnosti.

b. Efektivna sila, zbog toga, ne pripada posebnim formama specijalnih osobina materije, već se ona sadrži u samoj materiji, kao takva.

c. Ova sila se manifestuje ne samo u kontaktu, već takođe i na distanci – kod Sunca, Meseca i zvezda; tako, takođe, i iz celokupne materije.

d. Supstance se uređuju putem poretka elektro-hemijskih povezanosti.

e. Pri tome, elektro-pozitivne supstance stoje na jednoj strani sa kalijumom na čelu, elektro-negativne na drugoj sa kiseonikom na najdaljoj granici: svi elektro-pozitivni metali izazivaju toplotu, i produkuju neprijatne senzacije; svi metaloidi produkuju prijatnu hladnoću.

f. Nailazimo na povodnost, prenosivost i blještavost sa sjajem, parom i plamenom.

g. Konačno, ova sila je ta, koja se prostire čitavim univerzumom.“

Baron Von Reichenbach je, dakle, prvi uveo empirijski, eksperimentalni, strogo naučno-istraživački pristup fenomenu vitalne sile. Njegov doprinos je nemerljiv, iako zanemaren i zaboravljen u široj javnosti i naučnim krugovima. To stoga što je materijalistički diskurs nauke XX veka ostao ravnodušan prema prirodnim zakonima koji su izvan preovlađujućeg  konstrukta ’kvanto mehaničko-relativističkog’ redukovanog pogleda na stvarnost. Njegovi rezultati predstavljaju osnovu za dalja ispitivanja, koja i danas vrše neki slobodni duhovi nauke, a koja će se tek odigrati u budućnosti… Najznačajniji aspekt Reichenbachovog rada je njegova metodologija i ingeniozna kreativnost – usudio se da meri i obrađuje ’nevidljivo’ na način da se sistematski bavi posrednim svedočenjima ’senzitivnih’ ljudskih medijuma – nepokolebljivo pedantno obrađujući podatke, kao da je reč o direktnom merenju instrumentima. S obzirom da se vitalna sila ni danas ne može direktno izmeriti, Baron je dao dobar putokaz za dalji rad… Na neki način, njegova ideja je danas upotrebljena i transformisana kroz tehnološko-ezoterijski hibridni uređaj nazvan PIP  – kamera, o čemu će docnije još biti reči u ovom tekstu.

(kraj 1. dela)

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

5 Responses do “VITALNA SILA: OD NAUKE DO EZOTERIJE I NATRAG (ANIMALNI MAGNETIZAM / ODIČKA SILA/VRIL) (1. deo)”

  1. Vladimir каже:

    Sjajno!

    „…masa čovečanstva uvek je spremna da bude pokolebana nečim autoritativnim i posebnim… Moć govornika nad gomilom dobro je poznata… Potrebno je samo verovati da je stvar izvodljiva . To verovanje ne sme da se temelji na emocijama ili intelektu. Ona se nalazi u dubljim delovima uma, mada ti delovi nisu tako duboki da većina ljudi, posebno svi uspešni ljudi, ne bi razumeli ove reči, imajući u vidu svoje vlastito iskustvo za poređenje… Univerzum je time za njega uništen kao i on za univerzum. Njegova volja stoga može bez ometanja da sledi vlastiti put“, piše Krouli u „Magici“.

    A sada da vidimo šta Franc Bardon kaže o ovakvim fenomenima u svojoj „Inicijaciji u hermetizam“: „Očigledno će neki ljudi doći do zaključka da neki od političkih pokreta ili partija izvode jedan indirektni magijski čin sa gestom pozdrava, i tako, skladište opšti rezervoar sa više, doduše, malih količina životne moći, stalnim ponavljanjem. Svi ćemo se setiti pozdrava nemačke NSDAP (Hitlerova nacionalsocijalistička nemačka radnička partija. Opp.), koji se sastoji od dizanja ruke i svakako predstavlja izvestan gest moći. Međutim, ako se takav povećani rezervoar kolektivne moći zloupotrebi u pohlepne i sumnjive svrhe, te mentalno napeta moć se okreće protiv svojih tvoraca, zbog svoje polarnosti, pa će uslediti raspadanje i razaranje, pored činjenice da se kletve mnogobrojnih aspolutno nevinih žrtava koje delimično trunu u tamnicama, delimično osuđene na smrt ili poslate na front u beznadežne bitke, nevidljivo stvoriti suprotnu polarnost koja će doprineti raspadanju tog rezervoara moći.“

    Ako istražimo „Talmud“ naćićemo u poglavlju ’O učenju’ jedan zanimljiv filozofski citat, koji glasi: „…Rabi, sin Bar Hanin, reče: ’zašto se reči Nauka porede s vatrom? Zato što je rečeno: Nije li reč moja poput vatre, reč je Gospodnja. To ti kazuje: Kao što vatra sama ne gori, tako se ni reči Nauka ne mogu održati same“. (Talmud, O učenju, Taanit, Jr 23, 29)

    Kako reče još Elifas Levi čovjek je ’telesno biće stvoreno prema slici Boga i sveta, po suštini jednostruko, po supstanci trostruko, smrtno i besmrtno’. Pod ovim ’trostruko po supstanci’, Levi je obrazložio u smislu da se u njemu nalaze: duhovna duša, materijalno tijelo i plastični medijum. Ovo posljednje je objasnio kao svjetlost, djelimično stalnu, djelimično promjenljivu što je analogno promjenljivoj masi i veličini svih čestica pa i etarskih. Plastični medijum posjeduje vid, sluh, dodir, njuh i ukus, što znači da on predstavlja sve što je sačinjeno prema slici našeg tijela.
    Svjetlost promjenljivom čini magnetni fluid, a stalnom astralno tijelo. Čini ga po Leviju astralno ili zemaljsko svjetlo. Ono svoj dvostruki magnetizam prenosi na ljudsko tijelo. Voljom djeluje Duša na tu svjetlost, čineći da se ona rasprši ili sažme. Može i da je projektuje ili povuče, jer je plastični medijum ogledalo “mašte i snova“, djelujući na nervni sistem i uzrokuje pokrete, po Leviju.
    Slike odašilje u etar cijeli nervni sistem plastičnog medijuma. Nervni sistem čovjeka biva privučen slikama, jer one odgovaraju našoj npr. uznemirenosti i prirodi našeg umora, ’kao što će magnet, krećući se niz ulomke različitih metala, sebi privući samo i isključivo gvozdene opiljke’.Na taj način snovi nam otkrivaju ili zdravlje ili bolest, mir ili nemir našeg plastičnog medijuma i cjelokupnog nervnog sistema. Čak i naša planeta Zemlja ima energetske linije koje su poput nervnog sistema, što je zabilježila geomantija a mjerili i inžinjeri na mnogim prastarim mjestima koji su bili i ostali kulturno nasljeđe čovječanstvu.’Čovjekov plastični medijum udiše i izdiše astralno svjetlo ili vitalnu dušu zemlje, baš kao što naše tijelo udiše i izdiše zemaljsku atmosferu’.

    A šta je animalni magnetizam, pitao se još Levi?! Djelovanje jednog plastičnog medijuma na drugi, kako bi ga ili raspršio ili sažeo, a sve se može dalje stvoriti daljim sažimanjem utvrđenog djela sopstvenog plastičnog medijuma. A ako bi se pitali da li je magnetizam u suprotnosti sa moralom i religijom, odgovor je: da, ali samo ako se zloupotrebljava, kao što su bili brojni primjeri kroz istoriju na skupovima političkim ili mitinzima i sličnih vrsta (jer glas je kao vatra=elektricitet, a frekvencija uzbuđenja je 15-20Hz-tako ide zloupotreba retorike), jer osnovno svojstvo etra je vibracija. Materija koja se širi u beskraj a proizvodi sjaj naziva se Svjetlom, i nju je Bog stvorio prije svega ostalog. Ova jedinstvena materija u beskonačnom predstavlja etar ili bolje rečeno eteričnu svjetlost. Dakle, to je materija, pokret ili kretnja istovremeno, i fluid i neprestana vibracija-inherentna sila koja se pokrenuta zove magnetizmom.

  2. markoR каже:

    „Međutim, po zakonu enantiodromije, spiritualni input hrišćanskog transmutiranja ljudske telesno-mentalne osobnosti u pravcu vladanja nad prirodnim zakonima putem duhovnog očišćenja i posledične harmonizacije prirodne sile, te širenja zdravlja i pozitivne energije – prelazi u svoju suprotnost. Tako, slede vekovi sholastičke ideološke stagnacije, u kojima se istinska duhovna moć emaniranog Jastva pretvara u teoretske postulate, mehaničke rituale i artificijelno ograničavanje slobode mišljenja i delanja.“- Ovo svakako ne važi za Istočno hrišćanstvo, koje u svoju bit postavlja mističko iskustvo(Grigorije Palama) i praktično dobijanje harizme(blagodati)i vitalne energije, tj. Duha Svetog. Tužno je ako neko mora na ovako komplikovan, spor i posredan način da usvaja Logos. Dno naše podsvesti reaguje isključivo na hrišćanski jezik simbola, svidelo se to nekome ili ne.

  3. vladan bajic каже:

    bravo za markoR!
    drugo, dalji rad naucni na odickoj sili bi bili Rajh, Tesla i sada Marjanovic i nadam se mi….
    poz

  4. Svetislav каже:

    Mislim da je autor teksta u pravu, za razliku od markaR. Vitalna sila, logos i sveti duh nisu isto. Logos predstavlja skup svih prirodnih zakona iz sveta ideja, sveti duh je jedna od hipostaza hriscanskog boga cija nam je sustina nepoznata, a vitalna sila je energetski posrednik izmedju sveta ideja i materijalnog sveta. To ne treba brkati.

    Dalje, istocno hriscanstvo je takodje svedeno na formu i rituale, kao i zapadno. Grigorije Palama i njegovo ucenje su vezani za licni duhovni podvig. Zapad ima Jakob Bemea, Majster Ekharta, Franju Asiskog i druge istinske duhovnike, bas kao i istok. Ali se danasnje crkve ne zasnivaju na licnom duhovnom podvigu vec na ispunjavanju forme i rituala.

    Takodje, na simbole ne reaguje podsvesni vec nesvesni deo duse. A nesvesno je rastegljiv pojam. Postoji licno, porodicno, nacionalno (po Jungu) i kolektivno nesvesno. Na nizim nivoima nesvesnog hriscani zaista reaguju na hriscanske simbole. Ali duboko u kolektivnom nesvesnom svi ljudi reaguju na univerzalne simbole, kao sto su npr. krug ili kvadrat i mnogi drugi.

    Slazem se sa Vladimirom, Elifas Levi je ozbiljan pisac knjiga o onostranim fenomenima i citati koje je prilozio dodatno obogacuju citaoca inspirativnog teksta Mise Vasica

  5. Louis Krstic каже:

    Osnovna suština života je poznata pod mngobrojnim imenima širom sveta… Neka od njih su Sveti Duh, Logos, Reč, Reč Boga, Šadba Bani, Melodija sfera… i još dosta drugih.
    Sagledavanje da je kreacija izvedena posredstvom Reči što znači posredstvom Svetog Duha… uveliko pojašnjava ali i pojednostavljuje stvar kreacije svega…

    Evo jednog linka;
    http://www.scribd.com/doc/35176360/TRAGANJE-ZA-BOGOM

Ostavite komentar na Svetislav