U susret 104-toj godišnjici … jubilarna 100-ta Hipoteza o uzroku Tunguske eksplozije!

Ako je nešto veliko u Sibiru, onda mora da je najveće na Svetu!? I … bilo je!

Piše Nebojsa Hafizovic:

Središte eksplozije je bilo na visini od oko 8 kilometara. Procenjena temperatura u središtu eksplozije je bila preko 3000 stepeni celzijusovih. U trenutku, oslobođena energija je procenjena na 15 do 20 Megatona, odnosno sigurnih, 1000 puta, pa do čak 2000 puta snažnija od atomske bombe bačene na japanski grad Hirošimu.

Područje razaranja obuhvata 2500 do 3000 kvadratnih kilometara. Na njemu je, više ili manje, ugljenisano i oboreno oko 80 miliona stabala drveća. Eksploziju su videle i čule hiljade ljudi, retko naseljenog područja, jer su se svetlosni i zvučni talasi rasprostrli preko ogromnog geografskog područja, koje je po površini veće od površine Francuske i Nemačke, zajedno. Svetlost eksplozije se videla sa udaljenosti od 500 kilometara, a grmljavina na 800 kilometara. Podrhtavanje tla su registrovali seizmografi čitave severne zemljine hemisfere.

Eksplozija je izazvala atmosferske anomalije na području od 12 do 13 miliona kvadratnih kilometara.

Tako da noći između 30. juna i prvog jula 1908-e godine, gotovo da nije ni bilo na čitavoj severnoj zemljinoj hemisferi. U Nemačkoj je zabeleženo da je dan trajao do ponoći, u Rimu se noć nije ni spustla do jutra, a u Londonu su novine zabeležile da se na otvorenom prostoru moglo čitati, bez veštačkog osvetljenja, do duboko u noć prvog jula 1908-e godine. Izračunato je da je osvetljenost noći, između 30-tog juna i 1. jula, morala biti 8000 puta veća od uobičajene.

HIPOTEZA MEGA-MUNJE

Uzrok Tunguske eksplozije je u pražnjenju, nagomilanog, statičkog elektriciteta.

Magnetno polje Zemlje ili Zemljin magnetni moment, predstavlja prosečnu vrednost, svih mernih tačaka, magnetnog momenta na Zemlji. Izmerene, lokalne, vrednosti magnetnih momenata međusobno se veoma razlikuju.

Područje kratera paleo-vulkana predstavlja pojavu prirodnog fenomena, koji slikovito i istinito možemo nazvati, pojavom „drugog severnog pola“ Zemlje.

 

Zemljina masa oblikuje, zemljino, gravitaciono polje. Ono, zbog toga, nije idealna sfera. Nad područjem centralnog Sibira, gravitacija oblikuje udubljenje u atmosferi, koje je razlog, poznatog, češćeg pada kosmičkog materijala, ali i registrovanog propadanja (od više stotina metara) satelita, kada se nađu nad tim područjem.

 

Jasne prirodne karakteristike, područja kratera paleo-vulkana u Tunguziji, oblikuju dva prirodna špica (šiljka).

Jednog oblikuje Zemljino jezgro, koje „proviruje“ do tanke ohlađene kore, kao izvor negativnog statičkog elektriciteta, a drugog oblikuje, kao u ogledalu, gravitaciona anomalija područja, „ugibajući“ atmosferu (tačnije: samo prostorvreme) s pozitivnim tovarom naelektrisanja u stratosferi i s litosferom kao dielektrikom između njih.

 

Kako su špicevi mesta akomuliranja (kondenzovanja) elektriciteta, tako dva, međusobno upravljena špica, suprotnog naelektrisanja, između kojih se nalazi dielektrična masa, zajedno čine: PRIRODNI KONDENZATOR!

 

Prirodni kondenzator se, vremenom, puni elektricitetom. Stalnom povećanju napona, između dva naspramna špica, doprinosi i međusobno privlačenje električnih tovara različitog polariteta, koji se međusobno privlače. Sve do momenta kada dielektrično svojstvo mase između njih (naelektrisanjem uplivom) ne popusti pod „pritiskom“ visokog napona i dopusti rasterećenje i poništavanje elektriciteta u varnici, Koja je nama poznata kao: „munja“, a u Tunguziji „MEGA-MUNJA“.

 

 

Slikoviti prikaz tunguskog događaja, iz 1908. godine

 

Ove činjenice slikovito se mogu predstaviti crtežom, čiji statički napon čeka da bude poništen u Tunguskoj eksploziji!

Tunguski kondenzator, jednostavan ali ogroman, se puni dugi niz godina i prazni u eksploziji veka. Ne samo proslog već i ovog, koji je počeo!

Činjenice s nove tačke gledišta

Poznato je, isto tako, da: svaka od, sve manjih munja (koje uočavamo kao jednu munju), zagreva veliku količinu okolnog vazduha, do vrlo visokih temperatura u kratkom vremenu. Zbog toga se u vazduhu, na visokoj temperaturi, pojavljuje vrlo visok pritisak. Visok pritisak, zagrejane vazdušne mase, izaziva talasanje sve širih vazdušnih masa, a niz takvih munja, koji čine pojavu, dovodi do oscilacija vazduha, koje na širem području registrujemo po zvučnom efektu grmljavine.

Ovakav sled događaja i nihovih manifestacija, istovetna je s manifestacijama koje su pratile Tungusku eksploziju, jer je ona posledica istog događaja, pražnjenja statičkog elektriciteta, prirodnog „geo-kondenzatora“ u vidu „mega-munje“.

 

Prvo, jak bljesak svetlosti, koji spaja nebo i Zemlju.

Ovaj bljesak je najjači u središnjoj tački litosfere gde se, naelektrisanjem dielektrika uplivom, susreću naelektrisanja različitih polova.

Sredina litosfere, na toj geografskoj širini, se nalazi na visini od, približno 7 km što je i utvrđena visina, središnje tačke, eksplozije 1908. godine.

Drugo dešavanje podrazumeva, do visoke temperature zagrejanu vazdušnu masu, vrlo visokog vazdušnog pritiska, koja se širi iz središta „električne-eksplozije“ u koncentričnim krugovima i sve slabijim ponovljenim pražnjenjima.

Visoka temperatura, električnog pražnjenja, zračenjem ugljeniše drveće i prži tlo, a veliki vazdušni pritisak obara stabla radijalno od „nulte tačke“ ispod središta eksplozije, ostavljajući ugljenisana stabla, u neposrednoj blizini „nulte tačke“ u vertikalnom položaju.

Treći po redosledu je zvučni efekat, grmljavine. On je treći po redu, jer se širi brzinom zvuka i posledica je talasanja vazdušne mase, čiji se šumovi stapaju, u zvučni efekat grmljavine.

Mikrobarogram na kojem je, prvog jula 1908. godine, zabeležena oscilacija vazdušnog pritiska prouzrokovana tunguskom eksplozijom, čuva se u Metereološkom Institutu Potsdam, u Nemačkoj. Zapis oscilacija odgovara: oscilacijama električnog pražnjenja statičkog elektriciteta, varnicom, odnosno: munjom.

Slika razaranja, najčešće se opisuje kao „leptirasta“ i ukazuje na tri tačke na tlu, iznad kojih je došlo do eksplozija. U skladu s time su i svedočenja, koja govore o dve ili tri eksplozije, gotovo istovremene ili u kratkom vremenskom periodu. O tri, tačke razaranja, svedoči raspored oborenih stabala i naknadno, kompjuterski urađen, matematički model Dr. Zopkina, s instituta za aerodinamiku, pod nazivom „Tunguska 2000“.

Pražnjenje statičkog elektriciteta, munjom, ostavilo bi na zemlji, gotovo idealno kružan trag razaranja. „Leptirast“ materijalni trag razaranja na tlu, s tri „nulte tačke“ iznad kojih je došlo do eksplozija, predstavlja tri središnje tačke, idealnih krugova, koji delimično preklopljeni daju „leptirast“ izgled poprištu razaranja.

Dve, mega-munje i tri tačke udara, u skladu su sa: svedočenjima, šemom razaranja na tlu i nepojmnjivo jak vazdušni talas, koji je „dva puta obišao Zemlju“, svode na: dva vazdušna talasa, koji su jednom obišli Zemlju.

Povećanu plodnost tunguskog zemljišta, kojeg su ruski naučnici odnosili s područja eksplozije i koja je, uz jednake uslove u naučnim ustanovama, davala za 50% veće prinose i za 30% brže, od „obične“ zemlje posledica je: prirodne obogaćenosti zemljišta azotom, jer atmosferska električna pražnjenja, predstavljaju gotovo jedini, a sigurno najznačajniji način prirodne fiksacije azota iz vazduha.

Zemljište, na mestu Tunguske eksplozije je „nađubreno azotnim đubrivim“, prirodnim procesom fiksacije azota iz vazduha, električnim pražnjenjem.

 

 

Godovi stabala, na mestu eksplozije, ukazuju na ubrzani rast stabala posle eksplozije u odnosu na period pre eksplozije.

Godovi stabala oborenih 1908. godine bili su široki od 0,4 do 2 milimetra, a na stablima koja su rasla na tim mestima, dugo godina posle eksplozije, su široki 5 do 10 milimetara. Drveće koje uobičajeno, za 50. godina naraste 8 metara u visinu, na poprištu eksplozije je, 1958. godine, dostizalo visinu od oko 17, pa i 22 metra, u visinu. Retka stabla, koja su u zaklonjenim rasedima, preživela eksploziju, 1958. godine su imala četiri puta veći obim stabla.

 

Godovi stabala pre i posle Tunguske eksplozije

 

Međutim, mnogo je zanimljivija „šema godova“, koja pre eksplozije predstavlja godove u koncentričnim krugovima i bez prepoznatljive orjentacije prema stranama sveta, odnosno prema polovima. To znači da bi se izviđači izgubili, ali i da je drveće raslo na samom „polu“, tački izrazite magnetne aktivnosti ili u blizini takve tačke i s godovima čiji raspored ne prati uobičajeni odnos „sever-jug“. Posle eksplozije, godovi stabala, na zemljištu koje se oslobodilo viška statičkog elektriciteta, ponovo zauzima prirodnu, tada uspostavljenu, orjentaciju „sever-jug“.

Ljubičasta boja neba posledica je činjenice da, svaki hemijski element na određen, karakterističan, način prelama sunčevu svetlost, čineći jednu boju sunčevog spektra vidljivom.

Čestice hemijskog elementa azota, prelamaju sunčevu svetlost na takav način da čine ljubičastu boju sunčevog spektra vidljivom. Za azot je karakteristična boja ljubičasta.

Zbog toga je nebo u sutonima, do jutra, a posle Tunguske eksplozije, nad gotovo celom severnom zemljinom hemisferom, svetlelo ljubičastom bojom.

Kuglice magnetita, prečnika do nekoliko milimetara, koje je Kulik prikupio na terenu prvih ekspedicija, a koje hemijski predstavljaju: magnetizovane okside gvožđa, nastale su prilikom pražnjenja statičkog elektricitetaa i elektromagnetne eksplozije. Rastopljene kuglice silikata nastale su kao posledica visoke temperature, a dijamantsko-grafitna zrnca, posledica su visoke temperature i visokog pritiska, što Tunguziju povezuje s takvim nalazištima i drugim Geo-kondenzatorima u Svetu.

Legende i usmena predanja, na kraju, trebalo bi da su na početku svih istraživanja. Tome nas „uči“ Tunguska eksplozije, jer je i sama za malo prešla u legendu.

U Jakutskoj legendi, o „Alanholu“, se pojavljuje kao: „tanka vatra, koju prati roj vrtloga smrti“, Tunguzi ili Evenki ovaj strahoviti bljesak smatraju: „strelom“ Ogdija, boga vatre i grmljavine.

Ogdi vekovima, „nastanjuje“ prostor „hučeće bezdani“, a koji je tek od skora poznat kao: krater paleo-vulkana, središte eksplozije iz 1908. godine i dubokih raseda šireg područja, iz kojih povremeno izbijaju velike količine gasova: vodonika, helijuma i žive.

Nadmeno zanemarivanje predanja i legendi, drevnih, kao „primitivnih“, mogu samo oni koji misle da sve počinje sa njima.

Fenomeni pre eksplozije

Hipoteza, o uzroku Tunguske eksplozije, nema budućnost prihvaćene Teorije, ako ne sadrži objašnjenje pojava koje su joj nesumnjivo predhodile.

Sve pojave su dobijale na intenzivnosti, s približavanjem 30. juna, kada su u toku noći bile najintenzivnije, da bi ih, početkom juna 1908. godine, zamenile pojave „belih noći“, tačnije „ljubičastih noći“ i potom smirivanje, do potpunog iščeznuća čudnih pojava. Sve se smirilo, priroda i ljudi.

Pojave, koje su predhodile Tunguskoj eksploziji, jasna su posledica poremećaja Zemljinog magnetnog polja i elektromagnetnog delovanja Geo-kondenzatora na području kratera paleo-vulkana u centralnom Sibiru, koji se ponaša kao: „još jedan sverni pol“.

Preduslovi za pojavu Mega-munje

Često se smatra čistom srećom, u nesreći, što se katastrofalna eksplozija, desila u gotovo ne nastanjenom i pustom prostranstvu Tunguzije. Komentariše se situacija, koja bi nastala da je do eksplozije došlo 4 sata i 47 minuta kasnije, u kojoj bi ona pogodila Sankt Petersburg, koji se nalazi na istoj geografskoj širini. Takve predpostavke se temelje na predpostavci da je eksploziju izazvao pad nekog čvrstog tela iz Kosmosa.

Međutim, „Tunguska eksplozija“ se nije mogla desiti na drugom mestu. Ne samo zato, što u tom slučaju ne bi bila „Tunguska“ i morala bi se drugačije zvati, nego zbog toga što se samo tamo stiču uslovi za njen nastanak.

Na Zemljinoj površini postoji veći broj tačaka, koje možemo po izrazitoj gravitacionoj i magntnoj anomaliji, prepoznati kao mesta „Geo-kondenzatora“. Grubo, to su: severo-istočna Kanada, sever Skandinavije, središnji Sibir, severo-istočni deo Australije, jugo-istocni deo Afrike i Brazil. Broj „Geo-kondenzatora“ nije veliki, ali njihov raspored, predstavlja potencijalnu opasnost za najveći deo planete.

Međutim, sve slabije magnetno polje Zemlje je razlog retkosti fenomena „Mega-munje“ i njenih posledica, ali još jedan bitan preduslov, većinu njih čini bezopasnim. Većina se nalaze u tropskom i umerenom zemljinom pojasu, gde se, više ili manje, redovno prazne. Geo-atmosferska karakteristika, tih područja, obezbeđuje metereološke uslove u kojima, većim brojem manjih munja, dolazi do redovnog pražnjenja akomuliranog statičkog elektriciteta.

Veliku opasnost predstavljaju samo „Geo-kondenzatori“ čiji se statički elektricitet akomulira tokom dugog vremenskog perioda.

Prošlost

Poznato je, na osnovu 160. godina dugog merenja, da Zemljino magnetno polje slabi. Ono je glavni izvor statičkog elektriciteta na Zemlji i uzrok njegovog, povremenog, pražnjenja munjama. Kako je, ono, u prošlosti bilo jače i najjače pre 7.000 godina, tako je tada bilo i mnogo više električnih pražnjenja.

Munje tada nisu bile jače, jer „jačinu“ munje predstavlja napon, pri kojem dolazi do poništavanja različitih naelektrisanja, a on zavisi od svojstva dielektrika, koji je ostao ne promenjen i naelektrisaće se uplivom pri istom naponu, pre sedam hiljada godina kao i danas.

Sadašnje magnetno polje, predstavlja tridesetdrugi deo Zemljinog magnetnog polja od pre sedam hiljada godina.

Pre sedam hiljada godina je bilo 32 puta više, električnih pražnjenja.

Ukoliko je logičan, ovaj niz zaključaka, koji se oslanjaju na poznato znanje, onda Tunguska eksplozija jeste: najveća poznata, ali nije jedinstvena i morali bi smo pronalaziti jasne dokaze pojava Mega-munja, u prošlosti.

Jezero Dramond

Jezero Dramond, na severu Virdžinije, SAD, leži u plitkoj udolini. Jezero je plitko i ovalnog oblika, a formira močvaru s progorelog tresetišta. Indijansko usmeno predanje, koje govori da je jezero stvoreno „sletanjem vatrene ptice“, podstaklo je naučnike da predpostave da je pad meteorita uzrok spržene udoline, s jezerom u središtu, kao mogućim plitkim kraterom. Međutim i pored obimnih itraživanja, meteoritskog objekta nije bilo. Što ostavlja, proverljivu, mogućnost da je Mega-munja oblikovala pejzaž, u elektromagnetnoj eksploziji, na mestu Geo-kondenzatora, oblikovanog gravitacionom i magnetnom anomalijom područja.

Vega incident

Jedan od događaja, za koji postoji pisani trag, jesu dva ogromna bljeska svetlosti, na pučini južno od Rta Dobre Nade, koja je 1979. godine registrovao američki vojni satelit, pod nazivom Vega. Dva bljeska su bila toliko jaka da su izazvali vojno-političku zategnutost, jer su protumačeni kao probe nuklearnih bombi, za koje se predpostavljalo da su plod saradnje Južnoafričke republike i Izraela, zbog čega je predsednik SAD je sazvao Nacionalni Savet za bezbednost.

Dalja analiza područja nije ukazivala na povećano prisustvo radioaktivnosti. Ipak, drugog objašnjenja nije bilo, niti ga ima danas.

Bum-bum ostrvo

Osrvo s posledicama Mega-munja ostalo je bez objašnjenja. Lokalno stanovništvo sumnjiči Vladu SAD-a, čija je vojna komisija ispitivala uzroke niza eksplozija (tokom dužeg vremenskog perioda) ali bez konkretnog odgovora.

Velika magnetna oluja

Događaj je zabeležen kao: velika magnetna oluja nad severnom Amerikom 1859. godine. i pripisana je „nepoznatim dešavanjima na Suncu“.

Jutro sa prvog na drugi septembar 1859. godine, između sedam i osam časova, službenici telegrafskih centrala duž čitave istočne obale SAD-a bili su u čudu. Baterije, kojima su napajani telegrafi, su se poisključivale, same, kao u slučaju preopterećenja, a telegrafski vodovi su ipak bili „puni struje“! Uređaji su radili bez napajanja! „Neko“ zračenje iz vazduha indukovalo je u kablovima telegrafa velike količine elektriciteta, više nego dovoljne za rad i ubrzo su o tome, razmenjivali poruke svi poslužioci telegrafa duž Atlanske obale. Štampa je o tome opširno pisala i špekulisala, a naročito posle sledeće noći, koje gotovo da nije ni bilo, jer je noćno nebo bilo obasjano intenzivnom ljubičastom svetlošću. Događaj je povezan s pojavom polarne svetlosti, nekoliko dana pre i posle 2. septembra, koja se od severa protezala do Floride. Ubrzo su neobične pojave nestale, naglo, kako su se i pojavile. Sve i svi su se smirili. Potom bi i zaboravili, da nije zapisano.

 

Velika magnetna oluja 1859. godine upućuje na poprište udara Mega-munje, na području severne Kanade. Mesto „udara“ Mega-munje može se pronaći, po izrazitoj geomagnetnoj i gravitacionoj anomaliji, koja ga karakteriše, a zatim i materijalni tragovi elektromagnetne eksplozije. Čak i ako je područje bez šume, tragovi sprženog tla, kuglica magnetita, rastopljenog silkata, kvarca rastopljenog u staklo, ali i sitnijih dijamanta, biće dokazi.

Područje retke naseljenosti i loše komunikacije, u to vreme, razlog su što su zabeležene samo posledice Mega-munje, a ne i sama eksplozija.

Ako su se, pražnjenja prirodnog elektriciteta visokih napona, u vidu Mega-munja dešavala u prošlosti i dali se mogu dešavati i u budućnosti?

Pražnjenja prirodnog elektriciteta, visokih napona, u vidu Mega-munja, se MORAJU dešavati i u budućnosti!

UGALJ

Upečatljiva fotografija, Tunguskog zgarišta, s 80 miliona ogoljenih i ugljenisanih stabala, mogao bi, predstavljati sliku rudnika uglja? Prvo me, naravno, zanimalo: da li su poznati slučajevi vertikalno ugljenisanih stabala, u rudnicima uglja?

Takva, ugljenisana stabla, ne samo da postoje, nego su vrlo česta i gotovo redovno nalažena, ne samo po rudarskim oknima, nego i na, erozijom, otvorenim nalazištima uglja. Upravo, „na uspravnim“ stablima, „pada“ teorija tzv. „evolutivnog procesa“ o nastajanju uglja, koja je jedina važeća, najverovatnije, jer je jedina postojeća. Logičnost, važeće Teorije o evolutivnom nastanku uglja, je ne uvrljiva i pod sumnjom pojedinih stručnjaka i laika, ali bez postojanja boljeg objašnjenja, opstaje već dugo … suviše dugo.

Polistratsko drveće, je: naziv za ugljenisano drveće koje se pruža kroz više od jednog sloja fosilizovanih ostataka. Naziv je kovanica reči „poli“  sa značenjem „više“ i reči „stratos“ sa značenjem „sloj“ i odnosi se na ugljenisana stabla drveća koja se, u vertikalnom položaju, pružaju kroz veći broj slojeva fosilizovanih sedimenata.

U potpunom su neslaganju sa standardnim mišljenjem o velikoj starosti naslaga uglja.

Polistratsko drveće, nije moglo ostati uspravno tokom nekoliko hiljada ili miliona godina, dok bi se mulj polako akumulirao oko njega.

Nije moguće ni da su ona rasla, tokom taloženja ovih slojeva u periodu od više miliona godina. Nije moguće ni ugljenisanje tankih stabala, a pogotovo ne grana, koje su povremeno nalažene.

 

Polistratsko drveće u rudnicima uglja

 

Tvrdnja, da su: „polistratska drveća nastala pod čudnovatim uslovima“, opovrgava činjenica da, u svetu, ima mnogo polistratskog drveća i da su u rudnicima uglja, ona sasvim uobičajena pojava.

Naslage uglja i polistratska ugljenisana stabla, koja ih povezuju, morala su nastati u znatno bržem procesu i u skorijoj prošlosti.

 

 

HIPOTEZA O NASTANKU UGLJA TUNGUSKIM EKSPLOZIJAMA

Ukoliko je Teorija o Tunguskoj eksploziji tačna, ona ne samo da se nije desila slučajno, nego se nije desila slučajno baš na tom mestu. Sledi i da će se ona ponoviti, kada se akomulira dovoljna količina statičkog elektriciteta ispod najtanjeg sloja Zemljine kore. Eksplozija će se desiti u središtu kratera paleo-vulkana u Sibiru, ali je moguća i na, za sada, ne određenom broju mesta u Svetu, koja imaju pomenute karakteristike.

 

Scenario (ponovljene Tunguske eksplozije i Mega-munje)  je: s vremenom sve više verovatan i s vremenom sve manje verovatan.

S vremenom, statički elektricitet se nagomilava, ali s vremenom, slabi Zemljino magnetno polje.

Kada je, pre 7000 godina, Zemljino magnetno polje imalo maksimalnu vrednost Mega-munje, bile su 32 puta češće. Češće i vremenski i prostorno, a slika poprišta Tunguske eksplozije uobičajena za mnoga područja na Zemlji.

Nalzišta uglja u nizu ponovljenih „Tunguskih eksplozija“

Ta područja sada prepoznajemo, kao: nalazišta uglja!

A, nalzišta uglja prepoznajemo po: pojačanom magnetnom momentu !

Do te mere tačno, da možemo reći da: ne samo da uglja ima gde god područje karakteriše pojačani magnetni moment , nego i gde god područje ima te karakteristike mora da ima i uglja!

Naslage uglja (pod zemljom) se vide iz aviona!

Jednostavnim nadletanjem većih područja, moguće je registrovati mesta propadanja letelice, kao mesta gravitacione i mgnetne anomalije, koja je u ranijim periodima, jačeg magnetnog polja Zemlje, bila poprište čestog smenjivanja: trenutnih, „munjevitih“, ugljenisanja drvenih masa i perioda ubrzanog rasta biljaka, na tlu bogatom (prirodnim putem iz vazduha) fiksiranim azotom.

Bez kopanja, mogu da tvrdim da: raspored uglja u ugljenokopima ima poznati raspored ugljenisanih stabala s poprišta Tunguske eksplozije!

Polistratsko drveće nalazi se (uz manja odstupanja, po slojevima) u središtu, a od njih se (prema obodu), nalaze sve oborenija, ugljenisana stabla. Po strukturi uglja, u središtima ugljenokopa se nalaze potpuno ugljenisana stabla, a prema rubovima nalazišta sve manje ugljenisana, do onih koja su zadržala strukturu i teksturu drveta i ugljenisana su kroz koru iz pravca središta ugljenokopa.

Tanka ugljenisana stabla, ponekad i grane, dokaz su da do ugljenisanja nije došlo tokom miliona godina (Teorija evolutivnog nastanka uglja) nego naglo i kao posledica ugljenisanja zračenjem.

Broj godova, koji se može prepoznati na manje ugljenisanim stablima, pokazuje nam broj godina, „mira i rasta“, koji je protekao između udara Mega-munje.

Zbog toga se na dnu, ugljenokopa, moraju nalaziti stabla manjeg prečnika i više ugljenisana, a prema površini sve deblja stabla i slabijeg stepena ugljenisanosti.

Razdelnici, koji dele slojeve uglja, predstavljaju periode „punjenja“ Geo-kondenzatora, zbog čega ih čine: vulkanski pepeo, sedimenti i glina.

Razdelnici u ugljenokopima moraju biti sve tanji s nižim slojevima uglja, jer je u periodu, kada je ugalj počeo da nastaje, „punjenje“ i pražnjenje Geo-kondenzatora bilo brže nego u kasnijim periodima (zbog slabljenja Zemljinog magnetnog polja).

Hipotezu o nastanku uglja u „Tunguskim eksplozijama“, odnosno Mega-munjama, potvrđuje: pojačani magnetni moment tih područja, pojačana gravitaciona sila, blizina aktivnog zemljinog jezgra, raspored i struktura naslaga uglja, identična s rasporedom i strukturom ugljenisanih stabala na poprištu Tunguske eksplozije, potvrđujući time i ispravnost same Hipoteze o Tunguskoj eksploziji.

Nebojsa Hafizovic;  n.hafizovic@yahoo.com

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

2 Responses do “U susret 104-toj godišnjici … jubilarna 100-ta Hipoteza o uzroku Tunguske eksplozije!”

  1. Zaga каже:

    NEBOJSA pa ti si novi genije samo napred Zaga

  2. Mc каже:

    U startu su pobrkani pojmovi iz elektromagnetike, što ostavlja utisak nedovoljno upućenog diletanta željnog publiciteta.
    Potrebno je pokazati malo dublje poznavanje elektromagnetike

Ostavite komentar