Ovde su dve udarne teme za svet naukei. Teslin električni talasi već 120 godina iritiraju fizičare jer ne znaju kako bi ga „ukrotili“ i uklopili u jednčine klasične elektrodinamike. Kako izgleda to je pošlo za rukom dr. Ivanu Simatoviću.
Nikola Teslaje u svojem VN laboratoriju u Coloradu Springsu početkom srpnja 1899. godine, dok su jedne olujne noći u daljini žestoko sijevale munje, mjerenjem kohererom otkrio postojanje dotad fizici nepoznatih i s rakursa klasične elektrodinamike konceptualno spornih prirodnih geostacionarnih longitudinalnih električnih valova ekstremno niskih frekvencija u rasponu od desetak pa do nekoliko desetaka Hz. Oni su živahno i dugotrajno uzdužno titrali u ograničenom prostoru između ioniziranih oblaka (ili niže ionosfere) i tla. Pritom im je jedan čvor uvijek bio na tlu, na mjestu udara munje.Ti egzotični stupičasti električni stojni valovi ekstremno velike valne duljine su se, zbog „nedopuštenog“uzdužnog titranja električnog polja u rezonantnoj šupljini između oblaka i tla te izostanka pratećeg magnetskog polja, bitno razlikovali od do tada u fizici jedino poznatih hercijanskih TVEM valova s posvuda uzajamno ulančenim i sinkrono titrajućim EiHpoljem. Tesla ih je zato nazvao nehercijanskim valovima.
Diferencijalne jednadzbe klasicne elektrodinamike i njihovo redefiniranje
u 
