Prof. Dr. Miloš Abadžić:
8. Da li Priroda prihvata singularnosti?
U savremenoj fizici i kosmologiji prisutni su singulariteti različite vrste. U mnogim slučajevima oni predstavljaju jedan od kriterijuma za ocenu prihvatljivosti određenih modela nekih pojava i procesa u Prirodi. To je opravdano ali nije opravdano da se taj kriterijum primenjuje selektivno.
U nekim slučajevima se njime osporava korektnost nekog modela, da bi u drugom slučaju bio podloga nekoj teoriji. Jedan od osnovnih kriterijuma da bi teorija bila prihvatljiva je odsustvo kontradikcija u njenim stavovima. Ako se prihvati zaključak o realnosti Prirode tada korektni fizički modeli pojedinih pojava i procesa nemogu biti izvori singularnosti bilo koje vrste. Njihova pojava ukazuje na potrebu preispitivanja takvih modela i nemože se pravdati nekim matematičkim formalizmon. U matematici je on normalna pojava, ali samo dok se radi o apstraktnim brojevima sa kojima matematika manipuliše uključujući i nulte i beskonačne vrednosti. U fizici brojevi su uvek odraz mere neke fizičke veličine koje ili ima ili nema. Ako je nema sa njom se nemože računati i izvoditi neke računarske operacije i tu matematika ne pomaže.Obzirom na trenutno stanje u igri su obe mogućnosti DA ili NE, pa ih treba analizirati.
8.1. prihvata se.
Prihvatanjem ovog stava omogućeno je uvođenje trenutnog nastanka i iščezavanja pojava, procesa, struktura, transformacija različite vrste i pojedinih ograničenja koji nemaju bilo kakvu fizičku podlogu. Njima se opravdava:
- Pojava ograničenja povećavanja brzine kretanja preko vrednosti c.
- Procesi anihilacija česitca i antičestica.
- Različite vrste trenutnih transformacija.
- Beskonačne vrednosti pojedinih fizičkih veličina i dr.
- Trenutni veliki prasak.
Rezultat su pogrešnih i nepreciznih fizičkih modela i njihove matematičke interpretacije. Ovajav pristup je posledica dobrim delom:
- Nepoznavanja realnih naturalnih procesa u posmatranim slučajevima i postavljanja njihovih fizičkih modela.
- Zanemarivanje realnosti subelementarnih veličina i konačnih vrednosti njihovih karakterističnih veličina, kao što su njihove mase i dimenzije, bez obzira koliko bile male.
- Olakog prihvatanja matematičke logike u modeliranju nedovljno poznatih naturalnih pojava i procesa.
Moralo bi se poći od jasnijeg sagledavanja naturalnih pojava i procesa, kao i logičnijeg njihovog modeliranja, prvo fizičkog a tek iza toga matematičkog. Matematički modeli moraju prihvatiti realnost naturalnih pojava i procesa koje modeliraju.
8.2. ne prihvata se.
Ako se prihvati stav o karakteru Prirode i procesa u njoj tada je postojanje singularnosti neprihvatljivo. Osnovna karakteristika fizičkih procesa je njihovo trajanje, bez obzira koliko bilo kratko, i činjenica da u procesima učestvuju veličine konačnih vrednosti bilo koje vrste. Pitanje je samo razmera u kojima se procesi posmatraju. Ovim stavom se opravdava:
- Postojanje početka i kraja svakog događaja ili procesa bez obzira na njihovu vrstu i trajanje.
- Određene dimenzije svih pojavnih oblika od veličina osnovnih supstanci do najkrupnijih materijalnih struktura.
- Konačne vrednosti svih veličina koje karakterišu osnovne supstance, a pogotovo njihove kombinacije.
Singularnosti su rezultat našeg pogrešnog modeliranja realnosti Prirode i procesa i pojava u njoj. Svaka pojava ili proces, bili oni promena stanja, oblika ili strukture, imaju svoje trajanje, uključujući i sve vrste transformacija sa kojima savremena fizika računa. Kod svih njih je prisutan uslov
(4.2-1)
u kojem je sa X označena bilo koja od prirodih veličina, a sa y bilo koja vremenska, prostorna ili neka druga koordinatna veličina. Kršenje ovog uslova moguće je samo u apstraktnoj matematici. Singularnost fizika ne prihvata, bilo da se zasniva na teoriji relativnosti bilo na kvantnoj teoriji ili se posmatranje pokušava svesti na realne odnose.
U obe varijante ovog pitanja potrebno je detaljnije preispitati sve slučajeve u kojima se pojavljuju različite varijante vremenskih, prostornih i drugih singulariteta, jer neki od usovjenih stavova krije grešku koja joj je uzrok.
9. da li u prirodi postoje, pored uočenih poluaktivnih i aktivnih, još neki drugi pojavni oblici?
Na prvi pogled ovo pitanje se ne uklapa u našu predstavu o Prirodi formiranoj pre svega na osnovu informacija koje dobijamo preko naših čula ili pomoćnih uređaja. Međutim, imajući u vidu naša dosadašnja iskustva, ne bi mogli biti sigurni da je ovakvo pitanje deplasirano. Mnoge pojave i procese uspeli smo uočiti zahvaljujući razvoju novih aparata, naših pomoćnih čula. Neizvesno je u kojem pravcu i kojim tempom će se odvijati naš unutrašnji i tehničko-tehnološki napredak i koje ćemo nove prirodne pojave i procese otkriti pri tome. Ova neizvesnost se još povećava uvođenjem u igru mentalne komponente kao jedne od osnovnih veličina subelementarnih pojavnih oblika. Njeno proučavanje tek predstoji, kada se budemo osposobili za to. Prema NMN modelu njeno prisustvo u svim fizičkim strukturama i procesima je neizbežno, kako kod pasivnih, poluaktivnih tako i kod aktivnih a posebno bioloških pojavnih oblika. Da li ova supstanca, zahvaljujući svojim osobinama, može formirati i neke samostalne strukture neočekivanih osobina nemože se sa sigurnošču reći. Neke indicije, sve značajnije i potkrepljenije određenim ekesperimentalnim podacima, za ovakvu mogućnosti postoje ali eksperimentalna i naučno obrađena baza podataka još uvek nije prisutna u naučnoj javnosti[1]. Ipak, ne bi trebalo biti kategoričan u odbijanju takve mogućnosti poučeni lekcijama istorije u kojoj smo odbijali prihvatanje čitavog niza naturalnih fenomena i postojanje njihovih nosilaca, da bi kasnije takvi stavovi bili opovrgnuti. Bez obzira na raskorak, koji se njenim uvođenjem pravi, u odnosu na stavove zvanične naučne javnosti, mislim da je uvođenje takve veličine neophodno i ona je prisutna ne samo u svim strukturama od subelementarnog nivoa do materijalnih struktura u Ograničenim prostorima već u kompletnom prostoru Kosmosa. Specifičnu ulogu mentalna masa ima u formiranju i funkcionisanju bioloških pojavnih oblika. Pored funkcija koje mentalne strukture imajuu formiranju svih struktura na sva tri strukturna nivoa ima puno razloga da se računa i sa posebnim vidom njenog delovanja a to je formiranje struktura samo od meniona. Takve strukture označene su kao svesmenske strukture i one formiraju poseban sistem u čitavom Kosmosu. Sa tim sistemom se računa kao realnim i veoma značajnim za Prirodu u celini i on u NMN modelu ima ključnu ulogu u razvoju svih pojavnih oblika a posebno bioloških. Osnovne funkcije ovog sistema su:
- Sakupljanje, selekcija i obrada svih događaja u Prirodi – stvaranje kosmičke baze podataka.
- Optimizacija programa delovanja na osnovu sakupljenih i obrađenih informacija – samoorganizaciono delovanje u procesu programiranog ponašanja Prirode.
- Komunikacija sa mentalnom masom na osnovu tekuće baze podataka i programa delovanja u stvaranju struktura svih pojavnih oblika u Prirodi – realizacija programa razvoja Prirode.
- Komunikacja sa mentalnim strukturama bioloških pojavnih oblika – koordinacija funkcionisanja struktura bioloških pojavnih oblika.rodi – stvaranje ulogu u rozvoju svih živih pojavnih oblika.sistem u čitavom Kosmosu. Sa tim sistemom računam kao
- Zajedno sa ostalim delom mentalne supstance predstavlja osnovni energetski resurs Prirode.
Ova komunikacija može biti neprekidna, kakva je kod biloških pojavnih oblika ili periodična, što se dešava tokom prelaznih perioda cikličnih promena u Ograničenim prostorima ili kod pojedinačnih voljnihi programiranih procesa.
Za sada sa MET računam kao pojavama čije uvođenje nameće analiza pojava i procesa u Prirodi koje se nemože objasniti samo postojećim osnovnim fizičkim supstancama i zakonima njihovih interakcija, koje nisu rezultat delovanja samo čisto fizičkih veličina jer su i one uslovljene određenim mentalnim uticajima. Ova knjiga posvećena je dobrim delom inkorporiranju ove novoimenovane supstance u sve strukture Prirode kakvu je danas doživljavamo, što obuhvata njeno prisustvo i ulogu u formiranju i razvoju pasivnih, poluaktivnih i aktivnih a posebno biloških pojavnih oblika. Eventualno proširivanje njenog prisustva i delovanja zahtevalo bi formiranje i naučnu obradu odgovarajuće pouzdane baze podataka, do koje još uvek nismo uspeli doći. U takvoj situaciji sam više sklon prihvatiti takvu mogućnost nego je a priori odbiti. Čak i više od toga jer u poglavlju XX uvodim u igru svesmensku strukturu specifičnih karakteristika i uloge u funkcionisanju biloških pojavnih oblika[2].
10. da li je delovanje fizičkih masa dovoljno za sve što se u prirodi dešava?
Već u tački 2.1 načinjena je pretpostavka o postojanju tri osnovne supstance u Prirodi i njihovoj čestičnoj strukturi, čijim se interakcijama realizuje sve što se u Prirodi javlja i deluje. Ove interakcije označene su alternativno kao delovanje masa ili nosioca sile. U oba slučaja radi se o interakcijama fizičkih masa različitih kombinacija navedenih čestica. Formalno gledano odgovor na postavljeno pitanje bio bi potvrdan. Međitim, kada se ima u vidu:
- raznolikost evidentiranih pojavnih oblika u Prirodi,
- nemogućnost objašnjenja njihovih karakteristika samo fizičkim zakonima,
- selelktivnost pojedinih procesa između različitih struktura čak i samo na fizičkom nivou,
- uzročno – posledična povezanost događaja u Prirodi bez njihove suštinske nasumičnosti,
neizbežno se nameće zaključak o neophodnosti uvođenja u igru barem još jedne veličine koja će raspolagati dodatnim specifičnim karakteristikama i načinom delovanja. Ta neophodnost je sadržana već u napomeni datoj u vezi prenosa pažnje sa supstance na masu, što predstavlja njeno aktiviranje. Sledi da je aktiviranje fizičkih demova proces čiji su programski nosioci mentalne strukture i da se delovanje fizičkih masa u suštini zasniva na odgovarajućem delovanju menionskog sistema prisutnog u celom Kosmosu. Ova se neophodnost višestruko povećava kada se uzmu u obzir biološki pojavni oblici, posebno prisustvo hominida na pojedinim lokacijama u Ograničenim prostorima. Osim toga, kada se imaju u vidu delovanja masa u stacionarnim odnosima i impulsa kod dinamičkih procesa, koje je povezano sa različitim transformacijama energija u formiranim sistemima, ono mora biti programirano i uslovljno kako ne bi dolazilo do odgovarajućih energetskih kolapsa sa dalekosežnim posledicama. Ovi procesi bi se završavali mrtvilom Prirode karakteristične po neprekidnim dinamičkim procesima njenih struktura i komponenti od kojih su formirani. Osnovna karkateristika NMN modela je upravo uvođenje te dodatne veličine čije karakteristike treba da omoguće razvoj svih procesa sa krajnjim rezultatom u prisutnim pojavnim oblicima.
[1] Međutim, kada se pogleda broj institucija koje se javno bave ovom nematerijalnom staranom Prirode (van svake sumnje je da ima i onih čija delatnost nije javna), ova razervisanost i nije potrebna.
[2] Svestan sam opasnosti koja preti takvom stavu od strane postojećeg naučnog establišmenta. Međutim, i bez toga, ova knjiga predstavlja dobrim delom moje suprotstavljanje mnogim njihovim stavovima pa se ne ustručavam da stavim na diskusiju i jedan ovakav stav. Vreme će pokazati ispravnost suprotstavljenih stavova.