RAZMIŠLJANJA O JENDOM NEPOTREBNOM SUKOBU

Prof. Dr. Miloš Abadžić

U sklopu pokušaja da se dođe do koherentntnijeg modela Prirode i stvaranje podloga potrebnih i dovoljnih za postizanje tog cilja nezaobilazno je pitanje odnosa prema dva dominirajuća pristupa posmatranju ovog problema. Radi se o

  • Evolutivnom modelu Prirode i
  • Kreacionističkom njenom modelu.

Zastupnici ova dva modela su u neprekidnom sukobu vekovima, sa pro­men­ljivim uspehom. Poslednje vreme izgleda da kreacionizam dobija na zna­čaju, ili da povećava aktivnost u osporevanju evolutivnog modela  zahvaljujući najnovijim rezultatima palento­o­loš­kih istraživanja, sa jedne strane, i stavljanjem u drugi plan pogrešnih i kon­tra­diktornih stavova u svom modelu, sa druge strane.

Nepristrastan posmatrač sa strane lako uočava postojanje prihvatljivih i neprihvatljivih stavova u jed­nom i drugom modelu, bez obzira što evolucionisti opravdavaju svoje stavove uočenim razvojnim periodima na zemlji i re­zultatima kosmoloških istraživanja, a kreacionisti upravo u tim rezultatima nalaze osnovu za pobijanje stavova evolucionista. U pristupu i jednih i drugih mogu se naslutiti dva osnovna stava koja otežavaju objektivnije sagledavanje suštine i odstupanja svojih stavova od nje. Radi se o neuzimanju u obzir mogućnosti cikličnosti Prirode koju srećemo na svakom koraku i šire. Sa tom cikličnosti Priorda bi se morala gledati sasvim u drugom svetlu, a bez nje bila bi samo za jednokratnu upotrebu, sa izumiranjem na kraju. Druga se odnosi na zanemarivanju postojanja razvijenijih civilizacija u našem daljem okruženju, čiji su predstavnici mogli u prošlosti posećivati zemlju i ostavljati na njoj tragove, pa verovatno i rezultate svojih pokušaja genetskog inženjeringa. Samo sa ova dva stava naša shvatanja Prirode se menjaju iz korena i samo na osnovu njih bi mogli uočiti neke od slabosti i kod jednog i kod drugog suprotstavljenog modela. Neke od njih bi bile:

  • Pojednstavljeno shvatanje Prirode bez uvažavanja njene strukturne, funk­cionalne, prostorne i vremenske slojevitosti.
  • Njeno često tumačenje samo na osnovu događanja na zemlji i fizičkih procesa na njoj.
  • Jednokratno postojanje Prirode u celini bez uzimanja u obzir njene op­šte cikličnosti na svim vidovima i nivoima njenog ispoljavanja.
  • Svođenje zakona delovanja Prirode samo na fizičke, sa jedne strane, ili na njihovo jed­no­kratno i bezpogovorno nametanje od strane jednog kreatora, bez ob­zira bio on personalizovan ili ne.
  • Stvaranje modela Prirode na osnovu uvažavanja delimičnog i jedno­stranog prikaza njenog ispoljavanja. Osnovne postavke tako formi­ra­nih modela najčešče prerastaju u dogme o kojima se slobodno ne dis­kutuje, bez obzira koja strana je zagovornik tih modela.
  • Ultimativno nametanje izvedenih modela od strane njihovih zagovor­nika pored sadr\anih očiglednih manjkavosti i kontradikcija.
  • Nedosledna primena i neusklađenost mnogih stavova, koja može biti re­zultat ograničenih mogućnosti sagledavanja suštine ili interes odre­đenih društvenih slojeva.

Već ovih nekoliko slabosti, pojedinačno manje ili više prisutnih u ova dva mo­dela, govori o nemogućnosti njihovog bezpogovornog prihvatanja. Rasprave ko­­je njihovi zagovornici vode često liče na marketingške nastupe kako bi se pri­do­bile pristalice za modele koji se nude i podrška ciljevima koji se ne po­minju..

Slobodnomisleći i dovoljno analitičan posmatrač sa strane nemože se oteti uti­sku o nepotrebnosti ovog sukoba i o mogućnosti formiranja zajedničkog nivoa posmatranja Prirode i uočavanja vidova njenog ispoljavanja. Za početak bilo bi dovoljna težište staviti na sledeće stavove (u principu za formiranje kompleksnije slike Prirode broj polaznih postavki bio bi znatno širi, ali i ovo predstavlja značajan iskorak u odnosu na ove modele) pa da se uoči bliskost ova dva modela:

  • Prirodu čine tri osnovna supstanciona sistema. Dva fizička (materijalni i električni) i jedan nefizički koji je nosilac svih energetskih, infor­ma­cionih, progra­m­skih i samoorgani­zujućih  delo­va­nja u sprezi sa prva dva sistema. Uz uslovnu jedninstvenu i har­mo­ničnu spregu nji­hovih suprotnosti, ali i neophodnu hijerarhijsku uskla­đenost njihovih odnosa. Ta tri sistema predstavljaju jedinstvo suprotnosti na svim nivoima ispoljavanja Prirode.
  • Asinhronu vremensku i prostornu cikličnost razvoja Prirode u loka­li­te­tima širom Kosmosa, sličnih zemlji i njenom bližem i daljem lokalnom okru­ženju (mogu se označiti kao Ograničeni prostori kosmosa).

Pokušajmo na osnovu toga stvoriti jedan zajednički model prirode. Pri tome treba samo da se prisetimo kvaliteta koje ugrađujemo u naše kom­pjutere i nji­hove sisteme, kao što su:

  • glavni procesor i njegove funkcije,
  • programi delovanja,
  • sposobnost memorisanja i korišćenja memorisanih podataka i informaacija,
  • sposobnost analize vkastitog rada i samoorganizujućih njegovih ko­rekcija,
  • uspostavljen hijerarhijski bezpogovorni odnos između sistema i podsistema u raču­naru i računara u mreži,

i da se zapitamo „Zar to Priroda nije znala pre nas?“ Ako to učinimo procenimo koliko takav model odgovara kriterijumima Prirode kao sistema za koji znamo da funkcioniše i to vrlo efikasno.

Na osnovu neprekidnog sakupljanju informacija o događanjima tokom poje­di­načnih ciklusa, njihovoj analizi i samoorganizujućoj promeni programa de­lo­va­­nja Priroda iz ciklusa u ciklus na svim navedenim lokalitetima u Kosmosu obez­beđuje odgovarajuće evolutivne promene. Pri tome ta evolucija ima mno­go širi i drugačiji sadržaj i način ralizacije od onog kako ga je posmatrao Darvin. Mogućnost evolucije ne treba a priori odbijati već tražiti sve moguće modalitete njenog ostva­ri­va­nja i uslove u kojima se to dešava.  Sa druge stra­ne, primeri izme­nje­nih programa delovanja nisu re­zultat nekog „referenduma“ već se bezpogo­vor­no sprovode dok se, eventualno, ne promene pod pritiskom novih sakupljenih informacija o događanjima u Prirodi i njihove optimizacije. Ovi evolutivni zahvati su, uz određene korek­cije, „vla­­s­ništvo“ svih lokaliteta u Kosmosu.

Samo što se uz ovo nameće piteanje: „Zar sprovođenje ovih programa na takav bezpo­govorni način ne liči pomalo na stavove kreacionista?“. Liči, pa šta, samo što se dešava u jednom dru­gom kontek­stu i što ima ugrađene korekcione i optimizacione mogućnosti. U stvari on predstavlja delovanje kompleksno uređenih sistema. Priroda je i inače jedinstvena i ne haje za mo­dele koje ljudi stva­raju o njoj i njenom delovanju. Ona deluje kao hijerarhijski us­tro­jeni sistemi i subsistemi, sa mehanizmima odgovarajućih korektivnih mera, što je preduslov njene efikasnosti ali i opstanka.

Rezultati paleontoloških istraživanja ukazuju na višestruki diskontinuitet u raz­voju bioloških pojavnih oblika na zemlji što ukazuje na slabosti u Dar­vi­no­voj teoriji evolucije. Ti rezultati su dobrodošli zagovornicima kreacionizma da bi osporili osnovne postavke evolucionista. Sa pravom, ali pri tome, slučajno ili namerno, a ja se kladim na ovo drugo, zaboravljaju da ti isti rezultati govore o mnogobrojnim greškama i propustima u stvaralaštvu nepogrešivih kreatora i nedosledno­sti­ma njegovih zagovornika. Čini mi se da bi bilo dovoljno da se i jedni i drugi okrenu malo oko sebe pa da uoče cikličnost svih prirodnih pojavnih oblika čije pe­riode rastu sa porastom sistema na koji se odnose. Ako posmatramo niz počevši od bioloških pojavnih oblika na zemlji, pa nastavimo sa zemljom, sunčanim sistemom, galaksijama sagledivim svemirom i šire, te periode se menjaju od jednog dana do milijarde milijardi i više ovozemsljskih godina. Sistemi koje ovi nivoi predstavljaju funkcionišu, jer u protivnom ni nas nebi bilo. Ako njihovo funkcionisanje uporedimo sa pomenutim sistemom računara sledi da i evolucija i kreacionizam imaju svoje mesto u razvoju tih sistema, samo u iz­me­njenom kontekstu od onog koji se u ovom sukobu zagovara. Priroda je skup sistema i subsisema mnogo kompleksniji od naših računara i razvijala se kroz mnogobrojne cikluse uz sposobnost samoorganizovanja pa je najverovatnije svaki sledeći ciklus na nekoj lokaciji kosmosa bio napredniji od prethodnog. U podizanju tog kvaliteta određenu ulogu igrali su pojedini pogrešni potezi koji su se ispravljali tokom tih ciklusa.

Ovako gledano pomenuta rasprava deluje nepotrebno i kontraproduktivno jer rasipa snage, vreme, sredstva i usporava put ka kompleksnijem sagledavanju Prirode. Vi­še je pitanje terminologije nego suštine, mada se suprotstavljene strane trude da pokažu kako je njihov stav suštinski. Problem je u tome što je ta suština u do­broj meri još uvek skrivena od nas, sa jedne strane, i što se razlike poten­ci­raju često iz po­li­tič­kih i hegemonističkih razloga, sa druge strane. Bilo bi bolje za ovu popu­la­ciju homo sapiensa da se snage udruže i pokuša što bolje upo­znati Prirodu u svoj njenoj složenosti, a čiji smo i mi deo, verovatno potreban Pri­rodi (što je možda i razlog našeg postojanja), kako bi usaglasili naše ponašanje sa njenim zakonima i izbegli nje­no povrat­no nepovoljno  delovanje. Osim toga Priroda je jedna i mi možemo stva­rati njene mo­de­le i sporiti se koji je od njih pravi, a oni su još uvek manjkavi i samo delimično odslikavaju njenu kompleksnost i svestranost. Sva sreća što Priroda ne haje za njih već de­luje prema svojim zakonima. Naš je problem hoćemo li je uspeti sagledati u pravom svetlu i prilagoditi se njenim zakonima obezbeđujući time uslove za nastavak življenja potomcima ove populacije homo sapiensa na našoj  planeti, koji su verovatno iz nekih razloga potrebni toj Prirodi. U jednoj diskusiji pomenuo sam kao primer našeg ponašanja u prirodi sa slučajem jedne krave, koju gajimo zboh mleka i mesa a ona uobrazi da smo mi tuzbog nje, i pitao „Šta bi mi učinili toj kravi ako ocenimo da je poludela?“ Svako sam treba da odgovori na ovo pitanje, ali bilo bi dobro da pri tome ima u vidu neke stvari koje se već događaju u Prirodi za koje nemamo suvislo obrazloženje.

Kada se pominje čovek u ovom kontekstu  neizbežno je pitenje pojma svesti i njene ulo­­­ge u njegovom ponašanju. Objašnjavanje i razčlanjavanje ovog poj­ma, ob­z­­rom na njegovu slojevitost i značaj, krije u sebi opasnost od upućivanja na nje­govo delimično shvatanje i selektivnu primenu. Možda je bolje pokušati dati opštu de­fi­ni­ciju koja bi bila sveobuhvatna, a kod pojedinaca bi se ispo­ljavala u meri njegovog prirodnog duhovnog razvoja. Od te mere i opšteg ispoljavanja zavisi per­spektiva našeg razvoja i opstanka kao aktivnog dela bioloških po­jav­nih oblika na zemlji. Jedan po­ku­šaj u tom smislu mogao bi biti:

Svest pojedinca je njegov nivo spoznaje poteba i mogućnosti jedin­stve­nog i harmoničnog ispoljavanja i razvoja  Prirode u celini i sprem­nost za uključivanje u taj proces na nivou njegovih mogućnosti. Pove­za­nost spoznaje i spremnosti za odgo­varajuće delovanje je preduslov da bi se uopšte moglo govoriti o po­sto­janju prirodne svesti pojedinaca. Odsustvo ova­ko definisane svesti, kod pojedinaca i društvenih grupa, mani­fe­stuje se bezskrupuloznim egocentrizmom koji se ispoljava u različitim vidovima.

Pri tome svest nije slobodna kategorija već je rezultat i vlastitih napora na putu ka toj spoznaji i osposobljavanju za razumevanja informacija koje nam Priroda neprekidno šalje, ali i odgovarajućem potrebnom delovanju. Taj put nije lak jer traži određena samoodricanja uz prepreke koje bliže i dalje okruženje može slu­čajno ili namerno postavljati na tom putu.

Ocenjujući ponašanje ove populacije homo sapiensa kroz dugi niz godina, sa gledišta pos­tignutog nivoa ovako definisane svesti, teško da bi dobili prolaznu ocenu. Postavlja se samo pitanje da li će biti popravnog ili će uslediti kaž­nja­vanje čijih razmera nismo svesni, kao ni njegovih posledica.

Navedeni stavovi trebali bi predstavljati motiv za razmišljanje svih nas, a posebno naučnika koji se bave pokušajima što sveobuhvatnijeg sagledavanje Prirode. Umesto da udružimo snage u tim pokušajima mi se iscrpljujemo sukobima i anatemisanjem suprotstavljenih stavova i njihovih zagovornika. U ostrašćenim raspravama gibimo iz vida poruke i signale koje nam Priroda neprekidno šalje, koje bi morali dekodirati i prihvatiti kao preduslov usaglašenog življenja u Prirodi i sa Prirodom. Dok nam to ne pođe za rukom mnogi naši poduhvati biće u korist vlastite štete i mi ćemo sve više zalaziti u svojevrsni naučni ali i životni ćorsokak. Izlaz iz njega možemo naći tek uz značajniji zaokret u sagledavanju Prirode što je pre svega zadatak mnogih grana nauke koji se bave proučavanjem nje i njenih zakona.

 

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

15 Responses do “RAZMIŠLJANJA O JENDOM NEPOTREBNOM SUKOBU”

  1. Louis Krstic каже:

    Rekao bih da je ovo jako bojažljivo razmišljanje ali nikako ne i neispravno. Naime, Kreacionizam i evolucionizam nikako nisu u sukobu – jer, u sukobu su samo ljudi koji iz shvatljivih i opravdanih razloga vole držati se krajnosti. Kreacionista, laik ili naučnik, praktično odboja, zbog nespremnosti, da u celom životnom lancu sagleda i prihvati odgovornost za svoju nimalo značajnu ulogu u kreiranju života i životnog puta – naravno, ničijeg drugog do li svog ličnog. Takvom je draže da neko drugi bude odgovoran za sve ono što mu se dogadja u životu. Istovremeno, rame uz rame sa njim, stoji evolucionista koji je nespreman da prihvati i sagleda da ipak izvan njega samog, ali i pre njega, postoji Nešto ili Neko ko je daleko svesniji i, svakako, moćniji.
    Tako ove dve krajnosti i ljudi u njima odbijaju sagledati da obe teorije imaju svoju prizemnu praktičnost. Kreator otpočne i postavi podlogu kada ostavi da se posao nastavi kontrolisanom evolucijom. Kada taj ciklus dodje do odredjene tačke ciklus biva završen i nastaje nova kreacija ali i novi period evolucije. Uzastopnoist ovih promena, ciklusa, je očigledna i ljudima koji su sve ovo podrobnije proučavali.
    No, pitanje je šta sada? Kako otkriti kreatora i kako sagledati pravu ulogu ili potrebu samog čoveka u celoj toj igri kreatora? Da li je i koliko je uloga čoveka u svim ciklusima ili celom lancu važna i značajna?
    Ovde će se pokazati da su i sami kreacionisti nespremni da zakorače korak dalje, ako su isključivo sa naučnim pristupom životu, a da o evolucionistima i ne govorimo. Ta nespremnost se ogleda u procesu evolucije same svesti čoveka koja je glavna ili fokusna tačka sveukupnog života. Naime, retko ko će pokazati spremnost da prihvati da je svest duhovne a nikako intelektualne ili emocionbalne prirode. Svest i njena ekspanzija je suština našeg postojanja života pa i sve što se dogadja i menja u svim svetovima dogadja se zarad ekspanzije naše svesti.
    Ako bih rekao da bi ovde religija trebala da ima presudnu ulogu u razjašnjenju čovekove svesti, gotovo sam siguran da bi se retko ko ili niko ne bi složio sa takvom tvrdnjom. Opravdano jer religije kakvim su danas jesu otišle daleko od svog izvornog zadatka i učenja i suviše odavna služe običnom čoveku da preko nazovi religija koristi, kakvu-takvu, polugu moći kako bi druge kontrolisao.
    Velika je šteta što ljudi koji su odabrali baviti se naukom odbijaju zaviriti u područja izvan nauke kako bi dobili nedostajuće karike za sagledavanje onoga čime se bave i time postižu značajnije rezultate ali i budu ispunjeniji i srećniji svojim uspesima na poljima svog rada.
    Znajući da je intelektualcima potreban veći napor nego ženi da se porodi to ću umesti daljeg teoretisanja navesti samo jedan link pa koga stvarno znamia da kompletira vlastiti mozaik svog razmevanja Života (radije nego što bih rekao Prirode) može dalje istraživati. Jer, danas se čovečanstvo neverovatno brzo otvara prema mnogim uzvišenijim vrednostima (nažalost i onim drugim) i to mnogo struko brže nego ikada ranije.
    http://www.scribd.com/doc/46748036/Muzika-i-Hor-u-Praznoj-Crkvi

    • Miloš каже:

      Neću se ovog puta upuštati u polemiku. Na zato što je izbegavam, već zato što je tema sama po sebi složena, a pogotovo ako se stavi u kontekst šireg posmatranja Prirode, ili Života kako se G-din Krstić opredelio. Radi se o tome da sam, u nastojanjima da Prirodu shvatim šire nego što se to obično čini, pokušao kroz ograničeni broj pitanja i odgovora postaviti jednu prihvatljivu platform za oblikovanje šire shvaćene Prirode. Od 12 osnovnih pitanja ova tema bila je poslednja. Pomenio sam je prvu više zbog razmatranja pojma “svest” i njenog značaja za bilo koju raspravu i delovanje nego zbog samog sukoba u naslovu i prvog dela ovog napisa. Planiram da u narednom periodu publikujem svih 12 što bi moglo predstavljati podlogu za koliko-toliko konstruktivnu raspravu. Osim toga razrađene svoje stavove na osnovu ove platform pokušao sam uobličiti u jedan prilično kompleksan model Prirode u knjizi čiji izlazak iz štampe očekujem do kraja godine. Kada su ovakve teme u ptianju moj stav je da se obećavajuća rasprava nemože se voditi oko detalja izvučenih iz kontaksta, već se moraju, pogotovo u početku, raspraviti osnovni stavovi koji opredeljuju stavove pojedinaca pa tek tada preći na detalje. Uvek su ti detalji rezultat ili iznuda opštih stavova ili njihova logična posledica, pa i u ovom slučaju.
      Tema je večna i mi neznamo koliko je te večnosti bilo pre nas, niti koliko će je biti posle nas. Bilo bi dobro kada bi maker uspeli ovaj naš trenutak i našeg okruženja osvetliti malo jasnije iI šire nego što smo to do sada činili. Možda uobražavam kada mislim da ovakvi radovi i diskusije o njima mogu predstavljati neki pomak u tom smislu. U ime tog uobraženja i pokušavam, držeći se jedne Igoove “Usudi se, to je cena napretka!” Samo to podrazumeva i korektnu raspravu i ja je očkujem.

  2. vlajko каже:

    Informaticari na pitanje „Sta je celija ?“ imaju samo jedan odgovor: Celija je najmanji kompjuter na svetu a DNK je softver koji se izvrsava na tom kompjuteru. Softver u DNK ima tri glavna cilja: osmotri okolinu, nadji i pojedi slabijeg i umnozi se. Razumevanje sveta se svodi na definisanje odgovarajuceg informatickog modela. NARAVNO DA PRIMEDBE NA OVAJ MODEL IMAJU MATEMATICARI I NJIHOV JAKI LOBI KOJI JE UZGRED UNISTIO I OBRAZOVANJE I NAUKU U SRBIJI. ZAHVALJUJUCI NJIMA INFORMATIKA JE I DALJE IZBORNI PREDMET.

  3. Бранислав каже:

    У свакој ћелији налаѕи се програм по коме ради.
    Ко је програмер ?
    Еволуционизам је одавно побијен раѕвојем квантне физике, информатике, и осталих наука.
    Тренутно се одржава и намеће силом.
    А када је већ побијен сада су као оба модела равноправна.

    И зашто се у школама равноправно не предају оба модела ?

    А ко више жели са буде мајмунолик него боголик нека му буде.

    • vlajko каже:

      Voleo bih da ovde procitam clanak nekog istaknutog geneticara koji bi citaocima pojasnio razliku u „gradji“ izmedju celije bakterije i celije coveka. Kada kazem „gradju“ mislim na hardver a ne na softver celije. Da li uopste postoji sustinska razlika ? Kazu da se insulin sada proizvodi tako sto se podprogram za njegovu proizvodnju izvuce iz celije coveka i ubaci u memoriju (DNK) celije bakterije. I celija bakterije ga proizvodi u istom ljudskom obliku i ako ga nikad nije za zadnjih milijardu godina proizvodila. Da li je to onda definitivni dokaz da se hardver celije u zadnjih milijardu godina uopste nije ni promenio ? U cemu je razlika u hardveru celije bakterije i celije coveka ?

  4. Miloš каже:

    Ako je nauka uspela da pobije evolucionizam šta je onda sa kreacionizmom?
    Nije važno ko šta želi već šta je!

  5. Miloš каже:

    Poštovani Vlajko,

    nisam genetičar ali u pokušaju da dođem do koherentnijeg modela Prirode nisam mogao zaobići niz pitanja funkcionisanja bioloških pojavni oblika, što ima određene veze sa Vašim pitanjem. Sumnjam da neko može dati decizan odgovor na njega. Još je suviše nepoznaica vezanih za funkcionisanje Prirode u celini a pogotovo na relaciji nje i homo sapiensa. Po meni su bitni programi, ali i strukture u kojima bi on trebao da deluje. Ovo što je učinjeno sa bakterijama ne bi se moglo nazvati samo programom jer je obavljen i prenos neke supstance i mi neznamo kakve je ona sve izmene obavila u „zagađenim“bakterijam. Dovoljno je pogledati kakve su propratne pojave moguće kod transplatntacija ili transfuzija krvi pa da se vidi da genetski inženjering nije baš tako jednostavan postupak bez pratećih neočekivanih rezultata.
    naravno sve ovo je još uvek brčkanje po površini, za dublje ronjenje treba se izgelda bolje pripremiti i obučiti čitati Prirodu.

    • vlajko каже:

      U svakom slucaju treba da se slozimo da i „GENETIKA“ i „INFORMATIKA“ mogu da daju odlucujuci doprinos shvatanju Prirode. Kada se kaze „Informatika“ odmah se poveze pojam „Programiranje“ i neko inteligentno upravljanje, za razliku od jednolicnosti haosa koje nudi Matematika. Informatika funkcionise po principu pravila, naredbi, zapovesti, statusa Prirode, ustava Prirode, dok Matematika nudi ravnopravnost brojeva i beskonacnost resenja a toga nema u Prirodi. Priroda je digitalna a i sam covek je digitalno bice jer nastaje iz konacnog skupa genetskih informacija (nula i jedinica). Veoma sam razocaran sto ovo (srpsko) drustvo ne shvata znacaj i Informatike i Genetike. Informatika je drugorazredni izborni predmet a Genetike i nema nigde. Pojedini lobiji zbog svog narcisoidnog ponasanja postali su kocnicari daljeg razvoja nauke. Oni se ponasaju po principu „hajde da glasamo, znaci ukidamo Informatiku“. E pa ako nista drugo Priroda to ne dozvoljava.

  6. Miloš каже:

    Poštovani Veljko
    Izgleda da smo u dobroj meri na istoj liniji. Ja bih samo malo objasnio svoj stav tako što bih rekao da je Informatika ili informacija podloga bilo kojem optimalnom delovanju u datim uslovima, a Genetika jedno od polja realizacije optimizovanih programa delovanja. Naravno uz ugrađeno odgovarajuće povratne sprege. U tom svojstvu su jedan od značajnih elemenata ispoljavanja i delovanja Prirode. Što se tiče matematike moram izreći jednu jeres: ona je „korisni parazit“. Za nju važi stara narodna „voda i vatra su dobre sluge a zli gospodari“, što se uveravamo ovih dana. Što se tiče matematike ona gospodari svetom zahvaljujući bankama ili bolje rečeno bankarima u različitim vidovima. Ima značajnu ulogu u fizici ali kao sluga. Potreban je prvo pravi fizički model pa tek onda njegova matematička interpretacija koja se mora pokoravati fizičkoj predstavi određenih pojava i zakona koji nisu imaginarni. U protivnom može biti razlog donošenja pogrešnih zaključaka (za to imamo dosta primera).
    Kada je u pitanju Priroda radi se o jednom veoma razuđenom i optimizovanom SISTEMU delovanja sa sposobnostima samoorganizovanja i uspostavljenim hijerarhijskim odnosima između podsistema. To je, međutim, velika priča i nije pogodna za dobacivanje ceduljica (ne znači da se i one nemogu dobacivati).

  7. Miloš каже:

    Greška, izvinjavam se jer je trebalo Vlajko. Tako to rade penzioneri

  8. vlajko каже:

    Cini mi se da smo dosli do tacke od koje vode dva puta:
    1. Da li je celiju neko projektovao pre milijardu godina
    2. Da li imamo hrabrosti da informaticke principe primenimo i na nize nivoe postojanja Prirode, s tim sto onda i dalje ostaje otvoreno pitanje kako se doslo do tih informatickih principa

    Neki od nas koji su poreklom sa sela znaju da ispod kruske mogu da se beru samo kruske. Tesko da ce te naci jabuke.

  9. Miloš каже:

    Sklon sam verovanju da je broj principa ograničen i da nije veliki. Nemože svaki tip imati vlastiti princip, pogotovo kada se radi o relativno sličnim tipovima. Rezultat zavisi od kombinacije ograničenog broja polaznih supstanci i uslova pod kojima se princip realizuje.
    Pitanja su inače složena. Postavite sebi pitanja:
    1. Da li je Priroda za jednokratnu upotrebu?
    2.Ako nije što bi to sve moglo da znači?
    Ako nije možda će u sledećem ciklusu umesto kruške rasti jabuke. Treba samo dočekati.

  10. vlajko каже:

    Ono cemu tezimo je da mozemo da biramo (klasicna if naredba). „Od izvora dva putica, vode na dve strane ….“

  11. Otkup каже:

    Volim da procitam komentare podjednako kao i tekst. Pozdrav svim ljudima koji svoje misljenje iznose.

  12. Miodrag каже:

    Gospodo upali ste u zamku. Sukob između evolucionista i kreacionista je izrežiran. Obe opcije imaju isti zadatak da podrže bezumnu ideju o ispoljavanju kosmosa i života u potpuno praznom prostoru. Evolucionisti podržavaju iracionalnu (neću upotrebiti neku težu reč)teoriju Velikog praska i stvaranju iz haosa. Iz ognja supereksplozije ničega pri temperaturi od sto hiljada milijardi milijardi milijardi stepeni celzijusovih JEDNA sila se pocepala na jaku i slabu silu itd. itd. kosmosom danas vladaju četiri sile tako da održavaju superosetljivu ravnotežu bez koje bi se ovaj ili sav rasplinuo ili se urušio u sebe. Kreacionisti podržavaju pomenuti koncept ali insistiraju na tome da je Bog taj koji je stvorio sve te sile koje upravljaju svetom održavajući pri tome superosetljivu ravnotežu. Ne postoji dualizam ni između nauke i religije. Jedni smatraju da je kosmos nastao eksplozijom ničega (vremena i prostora) u nekakvom ne-prostoru, dok drugi veruju da je svet stvorilo mistično biće (Bog) ni iz čega u potpuno praznom prostoru. Nije šija nego vrat. Ne postoji uslov za razmenu argumenata ako ne vladamo realnim znanjem već se služimo „opšteprihvaćenim hipotezama“ religiozno verujući u njihovu ispravnost. istinski dualizam postoji samo između ideja 1) da se kosmos ispoljava u potpuno praznom prostoru i 2) da je kosmos sav ispunjen sveprisutnom supstancom – ETROM, što je Tesla i praktično dokazivao svojim eksperimentima baziranim na oscilovanju etra.

    Šta čini glavnu razliku između ovih ideja?

    Klasična fizika i kvantna mehanika nemaju odgovor na pitanje odakle pristiže energija za beskonačno ispoljavanje prirode, dok je u etarskoj fizici jasno da etar svojim oscilovanjem neprekidno proizvodi energiju za materijalno, umno i duhovno ispoljavanje. Jedna od ove dve ideje je logična. Možemo do sutra posmatrati ispoljenu prirodu i diviti se zakonitostima koji upravljaju njome, ali, ako ne znamo odakle potiče energija za njeno beskonačno ispoljavanje, onda nismo ni zagrebali suštinu prirode. Klasična fizika i kvantna mehanika počivaju na mističnim temeljima. Zato, ni posle mnogo vekova ne postoji ni jedan jedini pojam za koji možemo da tvrdimo da znamo šta on zaista predstavlja. Nije to zlurada konstatacija. Najveći umovi danas priznaju da fizika nije otkrila ni 3% tajni univerzuma a neki smatraju da je i to što je otkriveno netačno. Sve se svodi na hrpu pretpostavki. Za razliku od njih, etarska fizika u stanju je da ponudi objašnjenja većine pojmova čiju suštinu nismo još ni zagrebali baveći se fizikom praznog prostora: Svest, individualna svest, apsolutna svest, svetlost, materija, elektricitet, električna struja, elektromagnetizam i drugi pojmovi, mogu se teorijom etarskog ispoljavanja objasniti na ljudskom umu saznatljiv način. (www.etar.rs)

Ostavite komentar na Бранислав