Dr. sci. Ivan Šimatović, dipl.inž.el:

Početkom kolovoza (6. i 9.08.) navršilo se 67 godina od najtragičnijeg događaja u znanoj nam povijesti– svirepog bombardiranja japanskih gradova Hiroshime i Nagassakija nuklearnim oružjem u kojem je u hipu palo stotinjak tisuća nedužnih ljudskih žrtava, a daleko više ih je bilo teško opečeno i/ili ranjeno. Manje ili više teške posljedice zbog radioaktivnosti okoliša snose i mnogi koji su rođeni i godinama kasnije.

Ta dva uvertirna hiperteroristička čina, izvedena u samoj završnici Drugog svjetskog rata po zamisli i naredbi slavoljubivih i častohlepnih američkih političara i generala, razotkrila su pred očima zaprepaštene svjetske javnosti dotad vješto prikrivenu duboku duhovnu i moralnu krizu u koju je, stjecajem niza okolnosti, postupno upala, kao u živo blato, odveć ponosita te gospodarski visokorazvijena zapadna civilizacija.

No, isto tako, razotkrivena je i ništa manje šokantna druga strašna istina – da su moderna znanost i tehnologija toliko podjarmljene i kontrolirane da su postale tek poslušne robinjice koje, da bi dobile neophodna sredstva za svoj opstanak, moraju bespogovorno služiti neetičnim megamoćnim svjetskim gospodarima u cilju ostvarenje njihovih sebičnih interesa. Stoga je, prisjećajući se tih strašnih nekažnjenih hiperterorističkih akcija bezobzirne američke soldateske, koje ne mogu biti prepuštene zaboravu ni zbog čijih „viših“ interesa, umjesno glasno se zapitati:

„Kakvom etikom su bili vođeni brojni znanstvenici i stručnjaci koji su radili na projektu prvih nuklearnih bombi i generali koji su, u dogovoru s političkom elitom, hladnokrvno naredili njihovo bacanje?“

„Jesu li ti (ne)ljudi uopće imali bar trunke savjesti?“ te  „Zašto za te strašne zločine prekomjernog bombardiranja civilnih ciljeva nikad nisu bili optuženi niti kažnjeni  izvršioci i/ili njihovi nalogodavci?“

Ta su mučna pitanja, nažalost, otada pa sve do danas podjednako aktualna kad je u čitavom svijetu u punom zamahu institucionaliziranje bezobzirne globalizacijske grabeži tuđih resursa, zaogrnuto vješto nabačenim debelim plaštem „situacijske etike“ proizašle iz veoma „rastezljivih“ pseudoetičkih normi formuliranih i prilagođenih prema trenutnim potrebama šačice obijesnih svjetskih megamoćnika kojima, osim bezobzirnog pohotnog zgrtanja novih bogatstava i moći, ništa drugo nije sveto.

Da je to zaista tako nedvosmisleno upućuje posljednja žestoka ratna agresija na Irak američke soldateske koja je, perfidno zaposjedajući tamošnja bogata naftna polja, naftovode i rafinerije, bombama i tenkovima bezobzirno uništila 20-ak tisuća arheoloških lokaliteta neprocjenjive vrijednosti na tlu na kojem je prije šest tisućljeća stasala jedena od prvih visokih kultura u znanoj nam povijesti!? To je dosad nezabilježen i nekažnjen megakulturocid koji rječito govori o dubini moralnog i kulturnog pada vojno premoćnog agresora.

Nije li napokon nastupilo odsudno vrijeme da se na Zemlji, već dobrano ispaćenoj nebrojenim ratovima te okrutno razapetoj perfidno nametnutom globalizacijom, napokon otvore dveri moralnom preporodu čovječanstva na univerzalnim istinskim humanističkim načelima? U koliko se to uskoro ne desi naša izmučena majka Geja bi – zbog posvemašnjeg blokiranja svih neprijepornih humanističkih načela nametnutom „situacijskom etikom“, koju donose zlokobni valovi globalizacije, te naglo rastućeg cinizma nadmenih megabogatuna i svjetskih tlačitelja – u dogledno vrijeme mogla postati nekropolom čovječanstva – napušteno i beživotno kozmičko odlagalište otpada ili čak postnuklearno ratno zgarište.

„Gdje su izvorišta tih jezivih zala koja su se nad nas tako prijeteći nadvila?“ – mučno je pitanje koje već godinama uzaludno postavljaju mnogi zabrinuti dobronamjerni ljudi.

Po mišljenju mnogih uvaženih teologa, filozofa i humanista porazna je činjenica da je današnja duboka svjetska kriza, koja već desetljećima žestoko potresa naš planet, proistekla iz narcisoidne opijenosti silnim materijalnim, znanstvenim i tehničko-tehnološkim napretkom u posljednja dva stoljeća, kojeg, nažalost, nije ni izdaleka pratio odgovarajući napredak u neupitnoj poslušnosti vječnom i nepromjenljivom moralnom zakonu čije je izvorište sam Bog. Štoviše, došlo je do nezadržive masovne moralne erozije i destrukcije kojoj se, ni uz najbolju volju, ne nazire kraj.

Već gotovo dva stoljeća je nadobudna pozitivistički orijentirana znanost, koja se vrlo brzo i dinamično razvijala zahvaljujući prvenstveno silnom napretku prirodnih znanosti, nastojala svom silom utjecati na religiju, potisnuti je kao nešto nazadno i sputavajuće te steći neupitno prvenstvo koje više nitko neće moći dovesti u pitanje.

No, tragična nuklearna završnica Drugog svjetskog rata bila je dostatan razlog da se ta iluzija rasprsne poput mjehura sapunice i da se napokon spozna da u prvi plan treba najhitnije doći i tamo zauvijek ostati već gotovo posve potisnut utjecaj religije i moralnog zakona na silno uznapredovanu znanost i zahuktali tehničko-tehnološki razvoj koji su se na nekim područjima gotovo posve oteli neizbježnoj etičkoj kontroli.

Naš hipertehnološki razvoj se, naime, po diktatu svjetskih moćnika koji ga financiraju, usmjeravaju i kontroliraju isključivo prema svojim sebičnim interesima, nesmotreno udaljio od vječnih i nepromjenjivih moralnih načela i kročio je na veoma opasnu stazu koja, dugoročno gledano, i bez globalnog nuklearnog rata, vodi ka postupnom uništenju svekolikog života na Zemlji i, naposljetku, možda čak ekološkom uništenju same Zemlje – jedinstvenog planeta koji predstavlja jedinstvenu riznicu flore i faune, ne samo u našem planetskom sustavu već možda i u širem zvjezdanom susjedstvu.

Stoga je – upozoravaju sve glasnije mnogi zabrinuti filozofi, humanisti i teolozi – u današnjem (post)modernom svijetu naglašenog militarističkog „humanizma“ i „tenkovske demokracije“, zahvaćenom silovitim vrtlozima sekularizacije, kao reakcije na pokušaje upornog nametanja različitih vjerskih jednoumlja od strane „državnih religija“, prioritetan moralni, a ne neetičan interesno forsiran znanstveni i tehničko-tehnološki napredak kojeg iz pozadine posvuda bezobzirno nameću centri svjetske moći koji funkcioniraju i egzistiraju na posve nehumanoj predatorskoj grabežno-profitnoj paradigmi.

Čini se da u velikoj svjetskoj areni dramatična neravnopravna maratonska utrka između već dobrano posustale i malaksale moralnosti, danas već gotovo posve potisnute veoma zaraznom i pogubnom „situacijskom etikom“, koja se temelji na krajnje opasnom stavu da zacrtani cilj opravdava uporabu gotovo svakog sredstva, i zlokobno rastuće prijetnje globalnog ekološkog i/ili ratnog nuklearnog uništenja ulazi u presudan posljednji krug.

U njemu, nažalost, još uvijek nadmoćno vodi destruktivna „situacijska etika“ koja se, poput neke opake smrtonosne pandemije, nezadrživom brzinom avetinjski širi čitavim svijetom, posvuda slabi i razjeda moral, dovodi do zabrinjavajuće duhovne ispraznosti sve većeg broja ljudi te potiče sve bezočnije i nehumanije ponašanje pojedinaca i moćnih interesnih skupina željnih lakog i brzog bogaćenja te bezobzirnog stjecanja moći.

Jedna od bitnih značajki odveć zahuktalog (post)modernog svijeta, u kojem je u perfidno nametnutoj sveopćoj bezglavoj jurnjavi vrijeme postalo najkritičnijim resursom (živimo, naime, u vremenu u kojem više gotovo nitko za ništa pametno nema vremena), jest da zbog umjetno podržavanog silovitog nagona za bezobzirnim stjecanjem i gomilanjem materijalnih bogatstava i moći više gotovo i ne postoje uzvišene duhovne vrednote koje bi se držalo neupitnim i općeprihvaćenim. Štoviše, moderno društvo je već toliko duboko moralno degradiralo i otupjelo da danas nije opće prihvaćeno čak ni to da ništa nije opće prihvaćeno!?

Sve veće isprazno materijalno obilje odveć rastrošne, obijesne i narcisoidne zapadne civilizacije praćeno je, nažalost, sve većom duhovnom ispraznošću i okorjelim materijalizmom gotovo posve dezorijentirane mase ljudi koji, živeći ili, bolje reći, životareći u nametnutoj turbokapitalističkoj kolotečini po primitivnom neoliberalnom trinitarnom obrascu „Radi, šuti i troši!“, sve manje drže do tradicionalnih duhovnih vrednota i skloni su ih olako odbaciti kao nešto zastarjelo, sputavajuće i suvišno čega se treba što prije otarasiti želi li se prosperirati i načiniti karijeru.

Žalosno je da su toj opakoj bolesti, koju prenosi virus „situacijske etike“, podlegle ne samo mase prosječno i natprosječno (ne)obrazovanih ljudi već i mnogi znanstvenici i stručnjaci koje, čini se, uopće ne smeta do za dobro plaću zdušno rade na usavršavanju postojećih i razvoju novih tehnologija masovnog ubijanja ljudi. Je li i svijet znanosti – taj ponos i nadu čovječanstva – već hametice pokosila zlokobna „situacijska etika“? Sudeći po armiji ljudi koja je danas u svijetu angažirana na mnogim strogo povjerljivim vojnim projektima može se slobodno reći da nažalost jest!

„Dokle će biti tako?“, „Kada će napokon biti prekinut taj začarani pakleni krug duhovnog i moralnog rastakanja i srozavanja čovječanstva?“, „Dokle će znanost biti podjarmljena i prinuđena raditi na etički nedopustivim istraživanjima i projektima?“, „Dokle će još neznanje kontrolirati znanje, a nekultura kulturu?“ – teška su i mučna pitanja na koja danas nitko ne može odgovoriti.

No, jedno je sigurno – takvo porazno duhovno i moralno stanje koje je zavladalo svijetom, nažalost, je velika i teško savladiva prepreka našem neizbježnom epohalnom iskoraku u multientitetnu kozmičku budućnost koja je nezamisliva bez primjerene produhovljenosti, etičnosti i kulturno-religijske tolerancije.

Kao humanistički orijentiran neovisni istraživač nadam se da će moralno posrnuli čovjek napokon smoći snage za istinski moralni preporod te da će, unatoč svim iskušenjima i preprekama koje mu predstoje na mukotrpnom putu daljnjeg napretka, u dogledno vrijeme ostvariti plodnu budućnost samo ako će biti dovoljno kritičan prema svojoj burnoj i krivudavoj prošlosti ispunjenoj nebrojenim ratovima te biti odlučno okrenut prema kreiranju sutrašnjice na čvrstim, neprolaznim i nepatvorenim humanističkim načelima zasnovanim na vječnom i nepromjenljivom Božjem moralnom zakonu.

Drugim riječima rečeno, držim da će čovjek imati dostojnu budućnost samo ako svojim promišljanjem, ponašanjem i djelovanjem bude vizionarski odlučno i dosljedno okrenut prema humanoj budućnosti. To je veoma zahtjevna orijentacija radikalno usmjerena prema istinski produhovljenom čovjeku – Homo spiriticusu. Ona neizostavno zahtijeva veoma dugotrajan i naporan uspon uzanom strmom stazom na sljedeći viši stupanj čovjekova bivstva i njoj nema alternative.

Podelite članak: