POTREBA I MOGUĆNOST NOVOG PRISTUPA ANALIZI PRIRODE (DEO 8)

vasionaProf. Dr. Miloš Abadžić:

8. Da li Priroda prihvata singularnosti?

U savremenoj fizici i kosmologiji prisutni su singulariteti različite vrste. U mnogim slučajevima oni predstavljaju jedan od kriterijuma za ocenu prihvatljivosti određenih modela ne­kih pojava i procesa u Prirodi. To je opravdano ali nije oprav­­dano da se taj kriterijum primenjuje selektivno.

U nekim slučajevima se nji­me ospo­rava ko­rektnost nekog modela, da bi u drugom slučaju bio pod­loga nekoj teoriji. Jedan od osnovnih kriterijuma da bi teorija bila prihvatljiva je odsustvo kontradikcija u njenim stavovima. Ako se prihvati zaključak o realnosti Prirode tada korek­tni fizički modeli po­je­dinih pojava i procesa nemogu biti izvori singu­lar­nosti bilo koje vrste. Njihova po­java ukazuje na potrebu preispitivanja takvih mo­dela i nemože se pravdati ne­kim matematičkim  formalizmon. U mate­ma­tici je on normalna pojava, ali sa­mo dok se radi o apstraktnim broje­vi­ma sa kojima matematika manipuliše uklju­­­­čujući i nulte i beskonačne vrednosti. U fizici brojevi su uvek odraz mere neke fizičke ve­li­­čine koje ili ima ili nema. Ako je nema sa njom se nemože računati i iz­voditi neke računarske ope­ra­cije i tu mate­matika ne pomaže.Obzirom na tre­nutno stanje u igri su obe mogućnosti DA ili NE, pa ih treba analizirati.

8.1. prihvata se.

Prihvatanjem ovog stava omogućeno je uvođenje trenutnog nastanka i išče­za­vanja pojava, procesa, struktura, trans­formacija različite vrste i pojedinih ogra­ničenja koji nemaju bilo kakvu fizičku podlogu. Njima se opravdava:

  • Pojava ograničenja poveća­vanja brzine kretanja preko vrednosti c.
  • Procesi anihilacija česitca i antičestica.
  • Različite vrste trenutnih transforma­cija.
  • Beskonačne vrednosti pojedinih fizičkih veličina i dr.
  • Trenutni veliki prasak.

Rezul­tat su pogrešnih i ne­pre­­­­­ciznih fizičkih mo­de­la i njihove matema­tičke inter­pre­tacije. Ovajav pristup je posledica dobrim delom:

  • Nepoznavanja realnih naturalnih procesa u pos­ma­tranim sluča­je­vima i postavljanja njihovih fizičkih modela.
  • Zanemarivanje realnosti subelementarnih veličina i konačnih vred­nosti njihovih karakterističnih veličina, kao što su njihove mase i dimenzije, bez obzira koliko bile male.
  • Olakog prihvatanja mate­matičke logike u mode­liranju nedovljno po­zna­tih naturalnih pojava i procesa.

Moralo bi se poći od jasnijeg sagledavanja naturalnih pojava i procesa, kao i  logičnijeg nji­ho­vog modeliranja, prvo fizičkog a tek iza toga matema­tič­kog. Matematički modeli moraju prihvatiti realnost naturalnih pojava i procesa koje modeliraju.

8.2. ne prihvata se.

Ako se prihvati stav o karakteru Prirode i pro­cesa u njoj tada je posto­ja­nje sin­gularnosti ne­pri­hvatljivo. Osno­vna ka­rakteristika fizičkih pro­cesa je njihovo traja­nje, bez obzira koliko bilo kratko, i činjenica da u procesima učestvuju ve­­­ličine konačnih vred­nosti bilo koje vrste. Pitanje je samo razmera u ko­ji­ma se pro­cesi posma­traju. Ovim stavom se opravdava:

  • Postojanje početka i kraja svakog događaja ili procesa bez obzira na njihovu vrstu i trajanje.
  • Određene dimenzije svih po­javnih oblika od veličina os­novnih sup­stanci do naj­krupnijih materijalnih struk­tura.
  • Konačne vrednosti svih veličina koje karakterišu osnovne sup­stan­ce, a pogotovo njihove kombinacije.

Singularnosti su rezultat na­šeg pogrešnog modeli­ranja realnosti Prirode i pro­cesa i pojava u njoj. Svaka pojava ili proces, bili oni promena stanja, ob­lika ili strukture, imaju svoje trajanje, uklju­čujući i sve vrste  transfor­macija sa kojima savremena fizika ra­čuna. Kod svih njih je pri­sutan uslov

(4.2-1)

u kojem je sa X označena bilo koja od prirodih veličina, a sa y bilo koja vremenska, prostorna ili neka druga koordinatna veličina. Kr­še­nje ovog uslo­va moguće je samo u apstraktnoj mate­ma­tici. Singu­lar­nost fi­zika ne pri­­hvata, bilo da se zasniva na teoriji rela­tivnosti bilo na kvantnoj teoriji ili se posma­tranje pokušava svesti na realne odnose.

U obe varijante ovog pitanja potrebno je detaljnije preispitati sve slu­čajeve u kojima se po­javljuju različite varijante vremenskih, prostornih i dru­gih singu­lar­iteta, jer neki od usovjenih stavova krije grešku koja joj je uzrok.

9. da li u prirodi postoje, pored uočenih poluaktivnih i aktivnih,  još neki drugi pojavni oblici?

Na prvi pogled ovo pitanje se ne uklapa u našu predstavu o Prirodi formi­ranoj pre svega na osnovu informacija koje dobijamo preko naših čula ili pomoćnih uređaja. Međutim, imajući u vidu naša dosadašnja iskustva, ne bi mogli biti si­gurni da je ovakvo pitanje deplasirano. Mnoge pojave i pro­cese uspeli smo uo­čiti zahvaljujući razvoju novih aparata, naših pomoć­nih čula. Neizvesno je u ko­­jem pravcu i kojim tempom će se odvijati naš unu­trašnji i tehničko-tehno­loški napre­dak i koje ćemo nove prirodne pojave i procese otkriti pri tome. Ova neiz­vesnost se još povećava uvođe­njem u igru men­talne komponente kao jedne od osnovnih veličina subele­men­tarnih po­ja­v­­nih oblika. Njeno prouča­vanje tek predstoji, kada se budemo ospo­sobili za to. Prema NMN modelu nje­no prisustvo u svim fizi­čkim struk­tu­rama i pro­ce­sima je neizbežno, kako kod pa­sivnih, poluaktivnih tako i kod akti­vnih a posebno bioloških pojavnih oblika. Da li ova sup­stanca, zahvaljujući svojim osobi­nama, može formirati i neke sa­mo­stalne strukture neočeki­vanih oso­bina nemože se sa sigurnošču reći. Neke indicije, sve značajnije i potkrepljenije određenim ekesperimentalnim po­daci­ma, za ovakvu mogućnosti postoje ali eks­peri­men­talna i naučno obra­đe­na baza podataka još uvek nije prisutna u na­uč­noj javnosti[1]. Ipak, ne bi trebalo biti kategoričan u odbijanju takve mogu­ćnosti poučeni lek­cijama istorije u kojoj smo odbijali prihva­tanje čitavog niza naturalnih feno­­mena i postojanje nji­­ho­vih nosilaca, da bi kas­nije takvi stavovi bili opovrgnuti. Bez obzira na ras­korak, koji se njenim uvođenjem pravi, u odnosu na stavove zvanične naučne javno­sti, mislim da je uvođenje takve veličine neophodno i ona je prisutna ne samo u svim struk­turama od sube­le­­­mentarnog nivoa do materijalnih struktura u Ogra­ni­čenim prostorima već u kompletnom prostoru Kosmosa. Specifičnu ulo­gu mentalna masa ima u formiranju i funkcionisanju bioloških pojavnih obli­ka. Pored funkcija koje mentalne strukture imajuu formiranju svih struk­tura na sva tri struk­turna nivoa ima puno razloga da se računa i sa po­sebnim vidom nje­nog delo­vanja a to je formi­ra­nje struktura samo od meni­ona. Takve struk­ture ozna­­čene su kao svesmenske strukture i one for­miraju poseban sis­tem u či­ta­­vom Kosmosu. Sa tim sistemom se računa kao realnim i veoma zna­čaj­nim za Prirodu u celini i on u NMN modelu ima ključnu ulo­gu u razvoju svih  po­jav­nih oblika a posebno biološ­kih. Osnovne funkcije ovog sis­tema su:

  • Sakupljanje, selekcija i obrada svih događaja u Prirodi – stvaranje kos­mičke baze podataka.
  • Optimizacija programa delovanja na osnovu sakupljenih i obra­đenih informacija – samoorganizaciono delovanje u procesu pro­gra­miranog ponašanja Prirode.
  • Komunikacija sa mentalnom masom na osnovu tekuće baze poda­taka i programa delovanja u stvaranju struktura svih pojavnih obli­ka u Pri­rodi – realizacija programa razvoja Prirode.
  • Komunikacja sa mentalnim strukturama bioloških pojavnih oblika – koordinacija funkcionisanja struktura bioloških pojavnih oblika.rodi – stvaranje  ulogu u rozvoju svih živih pojavnih oblika.sistem u čitavom Kosmosu. Sa tim sistemom računam kao

 

 

  • Zajedno sa ostalim delom mentalne supstance predstavlja osnovni ener­­getski resurs Prirode.

Ova komunikacija može biti neprekidna, kakva je kod biloških pojavnih oblika ili periodična, što se dešava tokom prelaznih perioda cikličnih pro­mena u Ograničenim prostorima ili kod pojedinačnih voljnihi programira­nih  procesa.

Za sada sa MET računam kao pojavama čije uvođenje nameće analiza po­java i procesa u Prirodi koje se nemože objasniti samo posto­je­ćim osnovnim fizičkim supstancama i zakonima njihovih interak­cija, koje nisu rezultat delo­vanja samo čisto fizičkih veličina jer su i one uslovljene određenim men­talnim uticajima. Ova knjiga posvećena je dobrim delom inkorporiranju ove novoime­no­vane sup­stance u sve strukture Prirode kakvu je danas do­ži­vljavamo, što obu­hvata njeno prisustvo i ulogu u formiranju i razvoju pa­siv­nih, poluaktivnih i aktivnih a posebno biloških pojavnih obli­ka. Eventualno proširivanje njenog prisustva i delo­vanja zahtevalo bi for­mi­­­ranje i naučnu obradu odgovarajuće pouzdane baze poda­taka, do koje još uvek nismo uspeli doći. U takvoj situaciji sam više sklon prihvatiti takvu mo­gućnost nego je a priori odbiti. Čak i više od toga jer u poglavlju XX uvodim u igru svesmensku strukturu specifičnih karak­teristika i ulo­ge u funk­cionisanju biloških pojavnih oblika[2].

10. da li je delovanje fizičkih masa dovoljno za sve što se u prirodi dešava?

Već u tački 2.1 načinjena je pretpostavka o postojanju tri osnovne supstance u Prirodi i njihovoj čestičnoj strukturi, čijim se interakcijama realizuje sve što se u Prirodi javlja i deluje. Ove interakcije označene su alternativno kao delo­va­nje masa ili nosioca sile. U oba slučaja radi se o interak­ci­jama fizičkih  masa razli­čitih kombinacija navedenih čestica. Formalno gledano odgovor na posta­vljeno pitanje bio bi potvrdan. Međitim, kada se ima u vidu:

  • raznolikost evidentiranih pojavnih oblika u Prirodi,
  • nemogućnost objašnjenja njihovih karakteristika samo fizičkim zako­nima,
  • selelktivnost pojedinih procesa između različitih struktura čak i samo na fizičkom nivou,
  • uzročno – posledična povezanost događaja u Prirodi bez njihove su­štin­ske nasumičnosti,

neizbežno se nameće zaključak o neophodnosti uvođenja u igru barem još jedne veličine koja će raspolagati dodatnim specifičnim karakteristikama i na­či­nom delovanja. Ta neophodnost je sadržana već u napomeni datoj u vezi pre­nosa pažnje sa supstance na masu, što pred­stavlja njeno aktiviranje. Sledi da je aktiviranje fizičkih demova proces čiji su programski nosioci mentalne struk­ture i da se delovanje fizičkih masa u suštini zasniva na odgovarajućem delo­vanju menionskog sistema pri­sutnog u celom Kosmosu. Ova se neop­hod­nost višestruko povećava kada se uzmu u obzir biološki pojavni oblici, pose­bno prisustvo hominida na pojedinim lokacijama u Ograničenim pro­sto­rima. Osim toga, kada se imaju u vidu delovanja masa u stacio­nar­nim odnosima i impulsa kod dinamičkih procesa, koje je povezano sa različitim transfor­ma­ci­jama ener­gija u formiranim sistemima, ono mora biti programirano i uslovljno kako ne bi dolazilo do odgovarajućih energetskih kolapsa sa dalekosežnim posledi­ca­ma. Ovi procesi bi se završavali mrtvilom Prirode karakteristične po neprekid­nim dinamičkim procesima njenih struktura i komponenti od kojih su formi­rani. Osnovna karkateristika NMN modela je upravo uvođenje te dodatne veličine čije karakteristike treba da omoguće razvoj svih procesa sa krajnjim rezultatom u prisutnim pojavnim oblicima.


[1] Međutim, kada se pogleda broj institucija koje se javno bave ovom nematerijalnom staranom Prirode (van svake sumnje je da ima i onih čija delatnost nije javna),  ova razervisanost  i nije potrebna.

[2] Svestan sam opasnosti koja preti takvom stavu od strane postojećeg naučnog establi­šmenta. Međutim, i bez toga, ova knjiga predstavlja dobrim delom moje suprot­sta­vljanje mnogim njihovim stavovima pa se ne ustručavam da stavim na diskusiju i jedan ovakav stav. Vreme će pokazati ispravnost suprotstavljenih stavova.

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

Ostavite komentar