MISAO, SVETLOST I SUDBINA

M1Piše: Miša Vasić:    Kao što su elektroni/fotoni u interakciji sa kosmičkim okeanom svesti, tako je i ljudsko biće u kontaktu sa ´duhom univerzuma´. Ako čovek rezonira sa svešću višeg uma, izvorom softvera univerzuma, dosegnuće svetlost što otvara nove utopijske dimenzije koje će se realizovati u blistavoj budućnosti koja rezonira sa pozitivnim vizijama kreiranim danas i ovde.

 „Svetlost –

a :  nešto što čini viđenje mogućim

b :  osećaj izazvan stimulacijom vizelnih receptora

c :  elektromagnetno zračenje bilo koje talasne dužine koja putuje u vakuumu brzinom od 299,792,458 metara u sekundi; specifično:  takvo zračenje je vidljivo ljudskom oku“

(Definicija svetlosti  – Merriam Webster rečnik)

»Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo.   23 Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?« (Jevanđelje po Mateju, 6, 22-23)

Sudbina, milenijumima de facto nedokučiva ljudima, i pored mnogobrojnih pokušaja definisanja (od „karme“ do „Božije kazne“ ili „nagrade“), rukovodi putevima pojedinaca, od slave do ponora, izmičući potpunom shvatanju ali, na čudesan način, biva usmerena putem čiste misli uma probuđenog svetlošću u pravcu koji nadvladava sve prepreke: od ezoterijskih astroloških barijera do „nepremostivih“ ograničenja zakona verovatnoće. Okolnosti naizgled neumitnog ishoda nametnutom silom determinizma bilo koje vrste bivaju nadvladane snagom čiste unutarnje svetlosti. Ona je emanirana kao nečija slobodna misao. Svetlost tako biva trostruko objedinjena u ljudskoj duši:

  • kao mislena slika nastala elektromagnetnim zračenjem i formirana kao psihički sadržaj,
  • kao simbolična svetlost kreativnog uvida oslobađanja uma,
  • kao ’nestvorena’ svetlost koja predstavlja izvor postvarenja svih potencijala iz esencije sveta ideja. Ovakvu svetlost ne možemo neposredno percipirati čulima, ali njene rezultate dramatično doživljavamo na egzistencijalnom nivou kao ´kvantni skok´ iz bezizlaza u carstvo smisla.

 M1Svetlost spada u veoma složen ako ne i kvintesencijalni prirodni fenomen. Već u domenu definisanja i interpretacija konzervativnog tipa koje spadaju u ograničeno polje što pripada redukcionističkoj nauci, postoje neobične kontradikcije (talasno/čestična priroda, kontroverze oko toga da li je ili nije nosilac najveće postojeće brzine u univerzumu).  Pored toga, ona je  od vajkada bila predmet interesovanja spiritualnih i ezoternih tradicija kao osnova holističkog shvatanja sveta i povezivanja raznolikih dimenzija i aspekata egzistencije. Kvantna mehanika, budući akademski orijentisana disciplina, koja, striktno govoreći, ne može biti predmet kritike fundamentalnog redukcionizma, samim svojim kontradikcijama podriva redukcionističko-materijalističku osnovu sveta. To stoga, što sadrži paradokse dualističke prirode svetlosti, te neobjašnjive fenomene trenutne komunikacije među elektronima. Da i ne pominjemo  neočekivanu pojavu  učešća svesti eksperimentatora kao faktora ishoda znamenitog “Eksperimenta dvostrukog proreza” (originalno izvedenog od strane Thomas Young-a još 1801.) Zato ćemo se u daljem tekstu pozabaviti različitim aspektima svetlosti.

M2Akademska fizika uči da je svetlost ništa drugo do delimični opseg elektromagnetnog spektra elektromagnetnog zračenja. Ljudsko čulo vida nije sposobno da registruje celokupan opseg ispoljavanja svetlosti.  Ono je ograničeno na spektar talasnih dužina u od 400–700 nanometara (nm), ili 4.00 × 10−7 do 7.00 × 10−7 m, u rasponu izdvojenom od  većih talasnih dužina (infracrveno svetlo)  do kraćih talasnih dužina  (ultraljubičasto svetlo).

Svetlost je  neophodna za egzistenciju života na Zemlji  – od ezoterijske ´nestvorene svetlosti´ što je metafizički pokretač vasione, pa sve do ´materijalne´, koja omogućava fotosintezu biljaka za generisanje šećera neophodnih za ćelijsku energiju te ishranu i biološki opstanak svih potonjih zemaljskih živih stvorenja i vrsta u lancu. Bez nje ne bi bilo moguće ni  vrlim podvižnicima solarne joge da životnu energiju stvaraju neposredno, bez procesa uzimanja hrane,   iz same Sunčeve svetlosti.

Svetlost je i fundamentalna za psihološku orijentaciju, te percipiranje prostora: od vatre pradavnih prvobitnih ljudskih zajednica pa sve do blještavih svetlosti današnjih megalopolisa čije tehnološke strukture  baštine genijalne ideje Nikole Tesle o upotrebi naizmenične struje. Svetlost postoji u biosferi i nezavisno od čoveka – bioluminiscencijom  – od svitaca do ekstraordinarnih stvorenja iz velikih morskih dubina poput fascinantne kristalne meduze.

Redukcionistička nauka tvrdi da svetlosna  brzina u vakuumu, koja iznosi  299,792,458 metara u sekundi, označava najveću postojeću brzinu u prirodi. Nekonvencionalna holistička fizika preispituje svaki aspekt ove teze – od nepostojanja vakuuma te njegove zamene etrom, do relativizacije  limitiranosti pomenute brzine. Čak i materijalistička fizika opitno konstatuje  pomenutu relativizaciju. Nedavna eksperimentalna merenja u CERN-u pokazuju da se svetlost može kretati i većom brzinom od  299,792,458 m/s. Uvođenje koncepta  “tamne materije” kao da ukida koncept vakuuma i “na mala vrata” vraća etar kao medijum na granici materije/energije/informacije iz koga nastaje sve što postoji u vidljivom univerzumu…

M3

Svetlost u fizici, esencijalno, označava kompletan skup elektromagnetnog zračenja, od X-zraka i gama-zraka, do mikrotalasa i radio talasa, te se naziva skraćeno EMZ. Elektromagnetski talasi, koje čine elektromagnetsko zračenje, su de facto  samošireća poprečno oscilujuća električna i magnetna  polja. Gornja slika  prikazuje polarizujući talas EMZ  koji se u ravni širi sa leva na desno  (X osa). U vertikalnoj ravni (Z osa) je smešteno električno polje, dok se u horizontalnoj ravni (Y osa) nalazi magnetno polje. Kao paket, u talasima EMZ-a su dva polja, električno i magnetno, uvek u fazi i međusobno orijentisana i isprepletana jedno u odnosu na drugo pod uglom od 90 stepeni.

Ljudima se vidljiva svetlost javlja u fotonskim ´paketima´ koji predstavljaju entitet dualističke talasno-čestične prirode… Ova dualna (talase odavno otkrio pomenuti Thomas Young) talasno-čestična priroda je pokazana rezultatima i                      kvantno-mehaničkom revitalizacijom i reinterprentacijom Youngovog ´Eksperimenta dvostrukog proreza´. Neobični dualizam nagoveštava metafizičku prirodu i okultni aspekt svetlosti koja je u sinergiji sa pojavnom svetlošću…

Ortodoksni redukcionista Richard Feynman prinuđen je, neumoljivom silom navedenih činjenica, u delu pod nazivom “Feynman-ova predavanja iz fizike, Vol. 3.” (US: Addison-Wesley, 1965), da talasno-čestični dualizam nazove „fenomenom koji je nemoguće […] objasniti ikakvim klasičnim načinom, a koji se nalazi u srcu kvantne mehanike. U realnosti, on sadrži jedinu misteriju [kvantne mehanike]”.

Kvantni fenomeni utiču i na vidljivost kao takvu… Više frekvencije EMZ imaju kraće talasne dužine, a niže frekvencije imaju veće talasne dužine – respektivno. Po rastućim talasnim dužinama EMZ se ispoljava kao: gama zračenje, X – zračenje, ultravioletno zračenje, vidljivo zračenje, infracrveno zračenje, tetrahercno zračenje, mikrotalasno zračenje, radio tala

M4

Kada EMZ  interaguje sa pojedinačnim atomima i molekulima, ono energetski menja prirodu materije… EMZ na taj način izaziva (kvantno-energetskim ekscitacijama te ´skokovima´elektrona i restruktiranjem čestica)  transformacije  molekula koje vode ka promenama njihovih hemijskih veza. Kvantna teorija podučava da se svetlost (EMZ) sastoji od elementarnih čestica, fotona. Oni iniciraju i obezbeđuju  sve elektromagnetne interakcije. Tranzicija elektrona koji na taj mačin  snižavaju  nivoe energije atoma i zračenje crnog tela su ništa drugo do: kvantni efekti što predstavljaju  izvore  EMZ-a. Pojedinačni proton poseduje energiju koja je  kvantizovana i srazmerno se povećava za fotone u meri veličine njihove frekvencije. Ovo je posve korespondentno ideji ´holističkog univerzuma´gde se sve sastoji od ´vibracija´. Planck-ova  jednačina  E = hν definiše ovaj odnos, gde je  (E – energija po fotonu, ν – frkvencija fotona, a h – Planckova konstanta).

U infracrvenom delu spektra, EMZ  – protoni zbog niže energije ne mogu transformisati strukturu ljudskog vizualnog  molekula retine oka, te tako aktivirati okidač za osećaj vidljivog…  Neke životinjske vrste su sposobne da vizuelno  percipiraju  različite tipove infracrvenog opsega , pomoću prirodnih termografskih organskih perceptivnih aparata, kao što je npr. slučaj kod zmija.  Boja (odgovarajuća frekvencija vidljivog spektra) svetlosti je važna jer fotomorgeneza – specifični rast biljaka – zavisi od nje.

Vratimo se znamenitom ´Eksperimentu dvostrukog proreza´ koji otvara mnoga pitanja i ukazuje na ekstraordinarno ponašanje svetlosti koje ruši mehanicističko-redukcionističku paradigmu. Takođe ukazuje na vezu svetlosti/materije i svesti te na taj način izrasta do nivoa simbola što iz polja metafizike (morfičkog polja) redizajnira čitav svemir u odnosu na misao i volju posmatrača.

Eksperiment se bazira na laserskom zraku (koherntna svetlost) koji osvetljava pločicu probušenu dvema paralelnim prorezima.  Na ekranu (koji je postavljen iza pločica) se posmatra pomenuto lasersko svetlo dok prolazi kroz proreze. Interferiranje svetlosti usled njene talasne prirode bi trebalo da isključi prolaz fotona kroz samo jedan prorez (kao da je klasična čestica, a ne talas). Ako posmatrač u eksperimentu detektuje kroz koji egzaktni prorez fotoni prolaze, tada nema interferencije. To ukazuje na         nad-racionalno objašnjenje koje ukazuje na dualističku, logički neobjašnjivu,         talasno-čestičnu prirodu svetlosti.

Eksperiment je potom obavljan i sa drugim česticama, pored svetlosnih konstituenata (čestica/talasa). Elektroni, kao subatomske čestice, se lansiraju u pravcu dvostrukog proreza. Ispostavilo se da se  ponašaju identično  kao i fotoni. Nalaženje tragova individualnih diskretnih udara elektrona se ne posmatra kao determinisani, predvidljivi rezultat, ishod koji ne proističe mehanicistički iz početnih uslova te postupaka eksperimentatora, već kao puka inherentna verovatnoća. Na taj način se posve isključuju kauzalni principi klasične mehanike koji su potpuno irelevantni za objašnjenje opisanih fenomena.

Relaciona kvantna mehanika, Carlo Rovelli-ja, znamenitog italijanskog teorijskog fizičara, nudi osobenu interpretaciju rezultata ´Eksperimenta dvostrukog proreza´. On ju je lansirao tokom 1994.  Po Rovelli-ju, obavezno je da se, relativno u odnosu na neki drugi fizički sistem,  mora interpretirati kvantno stanje sistema koji se opservira.

Štaviše, opservacije (potpuno neočekivane sa tačke gledišta  determinističke nauke), predstavljaju  ishod interakcije  između posmatrača (mernog instrumenta) i objekta koji se posmatra (s kojim je u fizičkoj interakciji), a nikako ne rezultat nezavisnog i jednoznačno očekivanog/predvidljivog  ponašanja                                                       objekta-po-sebi-nezavisnog-od-posmatrača i uslovljenog zakonima determinizma njutnovske mehanike.  U tom smislu,  ako inicijalno posmatramo prolaz elektrona kroz odgovarajući izabrani prorez,  onda interakcija posmatrača i čestice ukazuje na poziciju elektrona. Ali ako se posmatra čestica na ekranu, onda nema informacije o stazi putanje. Štaviše, izabrana staza  i pozicija na ekranu ulaze u polje ultimativnog paradoksa: u zavisnosti od toga koji aspekt se posmatra – staza (procep) ili položaj (ekran) proizilazi da elektron može da prođe kroz jedan ili drugi prorez / nijedan prorez / oba istovremeno (jer njegove prostorne relacije sa posebnim tačkama na ekranu ostaju identične sa obema lokacijama proreza). Tu se govori o nemogućem događaju sa stanovišta mehanicističkog modela univerzuma – elektron, matematički interpretirano, postoji na dva različita mesta istovremeno! Zbog toga na kvantnom polju subatomskih čestica prestaju da važe zakoni klasične mehanike i uvode se zakoni verovatnoće te pozicija/energija/kretanje izlaze iz polja realnosti i ulaze u polje matematičkih modela verovatnosti… Kao i svesti posmatrača! Ovo stoga, što odluka koordinatora eksperimenta o načinu praćenja istog, de facto uslovljava i ishod ponašanja elektrona/fotona u eksperimentu! Foton/elektron su u koherenciji sa svešću eksperimentatora…Uređaj za merenje kao da inicira ispoljavanje čestične prirode elektrona nasuprot talasima verovatnoće. Svest eksperimentatora koja uslovljava posmatrača (uređaj) i vid posmatranja i aspekt istog na neki (materijalističkom paradigmom gledano)  nedopustiv način pobuđuju svest elektrona te njihovu volju da interaguju sa svešću posmatrača…

Rezultati eksperimenta (ukoliko bi smo gledali otvorenog uma, i odmakli se od ideoloških dogmi redukcionističke nauke) očigledno ukazuju na to da ponašanje materije biva uslovljeno svešću… Svest posmatrača i svest elektrona/fotona se ponašaju kao da su objedinjeni u istom polju… To polje je Rupert Sheldrake definisao kao morfičko polje koje povezuje sve elemente vidljivog kosmosa na informatičkom nivou, izvan granica materije/energije/vremena i prostora, a naročito iznad granica pojedinačnih materijalnih i nematerijalnih prividno nepremostivo podeljenih entiteta:  ´ega´ naučnika, softvera mernog instrumenta,  fotona… Do sada observirano  vodi ka radikalnom zaključku: na nekom nivou, svest određuje ponašanje materije.  “Nepremostive” tzv. ´akauzalne´  granice između nečiih  misaonih vizuelnih koncepata i smisaono povezanih materijalnih događaja u fizičkom svetu predstavljaju, de facto, varljivi koncept uma ograničenog ideološkim konstruktima. Sledi postavka koja je posve jeretička u odnosu na moderne inkvizitore akademizma u nauci, a koja je više nego poznata spiritualnim tradicijama tokom milenijuma… Ona glasi: “Um uslovljava materiju, a ne obrnuto”.

Ideja o univerzalnom pan-psihičkom polju (´memorija prirode´/povezanost duša van materije/energije/prostora/vremena)  je spiritualnim tradicijama poznata od vajkada a u 20. veku su se njime osobito bavili K. G. Jung, znameniti švajcarski psiholog, Rupert Sheldrake, britanski biolog i David Bohm, američki teorijski fizičar.

Sheldrake-ovim i Bohm-ovim pristupom  sam se podrobnije bavio u ranijim tekstovima, a ovde će  biti dat akcenat na drugu vrstu eksperimenata koji se bave uspostavljanjem interakcije  između  misli, psihičkih slika i njihovom vezom sa događajima iz „odvojenog“ sveta materijalnih objekata.

Joseph Banks Rhine, znameniti  biolog i osnivač Laboratorije za parapsihologiju sa Duke univerziteta,  bavio se zajedničkim imeniteljem pshičkih pojava kao što su  telepatija, jasnovidost,  psihometrija,  vidovitost,  intuicija, prekognicija i retrokognicija. Istinitu informaciju koja se prenosi van polja senzornog sveta, te je um spoznaje bez posredstva čula nazvao je  ekstrasenzorna percepcija, (ESP).

M5

Joseph Banks Rhine je, uz pomoće supruge Louise Rhine, izučavao parapsihološke fenomene u svojoj laboratoriji. Prilježno su se bavili prikupljanjem i sistematizacijom evidencije o pouzdanim spontanim primerima ESP iz realnog sveta, koji su se spontano odigrali nezavisno od  istraživanja na univerzitetu. S druge strane, Rhine je kreirao “Zener karte” koje se i dan-danas koriste za parapsihološke opite pod nazivom „ESP karte“. One se sastoje od 5×5 kombinacija simbola, i to:  talasne linije, kruga, zvezde, kvadrata i  krsta.

Eksperimenti su bili jednostavni: učesnici preuzimaju uloge predajnika i prijemnika. Predajnik posmatra simbole na kartama i intenzivno se koncentriše na psihičke slike tih simbola. Prijemnik, posve fizički separiran od predajnika, pogađa koje je slike predajnik poslao. Takođe, Rhine se bavio i ´psihokinezom´, bacanjem kockica (najpre ručno,  potom mašinski) od strane predajnika i pokušajima izolovanog prijemnika da pogodi redosled brojeva sa bačenih kockica.

Rezultati poklapanja sleda informacija predajnika i prijemnika nadmašili su verovatnoću slučajne koherencije. Na taj način je Rhine (kao i Sheldrake, mnogo kasnije ali sa drugom vrstom eksperimenata) pokazao egzistenciju ekstrasenzorne percepcije – telepatije i psihokineze.

M6

U delu „Sinhronicitet kao princip akauzalnih veza“, Jung najpre opsuje neverovatan splet značenjskih koincidencija koje neizmerno nadmašuju slučajnost aktualizacija takvih pojava koju bi opravdala plauzibilna statistička mogućnost uslovljena zakonom vertovatnoće:

„Grupisanje slučajnosti i serija izgleda nam, bar za naše današnje pojmove, besmisleno i da se sve skupa nalazi u okvirima verovatnoće. Svakako da ima slučajeva čija slučajnost može dati povoda sumnji. Iz mnoštva izabrao sam sledeći slučaj koji sam zabeležio 1. aprila 1949. godine. Danas je petak. Za ručak imamo ribu. Neko je uz put podsetio na ´aprilsku ribu´. Pre podne sam načinio zabelešku: ´Est homo totus medius piscis ab imo´ (´Do pola čovek – od pola riba´- slobodan prevod – M. V.)). Popodne pokazala mi je jedna pacijentkinja, koju mesecima nisam video, nekoliko upešatljivih slika riba, koje je crtala u međuvremenu. Uveče su mi pokazali stolnjak na kome su bile izvezene ribe. Drugog aprila, u rano prepodne, nekadašnja pacijentkinja, koju godinama nisam video, ispričala mi je svoj san u kome je, stojeći na morskoj obali, spazila veliku ribu koja je plivala, direktno prema njoj i tako reći ´pristala´ kraj njenih nogu. U to vreme bavio sam se proučavanjem istorijata simbola ribe. To je znala samo jedna osoba koja bi u ovoj grupi došla u obzir. Ovde je bliska sumnja da se radilo o smisaonoj koincidenciji, o akauzalnoj povezanosti. Moram priznati da me je impresioniralo ovo gomilanje. Ono je za mene imalo izvestan numinozan karakter. U takvim prilikama obično se kaže: ´To ne može biti samo čist slučaj´ a da se pri tom ne zna šta se time kaže. (…)

Jung u daljem tekstu studije analizira interpretativni opseg vezan za ekstraordinarno nanizane i povezane događaje. On potom preuzima ulogu „đavoljeg advokata“ te preispituje opciju  odbacivanja ikakve smislene veze i svođenja serije događaja na čistu slučajnost ili niz slučajnosti. Pozitivistički pristupajući, on ukazuje na neophodnost striktnog empirijskog dokaza kao osnovu za interpretaciju koja nadilazi puke zakone statistike. Međutim, ne propušta da istakne i smisaonu vezu među događajima, koja se, s one strane kauzalnosti, ipak ne može osporiti:

„Jačina utiska, međutim, ne dokazuje ništa protiv slučajne koincidencije svih ovih riba. Sigurno je krajnje čudno da se tema ´riba´tokom 24 sata ponavlja ništa manje nego šest puta. Ali ne sme se smetnuti s uma da je riba petkom nešto najobičnije. Prvog aprila čovek se lako može setiti aprilske ribe. Tada sam se već mesecima bavio simbolom ribe. Ribe kao simbol nesvesnih sadržaja često se sreću. Zbog toga ne postoji opravdana mogućnost da se u tome sagleda nešto drugo do grupa slučajnosti. Gomilanja ili serije, sastavljeni od stvari koje se često sreću, do daljnjega se moraju smatrati slučajnostima. One, stoga, bez obzira na njihov opseg, isključuju akauzalnu vezu, pošto nije jasno kako bi se ova mogla dokazati. Zbog toga se pretpostavlja da su sve koincidencije slučajni pogoci i stoga im nije potrebno nekauzalno objašnjenje. Ova pretpostavka može i čak mora važiti kao tačna sve dok se ne pronađe dokaz da učestalost njihovog javljanja prelazi granice verovatnoće. Ali ako se nađe ovakav dokaz, time bi se istovremeno potvrdilo da se susreću pravi akauzalni spojevi događaja, za čije objašnjenje ili shvatanje bi se morala potražiti kauzalnost nemerljivog faktora. Tada bi se, naime, moralo pretpostaviti da su događaji s jedne strane povezani kao kauzalni lanac, a s druge pak u datom slučaju međusobno spojeni nekom vrstom smisaonih poprečnih veza.“

Joseph Banks Rhine-ov rad je Jungu predstavljao empirijsku, eksperimentalno dokazanu osnovu za postavljanje teze o sinhronicitetu. Pravilo neobičnih ispoljavanja emaniranja akauzalnih ali smislenih veza pokazalo se kao zakonitost kroz Rhine-ove opite. Jung dalje u svom radu o sinhronicitetu piše:

„Odlučujući dokaz postojanja akauzalnih povezivanja događaja tek je u najnovije vreme, uglavnom preko Rhine-ovih eksperimenata iznet na naučno dovoljnoj visini, tako da autori nisu prepoznali dalekosežne zaključke koji se moraju izvesti iz njihovih rezultata. (…) Rhine pominje i eksperimente (…) koji se sa pozitivnim rezultatima prostiru na preko 960 milja. Potpomognuti sinhronizovanim časovnicima eksperimenti su sa pozitivnim rezultatima sprovedeni između Durhama, North Carolina i Zagreba u Jugoslaviji (oko 4000 milja). Okolnost da razdaljina u principu nema nikakvog efekta dokazuje da se ne može raditi o energetskoj pojavi, pošto bi inače povećavanje distance i širenje u prostoru moralo prouzrokovati smanjenje dejstva, tako da ne bi bilo teško ustanoviti da se broj pogodaka smanjuje proporcionalno kvadratu rastojanja. Kako ovo očigledno nije slučaj, ne preostaje ništa drugo do da se pretpostavi da se ova distanca pokazuje psihički varijabilnom, tako da se, na primer, pomoću psihičkog stanja u datom slučaju može redukovati na nulu. Još čudnovatije je da ni vreme u principu ne deluje prohibitivno, to jest čitanje u budućnost položene serije karata pokazuje broj pogodaka koji prevazilazi čistu verovatnoću. Verovatnoća Rhineovih rezultata sa vremenskim eksperimentom iznosi 1:400.000, što znači značajnu verovatnoću za postojanje faktora nezavisnog od vremena. Rezultat vremenskog eksperimenta ukazuje na psihičku relativnost vremena,  pošto se radi o opažajima događaja koji još uopšte nisu nastupili. U takvim slučajevima izgleda kao da je isključen faktor vremena i to pomoću neke psihičke funkcije ili bolje pomoću psihičkog stanja koje može da eliminiše i faktor prostora. Ako već kod eksperimenta s prostorom moramo da zaključimo da se energija ne smanjuje sa distancom, onda je kod vremenskog eksperimenta potpuno nemoguće uopšte i pomisliti na bilo kakav energetski odnos izmeću opažanja i budućeg događaja. Čovek stoga mora unapred da odustane od svih energetskih objašnjenja, što znači da se događaji ove vrste ne mogu posmatrati sa ugla kauzalnosti, pošto kauzalnost pretpostavlja postojanje prostora i vremena, budući da su u osnovi svih posmatranja u krajnjoj liniji tela koja se kreću. Među Rhineovim eksperimentima moraju se pomenuti i pokušaji sa kockama. (…) Neposredno iskustvo iz ovih eksperimenata je činjenica da posle prvog pokušaja počinje da opada broj pogodaka, što dovodi do negativnih rezultata. Ali ako iz bilo kog unutrašnjeg ili spoljnjeg razloga dođe do osveženja interesovanja I. O. (učesnika-prim. M. V.), onda se ponovo povećava broj pogodaka. Nezainteresovanost i dosada deluju prohibitivno; udeo, pozitivno očekivanje, nada i vera u mogućnosti eksperimentatora poboljšavaju rezultate i stoga izgleda da su uopšte preduslov javljanja rezultata.“

Mnogobrojna kasnija istraživanja (od Univerziteta Princeton 1936, pa do danas) nisu potvrdila Rhineove rezultate, što je davalo podstrek žrecima redukcionističke dogme da zaključe da ESP ne postoji. Međutim, pri tome nije uzet u obzir fundamentalni kosmički zakon (pokazan u „Eksperimentu sa dvostrukim prorezom“)  da svest utiče na ponašanje u materijalnom svetu. Uverenja, emocije i namere vođa (ili/i učesnika)  projekata istraživanja direktno utiču na istraživanja. Kao što se foton ponaša u skladu sa voljom eksperimentatora u laboratoriji za kvantnu mehaniku, tako i rezultati „dokazuju“ da ESP ne postoji ukoliko redukcionistički naučnik želi da dokaže njegovo nepostojanje. Na taj način, paradoksalno, on upravo time i pokazuje postojanje ESP – jer negativni dokazi emaniraju baš u skladu sa voljom naučnika, koji svojom namerom upravlja tokom eksperimenta Umna, nematerijalna želja (psihički, introvertni sadržaj naučnika) da se ne ponove Rhine-ovi rezutati se ostvaruje u materijalnom svetu.

Fundamentalna greška istraživača ESP-a je neshvatanje da  se telepatski fenomeni i fenomeni prekognicije uglavnom ne mogu odigrati van oblasti statističke greške, ukoliko ljudi koji učestvuju u eksperimentu nisu u stanju psihičko-telesne celovitosti, potpune ili delimične. Samona taj način je, prevazilaženjem svođenja pojedinca na funkciju mišljenja, moguće dostići efekte spontanih ESP-a iz stvarnog života, ostvarenih van laboratorijskih uslova. ESP se u realnom svetu  dešava         koliko-toliko celovitim ličnostima. Ucelovljenje zapravo znači integrisanost raznolikih psihičkih funkcija (oset, intuicija, misao, čuvstvo) delimičnu ili potpunu. Kada se ovo dešava? U slučajevima manje-više dramatičnih situacija u kojima su pored mišljenja i čulne percepcije uključene i emocije, u najmanju ruku… Bliski rođaci ponekad doživljavaju međusobnu  ESP vezu u dramatičnim situacijama. Aktiviranje  ESP  zavisi od emotivnog naboja, značaja koji se pridaje događaju/situaciji… Zašto je to tako? Ne znamo, ali se to pokazuje statistički utemeljenim. To je shvatio Daryl J. Bem,  socijalni psiholog i rofesor emeritus na  Cornell University. Bavio se teorijom samo-percepcije te formatiranjem promenljivosti stavova. U istraživanje ESP fenomena uveo je erotske slike koje su izazivale emotivno uzbuđenje, te povećavale stepen psihičke celovitosti učesnika. To je bio korak ka povoljnijim uslovima za laboratorijsko emaniranje ESP.

 

Znameniti Žurnal ličnosti i socijalne psihologije obhavio je Bemov rad   „Osećanje budućnosti“,  u kome naučnik dokazuje, uz korišćenje emotivno nabijenih sardržaja (erotske slike) povećanu statističku težinu  ispoljavanja ESP-a u vidu telepatije i prekognicije. U pomenutom radu Daryl J. Bem najpre opisuje uslove i pravila odigravanja eksperimenta:

“Sto Cornellovih  studenata, 50 žena i 50 muškaraca, bilo je  regrutovano za ovaj eksperiment, koristeći automatizovani online sistem prijava  Psihološkog odeljenja. Oni su ili primili jednu tačku eksperimentalnog kredita u psihološkom kursu koji  nudi tu opciju ili su plaćeni po  5 dolara za učešće. I najava za regrutovanje i uvodna objašnjenja data učesnicima  na ulasku u laboratoriju dali su im do znanja da ih eksperiment  testira za ESP. To traje oko 20 minuta i vođeno je  u potpunosti od strane računara. Rečeno im je: ´Prvo ćete odgovoriti na nekoliko kratkih pitanja. Zatim, na svakom izvođenju eksperimenta, slike dve zavese će se pojaviti na ekranu uporedo. Jedna od njih ima sliku iza sebe; druga ima prazan zid iza sebe. Vaš zadatak je da kliknete na zavese za koje osećate da imaju sliku iza sebe. Zavesa će se onda otvoriti, dopuštajući vam se da vidite jeste li odabrali ispravnu zavesu. Tu će biti izvedeno 36 opita.´
Nekoliko slika sadrži eksplicitne erotske slike (na primjer, parovi se bave nenasilnim, ali eksplicitnim  svojevoljnim seksualnim aktima). Ako se neko protivi gledanju tih  slika,  ne bi trebalo da  učestvuje u  ovom eksperimentu. Učesnik tada potpisuje pristanak i seda ispred računara. Nakon respondiranja  na dva individualne različita  predmeta (objašnjeno ranije), učesnik dobija tri minuta perioda  za opuštanje tokom koga  ekran prikazuje  sporo pokretnu  Hubble fotografiju zvedanog neba dok tiha   New Age muzika svira kroz stereo zvučnike. 36 pogađanja započinje odmah nakon razdoblja opuštanja.”

Nadalje, Bem opisuje tok eksperimenta:

“Većina slika korištenih u ovom eksperimentu odabrani su iz “The International Affective Picture System” (IAPS; Lang & Greenwald, 1993),  skupa od 820 digitalizovanih fotografija koje su rangirane  na 9-poenskoj skali  za valencu i uzbuđenje i kod muškarca i žena ocenjivača. To je isti izvor slika koje se koriste u većini studija. Svaka sesija eksperimenta uključuje i erotske i ne-erotske slike  ispremeštane na slučajan način.

40  sesija se sastoji od 12 pokušaja pogađanja  korišćenjem erotskih slika, 12 pokušaja pogađanja  pomoću negativnih slika i 12 pokušaja  pomoću neutralnih slika. Sekvencioniranje slika i njihovih levih / desnih pozicija se nasumično određuju putem interne  ´random´ funkcije programskog jezika. Preostalih 60 sesija se sastoji od 18 pogađanja  pomoću erotskih slika i 18 pogađanja pomoću ne-erotskih pozitivnih slika sa visokim i niskim ocenama uzbuđenja. To uključuje 8 fotografija koje  sadrže parove u romantičnim, ali ne erotskim situacijama (na primer, romantični poljubac, nevesta i mladoženja na vjenčanju). Sekvencioniranje slika na tim ispitivanjima nasumice je određeno randomizirajućim algoritmom … a njihove leve / desne targetirajuće pozicije determinisane su  (…)  generatorom slučajnih brojeva.”

            Bem potom definiše ciljeve eksperimenta i anticipira očekivane rezultate:

“1. učesnici će biti u mogućnosti da identifikuju položaj skrivene erotske slike znatno češće nego slučajno (50%).

  1. takođe treba naći da su stope pogađanja erotskih pokušaja znatno veće od stope pogađanja nekih tipova ne-erotskih pokušaja“.

Bem potom prezentuje rezultate odigranog eksperimenta. On ukazuje na ispravnu pretpostavku o statistički povećanom emaniranju ESP-a  u uslovima povećane celovitosti učesnika, oličeno u erotskom uzbuđenju koje uključuje i emocije – a vezano za vid sadržaja i slika (u ovom slučaju erotskih) koje se prenose:

“1. Preko 100 sesija, učesnici su ispravno identifikovali buduću poziciju erotskih fotografija znatno češće od 50%-tne stope očekivanog slučajnog pogađanja. Rezultat: 53,1%“ (što je vrlo statistički značajno s obzirom na broj izvedenih pokušaja, prema proračunima prikazanim u radu)  

  1. Nasuprot tome, njihov stepen pogađanja ne-erotskih fotografija nije se značajno razlikovao od slučajnog pogađanja: 49,8. To je bilo istinito u svim vrstama ne-erotske fotografije: neutralne slike, 49,6%; negativne slike, 51,3%; pozitivne slike, 49,4%; i romantične, ali ne erotske slike, 50,2%.”

Bemovi rezultati možda izgledaju nedovoljno impozantno, jer su jedva malo jači od puke statističke slučajnosti. Ali su izuzetno značajni jer pokazuju objektivni dokaz o jednoj pojavi i, što je još važnije, pokazuju vezu između celovitosti psihičkog aparata (emocije, uzbuđenje) i povećanog stepena ispoljavanje ESP. Bem na taj način, na mikro-nivou, osvetljava jedan prirodni fenomen, koji je u realnom svetu znatno pojačan jer se odvija u spontanom vidu u istinski dramatičnim uslovima realnih doživljaja u ekstremnim situacijama u kojima se nalaze pojedinci koji ispoljavaju moćne ESP senzacije.

U radu “Da li je prekognicija realna” Ben Goertzel, istraživač futurizma i naprednih tehnika uma i biotehnologija, svedoči o tome šta o ESP fenomenima i Bemovom radu lucidno zaključuju pripadnici elite ´akademske´ zajednice – Brian Josephson, fizičar i dobitnik Nobelove nagrade i statističarka Jessica Utts (sa Univerziteta Kalifornije)  su ukazali na to da:

“… Teorije koje pretpostavljaju da kvantna teorija nije konačna teorija prirode, ali uključuje (na način da, u nekim verzijama ideje,  mogu biti izrađene matematički precizno) manifestacije dubljeg „subkvantnog domena.“ Samo na isti način na koji surfer može koristiti i slučajne talase da putuje bez napora, vidovnjak može  upravljati slučajnom energijom na subkvantnom nivou  za svoje vlastite potrebe. Neki izveštaji o  subkvantnom nivou uključuju delovanje na daljinu, koji se dobro uklapa s nekim navodnim psihičkim sposobnostima.

Osećam da je to  dobro za mene, ali za potrebe ovog članka takvi detalji nisu stvarno suštinski. Umesto toga, ono što izgleda  vredno  isticanja je da može postojati  neka varijanta kvantne teorije koja omogućuje koherentno kretanje među molekulima u mozgu na način koji bi potencijalno mogao podržati ESP fenomene kao što su vidovitost (kao što je objavljeno u Bemovom radu). Mi ne znamo  sigurno, ali s obzirom da su sami kvantni fizičari  skloni govoriti o utecajima kretanja  unatrag, kao i napred u vremenu, ova vrsta pojma sigurno nije ekscentrična ili pseudonaučna.”

Pojava ekstrasenzorne percepcije, psihokineze, telepatije, prekognicije itd. se, dakle, uspešno dokazuje u laboratorijskim uslovima. Veza između svesti posmatrača i ponašanje fotona u kvantnoj fizici  takođe ukazuje na vezu između misli i kretanja materije. Ove činjenice, recentno evidentirane od strane egzaktne nauke (koja je još u povoju što se tiče istraživanja parapsiholoških fenomena) više su nego poznate spiritualnim tradicijama različitih provinijencija.

Tako nailazimo na neobičan fenomen koji se u indijskom i tibetanskom budizmu naziva „Tulpa“. Tulpa je koncept u misticizmu koji važi za  bića ili predmete koji se stvaraju samo kroz čiste  duhovne ili mentalne discipline.  Indijski budistički tekstovi su ga  nazvali nestvarnim, prividnim, ili umno  stvorenim ukazanjem. Pojam dolazi iz tibetanske reči  „izgraditi“ ili „konstruisati“: Tibetanski: སྤྲུལ་པ,  Sanskrit: निर्मित.  Tulpa se nekada koristi kao sinonim za  „magičnu emanaciju“,  „prizvanu stvar“, „fantoma“, te mislenu formu koja na mističan način sastavlja da živi nezavisno od i van volje i kontrole kreatora misli. U današnje vreme u nekim psihološkim školama se koristi izraz ´imaginarni prijatelj´. Nikola Tesla, znameniti naučnik i mistik, je, prema sopstvenom svedočenju, kreirao veoma žive imaginarne prijatelje u imaginarnim svetovima. Empirijski je pokazano (bez tragova o teoretskim pojašnjenjima fenomana) da postoji veza između kreiranja imaginarnih mislenih bića i otvaranja  ´vrata percepcije´ u hakslijevskom smislu… Upravo to se  dogodilo Nikoli Tesli te je, na ovako neobičan način kalibrirajući vibraciju psihe prema frekvenciji kosmičkog uma i kosmokreatora, postao kanal za prijem mislenih slika iz sveta ideja, direktno od strane ´generatora morfičkog polja´. Te mislene slike su predstavljale ideje tj. softvere koje čine osnovu funkcionisanja univerzuma. Ostatak priče je poznat i oličen u Teslinoj transformaciji postojeće mehanicističko-atomizirane civilizacije u tehnološku i scijentističku. S druge strane, formiranje snažnih, zgusnistih misaonih formi, uz učešće emocija  o kojima ovde govorimo može aktivirati otvorenost ka ESP  fenomenima poput telepatije (što smo već videli na stranicama ovog teksta vezanim za Rhine-ove eksperimente); ove zgusnute misaone forme vezane za određenu ličnost pokazuju takođe i povećanu verovatnoću ´invokacije´ targetirane   ličnosti u stvarnom, materijalnom svetu. Ova tehnika čini osnovu delotvornih ´Duhovnih vežbi´ Tomislava Ivančića,  hrišćanskog teologa i hagioterapeuta. Jezuitske duhovne vežbe, koje je inaugurisao Ignatio de Loyola, osnivač Isusovačkog reda,  uvode tehniku aktivne imaginacije i zgusnute misaone forme sa kojom se komunicira – što se u nekim psihoterapeutskim školama naziva ´inner voice´.

M7

Drugačije tradicije se bave istim fenomenom: Samaññaphala Sutta , budističko štivo opisuje pojavu  „umno stvorenog tela“ Ovo telo (“manomāyakāya”) je rezultat revnosti duhovnika i „plod kontemplativnog života“. Tibetanski budizam u „Tibetanskoj knjizi mrtvih” koristi pojam “misleni oblik”. John Myrdhin Reynolds, lingvisa, prevodilac i budistički mistik,  definiše tulpu kao „emanaciju ili manifestaciju.“ Dalai Lama predstavlja ljudsko biće koje je istovremeno   otelotvorena tulpa – tj.  inkarnirana imaginativna ideja  Chenrezig-a, Bodhisattve saosećanja. Tulpa za tibetanske mistike predstavlja  opasnu iluziju kao i svaka pojavnost bilo koje vrste. Opet, indijski budizam uči da je Buddha  putem tulpe multiplikovao svoju inkarnaciju na hiljade tela ( „nirmita“)  istovremeno.

Zapadna tradicija koristi recentniji i familijarniji pojam koji opisuje istu pojavu. Egregor je ´kolektivni um grupe´ ili ´misaona forma´. Izraz inauguriše Victor Hugo,  znameniti francuski pesnik i okultist u „La Légende des Siècles“ ( „Legenda o veku“) (1859.), gde on koristi reč „égrégore“.  Grčka reč reč ἑγρήγορος (posmatrač)  bi mogla biti ishodište izraza. Poreklo je zapravo drevno i seže u judaističku ezoterijsku tradiciju U  “Enohovoj knjizi” pojam egregor referiše na  duhove anđela. U ezoterijskoj studiji  „Le Grand Arcane“ ( „Velika misterija“, 1868) Eliphas Levi, znameniti francuski mason i hrišćanin-gnostik, vraća se izvornosti već pomenutog grčkog pojma   „egregor“ s tradicijom u vezi „Posmatrača“, očevica strahotnih omnipotentnih entiteta  – prikaza koje dolaze iz duhovnog sveta a egzistiraju u u drugačijoj vibraciji od naše ovozemaljske. U novije vreme, krajem XX veka, Gaetan Delaforge,  misteriozna i kontroverzna ličnost  vezana za neo-gnostičke redove, u “Gnosis magazinu”  1987., definiše “egregore kao neku vrstu grupnog uma koji se stvara kada se ljudi svesno okupljaju za zajednički cilj”. Egregor bi se mogao definisati kao arhetipski nabijen sadržaj kolektivnog nesvesnog ili vid generisanja lokalnog morfičkog polja, govoreći jungovskim/shaldrake-ovskim jezikom. Van polja mistike i ezoterije, egregor kao aura „nepobedivosti“ – zgusnuta mislena forma biva itekako prisutan i vidljiva u svakodnevnom životu – od kolektivističkog doživljavanja moći i nepobedivosti znamenitih sportista pa do aure tj. egregora koji lebde oko svemoći velikih državnih sila i ´nepobedivih´armija… U slučaju potonjih primera, tibetansko učenje o iluzornosti tulpe (egregora) je istovremeno pogrešno i tačno. Egregor negdašnje  omnipotentne super-sole SSSR bio je itekako realan stvarajući pan-psihičko polje, baš kao što se nakon nekog vremena pokazao iluzornim, kada se raspršio u ništavilo, baš kao što se to desilo sa pomenutom multi-nacionalnom državom i nekadašnjom moćnom ideologijom koja je činila njenu osnovu.

Misao / ideja / tulpa / egregor /svest /emanacija /materija ESP fenomeni… Čini se da su ovi pojmovi i pojave povezani u ´random´modu isprepletanih doživljaja, fenomenoloških inkarnacija i nepomirljivih spiritualnih  tradicija i savremenih psiholoških pravaca. Međutim, sistematizacija odnosa uma i materije nije nepoznata istraživačima avanture ljudskog duha, čime ćemo se pozabaviti u daljem tekstu…

M8

Kabalistička tradicija se veoma prilježno bavi odnosom svetlosti,  misli, slika, i njihovog uticaja na materijalni svet. Kabala ne predstavlja religiju po sebi već je de facto utkana u judeo-hrišćansku spiritualnost i, kao ezoterijski aspekt iste, koherentna je sa egzoterijskim elementima pomenute tradicije.

Osvovni pojam u kabali je „svetlo“, ili:  „Ohr” (hebrejski: אור; množina: Ohros / Ohrot „Svetla“ hebrejski: אורות). Ovaj izraz je suština cele judeo-hrišćanske tradicije što ćemo videti kasnije… Osnova celokupnog univerzma je, kako uči kvantna mehanika, svetlost. Sve što vidimo je manje-više zgusnuto svetlo, od nivoa subatomskih čestica pa do zvezda. Kako smo videli, fotoni svetlosti su povezani sa svešću (a opiti kvantne mehanike pokazuju da i sami imaju svest). Zato i ne čudi da je intuicija kabalističkih posvećenika pravilno izabrala svetlost za centralni simbol za opisivanje božanskih emanacija kroz psihu nosioca ´poruke´ i kroz univerzum. Bog se, prema kabali, iz beskrajne ljubavi prema stvorenju,  povukao u tačku izvan univerzuma –  Ohr Ein Sof – (primordijalna „Beskrajna Svjetlost“) , nakon čega nastaje vidljivi univerzum. U univerzumu se Bog javlja kroz emanacije 10 Sefirota. Kroz sefirote Bog daje životnu energiju svim nivoima postojanja. Energija (svetlost) se kanališe ali je nevidljiva. Vidljive su svetiljke (kanali) svetlosti. Međutim, svetiljke u fizičkom svetu nisu izvor svetla. Isto važi i na simboličkom nivou. Svetlost, izvor svekolikog postojanja, dolazi iz beskrajnog izvora koji je „ništa“ (materijalno, u vidlljivom kosmosu)  i sve (kao praizvor i svedržatelj sveta, kroz energiju i zakone postojanja).

Ljudska misao, (stav, odluka, psihička slika) vibrira na frekvenciji koja je koherentna ili disonantna sa frekvencijom božanske svetlosti (Ohr) koja je kreativnost/ljubav/istina/dobrota – stvaralačka sila… U skladu sa stepenom koherencije realizuje se sudbina pojedinca – svetla ili tamna (bukvalno i simbolički). Svaki čovek stvara realnost univerzuma u skladu sa stepenom otvorenosti prema  Ohr-u, nosiocu  kreativnosti i glasniku zakona višeg reda koje valja ispuniti radi emanacije božanske harmonije na Zemlji. Misao postaje stvarnost ukoliko čovek poništi svoj ´ego´ i tako otvori u sebi kanal za svetlost te postaje božanska svetiljka. Kabalistički spis „Zohar – knjiga sjaja“ opisuje vezu između tvorca i svetova, kreativnost i svetlost.

„Zohar“ uči:

„ U početku (Postanje 1:1) – kada je volja Kralja počela da se ispoljava, on je urezao znamenja u nebesku sferu (koja ga okruživaše). U najskrivenijim dubinamaa, iz tajanstva ein sofa, Beskonačja, suknuo je tamni plam, nalik na izmaglicu, oblikujući se u neoblikovanom – zatvoren u prstenu te sfere, ni bele, ni crne, ni crvene, ni zelene, niti bilo koje boje. Tek kada je ovaj plam počeo da poprima veličinu i obim, stvoriše se zračeće boje. Iz najunutarnijeg središta plama izbilo je vrelo iz kojeg su se razlile boje na sve ono što je ispod, skriveno u tajnovitoj skrivenosti ein sofa. Vrelo je izbilo, a ipak se nije još probilo kroz eter (sfere). Ne bi se ni dalo razaznati, sve dok sa konačnim praskom nije zablistala skrivena vrhovna tačka. Iznad ove tačke ništa se više ne može pojmiti. Zato je ona nazvana rešit, početak – prva reč (od deset) pomoću kojeg je univerzum stvoren (…)

O strukturi sveta i odnosu tvorca i njegovog logosa i tvorevine „Zohar“ govori:

„Kada je Kralj Solomon „Zašao u dubine orašja“, kao što je napisano, ´Siđoh u orašje…´ (Pjesma nad pjesmama 6:10), on je pokupio sa zemlje ljusku oraha i, pošto ju je pomno proučio, sagledao je analogiju između slojeva oraha i duhova koji podstiču čulne želje kodd ljudi, kao što piše, ´a užici sinova ljudi (jesu od) muških i ženskih demona´  (Knjiga propovednikova 2:8). Presveti, neka je blagosloven, uvide kako je neophodno da u svet uvede sve ove stvari, da bi obezbedio njegovu postojanost, i dobio, takoreći, jedan mozak okružen brojnim opnama. Čitav svet, i gornji i donji, uređen je po ovom načelu, počev od osnovnog mističnog središta pa sve do najisturenijih slojeva. Tako svi oni predstavljaju jedan drugom omotač, mozak unutar mozga, duh unutar duha, ljusku unutar ljuske. Osnovno središte je najunutanjija luč (podvukao M. V.), prozračna, čistote i suptilnosti iznad poimanja. Ta unutrašnja tačka kada se proširi postaje ´palata´koja deluje poput omotača središtu, a njeno skoro providno zračenje takođe prevazilazi moć poimanja. ´Palata´koja čini omotač nespoznatljive unutrašnje tačke, iako je po sebi nespoznatljivog zračenja,m ipak je manje suptilna i prozračna negoli najprvija tačka. Od te palate na dalje, prema spolja, obrazuju se slojevi, od kojih svaki čini omotač onom prethodnom, poput kakve moždane opne. Iako na prvom mestu predstavlja opnu, svaki produžetak biva mozak sledećem produžetku. Na ovaj način se proces nastavlja naniže; tako je čovek i slika i prilika savršenog ustrojstva sveta, predstavljajući spoj mozga i opne, duha i tela. Dok je bio sjedinjen sa suncem, mesec beše sjajan, ali kada se odvojio od sunca i kada mu je predata uprava nad sopstvenom vojskom, njegov položaj i svetlost su se umanjili. Prema tome ljuske su stvorene kako bi obmotavale mozak, zarad njegovg dobra.

„Zohar“ dalje ukazuje na vezu između svetlosti kao osnove materijalnog univerzuma i svetlosti kao simbola božanskih energija, softvera i blagoslova za one koji ponište svoju sebičnost i postaju kanali uluminacije sveta:

„´I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost´ (Postanje 1:3). Ovo je prvobitna luč koju je Bog stvorio. To je svetlost oka. Ovu svetlost pokazao je Bog Adamu, i zahvaljujući njoj njegov pogled mogao je da se pruži od jednog do drugog kraja sveta. Tu svetlost pokazao je Bog Davidu, pa je on, videvši je, zapevao u njegovu slavu, ´Kako je mnogo u Tebe dobra, koje čuvaš za one koji te se boje…´(Psalmi 31:19). To je svetlost kojom je Bog razotkrio Mojsiju zemlju Izrael od Gileada do Dana. Predviđajući dolazak triju grešnih pokoljenja, pokoljenje Enoha, pokoljenje Potopa i pokoljenje Kule Vavilonske, Bog je odlučio da tim naraštajima uskrati uživanje u svetlosti. Zatim ju je predao Mojsiju u vreme kada ga je njegova majka sakrivala, prva tri meseca nakon rođenja. Kada su Mojsija odveli pred faraona Bog mu je opet oduzeo svetlost, i nije mu je davao sve dok se nije popeo na planinu Sinaj da bi primio Toru. Od tada ju je Mojsije imao sve do kraja svog Života, i stoga mu se nijedan sin izrailja nije mogao približiti ukoliko ne bi zastro svoje lice pred pokrivalom (Izlazak 34:33).

 ´Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.´(Postanje 1:3). Na koju god stvar da se primeni reč vajehi (i bi), ona je u ovom svetu i u svetu koji će doći.

Rabin Isak je rekao:  ´Prilikom stvaranja, Bog je pustio svetlost od jednog do drugog kraja sveta, ali se docnije svetlost povukla, da bi grešnici sveta bili lišeni uživanja, a sačuvana je za pravednike (podvukao M. V.), kao što je zapisano: ´Svjetlost se prosipa na pravednika´ (Psalam 97:11); tada će svetovi biti u skladu i svi će biti ujedinjeni u jedan, ali sve dok ne nastane novi vrli svet, svetlost je sklonjena i sakrivena. Ova svetlost zasjala je iz tame koju su raznjeli udarci Najtajnijeg; na isti način, svetlošću koja beše sakrivena, nekim tajnovitim putem, raskrčena je tama nižeg sveta u koji se trajno uselila svetlost. Niža tama nazvana je ´noć´ u stihu ´a tamu nazva noć´ (Postanje 1:5)´“

Kabala kroz Zohar, knjigu sjaja, ukazuje, kroz metaforičko-simbolički jezik, da softver univerzuma, koji stoji iza metafizike prirodnih zakona, teče kao simbolička svetlost kroz duboke slojeve psihe posvećenika baš kao i kroz dinamiku materije energije, prostora i vremena vaskolikog univerzuma. Razumevanje ove mističke knjige ukazuje na to da je softver kao misao koherentan softveru kao kretanju atoma i elektrona. Iza misli i iza osobina i strukture materije stoji identičan duh, zakon… Iz toga sledi naravno da kartezijanska dihotomija duh-telo predstavlja privid. Ovaj privid nastaje usled dominacije snažnog ´ego-kompleksa´ koji sprečava dublje slojeve psihe da stupe u svest i emaniraju arhetipove na čelu sa ´jastvom´. Jastvo predstavlja frekvenciju psihičke vibracije koja rezonira sa izvorom i regulatorom kosmosa/ein sof-om/generatorom morfičkog polja. Ako se aktivira jastvo/sopstvo/viši self, pojedinac dolazi u rezonancu sa kosmičkim Umom, božanskim planovima. On postaje jedno sa prirodnim zakonima…. I to označava dobru sudbinu, u skladu sa kretanjima univerzuma. Misao se izjednačava sa prirodnim zakonima višeg i nižeg reda… Redukcionistička nauka (sa ishodištem u kartezijanstvu ispunjena matarijalističkom paradigmom) uči da su ovo notorne besmislice. Naime, misao je nematerijalna i samim tim gotovo nepostojeća, poput magle što se raspršuje bez oblika i uticaja na bilo šta oko sebe. Materijalni svet je čvrst i baziran na mehanicističkim zakonima, koji nema nikakve interakcije sa mišlju, unutarnjom svetlosti, psihičkim slikama, namerama, stavovima, uverenjima. Rečju, pojedinac je atomiziran, nemoćan, njegova duše je fikcija i simulakrum čula dok je univerzum ogroman, mračan i ledeni automat…. Međutim, kako smo već videli, kvantna mehanika nedvosmisleno ukazuje na vezu svesti i materije, što je blisko kabali, judaizmu, hrišćanstvu, budizmu i drugim duhovnim tradicijama, a veoma daleko od redukcionističke nauke… U tekstu koji sledi ukazaćemo da i savremena neuronauka i epigenetika dodiruju spiritualnost i metafizičke tradicije, dok je materijalizam i DNK-dogmatizam očigledno istinit samo na površini, bez dubljeg uvida u esencijalne tajne prirode.

Pre nego što se pozabavimo neuronaukom i epigenetikom, razmotrimo kakvu vezu između vere i sudbine uspostavlja hrišćanstvo. Vera predstavlja unutarnj psihički sadržaj, baziiran na mislima, slikama, stavovima, predstavama. Vera je jedinstvo volje i vizije. Ona je uverenje u subjektivnu prirodu stvarnosti. Kroz Hristove reči ukazaćemo na dramatičnu vezu između ekstraordinarne  transformacije stvarnosti , trijumfa duha nad materijom zarobljenom u prividu zakona verovatnoće haotične dinamike atoma i unutarnjih sadržaja pojedinca: njegove vere.

M9

Da bi smo plauzibilno predstavili tu vezu, uočimo mnoštvo citata iz Biblije na tu temu:

„Tada odgovori Isus, i reče joj: o ženo! velika je vjera tvoja; neka ti bude kako hoćeš. I ozdravi kći njezina od onoga časa.“ (Matej 15,28)

A gospodar njegov reče mu: dobro, slugo dobri i vjerni! U malom bio si mi vjeran, nad mnogijem ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega.“ (Matej 25,21)

„A gospodar njegov reče mu: dobro, slugo dobri i vjerni! U malom bio si mi vjeran, nad mnogijem ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega.“ (Matej 25,23)

„A on reče joj: kćeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje.“ (Marko 5,34)

A Isus reče mu: idi, vjera tvoja pomože ti. I odmah progleda, i otide putem za Isusom.“ (Marko 10,52)

„A ženi reče: vjera tvoja pomože ti; idi s mirom.“ (Luka 7,50)

„A njima reče: gdje je vjera vaša? A oni se poplašiše, i čuđahu se govoreći jedan drugome: ko je ovaj što i vjetrovima i vodi zapovijeda, i slušaju ga?“ (Luka 8,25)

„A on joj reče: ne boj se kćeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom.“ (Luka 8,48)

„I reče mu: ustani, idi; vjera tvoja pomože ti.“ (Luka 17,19)

„A Isus reče: progledaj; vjera tvoja pomože ti.“ (Luka 18,42)

„I reče mu: dobro, dobri slugo; kad si mi u malom bio vjeran evo ti vlast nad deset gradova.“  (Luka 19,17)

„A ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane; i ti kadgod obrativši se utvrdi braću svoju.“  (Luka 22,32)

„Potom reče Tomi: pruži prst svoj amo i viđi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran.“  (Jovan 20,27)

Očigledna je koherencija između unutarnjeg i spoljašnjeg, istaknuta je interakcija između  nečijih  uverenja, stavova, svesti, i potonjeg razvoja dobrih/loših tokova njegovog životnog puta. Sinergija između božanske energije i promisli i obaveznog fizičkog učešća pojedinca u interakciji sa Bogom kreira sudbinu. Pojedinac je, dakle, daleko od toga da je nemoćna igračka pod udarom prirodne stihije. Spoljašnji svet zavisi od unutarnje konstelacije – to milenijumima uče različite spiritualne tradicije. A sada ćemo videti kako na to gledaju savremena neuronauka i epigenetika.

Redukcionistički redukcionizam uči da je sudbina zapisana u genima (baš kao što  i konzervativni astrolozi tvrde  za konstelaciju rođenja)  i da su ti materijalni nosioci informacija jednaki informacijama samim. Ukoliko bi ovo zaista bio slučaj, to bi značiulo da je život pojedinca fatalistički predodređen, od genetski nasleđenih talenata oi sklonosti pa do potonjih terminalnih bolesti. Čovek bi bio neka vrsta robota, rob totalnog i neumitnog determinizma ili kako je to rekao znameniti pisac Gustev Meyrink u romanu „Anđeo sa zapadnog prozora“:

„Čovek je poštanski paket. Pošilajlac: roditelji. Primalac: smrt.“

Srećom, kako opitno pokazuje  svetlosna genetika (o čemu sam pisao u svojim ranijim tekstovima),  informacije su smeštene u polju izvan materije/energije/prostora/vremena te je svetlosni hologramski informacioni paket sila višeg reda u odnosu na gene, a da ne govorimo o mističnoj prirodi esencije informacija koju de facto ne možemo ni spoznati. To označava mogućnost promene dejstava genetskog zapisa pojedinca i izbegavanje unapred zacrtane sudbine, ukoliko se na neki način uđe u informatičko polje i na taj način premodelira genetski konstrukt naslednog korpusa. Štaviše, epigenetika praktično pokazuje da, kad se genetski kod jednom promeni, i potomstvo promenjenog pojedinstva gubi „fatalnu“ genetsku zadužbinu i ulazi u polje  zdravlja koje se širi narednim generacijama. Neuronauka pokazuje vezu uma i tela i dodiruje se sa epigenetikom, rezonirajući sa idejama ezoterijskih podvižnika hrišćanstva, kabale i drugih… Misao i stav menjaju genetiku!

  1. H. Waddington, britanski biolog, genetičar i filozof, je tokom 1942 uveo u nauku zraz  “epigenetika”. Ovaj izraz de facto  potiče od reči „epigenesis“ (“ekstra rast”,  grčki:  ἐπιγέννησις).

Fenotip predstavlja korpus stabilnih heritabilnih svojstava i on predstavlja predmet epigenetike koja observira  njegove transformacije, preciznije rečeno, modifikacije fenotipa su tema ove naučne discipline.  Zato je prefiks epi (grčki: επί- preko, izvan, oko) u epigenetici prododat da deskribuje osobine koje su  „na vrhu” ili „kao dodatak” tradicionalnim genetskim  osnovama za nasleđe osobina. Fenotipske promene mogu biti rezultat modifikacije genoma, ali mogu nastupiti i bez ove modifikacije. Epigenetika pokazuje da su promene fenotipa ne samo trenutne i nlokalne, već se i nasleđuju kod potomaka!

Funkcionalno relevantne promene u genomu koje ne uključuju promene u nukleotidnoj sekvenci jesu epigenetske promene.  Metiliranje i histonska modifikacija DNK, su tipični primeri mehanizama koji proizvode takve promene su od kojih  svaka menja način na koji su geni izraženi bez menjanja podloge DNK.  Putem delovanja represora proteina koji pridaju prigušivač regiji DNK,  može  se kontrolisati  ekspresija gena. Za vreme trajanja života ćelije, epigenetske promene mogu trajati kroz ćelijske podele. Takođe, epigenetske promene a mogu  biti rezistentne i kontinualne u narednim generacijama potomstva, iako one ne uključuju promene u bazičnoj sekvenci  DNK  pojedinačnog organizma.  Umesto toga,  ne-genetski faktori uzrokuju da  geni organizma izražavaju transformisanu ekspresiju.

M10

Posebni epigenetski procesi uključuju transvekciju, reprogramiranje DNK metilacije , paramutaciju, utiskivanje, označavanje, utišavanje gena, inaktivaciju X hromozoma, majčinske efekte, napredak karcinogeneze, mnoge učinke teratogena,  tehnička ograničenja koja utiču na partenogenezu i kloniranje itd.

Epigenetske promene ne transformišu  DNK sekvencu genetskog koda Međutim, moguće je modeliranje aktivacije pojedinih gena. Primer toga je podložnost promenama mikrostrukture proteina hromatina  povezanih sa DNK, što uzrokuje aktivaciju ili utišavanje. Ovaj mehanizam omogućuje diferenciranim ćelijama u višećelijskom organizmu da izraze samo gene koji su potrebni za sopstvene aktivnosti. Epigenetske promene, kada su jednom uspostavljene, opstaju i pri daljoj deobi ćelija, Većina epigenetskih promena (laboratorijski veštački izazvanih) javlja se samo u toku života organizma  pojedinca; Međutim, ako se genska inaktivacija  vrši  pri generisanju novog života (spermi ili jajnoj ćeliji  koja rezultuje oplodnjom), ili mentalnim reprogramiranjem (um preko neuroveza reprogramira materiju) onda se neke epigenetske promene transferišu na potomstvo.  Lamarkizam kao zanemarena teorija nasleđivanja možda opet može postati aktuelan, ukoliko se opitno dokaže do nivoa prirodnog zakona da epigenetske promene u organizmu mogu promeniti osnovnu strukturu DNK koja bi se prenela i na potomstvo.

O uticaju uma (misao/stavovi/vizuelne slike/uverenja) na reprogramiranje organizma (i čak na reprogramiranje genetske strukture organizma) bavi se Joe Dispenza, ekspert za primenjenu epigenetiku, kiropraktičar i psihoterapeut, te, moglo bi se  reći,  praktični reprogramator fenotipa. On u knjizi „Placebo ste vi“ pokazuje vezu između misli i epigenetskih transformacija. Tu konekciju  je plauzibilno predstavio i postulirao na osnovu ličnog ekstraordinarnog iskustva samoisceljenja, te iskustava sa mnogobrojnim pacijentima kojima je omogućio isceljenje korišćenjem svoje metode. Pogledajmo dijagram kojim Dispenza  ilustruje vezu misli i genetske

promene:

M12

Dispenza opisuje proces prikazan na slici:

„Slijed na slici (…)  prikazuje kako misli napreduju kroz kaskadu jednostavnih mehanizama i kernijskih reakcija u silaznoj uzročnosti i izazivaju promjenu tijela. Dakle, ako nove misli mogu stvoriti nov um aktiviranjem novih neuronskih mreža, srvarajući zdravije neuropeptide i hormone (koji signaliziraju stanicama na nove načine i epigenetski aktiviraju nove gene za proizvodnju novih proteina) i ako je izražavanje proteina izražavanje života i jednako zdravlju tijela, tada slika (…) prikazuje kako misli mogu izliječiti tijelo.“

Dispenza u pomenutoj knjizi veoma detaljno opisuje na koji način mentalno usmerenje, koje on naziva placebo efektom, direktno deluje na epigenetske promene na ćelijskom nivou. Moramo pri tome uzeti u obzir otkrića svetlosne genetike koja pokazuju hologramski karakter ćelija. Podsetimo se da  su elektroni (kako smo videli na ovim stranicama) povezani sa svešću posmatrača, zbog čega su hologramski uključeni u informatičko polje (svesti) čitavog univerzuma. To znači da informatičko polje i promene u njegovoj strukturi utiču na svaku pojedinačnu ćeliju. Nosilac tih promena je svetlost. Svetlosna genetika je dokazala postojanje svetlosnih hologramskih tragova koji su ´slika´ zadatih informacija. Hologramski tragovi čak mogu biti disclocirani u odnosu na ćelije ali i dalje odražavaju ćelijski program, koji je informatički i van energije/materije/prostora/vremena. Na taj način je jasno da informacija iz uma pojedinca promptno rezonira sa ćelijskom svešću (budući da preskače materijalno-energetski univerzum jer je u informatičnom/morfičkom polju sve postojeće povezano istovremeno,  nezavisno od prostora i distance). Pogledajmo još jedan detaljan opis ovih procesa opisan u knjizi „Placebo ste vi“:

„Za vrijeme vašeg mentalnog vježbanja, dok se usredotočujete na ishod koji želite, prednji režanj vaš je saveznik jer on također smanjuje glasnoću vanjskog svijeta kako vas ne bi ometale informacije koje pristižu iz vaših pet osjetila. Skenovi mozga pokazuju da se u stanju visoke usredotočenosti, kao što je mentalno vježbanje, percepcija vremena i prostora umanjuje. To se događa zbog toga što vaš prednji režanj smanji dotok informacija iz vaših osjetilnih centara (koji vam omogućuju da „osjećate“ svoje tijelo u prostoru), vaših motoričkih centara (odgovornih za vaše tjelesno kretanje) i vaših asocijativnih centara (gdje žive vaše misli o vlastitom identitetu i tome tko ste), kao i iz vaših sklopova tjemenog režnja (gdje obrađujete vrijeme). Zbog toga što se možete izdići iznad svoje okoline, svojeg tijela, čak i izvan svojeg vremena, sposobniji ste misao koju mislite učiniti stvarniijom od bilo čega. Čim zamislite novu budućnost, pomislite na nove mogućnosti i počnete postavljati konkretna pitanja (Kako bi bilo živjeti bez ovog bola i ograničenja?) vaš prednji režanj počne obraćati pozornost. Za svega nekoliko sekundi on stvori namjeru biti zdrav (da biste si razjasnili što želite stvoriti i što više ne želite doživljavati) i mentalnu sliku zdravog stanja (kako biste mogli zamisliti kako će to izgledati). Kao glavni izvršni direktor prednji režanj povezan je sa svim drugim dijelovima mozga. Stoga on počne odabirati neuronske mreže da bi stvorio novo stanje uma kao odgovor na vaše pitanje. Mogli bismo reći da postane dirigent simfonijskog orkestra koji utišava vaše stare sklopove (to je djelovanje neuroplastičnosti u obliku čišćenja) i odabire druge neuronske mreže iz drugih dijelova mozga te ih spaja kako bi stvorio novu razinu uma koja će odražavati ono što vi zamišljate. Vaš prednji režanj je taj koji mijenja vaš um — odnosno on uzrokuje da mozak radi u različitim sljedovima, po različitim uzorcima i u različitim kombinacijama. Jedanput kad prednji režanj bude mogao odabrati druge neuronske mreže i glatko ih uključiti u suradnju radi stvaranja nove razine uma, pred okom vašeg uma ili prednjim režnjem pokazat će se slika ili unutarnji prikaz. Uključimo i neurokemiju. Ako vaš prednji režanj orkestrira dovoljno tih neuronskih mreža da zajedno ispucavaju dok ste vi usredotočeni s jasnom namjerom, doći će trenutak kad će misao postati iskustvo unutar uma — vaša će unutarnja stvarnost postati stvarnija od vaše vanjske stvarnosti. Jedanput kad misao postane iskustvo, počet ćete osjećati emociju koju biste osjećali da se događaj odvija u stvarnosti (sjetite se, emocije su kemijski potpis iskustava). Vaš mozak proizvodi drukčiju vrstu kemijskog glasnika — neuropeptid i šalje ga stanicama vašcg tijela. Neuropeptid traži odgovarajuće receptore ili pristaništa za pristupanje različitim stanicama kako bi isporučio svoju poruku hormonalnim centrima tijela i, konačno, staničnoj DNK — i stanice dobivaju novu poruku da se događaj dogodio. Kada DNK u stanici dobije tu novu informaciju od neuropeptida, ona reagira uključivanjem (ili uzlaznim reguliranjem) određenih gena i isključivanjem (silaznim reguliranjem) drugih, a sve to zbog podržavanja vašeg novog stanja postojanja. Uzlazno i silazno reguliranje možete zamisliti kao svjetla koja se ili zagrijavaju i postaju jača ili se hlade i postaju sIabija. Kada se gen upali, aktiviran je za proizvodnju proteina. Kada se gen ugasi, deaktiviran je i oslabljen — i više ne proizvodi protein. Tada vidimo učinak u obliku vidljivih promjena u našem tijelu.“

Dispenza u istoj kjnizi opisuje šta se dešava sa matičnim stanicama (ćelijama – prev. M.V.)  kao značajnom faktoru interakcije uma i tela:

„Matične stanice sljedeći su sloj slagalice koji moramo razumjeti. One su barem djelomično odgovorne za to kako naizgled nemoguće postaje moguće. Službeno, one su nediferencirane biološke stanice koje postanu specijalizirane. One su sirov potencijal. Kada se te neispisane ploče aktiviraju, pretvore se u bilo kakvu vrstu stanice koja je tijelu potrebna — uključujući mišićne stanice, koštane stanice, kožne stanice, imunološke stanice, čak i živčane stanice u mozgu — kako bi zamijenile ozlijeđene ili oštećene stanice tjelesnih tkiva, organa i sustava. Matične stanice možete zamisliti kao kornet izmrvljenog leda prije nego što se na njega izlije sirup s okusom, kao glinu na lončarevu kolu koja čeka da postane tanjur, zdjela, vaza ili šalica. Evo primjera djelovanja matičnih stanica. Kada porežete prst, tijelo mora zaliječiti ranu na koži. Lokalna tjelesna trauma pošalje signal vašim genima. Gen se uključi i proizvcde odgovarajuće proteine, koji onda upute matične stanice da se pretvore u zdrave stanice kože. Traumatski signal je informacija koja je matičnoj stanici potrebna da bi se difcrencirala u stanicu kože. Milijuni procesa poput ovoga stalno se dogadaju posvuda u našem tijelu. Izlječenje koje se pripisuje ovoj vrsti izražavanja gena zabilježeno je u jetri, mišićima, koži, crijevima, koštanoj srži, čak i u mozgu i srcu. U ispitivanjima zacjeljivanja rana otkriveno je da kod ispitanika koji se nalaze u stanju povišenih emocija, kao što je ljutnja, matične stanice ne dobiju jasnu poruku. Kada se omete signal, kao sa statikom na radiju, potencijalna stanica ne dobije odgovarajući podražaj da bi se pretvorila u korisnu stanicu. Kao što znate iz dijela o reakciji na stres i življenju na programu za preživljavanje, izlječenje će potrajati duže jer je većina energije tijela zauzeta rješavanjem ljutnje i njezinih kemijskih učinaka. Jednostavno nije vrijeme za stvaranje, rast i njegu, umjesto toga, vrijeme je za prijeteću situaciju. Stoga kada placebo-učinak djeluje, i vi stvorite odgovarajuću razinu uma s jasnom namjerom i kombinirate je s njegom i uzvišenim emocijama, odgovarajuća vrsta signala može doprijeti do DNK u stanici. Poruka neće samo utjecati na proizvodnju zdravih proteina za bolju strukturu i rad tijela, nego će također proizvesti nove, zdrave stanice iz latentnih matičnih stanica koje samo čekaju da ih odgovarajuća poruka aktivira. Na te matične stanice možete gledati i kao na karte za „besplatan izlazak iz zatvora“, društvenoj igri Monopol, jer jedanput kad se aktiviraju, one zamjenjuju stanice u oštećenim dijelovima tijela omogućujući time nov, čist početak. Matične stanice zapravo nam mogu pomoći objasniti proces izlječenja u najmanje pola placebo-slučajeva koji uključuju lažni operativni zahvat, bilo da se radi o operaciji artritičnog koljena bilo o ugradnji premosnice koronarne arterije“

Dispenza nadalje u knjizi opisuje povezanost između emocija, informatičkog polja, svesti, misli i umno-telesne komunikacije  u polju izvan materije/energije/vremena/prostora. Podsetimo se, o tome su već govorili ili praktično pokazali  Joseph Banks Rhine (veći uspeh u ispoljavanju ESP fenomena ako su emocije uključene), K. G. Jung (tumačenje Rhineovih eksperimenata i dalja nadgradnja sve do postuliranja teorije sinhronititeta), te Daryl J. Bem (koji je intencionalno uveo implicirane emocije u eksperiment, i uspešno povećao procenat ESP ispoljavanja, što je i hteo da pokaže). Dakle, Dispenza elaborira:

„Već smo spomenuli emocije i da one igraju ključnu ulogu u ozdravljenju tijela, ali dopustite mi da se podrobnije pozabavim tom temom. Ako imamo povišenu emocionalnu reakciju na nove misli na koje se usredotočujemo tijekom mentalnog vježbanja, time kao da svojim naporima osiguravamo mlazni pogon jer nam emocije pomažu ostvariti epigenetske promjene mnogo brže. Emocionalna komponenta nam nije nužna – ispitanici koji su ojačali svoje mišiće zamišljanjem da dižu utege nisu morali osjećati radost da bi promijenili svoje gene. Međutim, oni su se nadahnjivali uporabom svoje mašte sa svakim mentalnim podizanjem utega govoreći si: „Jače! Jače! Jače!“ Ta dosljedna emocija bila je energetski katalizator koji je doista pospješio proces.“ Održavanje takve uzvišene emocije omogućuje nam da ostvarimo daleko bolje rezultate mnogo brže — istu vrstu nevjerojatnih rezultata kakve uočavamo kod placebo-reakcije. (…)  Japanski su istraživači otkrili da je sat vremena gledanja humorističnog programa uzlazno reguliralo 39 gena, od kojih je 14 povezano s aktivnošću stanica prirodnih ubojica (NK, natural killer cells) iz imunološkog sustava. Nekoliko drugih ispitivanja pokazalo je porast raznih antitijela nakon što su ispitanici gledali humorističnu videosnimku. Istraživači sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini u Chapel Hillu pokazali su da su pojačane pozitivne emocije proizvele porast vagalnog tona, mjere zdravlja vagusnog živca, koji igra veliku ulogu u regulaciji autonomnog živčanog sustava i homeostaze. U japanskom ispitivanju u kojem su mladunčad štakora škakljali pet minuta dnevno, pet dana zaredom, kako bi potaknuli pozitivne emocije, mozgovi tih mladunaca proizveli su nove neurone. U svakom od navedenih slučajeva snažne pozitivne emocije pomogle su ispitanicima pokrenuti prave tjelesne promjene koje su poboljšale njihovo zdravlje. Pozitivne emocije uzrokuju napredovanje tijela i mozga. Pogledajte sad obrazac mnogih placebo-ispitivanja: čim netko počne dobivati jasnu predodžbu nove budućnosti (u želji da živi bez bola i bolcsti) te je kombinira s uzvišenim emocijama (uzbuđenjem, nadom, iščekivanjem života bez bola i bolesti), tijelo prestaje bivati u prošlosti. Tijelo živi u toj novoj budućnosti jer, kao što smo vidjeli, ono ne raspoznaje razliku izmedu emocije koju je stvorio stvarni događaj i emocije koju je stvorila misao. Stoga je to uzvišeno emocionalno stanje u odgovoru na novu misao ključna sastavnica tog procesa jer je posrijedi nova informacija koja dolazi izvan stanice a tijelu je iskustvo iz vanjske okoline ili unutarnje okoline isto.“

Živimo u svetu koji deluje preteće. Ljudski nervni sistem se bombarduje mnoštvom informacija. On ih procesuira nedovoljno brzo  da bi ponudio adekvatan odgovor u realnom vremenu. Odložene reakcije ukazuju na zaostatak interpretacije situacija u odnosu na stvarnost. Emotivne reakcije se takođe odlažu, usled preopterećenja obrade miliona popdataka sa PC-a, tableta, mobilnog telefona, kablovske televizije. Radi se u  on-line režimeu, preskaču kontinenti i jurnjava za valjanim poslovnim informacijama koja vodi do profita ima za posledicu rezoniranje nečijeg nervnog sistema sa ritmom trans-kontinentalnih komunikacija, simultano preko više mobilnih telefona. Viber video pozivi susreću Skype video konferencije. Kursne liste i berze praćene 24 sata paralelno sa vizuelno/audio interakcijama svojim fluktuirajućim ritmom remete i samu mogućnost stabilnog ritma života korisnika moderne tehnologije… A sve ovo važi za ljude koji zahvaljujući višoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji pokušavaju da (upotrebom ovakve tehnološke oluje) kontrolišu svoje (i tuđe živote). Niži slojevi stanovništva, nesvesni tehno-tornada, bivaju uvučeni u fluktuirajuće stihije druge vrste: gubitak radnog mesta  ili stalne promene posla, preteran rad, kontrola kretanja putem GPS-a, čipovanje, ili, još brutalnije: ratovi, revolucije, teror…

Svim ljudima planete su zajednički: rascepkanost senzacija, preterano ubrzanje i ´random´ promene ritmova i ciklusa ´stresora´ što sve devastira življenje u prirodnom ritmu.  Šta je posledica? Dezintegracija psihe. Mnogobrojni udari  na kognitivnu funkciju impliciraju potiskivanje tj.  nagomilavanje intuitivno-emotivnih aspekata duše u nesvesni deo psihičkog aparata. Potom sledi  kumulativno dejstvo potisnitih sadržaja koje kulminira odloženim emotivnim reakcijama što se odvija preko amigdale. Emocije, pa čak i čulni doživljaji isplivavaju u svest u trenutku kad im vreme nije, i, naravno, socijalno i interpersonalno neadekvatno, najčešće putem straha i nemoćnog besa. Izlaz se traži u alkoholu, sedativima i drogama, ili pak konzumerističkoj groznici. Dominira osećaj nemoći, fatalizma i defetizma. Sudbina je neumoljiva, a distopijske projekcije George Orwell-ove „1984“ ili Huxley-jevog „Vrlog novog sveta“ postaju predmet zastrašujućeg očekivanja.  Neurotične fantazije o mračnoj budućnosti u glavi neintegrisanih pojedinaca ne samo da su realne već se doživljavaju kao materijalno stvarne, kao da se zaista događaju i doživljavaju ovde i sada, produbljujući strah i očaj nemoći uticaja pojedinca na budućnost.

Izlaz nije tako daleko i nije potrebno čudo da bi se stvari promenile. Potrebna je samo promena stava, okretanje od spolja ka unutra. Integrisano funkcionisanje pojedinca uključuje i njegove emocije, empatiju i intuiciju. Moć koja se pridaje tehnologiji i eksteligenciji u odnosu na ljudske i artificijelne resurse (pripadnici visoke klase), sistemu (ljudi sistema, delovi aparata) ili vlasti (potčinjene klase) jeste ništa drugo do delegiranje sopstvenih potencijala (nevidljivih, potisnutih u lično nesvesno ili neotkrivenih iz riznice kolektivnog nesvesnog) na nešto spoljašnje ili na nekog izvan nas. Arhetipovi oca (vladari), majke (crkve, duhovne institucije), velike majke (tehnologija, internet), demijurškog božanstva (proždiruća neumitnost predodređenosti) koje projektujemo negde spolja, su de facto u nama samima. Povlačenje lične energije koju ulažemo u svemoćnu spoljašnjost vraća nam se uz veliku blagodat. Molitve, meditacije, slutnje, snovi, empatija prema drugima polako pristižu u svest, naizgled, niotkuda. Postepeno uviđamo i prepoznajemo snagu sopstvenih misli. Od toga, pa do prepoznavanja veze između intenzivne fantazije (praćene pozitivnim emocijama ljubavi, lišene želje, žudnje i straha) i neočekivanog ostvarenja iste u stvarnosti, samo je jedan mali korak. Kad se ovo shvati i emprijski potvrdi u životu ´testiranjem realnosti´, postaje očigledno da su distopijske vizije budućnosti koje očekujemo i verujemo da će se neizbežno ostvariti ništa drugo do samo jedna od mogućnosti realizacija sopstvenih negativnih vizija. Kao što su elektroni/fotoni u interakciji sa kosmičkim okeanom svesti, tako je i ljudsko biće u kontaktu sa ´duhom univerzuma´. Ako čovek rezonira sa svešću višeg uma, izvorom softvera univerzuma, dosegnuće svetlost što otvara nove utopijske dimenzije koje će se realizovati u blistavoj budućnosti koja rezonira sa pozitivnim vizijama kreiranim danas i ovde.

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

6 Responses do “MISAO, SVETLOST I SUDBINA”

  1. Svetislav каже:

    Odlican tekst. Vaistinu je Um onaj koji upravlja materijom. To je jos pre sto godina pokazao i nas veliki izumitelj i vizionar Tesla.

  2. Milos каже:

    Vracanje na dokumentarac o DMT-u. Svetlost je sve i sve je svetlost.

  3. Hrvoje Latkovic каже:

    Izvanredan članak !!!
    U svezi ovog članka , preporucam knjigu g. Svetozara Radisica :
    „Dok Misli Stvaraju Kosmos“

  4. Nikola Milovic каже:

    Ovaj clanak pretstavlja potpuno nejasnu sliku uzroka, posljedica, namjera i svega vezanog za nase postojanje. Sve nase mogucnosti djelovanja koje smo dobili od nekog izvora i svi moguci izvori podataka i istinitih uzroka pojava u nama i oko nas u cijelom univerzumu, jos nisu shvacene na nacin koji odgovara prirodnim zakonima. Sva nasa lutanja u namjeri da saznamo mnoge nejasnoce , posljedice su ne shvatanja ustrojstva univerzuma.
    Univerzum je dvoentitetan. Osnovni entitet univerzuma je Duhovni entitet univerzuma ( DEU), koji je neogranicena moc stvaranja svega onog sto se nalazi u ovom drugom entitetu, materijalno-energetskom entitetu univerzuma ( MEEU).Onovna komponenta DEU, je Apsolutna svjesnost univerzuma (ASU), koja je opet neogranicena moc stvaranja i shvatanja svih pojava i njihovih istinitih uzroka.
    Jos moramo znati da je univerzum beskonacna sfera, popunjena substancom ETER ,od koje se formira materija, a od materije sve vrste energija i sve se odvija u zatvorenom ciklusu od nastanka do nestanka svega od materije i energija. A taj nestanak je samo vracanje u oblik etera ( crne rupe).Covjek je, isto tako dvo entiteta.MEEU je tijelo, a DEU, je Dusa, kao cestica dodijeljena iz DEU, da nas vodi i usmjerava prema ASU, gdje nestaje MEEU, i mi postajemo hologramska tacka ASU, gdje se sve odvija trenutno kroz cijeli univerzum. Pogresno je reci da je svjetlost osnova za sve, ne, to je ETER, ali je svjetlost dio kombinatorike materije i energije, koja nastaje i koja je nastala formiranjem materije iz etera, putm visokih vibracija istog, kada se formiraju strune u cijim presjecima se javljaju kvarkovi, elektroni i pozitroni.Od elektrona i pozitrona nastaju gluoni anihilacijom istih, a fotoni su neka vrsta kondenzata tog para koji putuju kroz eter tako da pozitron ide pravolinijski, a elektron oko njega rotira na sinusoidalnom radiusu i tako nastaje talas raznih frekvencija i amplituda. Nasa sposobnos i moc stavara je svjesnost, a ne um, jer je um kontaminirajuce sredstvo nase svjesnosti, i taj um kao glavno oduzje u tom slislu koristi nasu slobodnu volju i zelje za izivljavanjem u oblasti MEEU, gdje sne nestaje, a to nas odbija od priblizavanja ASU. Ovo je osnova da se krene i dosadasnje zamagljene komore neznanja i ne shvatanja ustrojstva univerzuma. Druga je prica sta je Bog.i kako se sve odvija pod njegovim uticajem Ni jedna religija ni priblizno ne shvata Boga, da je to tacno , pokazuje postojanje vise od nekoliko hiljada religija-dogmi.

    • Petar каже:

      Nikola hvala na komentaru. Voleo bih da stupim u kontakt sa Vama i dobijem savete o literaturi koju biste preporučili za bolje i lakše usvajanje ovih istina.

  5. Saša каже:

    Nikola, odličan komentar. Da li možete da mi odgovorite, iz Vaše perspektive, šta je Bog i kako se sve odvija pod njegovim uticajem? Da li je to budna i svesna beskonačnost?

Ostavite komentar