Dr. Ivan Šimatović, dipl.inž.el.

Brojne etničke skupine Indijanaca koje obitavaju u nepreglednim i teško prohodnim tropskim prašumama Južne Amerike su autohtoni plemenski narodi koji tradicionalno žive od lova, ribolova, skupljanja plodina i uzgoja povrća. Oni pretežito obitavaju u malim društvenim zajednicama seoskog tipa od kojih svaka ima vlastite predaje i vjerovanja.

U tim malenim autohtonim kulturama južnoameričkih Indijanaca nema bogova i junaka koji bi bili zajednički svim etničkim skupinama tog prostranog područja. Na tom prostoru, kojeg je tijekom XX. stoljeća gotovo posve pregazila bezobzirna noga zapadne civilizacije, zabilježeni su brojni mitološki sustavi i vjerovanja u kojima često ljudi poprimaju lik životinja, a životinje lik ljudi. Valja istaći da su za južnoameričke Indijance njihova mitologija i prošlost jedno te isto. Oni ih naprosto ne razlikuju.

Među te etničke skupine pripadaju i Kayapo Indijanci koji danas obitavaju u srcu brazilske prašume, na području oko rijeke Rio Fresco u južnom dijelu savezne brazilske države Para. Oni, posve odvojeni od civilizacije, već tisućljećima žive ustaljenim plemenskim načinom života bez značajnih promjena. S njima je prvi puta uspostavljen kontakt tek 1952. godine. Zanimljivo je da su prvi istraživači koji su s njima razgovarali vrlo brzo otkrili da oni u svojoj plemenskoj predaji i ritualu s neobičnom ljubavlju štuju i slave nezaboravnog bjeloputog „nebeskog učitelja“ Bep-Kororotija.

Dr. Joao Americo Peret, eminentni brazilski istraživač indijanske kulture, prvi je zabilježio na portugalskom jeziku drevnu predaju Kayapo Indijanaca o stvaranju svijeta i neobičnom „nebeskom učitelju“ Bep-Kororotiju. Tu mu je legendu davne 1952. godine, dok je boravio u njihovu selu duboko u prašumi, ponosno ispričao stari plemenski savjetnik Kuben-Krau-Kein, kojeg su njegovi suplemenici nazivali Gvaj-Baba, što u prijevodu znači mudrac. Slobodan prijevod Peretova zapisa predaje o Bep-Kororotiju je veoma zanimljiv u više karakterističnih tehnogenih detalja jasno prepoznatljivih tek ljudima našeg vremena. Stoga ga u nastavku donosimo u slobodnom prijevodu.

„Naš je narod nekoć živio u dalekoj savani, daleko od ovog kraja, odakle se mogao vidjeti gorski lanac Pukato-Ti čiji su vrhovi bili okruženi maglom neizvjesnosti. Ta neizvjesnost nije ni do danas prevladana. Sunce, umorno od svoje daleke dnevne šetnje, leglo je na zelenu ledinu iza šumarka, a Mem-Baba, izumitelj svih stvari, pokrio je nebo svojim ogrtačem ispunjenim visećim zvijezdama. Kad neka zvijezda s njega padne vječni stražar Memi-Keniti prijeđe nebo i vrati je na pravo mjesto.

Jednog je dana, sišavši iz dalekog gorja Pukato-Tia, u selo prvi put došao Bep-Kororoti. Imao je na sebi ‘bo’ (neobično blještavo odijelo), koji ga je pokrivao od glave do pete. U ruci je nosio ‘kop’ („gromovito oružje“, neka vrst puške). Svi iz sela, prestrašivši se njegova neobična izgleda, pobjegoše u šikaru. Muškarci nastojahu zaštiti žene i djecu, a nekoliko ih pokuša zaustaviti neobičnog došljaka, ali je njihovo oružje bilo preslabo. Svaki put kad bi njime dodirnuli neobičan Bep-Kororotijev ‘bo’ popadali bi na tlo kao gromom ošinuti (vjerojatno zbog električnog udara).

Neustrašivi ratnik koji je stigao s neba (iz svemira) morao se smijati krhkosti onih koji su mu se pokušali suprotstaviti. Da bi im dokazao svoju moć podigao bi ‘kop’, uperio bi ga u drvo ili kamen i uništio bi ih. Svi su vjerovali da im Bep-Kororoti na taj način želi pokazati da nije došao da bi s njima ratovao. To napeto stanje je dugo potrajalo. Vladala je velika zbrka. Najhrabriji plemenski ratnici i dalje pokušavahu pružiti otpor, ali i oni su se napokon morali pomiriti s njegovom prisutnošću jer on nije vrijeđao njih niti bilo koga drugog u selu. Njegova su ljepota, sjajna bijela koža, nježnost i ljubav prema svima postupno sve očarali i privukli ih k njemu. Svi stekoše dojam sigurnosti te se ubrzo s njim sprijateljiše.

Bep-Kororotiju se sviđalo da rukuje našim oružjem i da od naših ratnika uči kako bi mogao postati dobar lovac. Napokon je rukovao našim oružjem vještije negoli najspretniji članovi plemena i postao je odvažniji od najodvažnijih ratnika iz sela. Uskoro je Bep-Kororoti bio prihvaćen u pleme kao ratnik, a zatim ga je jedna mlada djevojka izabrala za muža i udala se za njega. Rodiše im se sinovi i kći koju prozvaše Nio-Pouti.

Bep-Kororoti je bio pametniji od sviju pa je stoga počeo poučavati ostale nepoznatim stvarima. Naveo je ljude da sagrade ‘ng-obi’, kuću za muškarce kakvu danas imaju sva naša sela. U njoj su iskusni muškarci pričali mladićima o svojim pustolovinama, te su ih tako učili kako se moraju ponašati u opasnosti i kako moraju misliti. Ta je kuća zapravo bila škola, a Bep-Kororoti je bio učitelj.

U ‘ng-obiju’ su se radili ručni radovi i poboljšavalo se naše oružje. Sve to možemo zahvaliti velikom ratniku Bep-Kororotiju koji je došao iz svemira. On je utemeljio ‘veliku sobu’ (seosko vijeće) u kojem smo raspravljali o brigama i nevoljama svog plemena. Tako se ostvarilo bolje odnose u selu, što je svima olakšalo rad i život. Često bi se mladići znali opirati odlasku u ‘ng-obi’. Tada bi Bep-Kororoti obukao svoj ‘bo’ i potražio bi učenike. Oni mu se tada više nisu mogli oduprijeti, pa bi se brzo vratili u ‘ng-obi’ jer su jedino tamo bili sigurni.

Kad je lov bio težak Bep-Kororoti bi uzeo svoj ‘kop’ i njime je ubijao životinje ne ozlijedivši ih. Prema plemenskom običaju lovcu koji je ubio životinju pripadao bi najbolji komad plijena, ali Bep-Kororoti, koji nije jeo seosku hranu, uzimao bi samo onoliko koliko mu je trebalo da prehrani obitelj. Njegovi se prijatelji s tim nisu slagali, ali on nije mijenjao svoj stav.

Tijekom godina prilično se promijenilo njegovo ponašanje. Više se nije toliko družio s ostalima, najradije bi bio sam u svojoj kolibi. Kad bi napustio kolibu uvijek bi išao na brda Pukato-Tia odakle je nekoć stigao. Jednog je dana poslušao volju svog duha, kojoj više nije mogao odoljeti, i napustio je selo. Okupio je svoju obitelj, osim kćeri Nio-Pouti koja je nakon udaje živjela negdje drugdje, i krenuo je sa ženom i sinovima u brda Pukato-Tia.

Prolazili su dani, a Bep-Kororotija nije nigdje bilo. Jednog se dana iznenada pojavio u selu i počeo je ispuštati strašne ratničke poklike. Svi pomisliše da je poludio i htjedoše ga smiriti. Kad su mu se muškarci približili došlo je do strašne borbe u kojoj razjareni Bep-Kororoti nije upotrijebio svoje moćno oružje. Tijelo mu je snažno drhtalo i tko bi ga dodirnuo srušio bi se smjesta na tlo kao mrtav. Ratnici su tako jedan za drugim padali na tlo kao mrtvi.

Ta je borba trajala danima, jer su se popadali ratnici za izvjesno vrijeme mogli dići. Oni bi ponovo pokušavali savladati pomahnitalog Bep-Kororotija koji je pod svaku cijenu želio napustiti selo. Slijedili su ga do dalekih gorskih vrhunaca Pukato-Tia. Tu se dogodilo nešto vrlo stravično pred čime su svi ratnici naprosto zanijemili. Bep-Kororoti povlačio se natraške sve do podnožja Pukato-Tia i pri tome je svojim ‘kopom’ nemilosrdno uništavao sve što mu se našlo u blizini. Prije nego što je stigao do vrhunca gorskog lanca sve se drveće i grmlje pogođeno ‘kopom’ odjednom pretvorilo u prah.

Tada se s vrha brda iznenada prolomio silan prasak od kojeg se snažno potresao čitav kraj, a Bep-Kororoti je nestao u zraku okružen plamenim oblacima, dimom i grmljavinom. Taj je strašan događaj uzdrmao svu zemlju, iščupao je iz tla grmlje s korijenjem i uništio divlje plodove. Nestalo je i brojne divljači koja je izginula ili je strahovito uplašena pobjegla daleko iz našeg kraja pa je pleme uskoro počelo gladovati.

Nio-Pouti, kći nebeskog ratnika Bep-Kororotija, koja se prije udala za jednog ratnika i rodila mu sina, kazala je svome mužu da zna gdje bi se mogla naći hrana za cijelo selo. Pozvala ga je da ju slijedi u daleka brda Pukato-Tia. Na njezino nagovaranje njezin muž, još uvijek ustrašen neobičnim događajem koji se tamo zbio, prikupio je dovoljno hrabrosti te je pošao s njom i sinom u područje Pukato-Tia.

Ondje Nio-Pouti u brdovitom kraju zvanom Mem-Baba-Kent-Kre potraži neko neobično čarobno stablo i, držeći sina u krilu, sjedne na njegove grane. Tada zamoli muža da savija grane sve dok njihovi vrhovi ne dotaknu tlo. U trenutku kada su grane čarobnog stabla dodirnule tlo nastade snažna eksplozija, a Nio-Pouti, zajedno sa stablom, nestade uz zaglušnu grmljavinu u oblacima obavijena dimom, prašinom i munjama (vjerojatno raketna letjelica).

Muž ju je tamo čekao nekoliko dana i već je klonuo te umirao od gladi i žeđi, kad je odjednom začuo silan prasak i opazio da neobično stablo opet stoji na prijašnjem mjestu. Njegovo iznenađenje bijaše veliko, jer mu je žena ponovo bila ovdje, a s njom i njezin otac, Bep-Kororoti. Donijeli su velike košare pune raznovrsne hrane kakvu on nikad prije nije vidio niti poznavao. Nakon nekog vremena Bep-Kororoti je opet sjeo na čarobno stablo i naredio da se grane saviju do tla. Uslijedila je snažna eksplozija nakon koje je neobično stablo opet nestalo u zraku.

Nakon toga se Nio-Pouti s mužem vratila u selo i obznanila je Bep-Kororotijevu zapovijed da se svi odmah presele i podignu svoja sela pred Mem-Baba-Kent-Kreom – kraju u kojem će dobivati hranu. Nio-Pouti je također kazala svojim suplemenicima da sjeme voća, povrća i žbunja moraju sačuvati do kišnog razdoblja kako bi se tada moglo ponovo staviti u zemlju i donijeti novi urod. Tako je kod nas nastalo poljodjelstvo.

Naš se narod zatim preselio do podnožja Pukato-Tia i ondje je dalje živio u miru. U našim selima kolibe su doskora postajale sve brojnije, te su se s bregova mogle vidjeti sve do obzorja.“

U spomen na dobrohotnog bjeloputog „nebeskog učitelja“ Bep-Kororotija pripadnici plemena Kayapo Indijanaca svake godine priređuju veliku plemensku svečanost. Ona se, u znak sjećanja na njegov dolazak i edukativno-odgojno djelovanje među njihovim precima, od pamtivijeka održava na istovjetan način kao osebujan ritual. Tom se prigodom jedan od pripadnika plemena Kayapoa odjene od glave do pete u brižljivo izrađenu slamnatu odjeću dizajniranu prema Bep-Kororotijevu „bou“. Tijekom tog rituala plesač lagano pleše malenim koracima lupkajući nogom o nogu, dok ga ostali pripadnici plemena prate plesom noseći u ruci njegovu sliku.

Ta neobična ritualna slamnata odjeća Kayapo Indijanaca svojim izgledom napadno sliči na danas svima dobro poznato svemirsko odijelo (skafander). Ritualni ples laganim malim koracima, kojeg izvodi pripadnik plemena odjeven u slamnati „bo“, veoma je nalik nezgrapnu skakutavu hodu prvih astronauta Nasine Apollo-misije na Mjesecu.

Valja naglasiti da je fotografije koje prikazuju pripadnika plemena Kayapoa u tradicionalnoj ritualnoj slamnatoj odjeći prvi snimio dr. J. A. Peret još davne 1952. godine – dakle gotovo desetak godina prije nego što su u svemir poletjeli prvi sovjetski i američki kozmonauti odjeveni u danas svima dobro znana svemirska odijela. Očito je da ne postoji čak niti teoretska mogućnost da bi od moderne civilizacije sve do 1952. godine posve izolirani Kayapoe mogli bilo gdje vidjeti suvremeno svemirsko odijelo (skafander) koje je tadašnjem civiliziranom svijetu bilo poznato samo iz SF-filmova i stripova.

Zaista je teško povjerovati da tolika sličnost u odjeći i pokretima pretpovijesnog „nebeskog učitelja“ Bep-Kororotija iz dubina amazonske prašume sa suvremenim astronautom može biti tek plod pukog slučaja. Nisu li ta drevna predaja i ritual jedan od dokaza koju nedvosmisleno upućuje na utemeljenost hipoteze o paleokontaktima. Konačan sud o tome sa zadovoljstvom prepuštam čitateljima.

http://kpv.rs/?p=2292

Podelite članak: