Dobar san zlata vrijedi.-Narodna

Izgubljena noć nikad se ne nadoknadi.-Portugalska

Dr. sc. Ivan Šimatović, dipl.inž.el.

Pravo svakog čovjeka na zdrav život važnije je od profita koje ostvaruju proizvođači i trgovci lijekova velikim dijelom zbog učestalog te gotovo posve nepotrebnog uzimanja različitih analgetika i hipnotika (glavobolje, migrene i poremećaji spavanja uslijed GPZ-a) čija potrošnja u razvijenim zemljama iz godine u godinu – na njihovo zadovoljstvo – vrtoglavo raste. Tome u najvećoj mjeri, nažalost, doprinosi gotovo posvemašnja neupućenost pacijenata i liječnika u osnove geobiologije i geopatologije.

GEOBIOLOŠKA SAZNANJA O POREMEĆAJIMA SPAVANJA  Poremećaji spavanja i uzročni faktori

Različiti poremećaji spavanja, u koje spadaju i kronične nesanice, sve su učestaliji simptomi odviše ubrzanog životnog ritma našeg doba. Oni postaju sve ozbiljniji problem suvremenog čovjeka, a posebno su izraženi u velikim urbanim sredinama. Suvremen život, pun svakovrsnih napetosti, sve više remeti održavanje harmonične prirodne ravnoteže između fizičkih i umnih aktivnosti. Tome značajno doprinose i sve narušeniji međuljudski odnosi u obitelji i u društvu koji su, nažalost, danas već spali na vrlo nisku razinu s izrazitom tendencijom nezaustavljivog daljeg pada.

Sve je više ljudi koji se zbog različitih razloga ne uspijevaju uklopiti u suvremene užurbane životne ritmove, koje neumoljivo nameće kruta i sve manje etična svakodnevnica. Takve osobe ispunjene su, zbog zaostajanja za zahuktalim i turbulentnim životnim tokovima, stalnim osjećajem nezadovoljstva i nesigurnosti. One su neprestance opterećene mnogobrojnim brigama, tjeskobama, frustracijama i strahom. Ukoliko takvo napeto stanje potraje dulje vrijeme ono izaziva kroničan duševni nemir te različite subjektivne tegobe i poremećaje, što je posebno naglašeno kod osoba nedovoljno otpornih na stres.

Stoga ne čudi da se u svakodnevnim razgovorima sve češće može čuti: “Opet se nisam naspavao”, “Nikako ne mogu usnuti”, “Muči me kronična nesanica” ili “Ne mogu zaspati ako ne uzmem sredstvo za spavanje”. Različiti poremećaji spavanja postaju sve češća tema razgovora u obitelji, među prijateljima i znancima te među kolegama na poslu. Brojne medicinske statistike načinjene u svijetu i kod nas pokazuju da od raznovrsnih poremećaja spavanja i nesanice mnogo češće pate žene nego muškarci.

Prava je muka kad čovjek – unatoč umoru i shrvanosti – ne može usnuti ili se redovno budi iz prvog sna i bespomoćno bdije do zore. To stanje može razumjeti samo onaj koji ga je proživio. Valja istaći da svaki dugotrajniji poremećaj spavanja, a posebice kronična nesanica, nije nimalo bezazleno. On vrlo brzo dovodi do ozbiljne živčane istrošenosti te pada opće imunobiološke otpornosti organizma, što otvara vrata mnogim drugim bolestima. Stoga ne čudi da su raznovrsni poremećaji spavanja, uz brojne kronične glavobolje i migrene, vrlo čest razlog da se zatraži pomoć liječnika.

Osoba koja pati od kronične nesanice, sva se izmučena, satima bespomoćno prevrće na ležaju, sluša noćni radio program, pokušava čitati, a nerijetko potraži hranu ili neku poslasticu u kuhinji pa zbog takvog dodatnog noćnog obroka ubrzo nakupi suvišne kilograme. Psihički život osoba koje dulje vrijeme pate od različitih poremećaja spavanja i kronične nesanice redovno je vrlo napet i labilan. Te su osobe, u pravilu, vrlo razdražljive i eksplozivne, neprestance su zaokupljene svim mogućim brigama te često pate od različitih frustracija i straha.

Zbog svega toga smanjena im je radna sposobnost i komunikativnost, pa nerijetko imaju ozbiljnih teškoća na poslu kojeg ne mogu normalno obavljati. U najtežim slučajevima kod takvih osoba tijekom vremena može doći i do posvemašnje psihičke utučenosti, depresije te melankolije, a ponekad i do sklonosti samoubojstvu, što zahtijeva dugotrajno liječenje kod psihijatra.

U namjeri da nekako dokrajči to nemoguće stanje osoba, posve iscrpljena teškim poremećajima spavanja ili kroničnom nesanicom, naposljetku se odluči da prije lijeganja redovno uzme neko sredstvo za spavanje (hipnotik). Svatko tko se na to nesmotreno odluči – bez konzultacije s liječnikom – izlaže se opasnosti da za izvjesno vrijeme postane manje ili više ovisan o hipnoticima koje, zbog navikavanja, s vremenom mora uzimati u sve većim količinama kako bi postigao zadovoljavajuću djelotvornost.

Na taj način se, doduše, vrlo brzo i učinkovito rješava problem kronične nesanice i/ili nekih drugih težih poremećaja spavanja, ali se time postepeno slabi i naposljetku uništava dragocjene prirodne reakcije organizma. Također su moguće i različite nuspojave. Stoga treba – prije nego se donese odluka o takvoj vrlo dvojbenoj simptomatološkoj terapiji – prvo obavezno pokušati uz pomoć liječnika otkriti moguće uzroke poremećaja spavanja. Ako ih se uspije pravovremeno sagledati i ukloniti, ili barem reducirati u granicama mogućnosti, nesanica se ubrzo povlači pa se ponovo može normalno spavati i ujutro se dizati svjež i odmoren.

Uzročni faktori poremećaja spavanja

U medicini su poznati i pobliže znanstveno istraženi različiti tipovi poremećaja spavanja. Smetnje spavanja mogu se javiti:

• pri usnivanju,
• tijekom spavanja (nemirno, isprekidano ili površno spavanje, buđenje i bdijenje do zore),
• u obliku kratkog spavanja i ranog buđenja ili čak potpunog izostanka sna,
• kao prekomjerna pospanost i produženo spavanje te
• u obliku inverzije sna (spavanje danju, a bdijenje noću).

S obzirom na medicini poznatu lepezu uzročnih faktora uobičajena je podjela poremećaja spavanja na:

• primarne poremećaje,
• poremećaje vezane uz duševno zdravlje,
• poremećaje zbog narušenog općeg zdravstvenog stanja te
• poremećaje zbog izloženosti nekim psihoaktivnim tvarima (kofein, droge, nikotin).

Organski uzroci vrlo rasprostranjenim poremećajima spavanja suvremenog čovjeka najčešće su bolovi pri različitim tjelesnim tegobama i bolestima (reumatske i degenerativne bolesti, srčane smetnje, arterioskleroza mozga, meningitis, encefalitis itd.). Također su vrlo česti poremećaji spavanja i kroničnih nesanica kod duševno bolesnih osoba (shizofrenija, depresija, organske psihoze itd.).

Različiti oblici poremećaja spavanja mogu se javiti i u potpuno zdravih osoba zbog nagomilanih izrazitih subjektivnih problema. Njihovim rješavanjem, ili prevladavanjem, ponovo se uspostavlja normalan ritam spavanja te vraća zdrav i okrepljujući san. Brojne medicinske statistike uvjerljivo pokazuju da je većina kroničnih poremećaja spavanja pretežito psihičkog podrijetla (zabrinutost, strah, neizvjesnost, žalost, jako uzbuđenje, stres, prekomjerni fizički ili psihički umor itd.).

Uz raznovrsne poremećaje spavanja poznate etiologije postoji i niz nespecifičnih poremećaja spavanja i kroničnih nesanica nerijetko praćenih i noćnim tegobama čiji uzročni faktori medicini i somnologiji (grani medicine koja istražuje i proučava fenomen spavanja i poremećaje spavanja), unatoč svim dosadašnjim opsežnim istraživanjima medicini nisu poznati.

Upravo od takvih nespecifičnih poremećaja spavanja i noćnih tegoba za koje suvremena medicina ne poznaje i ne može dokučiti pravi uzrok – danas pati relativno velik broj ljudi kojima, nažalost, ne preostaje ništa drugo već da prije lijeganja redovno uzimaju neki hipnotik kako bi usnuli i bar donekle se naspavali. Takav “sintetički” san je ipak bolji nego uzročno neizlječiva kronična nesanica ili neki drugi teži iscrpljujući poremećaji spavanja.

GPZ kao uzročni faktor poremećaja spavanja

Na temelju gotovo stotinjak godina iskustava više naraštaja radiestezista diljem svijeta te relevantnim saznanjima suvremene geobiologije i geopatologije danas je dobro poznato da je geopatogeno zračenje (GPZ) vrlo čest etiološki faktor za relativno velik broj poremećaja spavanja, a posebice kroničnih nesanica nepoznate etiologije. To se prvenstveno zapaža kod osoba osjetljivih na GPZ.

Do tih poremećaja dolazi vrlo često ako je ležaj na kome se stalno spava izložen jačem GPZ-u. Kao i kod glavobolja ili migrena to može biti izloženost glave:

• glavnoj liniji Hartmannove ili Curryeve globalne mreže zračenja,
• njihovom križištu (čvorištu), zračenju podzemnog vodnog toka ili
• zračenju nekog geološkog entiteta (lom, rasjed, nabor, rudna ležišta itd.).

Je li u nekom dugotrajnijem slučaju poremećaja spavanja ili kronične nesanice nepoznatog podrijetla GPZ prevladavajući čimbenik ili sučimbenik može liječnik vrlo jednostavno procijeniti iz kraćeg razgovora s pacijentom na temelju slijedeće lepeze karakterističnih elemenata diferencijalne dijagnostike:

• nikako usnuti unatoč umoru prije lijeganja, plitak i nemiran san, otežano disanje, snovi strave i bježanja, višekratno buđenje tijekom noći, stenjanje i/ili škripanje zubima tijekom sna (često kod djece školskog uzrasta),
• redovno buđenje iz prvog sna i bdijenje do zore, kada se obično usne,
• redovno izmicanje na ležaju u neobičan položaj (radiofobija), bježanje s ležaja i mjesečarenje, ispadanje s ležaja, odbojnost prema ležaju,
• učestalo noćno mokrenje u krevet veće djece i mladih osoba (adolescenta), koje dovodi do težih psihičkih smetnji i kompleksa,
• osoba ustaje iz ležaja iscrpljenija i umornija nego pri lijeganju (asteničko buđenje), jutarnja tjeskoba, bezvoljnost i/ili depresija često praćena glavoboljom ili napadom migrene, jutarnja mučnina i povraćanje, nedostatak apetita, neobjašnjivi duševni nemir i razdražljivost nakon ustajanja, duševno rastrojstvo, agresivno ponašanje, plač bez razloga, jadikovka “Svega mi je dosta!, a ponekad i sklonost samoubojstvu,
• u prvim jutarnjim satima, a ponekad i veći dio dana, neobjašnjiva iscrpljenost, kroničan umor bez vidljiva razloga, sklonost jutarnjem uzimanju sedativa, kave ili alkohola, neodoljiva potreba za pušenjem, bljedoća, slabokrvnost i vrtoglavica, gubljenje ravnoteže.

Pri tom valja isključiti mogućnost da navedene subjektivne tegobe i simptomi nisu posljedica nekih drugih čimbenika (loš ležaj, alergija na perje ili sintetiku u jastuku, mikroklima u stanu itd.) ili možda neke druge prikrivene bolesti koja također može izazvati dugotrajnije poremećaje spavanja ili kroničnu nesanicu.

Gotovo siguran pokazatelj da je osnovni uzročni faktor nesanici GPZ, ili neki drugi prikriveni ambijentalni faktor, može biti podatak da pacijent tijekom višednevnog boravka u vikendici ili na godišnjem odmoru obično tih problema nema, ili su znatno manje izraženi, a vraćaju se u “punom sjaju” i stabiliziraju ubrzo nakon povratka kući.

Treba imati na umu da se poremećaji spavanja i nesanica vrlo često mogu javiti kao upozoravajući ili prateći simptomi i uz neke druge subjektivne tegobe, funkcionalne smetnje i bolesti podržavane GPZ-em. To su najčešće različite noćne tegobe, napadaji i krize koje koincidiraju s višestruko pojačanom jakošću GPZ-a u središnjem dijelu noći. U tom smislu tipični su:

• noćni grčevi i/ili hladnoća u udovima, trnci i ukočenost, osjećaj gušenja, neobjašnjive noćne smetnje srčanog ritma te iznenadne noćne oscilacije krvnog tlaka,
• noćni astmatični ili epileptički napadaji, napadaji angine pectoris te ostala akutna noćna pogoršanja, krize i sindromi bez jasna uzroka.

GPZ vješto izmiče svim dijagnostičkim metodama

Mnogi pacijenti koji pate od kroničnih poremećaja spavanja i nesanice zbog izloženosti ležaja jačem GPZ-u, u pravilu, uzalud obilaze liječnike i specijaliste ne bi li nekako utvrdili mogući uzrok svojim noćnim tegobama. Liječnicima koji, niti uz najsuvremenije dijagnostičke metode, često ne mogu utvrditi prave uzroke nekim kroničnim poremećajima spavanja i nesanici, naposljetku ne preostaje ništa drugu nego da svojim pacijentima ordiniraju redovno uzimanje nekog sredstva za spavanje prije lijeganja.

GPZ kao pritajeni i u medicini još nepoznat ili, točnije rečeno, nepriznat ambijentalan štetan čimbenik vreba noću na svoje nedužne žrtve najmanje trostrukom snagom. Izloženost pacijenta njegovom podmuklom pojačanom noćnom djelovanju do danas vrlo uspješno izmiče svim poznatim dijagnostičkim metodama. Nezamjetan GPZ predstavlja ambijentalno energetsko zračenje koje, kao svojevrsna “energetska nekretnina”, uvijek ostaje u stanu, a samo pacijent sa svim svojim tegobama i bolestima dolazi k liječniku i podvrgava se različitim, ponekad i vrlo neugodnim invazivnim pregledima i pretragama u nadi da će se napokon otkriti osnovni uzrok ili suuzrok njegovim kroničnim noćnim tegobama.

Nerijetko pacijenti s izraženijim kroničnim poremećajima spavanja i nespecifičnim noćnim tegobama ostaju danima, a ponekad i tjednima, na skupim bolničkim pretragama. Zbog izostanka ili znatno manjeg intenziteta i učestalosti karakterističnih simptoma tijekom boravka pacijenta u bolnici te pretrage često ne daju gotovo nikakve jasne nalaze mogućeg uzroka poremećajima spavanja ili kroničnoj nesanici.

Razlog tome je što pacijent u bolnici možda uopće nije izložen GPZ-u ili, preciznije rečeno, onoj konstelaciji i jakosti GPZ-a kao u svome stanu ili kući. Stoga se poremećaji spavanja – koji pacijenta redovno muče kod kuće – u pravilu ne pojavljuju, ili su bitno smanjeni, tijekom njegova boravka u bolnici jer GPZ podloga koja ih uzrokuje ostaje kod kuće.

Tim se pregledima i pretragama, koje se temelje na pretpostavci da su mogući uzročni faktori poremećajima spavanja i nesanici na neki način kriju negdje duboko u pacijentu, može, doduše, utvrditi zdravstveni status pacijenta i postaviti kakva-takva dijagnoza, ali njima ni u kom slučaju nije moguće utvrditi izloženost jačem GPZ-u kao temeljnom etiološkom faktoru bez čijeg poznavanja nije moguće uzročno liječenje. Ono se zasniva prvenstveno na pravovremenom izmicanju ležaja pacijenta u neutralnu zonu.

Izloženost pacijenta na ležaju GPZ-u može se utvrditi jedino pregledom kuće ili stana specijalnim visokoosjetljivim mjernim instrumentima ili savjesnom radiestezijskom detekcijom. Za sada liječniku, nakon što iscrpi sve raspoložive dijagnostičke metode i ne može utvrditi temeljni uzročni faktor poremećajima spavanja ili nesanici, preostaje samo mogućnost procjene da je pacijent na svome ležaju vrlo vjerojatno izložen jačem GPZ-u prema navedenim karakterističnim elementima diferencijalne dijagnostike.

Iskustvo pokazuje da je, uz malo dobre volje i razumijevanja, često i to dovoljno da se pacijentu pomogne dobronamjernim savjetom o potrebi izmicanja ležaja u neutralnu zonu, ukoliko je pacijent to spreman prihvatiti.

Ležaj i jastuk najčešće nisu krivi za loš san

Brojni pacijenti koji pate od poremećaja spavanja i kronične nesanice, a liječnici ne mogu utvrditi prave uzroke, pokušavaju to, na neki način, sami ustanoviti. Najčešće drže da je njihovim neizbježnim noćnim tegobama kriv jastuk, ležaj ili mikroklima u stanu. Stoga pokušavaju zamijeniti jastuk ispunjen umjetnom masom jastukom punjenim perjem ili mijenjaju madrac na ležaju, a ponekad uz sve to promijene i ležaj. Poneki se imućniji pacijenti, uz promjenu jastuka, madraca ili ležaja, odluče još i za vrlo skup zahvat promjene načina grijanja kuće ili stana u nadi da će tim zahvatima napokon dokrajčiti svoje noćne tegobe.

Svi ti nasumični pokušaji pacijenata, iznurenih kroničnom nesanicom i nespecifičnim, noćnim tegobama najčešće ne daju nikakve ili, bolje rečeno, gotovo nikakve rezultate. Velika većina ljudi još je uvijek, nažalost, posve neupućena ili nedovoljno upućena u GPZ i njegovo pogubno djelovanje. Ne pada im na um da osnovni uzrok njihovim “bijelim noćima” vrlo često može biti ležaj lociran u zoni jačeg GPZ-a. Ono, kao pritajeno ambijentalno zračenje, bez obzira na čemu spavaju, i dalje vreba najmanje trostrukom jakošću na svoje žrtve koje su mu – ništa ne sluteći – čitavu noć izložene na ležaju.

Stoga u svim slučajevima kad su prepoznatljivi neki od navedenih karakterističnih simptoma koji upućuju na moguću izloženost osobe na ležaju GPZ-u prvo treba pokušati izmaći ležaj u neutralnu zonu, pravilno ga orijentirati prema „zdravim“ stranama svijeta (S, I ili SI) te strpljivo sačekati nekoliko tjedana što će biti. Ukoliko su poremećaji spavanja bili uvjetovani prvenstveno jačim GPZ-em oni se obično u tom periodu, uz uredno življenje, nakon eventualno manje ili više izražene apstinencijske krize zbog nagle redukcije GPZ-a, smanje ili povuku.

U svakom slučaju pravovremenim izmicanjem ležaja u neutralnu zonu i orijentacijom glave pri spavanju prema „zdravim“ stranama svijeta pacijent pogođen nekim nespecifičnim kroničnim poremećajem spavanja ne može ništa izgubiti. Tek ako taj zahvat ne dade željeni rezultat može se – uz konzultaciju s liječnikom – pokušati poduzeti nešto drugo.

Nespecifični poremećaji spavanja kod djece

Novorođenčetu i dojenčetu je neometan san prijeko potreban. Kad je zdravo ono normalno spava veći dio dana i budi se jedino kad je gladno te kada ga nešto boli, smeta ili uznemiri. U medicini se općenito drži da kod djece predškolske i školske dobi postoje tri moguća osnovna uzroka za poremećaje spavanja i nesanicu. To su:

• bolovi ili bolest koji ometaju spavanje,
• različite greške u odgoju te
• poremećaji psihičkog podrijetla (zabrinutost, strah, žalost zbog teže bolesti ili smrti nekog od članova obitelji ili bliskog prijatelja, problemi u školi itd.).

Iskustvo pokazuje da kod novorođenčadi, dojenčadi i djece ima također dosta slučajeva nespecifičnih poremećaja spavanja i nesanica za koje suvremena medicina, u okviru postojećih saznanja i raspoloživih dijagnostičkih metoda, ne uspijeva utvrditi osnovni uzročni faktor. To je vrlo često zbog izloženosti dječjeg ležaja jačem GPZ-u ili nekom jačem ambijentalnom elektromagnetskom (EM) polju iz danas vrlo rasprostranjenih tehničkih uređaja (neposredna blizina TV prijemnika, monitora, zvučnika, mobitela, rutera itd.).

Budući da su djeca dojenačke i predškolske dobi znatno osjetljivija na GPZ od odraslih osoba, ona vrlo brzo pokazuju izrazite simptome poremećaja spavanja koje je – zbog specifičnosti tijesno vezanih uz 24-satni ritam promjene jakosti GPZ-a (dnevna zbijenost i noćna razvučenost magnetosfere) – relativno lako uočiti i prepoznati. Najčešći simptomi izloženosti dječjeg ležaja pojačanom djelovanju noćnog GPZ-a jesu:

• neobjašnjiv nemir nakon lijeganja i teško usnivanje, sistematsko izmicanje u ležaju u neobičan zgrčeni položaj (radiofobija),
• učestalo buđenje, stenjanje ili plač i ponovno usnivanje tijekom noći,
• buđenje iz prvog sna, te plač i bdijenje do zore, posvemašnja jutarnja iznurenost,
• ispadanje s ležaja, noćno ustajanje i mjesečarenje, neobjašnjiva odbojnost prema krevetu,
• nakon buđenja iz prvog sna dijete uznemireno, zbunjeno i uplakano često spontano odlazi u krevet roditeljima gdje ubrzo obično mirno zaspi i dalje normalno spava do jutra ukoliko se njihov ležaj nalazi u neutralnoj zoni ili eventualno u zoni GPZ-a manje jakosti,
• inverzija sna (dijete bdije noću, a spava danju).

Ti simptomi pretežito dolaze do izražaja tijekom središnjeg dijela noći, kad je jakost GPZ-a najmanje trostruko jača nego danju. Pred zoru jakost GPZ-a počinje jenjati i opada, pa dijete, posve iscrpljeno bdijenjem i plačem, napokon zaspi i – ako mu je to omogućeno – spava do kasnih jutarnjih sati kako bi nadoknadilo prisilno noćno bdijenje. Budući da je GPZ danju otprilike trostruko slabiji nego noću dijete može tijekom dana na svom ležaju koliko-toliko normalno spavati, što nerijetko dovodi do kronične inverzije sna (bdije noću, spava danju).

U takvim nezavidnim situacijama koje se ponavljaju iz noći u noć zabrinutim roditeljima obično ne preostaje ništa drugo već da razbuđeno, uznemireno i uplakano dijete uzmu u naručje i s njim šeću dok ne zaspi. Kad usnulo dijete nježno vrate u krevetić ono se, zbog djelovanja GPZ-a, ubrzo razbudi i sve opet počinje ispočetka. Takvo redovno noćno bdijenje strahovito iscrpljuje dijete koje zbog toga slabo napreduje, gubi još ionako nedovoljnu razvijenu imunobiološku otpornost te postaje sve podložnije raznim bolestima. Ono također vrlo brzo iznuruje i njegove roditelje koji se uz njega također ne mogu nikad dovoljno naspavati.

Ukoliko se kod djeteta ne radi o nekoj prikrivenoj bolesti, urođenoj mani ili nekoj organskoj smetnji koja izaziva nesanicu liječnici, neupućeni u osnove geobiologije i geopatologije, ne uspijevaju utvrditi vrlo očit i veoma rasprostranjen uzročni faktor zbog kojeg dijete noću ne može spavati. U takvim se nespecifičnim slučajevima poremećaja spavanja niti višednevnim ili čak višetjednim bolničkim pretragama obično ne uspijeva pobliže utvrditi koji osnovni uzročni faktor je zapravo po srijedi jer GPZ ostaje u kući ili stanu.

Stoga po smještaju u bolnicu dijete, kao za inat, obično odmah počinje dobro spavati i ne pokazuje tegobe, jer tamo vjerojatno nije izloženo jačoj konstelaciji GPZ-a kao kod kuće. Stoga ne čudi da tijekom boravka u bolnici, u pravilu, izostanu karakteristični poremećaji spavanja koji se redovno manifestiraju kod kuće. Kada se dijete, nakon neuspjelih somnoloških bolničkih pretraga, vrati kući za kratko vrijeme – zbog izloženosti konstelaciji jačeg GPZ-a – ubrzo opet počinju uobičajeni iscrpljujući poremećaji spavanja kojima se ne nazire kraj.

Nakon što zabrinuti roditelji s takvim djetetom – kroničnim nespavačem – obiđu i konzultiraju sve moguće liječnike i specijaliste u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, bolnicama i privatnim ordinacijama, koji unatoč svim uobičajenim pregledima i pretragama ne uspijevaju utvrditi uzročni faktor poremećajima spavanja, naposljetku nerijetko čuju od liječnika da je to „tip djeteta koje ne spava noću“, te da mu stoga, ni uz najbolju volju, ne mogu pomoći te da se s time trebaju pomiriti.

To liječnicima koji nisu upućeni u geobiologiju i geopatologiju doista tako prividno izgleda jer dijete, posve iznureno kroničnim noćnim bdijenjem, nastoji izgubljeni noćni san koliko-toliko nadoknaditi nenormalno dugačkim jutarnjim snom ili dodatnim duljim spavanjem tijekom dana. To takvom djetetu redovito uspijeva jer je danju jakost GPZ-a znatno slabija nego tijekom noći pa ga stoga znatno manje, ili nimalo, ne ometa u spavanju.

I autor ovog napisa bio je svojevremeno proglašen “tipom djeteta koje ne spava noću” kojem se ne može pomoći, što doista ne treba nikom zamjeriti, jer se prije 70-tak godina kod nas još nije ništa znalo o GPZ-u. Tada se rašljarstvo – u koje su bili upućeni tek vrlo rijetki pojedinci – koristilo jedino u cilju detekcije toka podzemnih voda prije kopanja bunara.

U takvim dosta čestim nespecifičnim slučajevima kroničnog noćnog bdijenja dojenčadi te djece predškolske i školske dobi, za koje medicina u okviru postojećih saznanja i dijagnostičkih mogućnosti nije kadra utvrditi osnovni uzročni faktor, treba pokušati izmaknuti dječji ležaj u neutralnu zonu i orijentirati ga tako da glava djeteta bude usmjerena prema „zdravim“ stranama svijeta – sjeveru , istoku ili sjeveroistoku.

Nakon takvog jednostavnog zahvata – koji najčešće predstavlja pun pogodak – dijete više ne uznemiruje pojačani noćni GPZ pa ono počinje vrlo brzo normalno spavati i napredovati, što vrlo uvjerljivo demantira uvriježeno mišljenje pedijatara da se radi o „tipu djeteta koje ne spava noću“.

Doprinos geobiologije somnologiji i pedijatriji

Iz navedenih primjera nespecifičnih poremećaja spavanja prouzročenih jačim GPZ-em, koji su dosta česti kod djece i odraslih, očito je da geobiologija i geopatologija mogu svojim korisnim saznanjima značajno unaprijediti somnologiju i pedijatriju koje, u okviru postojećih medicinskih saznanja i raspoloživih dijagnostičkih metoda, nisu u mogućnosti ustanoviti temeljni uzročni faktor nekim kroničnim poremećajima spavanja i nespecifičnim noćnim tegobama nepoznate etiologije.

Nespecifične poremećaje spavanja – za koje postoje jasne indikacije da ih izaziva i podržava GPZ kao temeljni uzročni faktor – trebalo bi ubuduće znanstveno istraživati u stvarnim ambijentalnim uvjetima. To znači da bi se ispitivanja nekih nespecifičnih poremećaja spavanja i noćnih tegoba trebala prvenstveno izvoditi prikladnom prijenosnom dijagnostičkom opremom u stanu ili kući pacijenta. U protivnom ta složena somnološka ispitivanja koja dosta stoje nerijetko su nevjerodostojna i ostaju bez rezultata.

Takav originalan pristup istraživanju nespecifičnih poremećaja spavanja kod djece i odraslih u realnim geobiološkim i ambijentalnim uvjetima bio bi nedvojbeno vjerodostojan te medicinski i znanstveno korektan. U tom smislu valjalo bi neodložno kritički preispitati te odgovarajuće nadograditi postojeće dijagnostičke metode i neke terapije u somnologiji.

Zaista je krajnje je vrijeme da se i na tom području – u cilju dobrobiti brojnih pacijenata i napretka medicine – napokon uvaži realitet GPZ-a kao vrlo rasprostranjenog i nezaobilaznog štetnog čimbenika veoma širokog spektra djelovanja, kojeg je dalje besmisleno i krajnje nehumano ignorirati zbog bilo čijih interesa.

Pravo svakog čovjeka na zdrav život važnije je od profita koje ostvaruju proizvođači i trgovci lijekova velikim dijelom zbog učestalog te gotovo posve nepotrebnog uzimanja različitih analgetika i hipnotika (glavobolje, migrene i poremećaji spavanja uslijed GPZ-a) čija potrošnja u razvijenim zemljama iz godine u godinu – na njihovo zadovoljstvo – vrtoglavo raste. Tome u najvećoj mjeri, nažalost, doprinosi gotovo posvemašnja neupućenost pacijenata i liječnika u osnove geobiologije i geopatologije.