Novac i magija

Da bi cara koji je bankrotirao, snabdeli finansijskim sredstvima, Mefisto daje na štampanje papirni novac.. Štampanje papirnog novca ima izvestan magijski karakter. Umesto da pretvara olovo u zlato, moderna privreda pretvara papir u novac

Postizanje neprestanog ekonomskog rasta je kao i u Faustu, crvena nit ljudske tragedije.

Hans Kristof Binsvanger, 80- godišnji ekonomski stručnjak, u svojoj knjizi Novac i magija analizira modernu ekonomiju i to na osnovama Geteovog Fausta. Kao temelj za svoju tragediju Gete je uzeo legendu o alhemičaru Faustu iz 16. veka koji je prodao đavolu dušu u zamenu za moć i užitak.

Gete, veliki dalekovidi duh, prepoznao je pred kakvim zahtevima i opasnostima stoji ekonomija u razvitku. Preko deset godina Gete je bio na Vajmarskom dvoru privredni i finansijski ministar, tako da se sa ekonomskim pitanjima intenzivno bavio.

Faust je čovek koji teži za srećom i ispunjenjem. On nije mogao dostići to što mu je Mefisto obećao u zamenu za dušu, ni u ljubavi prema Greti tako povezanoj sa zadovoljstvom i požudom a ni u svojim putovanjima kroz mistični svet duhova. Na kraju svog života, Faust je dobio od cara pravo da zadobije komad zemlje od mora kopanjem kanala. Pretvaranje u ekonomski korisno zemljište dešava se na račun dvoje starih parova čije su kućice i bašte bezobzirno žrtvovane projektu zadobijanja zemljišta a koji su „od straha pali obezdušeni“.

U trenutku kada Faust misli da je postigao svoj najviši cilj, on oslepi. Čuje kopanje radnika i misli da oni zadobijaju novu zemlju, ali u stvarnosti kopaju samo grob.

Da uprkos svemu Mefisto nije zadržao Faustovu dušu, pokazuje Geteovu optimističku sliku čoveka. On je na zlo gledao kao na dinamički deo one snage koja postiže dobro. Kada je Faust pitao Mefista pri prvom susretu ko je on, ovaj je odgovorio: ..„Deo sam one sile koja uvek hoće zlo, a uvek dobro postiže“…“ Ja sam onaj deo, od dela koji na početku beše sve, deo sam tame koja rađa svetlo.“ Faustova duša na kraju biva spašena od viših sila, kako je Gete objasnio “Onog, ko se zaista trudi, možemo izbaviti.“

Binsvangerovo sagledavanje  tragedije je fascinantno. Bavi se među ostalim i sa scenom u carskoj palati iz Fausta II 1. čin, u kome se radi o zadobijanju novca. Da bi cara koji je bankrotirao, snabdeli finansijskim sredstvima, đavo tj. Mefisto daje na štampanje papirni novac sa carevim potpisom. Zalog su rudna blaga koja se još nalaze neiskopana u zemljištu carstva. Tako postaje nešto što nema svoju realnu vrednost-papir, sredstvo plaćanja, ekonomski stimulans.

U vremenima kreditnih kriza je Geteovo remek delo ključni tekst

Binsvanger to ovako tumači: „Moderna privreda, u kojoj centralnu ulogu igra pravljenje papirnog novca, je nastavak alhemije ali sa drugim sredstvima“.

Njegova knjiga počinje tvrdnjom da je pre svega Faust II „ neverovatno aktuelan“. Početkom 19. veka Gete je video unapred ono u šta smo svi sada ubeđeni: da je privredni rast od posebne važnosti za spoljašnji razvitak čovečanstva. „Posebno u vremenima kreditnih kriza je Geteovo remek delo ključni tekst“ objašnjava Binsvanger.

Prema legendi Faust je bio alhemičar. Štampanje papirnog novca ima izvestan magijski karakter. Ekonomisti žele sa što manje troškova da postignu što veću dobit, kao i alhemisti sa malo sredstava zlato i večiti život. Binsvinger kaže na to: „Obeležje magije je da se postiže nešto lako, bez truda i to brzo i neograničeno. Pomislite na mađioničara koji jednim pokretom ruke izvlači iz rukava čitav niz maramica. Umesto da pretvara olovo u zlato, moderna privreda pretvara papir u novac. To stvaranje papirnog novca u modernoj privredi, prevazilazi prirodne granice stvaranja vrednosti.“

Mefisto je Fausta doveo na ideju da nagovori cara da štampa novac sa svojim potpisom. Mefisto kao „ deo one sile koja stalno zlo želi“ očekuje da će se puštanjem novca u opticaj postići veća potrošnja zatim inflacija i haos. Međutim Faust koristi novac u zadobijanju zemljišta između ostalog i tako podstiče ekonomiju. Na taj način izneverio je Mefistova očekivanja „koji stalno zlo želi„ i ponovo u izvesnom smislu, „postiže dobro.“ Novostvoreni novac je investiran u stvaranje vrednosti. To je alternativa za inflaciju. Faustov san prividno može biti trajan.

Danas banke poseduju licencu da rade sa žiralnim novcem

U Faustu car predaje privilegiju bankama da izdaju novčanice i tako prave novac. I to je još uvek tako. Danas banke poseduju licencu da rade sa žiralnim novcem. Država ih podržava tako što sav fiktivni novac pretvara u zakonsko sredstvo plaćanja.

Geteov Faust kaže „Gospodarstvo zadobijam, imovinu“. Žiralni novac može postati imovina, realnost.

Sa druge strane Gete uvodi u komad tri divlja stvora, Raufebold, Habebald i Haltefest što je na nemačkom jeziku jasno da se radi o sirovom nasilju, pohlepi i tvrdičluku.

Čovek je sebe proglasio gospodarem sve tvorevine. U to vladanje prirodom spada takođe i vladanje prirodnim silama. Faust je snevao o tome da snagu plime i oseke koristi kao večite, neograničene i beskrajne izvore energije. Jer samo, mislio je, onaj ko prirodne sile potčini može stvarati „vrednosti“ a da ne ulaže rad, taj može večito živeti na ovom svetu.

Binsvanger vidi Fausta kao prototip modernog čoveka koji nema „ispunjen trenutak“. U svojoj početnoj opkladi sa Mefistom Faust je uključio vreme. On će „svoje vreme“ rado dati ako u nekom uzvišenom trenutku bude mogao reći „ Zastani! Tako je lepo.“ Bio je ubeđen da mu Mefisto ne može ništa ponuditi da bi ovo ikad izgovorio. Kada je ipak izgledalo da bi to moglo biti, jer je Faust u oduševljenju da je ovladao silama prirode izrekao „predosećaj tako velike sreće, uživam sada u ovom uzvišenom trenutku“, otkucao je njegov čas i pao je mrtav.

Vladanje prirodom vodi do uništenja okoline. To je druga strana medalje. Gete to u Faustu pokazuje kroz proterivanje staraca iz idiličnog života na obali. Taj život na obali može se posmatrati kao simbol za zadržavanje na granici umerenosti.

U alhemiji Kamen mudrosti je sredstvo za pretvaranje olova u zlato. U Faustu kapital ima ulogu kamena, stvara sve više „mrtvog“ novca. U izvesnom smislu se ovde radi o dinamičnom aspektu kapitalističkog sistema a time i naše prirode. Naša ekonomija, kao i naša priroda nema svoj krajnji cilj. Nikad nećemo završiti, nikad nećemo dokučiti sreću jer leži zarobljena u trci ka neprekidnom napredovanju. Tehnološki napredak i neograničena potrošnja za to potrebnih sirovina su pretnja čoveku i nose u sebi sopstveni kraj. Mi smo kao Faust koji je na kraju uvideo da je pregazio leševe da bi ostvario svoj ekonomski projekat: večnu sreću na ovom svetu.

Tako i investicioni bankari vide sebe kao gospodare Univerzuma, međutim tu ulogu oni ne mogu da ispune i to onda vodi u finansijsku krizu, mefistovski haos.

Kao i čarobnjakov šegrt, u jednom drugom Geteovom delu, prizvali su sile kojima ne mogu da ovladaju.
Postizanje neprestanog ekonomskog rasta je kao i u Faustu, crvena nit ljudske tragedije.

Odgovor i rešenje Binsvanger je dao u  knjizi – Napred ka umerenosti.

Branka Mraz

Podelite članak:
Podelite putem email-a Podelite ovaj tekst na facebook-u Podelite putem Twitter-a
Možete ostaviti komentar, ili povratni link sa vašeg sajta.

Ostavite komentar